Zajednički poljoprivredni problemi, prvi dio
Početkom veljače stotine traktora francuskih seljaka blokirale su autoputove koji vode prema Parizu, približivši se na tridesetak kilometara “najljepšoj aveniji na svijetu”, Elizejskim poljanama. Istih tih dana seljaci su protestirali i u Belgiji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Rumunjskoj i Španjolskoj. Malo nakon što su se oni razišli, pridružili su im se seljaci u Grčkoj, kojih su se tisuće, zajedno s traktorima, okupile na glavnom atenskom trgu, a istoga dana protestirali su i međimurski i slavonski seljaci. Poljoprivrednici u Poljskoj ponovno su blokirali granične prijelaze prema Ukrajini, odakle od prošlog proljeća na evropsko tržište stižu goleme količine jeftinog, mimo evropskih standarda proizvedenog žita. Na čelu poljske traktorske kolone istaknut je transparent kojim se ruskog predsjednika Vladimira Putina poziva da “uvede reda u Ukrajinu, Bruxelles i među naše dužnosnike”.
Osim na ukrajinsko žito, koje EU uvozi bez carina, evropski seljaci žale se i na Zajedničku poljoprivrednu politiku (CAP), unatoč tome što gotovo trećina svih evropskih subvencija odlazi upravo na taj sektor koji kontinentalnom BDP-u doprinosi sa samo 1,4 posto. Smetaju im i evropske zelene politike, nebrojeni standardi i regulative, beskrajna papirologija koja prati subvencije, rastuće cijene energenata i umjetnih gnojiva i trgovinski ugovori sa zemljama u drugim dijelovima svijeta, kojima će se dodatno oboriti cijene poljoprivrednih sirovina.
Osim što je jedna od najskupljih, evropska poljoprivredna politika jedna je i od najkompliciranijih, pa se i protesti seljaka neupućenom Evropljaninu mogu činiti neartikulirani i teško razumljivi zbog niza interesa i interesnih skupina međusobno isprepletenih iako suštinski suprotstavljenih. Jer iako se na prvi pogled čine kao protesti evropskih seljaka, ne postoji zajednički interes poljoprivrednika ni na evropskoj razini ni unutar pojedinih članica. Ono što se obično percipira kao tipičan seljak zapravo je isturena maskota koja prikriva interese lobija velikih poljoprivrednih proizvođača, prerađivača i trgovaca. Pritom su protesti seljaka i idealna meta desnopopulističkih stranaka i pokreta, a kada se sve stavi u kontekst skorašnjih evropskih izbora dobije se eksplozivna smjesa čija je glavna žrtva upravo ono od čega ne žive samo poljoprivrednici nego i svi ostali ljudi – priroda.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron odlučio je da će obustaviti pregovore o slobodnoj trgovini koje je vodio s članicama južnoameričkog trgovačkog bloka MERCOSUR, a predsjednica Evropske komisije (EK) Ursula von der Leyen u jeku protesta najavila je ukidanje niza planiranih zakona koji su trebali biti doneseni u sklopu Evropskog zelenog dogovora, čiji je cilj postizanje ugljične neutralnosti na kontinentu do 2030. godine. Time je pokrenula deregulacijsku utrku prema dolje čije bi ekološki štetne posljedice mogle biti nesagledive. Zajednička poljoprivredna politika EU-a osmišljena je 1962. s ciljem osiguravanja dostupnosti hrane građanima Evrope, a poljoprivrednicima dostojnog standarda života. Kvote na pojedine proizvode uvedene su 1984. kako bi se izbjegli viškovi i rasipanje, a od 1992. subvencije su se počele isplaćivati direktno poljoprivrednicima. U posljednjih dvadesetak godina dodatno se subvencioniraju farme koje udovoljavaju ekološkim standardima i očuvanju bioraznolikosti, a CAP je 2013. reformiran kako bi se način proizvodnje još više uskladio s potrebama zaštite klime, ali i s pravednijom raspodjelom sredstava.
No kako navode kritičari, CAP već desetljećima novcem evropskih poreznih obveznika disproporcionalno subvencionira najveće zemljoposjednike i kompanije. Tako je od ukupno 378 milijardi eura subvencija namijenjenih za period od 2021. do 2027. od onoga što je dosad dodijeljeno 80 posto otišlo na račune 20 posto proizvođača, i to najvećim entitetima koji ne predstavljaju interese cijele populacije. Zbog te politike favoriziranja velikih proizvođača, u posljednjih 15 godina nestala je oko trećina evropskih farmi, a jedna trećina seljaka starija je od 65 godina. Sektor ima i natprosječne stope samoubojstva i bolesti izazvanih trovanjem pesticidima. Aktualna verzija CAP-a, koja je kanila u potpunosti integrirati ciljeve propisane klimatskim politikama, na snazi je trebala biti do 2027. godine, no ta se verzija pod utjecajem industrijskih lobija posljednjih nekoliko godina kontinuirano razvodnjava.
U jeku protesta Von der Leyen je početkom veljače najavila povlačenje planirane regulative za održivu upotrebu pesticida, kao i produljenje suspenzije pravila prema kojemu bi se, u cilju očuvanja bioraznolikosti, četiri posto obradive zemlje u svakom trenutku trebalo “odmarati”. Početkom veljače Evropski parlament, u kojemu dominiraju pučani, većinom glasova podržao je i prijedlog parlamentarne izvjestiteljice za poljoprivredu, Šveđanke Jessice Polfjärd, prema kojem će se nova vrsta genetski modificiranih organizama tretirati jednako kao i konvencionalno uzgojeno sjeme. U pitanju je nova tehnologija preciznog editiranja genetske sekvence bez unošenja stranog DNK, takozvani NGT organizmi, za koje međutim ne postoje znanstveni dokazi da nisu štetni za okoliš i koji su u suprotnosti s nizom međunarodnih dokumenata o biološkoj sigurnosti i raznolikosti.
Zakon o smanjenju upotrebe pesticida (SUR) bio je jedan od ključnih elemenata CAP-a, a njime se do 2030. godine trebala prepoloviti upotreba pesticida štetnih za okoliš i ljudsko zdravlje. Iako je EK u svojoj analizi bio došao do zaključka da se time neće ugroziti dostupnost hrane niti će se povećati troškovi proizvodnje, Komisija je sada učinila potpuni zaokret. Pučani (EPP), kao najbrojnija politička grupacija u evropskim institucijama, pod utjecajem korporacija i nadolazećih izbora počeli su promovirati znanstveno neutemeljenu tezu da će napuštanje pesticida dovesti do smanjenja dostupnosti hrane. U lipnju prošle godine više od stotinu različitih organizacija civilnog društva, uključujući i neke vjerske zajednice, uputilo je otvoreno pismo Komisiji u kojemu upozoravaju da je nužno oduprijeti se nasrtajima na ekološke kriterije CAP-a. Naveli su i da su stavovi koje EPP sada zastupa u potpunoj kontradikciji s njihovim manifestom “Budućnost kršćanske demokracije” u kojemu jasno naglašavaju potrebu adresiranja ekološke krize.
Kako navodi neprofitna organizacija Corporate Europe Observatory (CEO) u svom istraživanju iz 2020. godine, “lobistička skupina agrobiznisa Copa Cogeca, zajedno s industrijom pesticida i gigantima industrije hrane učinila je sve da zaustavi reformu CAP-a”. Od toga je profitirala mala skupina kompanija, poput Bayera, čiji je profit od 2010. do 2020. narastao za 35 posto. Sada samo četiri kompanije drže dvije trećine agrokemijskog sektora, a Copa Cogeca, koja se predstavlja kao “ujedinjeni glas evropskih farmera”, ustvari je lobistička ruka multinacionalnih korporacija. Podaci CEO-a pokazuju i da su cijene pesticida i umjetnih gnojiva u posljednje tri godine narasle za 116 posto te da je oštar pad prihoda malih farmera u posljednjih 20 godina (46 posto) direktno povezan s rastom cijena pesticida i gnojiva.
Prije tri godine više od 3.600 znanstvenika iz cijelog EU-a također su upozorili Komisiju da “ne popušta kratkovidnim zahtjevima agrokemijskih lobija i njihovih političkih saveznika” jer će to biti “greška povijesnih razmjera”. Apelirali su i da se, u skladu s odredbama Zelenog dogovora, reducira uzgoj stoke s obzirom na to da se skoro dvije trećine žitarica u Evropi uzgaja za potrebe stočarstva. Štoviše, podaci pokazuju da se na teritoriju EU-a čak i zemlja označena kao “područja ekološkog fokusa” (EFA), koja bi se trebala koristiti za očuvanje bioraznolikosti, zapravo najvećim dijelom koristi za industrijsku proizvodnju monokultura stočne hrane. Austrijske organizacije tako su primjerice otkrile da se u toj zemlji na čak 70 posto EFA-a uzgajaju isključivo kukuruz i soja.
UN-ov specijalni izaslanik za pravo na hranu Michael Fakhri u svom je izvještaju također naglasio da je problem suvremene poljoprivrede upravo to što ona ovisi o kemijskim pesticidima i gnojivima, koje proizvodi mali broj kompanija. U izvještaju predstavljenom lani UN-ovoj Općoj skupštini, Fakhri je napisao i da postojeći sistem proizvodnje hrane “dovodi do ekološkog nasilja”, a kada se “uništavaju ekosustavi uništavaju se i ljudski životi”. No s obzirom na to da funkcioniraju kao eksponenti vodećih korporacija, evropske političke elite, predvođene konzervativcima iz EPP-a, odbijaju problem poljoprivrede locirati u nasilnom, odnosno kapitalističkom načinu proizvodnje. To je dovelo do ideološke konfuzije među seljacima koji se sve više okreću ekstremno desnim pokretima i strankama.
Ta je konfuzija naročito vidljiva u kontekstu krize oko ukrajinskog žita, pa su tako lani Poljska, Rumunjska i Slovačka bile uvele privremenu zabranu tranzita kroz njihove teritorije. Njihove vlade u predizborno vrijeme instrumentalizirale su krizu kao pogonsko gorivo za nacionalizam, koji se prelio i na same seljake, no u analizama problematike vezane za ukrajinsko žito prešućivano je da je to žito najmanje ukrajinsko. Američki progresivni Oakland Institute objavio je prošle godine istraživanje koje pokazuje da je čak trećina od 33 milijuna hektara obradive zemlje u “žitnici Evrope” u vlasništvu malene skupine domaćih oligarha i američkih i evropskih investicijskih fondova registriranih u poreznim oazama, te državnog fonda Saudijske Arabije. O namjerno induciranoj ideološkoj konfuziji svjedoči i primjer Nizozemske, gdje je na regionalnim izborima prošle godine najviše glasova osvojio Seljačko-građanski pokret (BBB), više od 19 posto iako se samo 2,5 posto Nizozemaca bavi poljoprivredom. BBB je također ekspozitura kemijske industrije koja se protivila pokušaju vlade da smanji emisije dušika, kojih se većina stvara industrijskom poljoprivredom, odnosno stočarstvom. Na protestima seljaka u Njemačkoj tamošnje sigurnosne službe zabilježile su pak da su se u proteste u nizu gradova ne samo infiltrirale, već su ih i organizirale različite ekstremno desne stranke i identitarni, neonacistički i “poduzetnički” pokreti.
Budući da se nadmeću s desnim populistima za glasove seljaka, uoči evropskih izbora koji će se održati u lipnju evropski konzervativci ubrzano podilaze tom biračkom tijelu, uvjeravajući ih da su ekološki standardi prijetnja njihovoj egzistenciji i ukidajući jednu po jednu regulativu. No suprotno deklariranoj podršci seljacima, oni time podilaze interesima najvećih poljoprivrednika i kemijske industrije, upravo onima koji najviše ugrožavaju ekosustave, dostupnost hrane i održivu poljoprivredu koja jedina može osigurati opstanak evropskih seljaka.
Ovo je drugi od tri teksta iz temata o agraru.