Predsjednik SAD-a Donald Trump u siječnju 2021. godine, na samom kraju svog prvog mandata, donio je uredbu kojom je Kubu stavio na listu “država sponzora terorizma”. To je za sobom povuklo niz sankcijskih mjera, između ostalih i onu kojom se kubanskim emigrantima u SAD-u onemogućava da svojom obiteljima na otoku šalju novac. Uredba je bila na snazi sve do siječnja 2025., kada ju je poništio Trumpov nasljednik Joe Biden, ali na samom kraju svog mandata, a Trump ju je ponovno aktivirao prije nešto više od mjesec dana.
Između siječnja 2021. i siječnja 2025. Kuba dakle na tom popisu nije bila samo nekoliko dana, a prije toga je na njemu bila od 1982. do 2015. godine. Potkraj svog prvog mandata Trump je donio i odluku kojom se u potpunosti aktivira takozvani Helms-Burtonov zakon iz 1996., odnosno njegov članak kojim se američkim državljanima omogućava da tuže kompanije iz bilo koje države ako smatraju da te kompanije profitiraju od njihove imovine nacionalizirane nakon revolucije 1959. godine. Ta je odredba godinama bila suspendirana zbog protivljenja Kanade i EU-a, a njezina aktivacija u praksi ima funkciju zastrašivanja i odvraćanja stranih investicija na Kubi.
Početkom 2020-ih godina kubanska vlada i znanstvene institucije radile su na nekoliko projekata obnovljivih izvora energije. S njima su surađivali i znanstvenici iz Evropske unije i Ujedinjenog Kraljevstva, putem neprofitne organizacije Karipski centar za inovacije i suradnju u razmjeni i transferu znanja (CRICKET) registrirane u UK-u.
Neki projekti odnose se na solarnu energiju, a provodilo se i istraživanje o optimizaciji električnih baterija uz pomoć nikla, kritičnog minerala kojega je na Kubi smješteno šest posto svjetskih rezervi. Radilo se i na istraživanju korištenja metana, stakleničkog plina koji se oslobađa na odlagalištima otpada, u proizvodnji električne energije i na projektu održivog javnog prijevoza u Havani.
Projekti su bili u ranim fazama realizacije, a kubanske institucije planirale su tražiti financiranje od niza zapadnih organizacija i putem razmjene takozvanih ugljičnih kredita, UN-ovog mehanizma koji omogućava trgovanje kvotama CO2 između zemalja koje previše zagađuju i onih koje zagađuju manje. U isto vrijeme, prvoga dana 2021. godine, kubanska vlada započela je i reformu paralelnog valutnog sustava te povisila plaće kako bi stanovništvo pripremila na inflaciju, očekivanu posljedicu takvih fiskalnih reformi.
No taman kada se sve ovo trebalo ili počelo događati, Trumpova administracija stavila je Kubu na listu država sponzora terorizma, Helms-Burtonov zakon već je bio potpuno aktiviran, a pandemija Kovida-19 u punom zamahu zaustavila je tokove globalne ekonomije. Većina ovih projekata je zaustavljena, izuzev suradnje s Kinom na razvoju infrastrukture solarne energije, a u takvim okolnostima inflacija se otela kontroli.
O ovim projektima obnovljivih izvora energije u nedavnom intervjuu govorila je dr. Emily Morris, razvojna ekonomistkinja i počasna istraživačica na Institutu za Amerike Sveučilišta u Londonu, ujedno i jedna od osnivačica CRICKET-a. Morris je na razvojnim projektima na Kubi počela raditi ranih 1990-ih, u vrijeme Posebnog perioda u doba mira, višegodišnje ekonomske krize nastale kao posljedica raspada Sovjetskog Saveza. Njezino dugotrajno iskustvo iz prve ruke svjedoči o tome koliko je teško razvijati se samostalno pod pritiskom agresivnog globalnog hegemona, koji Kubu drži pod trgovinskim embargom već više od 60 godina.
Krajem siječnja Trumpova administracija donijela je uredbu kojom se pod prijetnjom carina Venezueli, Meksiku i drugim državama zabranjuje da Kubi prodaju naftu. Procjenjuje se da će postojeće rezerve potrajati još nekoliko tjedana, i to uz drastične restrikcije i štednju, nakon čega Kuba više neće imati čime pogoniti industriju, poljoprivredu, kućanstva i bolnice.
Zemlja, inače, ima i vlastitu proizvodnju nafte ali je ona vrlo mala jer je u pitanju “prljava” nafta koju je teško rafinirati. “Kubanci su nevjerojatno vješti u popravljanju starih strojeva”, rekla je Morris u spomenutom intervjuu, ali kao i u slučaju ostalih projekata, najveća prepreka optimizaciji rafinerija su sankcije jer onemogućavaju kupnju rezervnih dijelova.
Iako je fatalan utjecaj ekonomskih sankcija na države i društva prilično dobro dokumentiran, ideološki neprijatelji socijalizma stanje kubanske ekonomije pripisuju nesposobnosti političkog vodstva i sistemu kao takvom. Jedan od izvora u kojima je to dokumentirano jest studija “Utjecaj promjena politike sankcija: Studija slučaja Sjedinjenih Država i Kube, 1994-2020”.
Objavljena je u akademskom časopisu Journal of International Development, a njezini autori usporedili su ekonomske učinke sankcijskih režima različitih američkih administracija te došli do nedvosmislenog zaključka da promjene u toj politici imaju značajne posljedice na kubanski ekonomski rast, naročito u aspektima potrošnje kućanstava i privatnih tržišta.
Nakon niza godina u kojima se povećavala trgovinska razmjena između Kube i SAD-a, pišu autori ove studije, vrhunac te razmjene dogodio se 2018. godine. Iako je sama razmjena roba i te godine išla u korist SAD-a, kada su u ukupnu jednadžbu uvrštene financijske doznake Kubanaca iz Amerike i prihodi od turističkih posjeta Kuba je u ukupnoj ekonomskoj razmjeni bila u prednosti.
U studiji se navodi i da je vlada tijekom tog perioda uspjela preorijentirati međunarodnu suradnju, upravljati proračunom i regulirati ekonomiju kako bi umanjila učinke sankcija na svoje poslove i prioritetne projekte, prije svega trgovinskim i investicijskim sporazumima s Kinom, Brazilom, Venezuelom, EU-om, Rusijom, Kanadom i Meksikom.
No nakon 2020. godine, kao što je opisano, Trumpova prva administracija nizom uredbi okomila se upravo na ove alternativne modele kubanske ekonomske politike, a njegov nasljednik Biden nije ih na vrijeme ukinuo.
Od proglašenja Kube državnim sponzorom terorizma početkom 2021. svoje poslovanje s kubanskim entitetima prekinulo je više od 200 međunarodnih banaka i financijskih institucija, nakon niza slučajeva u kojima su te institucije bile prisiljene platiti velike globe jer nisu poslovale u skladu sa smjernicama Ureda za kontrolu strane imovine američkog Ministarstva financija.
Recentan takav slučaj bio je 2024., kada je švicarska banka EFG International u procesu nagodbe platila globu od 3,7 milijuna dolara jer je servisirala oko 30 milijuna dolara transakcija s Kubom. Rekordnu globu od 8,9 milijardi dolara dobila je deset godina ranije francuska banka BNP Paribas zbog poslovanja s Iranom, Sudanom i Kubom.
Alena Douhan, specijalna izvjestiteljica UN-a o negativnom utjecaju unilateralnih prisilnih mjera na uživanje ljudskih prava, na Kubi je posljednji put boravila u studenom prošle godine, neposredno prije uvođenja sadašnjeg naftnog embarga. Napisala je izvještaj u kojemu je konstatirala da su se sankcije od dolaska Trumpa na vlast intenzivirale unatoč širokoj i konzistentnoj podršci Opće skupštine UN-a rezoluciji kojom se traži njihovo ukidanje.
Douhan u izvještaju navodi da sankcije uzrokuju nestašice osnovnih strojeva, rezervnih dijelova, struje, vode, goriva, hrane i lijekova, što uz sve veću emigraciju kvalificirane radne snage “ima ozbiljne posljedice na uživanje ljudskih prava, uključujući pravo na život, hranu, zdravlje i razvoj”. Piše kako golemi trgovinski deficit uzrokuje rast cijena osnovnih roba i tržišne špekulacije, dok su se financijske doznake iz SAD-a smanjile nakon što je Western Union u veljači 2025. ukinuo tu uslugu.
Uvoz alternativnim načinima robe poskupljuje i do 300 posto, a kao rezultat toga vlada i privatni entiteti ne mogu dugoročno planirati svoje poslovne politike i investicije. UN-ova izvjestiteljica zaključila je da američke unilateralne sankcije krše Opću deklaraciju o ljudskim pravima i Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, dokumente kojima se jamči niz temeljnih ljudska prava.
Tijekom 1970-ih prosječno je svake godine pod unilateralnim zapadnim sankcijama bilo oko 15 država, a jedan od eklatantnijih slučajeva odnosi se na dolazak socijalističkog predsjednika Salvadora Allendea na vlast u Čileu. Američka vlada Čileu je tada nametnula sankcije čiji je cilj bio, riječima američkog predsjednika Richarda Nixona, “učiniti da čileanska ekonomija vrišti”.
Broj i obujam unilateralnih zapadnih sankcija otad se dramatično povećava, pa je tako tijekom 1990-ih i 2000-ih svake godine sankcijama bilo podvrgnuto prosječno 30 zemalja, a u posljednjih pet godina taj se broj udvostručio. To je više od 25 posto država svijeta i isti udio globalne ekonomije, a u velikoj većini slučajeva žrtve su zemlje globalnog juga.
Znanstvenici su na temelju više primjera dokazali da unilateralne ekonomske sankcije imaju velike ljudske žrtve, a recentniji dokumentirani slučajevi odnose se na Irak i Venezuelu. U potonjoj je kao posljedica američkih sankcija u samo jednoj godini, 2017, bilo 40 tisuća prekobrojnih smrti, navodi se primjerice u istraživanju u kojemu je sudjelovao američki ekonomist Jeffrey Sachs.
Sva dosadašnja istraživanja bavila su se, međutim, pojedinačnim slučajevima, a početkom ove godine u stručnom časopisu Lancet Global Health objavljeno je prvo ikada istraživanje o učinku ekonomskih sankcija na globalnoj razini. Istraživanje obuhvaća period od 1970. do 2021. godine, a njegovi autori izračunali su da se u tom periodu dogodilo čak 38 milijuna smrti “povezanih sa sankcijama” SAD-a i Evropske unije.
U pojedinim godinama uslijed sankcija umrlo je i do milijun ljudi, više nego od direktnih ratnih djelovanja, a u velikoj većini slučajeva žrtve su bile djeca i starije osobe. Prosječno je u navedenom periodu uslijed ekonomskih sankcija svake godine umiralo 565 tisuća ljudi.
“Teško je zamisliti da postoji ijedna druga politička intervencija koja ima ovako negativne učinke na ljudske živote i koja se kontinuirano i sveprisutno koristi”, zaključili su autori istraživanja o nehumanoj praksi, kojom se američka administracija punom snagom okomila na Kubu i njezine stanovnike.
Ipak, tijekom posljednjih dana Rusija je Kubi poslala naftu, a Kina solarne panele, dok je vlada Meksika humanitarnim avionima koji lete za Kubu dozvolila da se tamo opskrbljuju gorivom. Priprema se i isplovljavanje globalne humanitarne flotile, slične onoj koja je pokušala probiti blokadu Gaze. Cilj je svih ovih aktivnosti i iskaza solidarnosti pomoći Kubi u pokušaju da barem donekle ostvari energetsku samodostatnost, osnovni preduvjet kojim se države mogu zaštiti od unilateralnih ekonomskih sankcija.