Innerview
Dr. Norman Finkelstein američki je politolog, jedna od onih javnih ličnosti koje zovu kontroverznima jer se bave tabu temama i to čine bez rukavica. Autor je 13 knjiga, a “Industrija holokausta”, objavljena 2000. godine, koštala ga je institucionalne akademske karijere. U njoj analizira mrežu organizacija za koje tvrdi da su eksploatirale židovsku patnju u Drugom svjetskom ratu u interesu političkih elita.
Knjiga je izazvala brojne polemike, bila je predmet ozbiljne akademske rasprave i kritika zbog stila i mogućih političkih implikacija (na engleskom ju je objavila najpoznatija ljevičarska izdavačka kuća Verso, a u Hrvatskoj Zlatko Hasanbegović u svojoj nakladi). Sveučilište DePaul u Chicagu Finkelsteinu je uskratilo najavljeni status redovnog profesora, a javnu hajku predvodio je profesor prava na Harvardu Alan Dershowitz, u to vrijeme odvjetnik Jeffreyja Epsteina.
Finkelstein je stavljen na crnu listu akademske zajednice, no nije prestao kritizirati izraelsku vladu i gušenje akademskih sloboda u svojoj zemlji. Živi i radi u New Yorku, kamo su njegovi roditelji došli nakon što su preživjeli nacističke koncentracijske logore.
“Industrija holokausta” objavljena je prije četvrt stoljeća. Kako iz perspektive onoga što ste iznijeli u toj knjizi gledate na današnje postupke izraelske vlade?
Ta je knjiga danas zapravo zastarjela iz vrlo jednostavnog razloga, a taj je da industrija holokausta, koja je bila politički i financijski instrument Države Izrael, više ne postoji. Njezin financijski aspekt, koji je utjecao na Evropu putem onoga što se nazivalo reparacijama za holokaust, trajao je za vrijeme administracije Billa Clintona.
Podrazumijevao je aranžman u kojemu su Clintonovu kampanju financirali bogati židovski sponzori u zamjenu za njegovu podršku židovskim organizacijama koje su ucjenjivale Evropu u ime preživjelih. Politički aspekt bilo je nastojanje da se nacistički holokaust koristi kako bi se Izrael zaštitio od opravdane kritike.
Može se reći da je ta era završila genocidom u Gazi, jer je to prva izraelska agresija u kojoj se holokaust jedva spominjao. Na samom početku, nakon 7. listopada, izraelske vlasti jesu govorile kako je napad Hamasa najveći napad na Židove nakon holokausta, ali to je potrajalo samo nekoliko tjedana i nije rezoniralo u široj javnosti. U sljedeće dvije godine to više nisu spominjali. To je zanimljivo jer predstavlja svojevrstan raskid s prošlošću.
Zbog čega mislite da je do toga došlo?
Rekao bih da je holokaust ispao iz izraelskog propagandnog arsenala zbog nekoliko razloga. Prvi je taj da je došla nova generacija. Nacistički holokaust dogodio se prije 80 godina i za mlade ljude on jednostavno nema isto značenje kakvo je imao za preživjele ili njihovu djecu.
Drugi razlog je pretjerano korištenje holokausta od strane izraelske države. Konstantno pozivanje na njega i u najapsurdnijim situacijama izgubilo je efikasnost i prestalo izazivati očekivanu reakciju užasa. I treći je činjenica da je i sam Izrael vršio genocid. Zato ni ta moja knjiga više nije politički relevantna, već samo opisuje jednu eru, koja je započela ratom u lipnju 1967. i završila dolaskom na vlast fanatično nacionalističke vlade u Izraelu. Ali ne samo vlade, jer vlast je refleksija društva.
Izraelsko židovsko društvo jest demokratsko, no to nekada može biti značka časti, a nekada značka sramote. Nacistička Njemačka je bila totalitarna država pa su njezini stanovnici mogli tvrditi, što po mom mišljenju ne stoji, da nisu znali što se događa, a ako su i znali, nisu mogli puno učiniti. Izrael jest, barem za židovsko stanovništvo, demokratska država. To znači da njezini građani znaju što se događa, ali se tome ne odupiru.
Smatrate dakle da holokaust danas više nije bitan element ideologije izraelskog režima?
Ne bih govorio samo o režimu, već o cijelom društvu. To društvo karakterizira židovski supremacizam i donekle je slično japanskom društvu uoči Drugog svjetskog rata. Nedavno sam slušao Theodorea Postola, profesora emeritusa na Sveučilištu MIT i jednog od vodećih stručnjaka za protubalističku obranu, koji je Benjamina Netanjahua nazvao “ubilačkim manijakom”. Volio bih da je samo u tome problem, ali Netanjahu je najdugovječniji premijer u povijesti Izraela.
Zašto ljudi glasaju za njega? Zato što on, kao židovski supremacist, jest lice Izraela. U moje vrijeme Izrael je bio poznat po nečemu što se nazivalo shooting and crying (pucanje i plakanje), u smislu opravdavanja ubijanja Arapa velikom boli i patnjom koju smo preživjeli. Danas se više nitko ne zamara plakanjem, ubija se bez opravdavanja ili skrivanja. SAD ima problem šefa države i njegove MAGA sljedbe, ali 65 posto ljudi ne odobrava rat protiv Irana. U Izraelu, međutim, nema protivljenja ičemu što ima veze s Arapima ili muslimanima.
Hrvatski ministar obrane nedavno je posjetio svog kolegu u Izraelu i odao počast stradalima u holokaustu. Iako hrvatska vlada manje ili više eksplicitno gaji nostalgiju za ustaškim pokretom, izraelska evidentno nema problema surađivati ni s njom, ni šire s ekstremnom desnicom u Evropi. Kako to objašnjavate?
Za evropsku ekstremnu desnicu Izrael je model. Oni štuju “bijelu supremacističku državu” koja prezire strance, Arape i muslimane, a činjenica da je Izrael židovska država za njih je sporedna. Židovski element za evropsku je desnicu nebitan. Izrael je u tom smislu zapravo nežidovska država, ako na židovstvo gledamo kroz naočale historijskog arhetipa. Po tom arhetipu, Židov bi bio netko kao Woody Allen ili Franz Kafka. Netko tko je, između ostalog, fizički slab, ili kako je to Hannah Arendt nazivala schlemiel, čudan i trapav. Ali to nije današnji Izraelac, bez obzira na to odakle vuče porijeklo.
Zločin genocida u ljudskopravaškoj zajednici naziva se “zločin nad zločinima”, dok je tužilac u Nürnbergu Robert Jackson zločin agresije zvao “najvišim međunarodnim zločinom”. Današnji Izrael je takav da je u razmaku treptaja oka počinio zločin nad zločinima, a potom i najviši međunarodni zločin. To je činjenica koja ostavlja bez daha.
Koji su po vama izraelski motivi za napad na Iran, mislite li da on ima veze s Gazom?
Ne mislim da ima veze s Gazom jednostavno zato što promjene u Gazi nije ni trebalo biti. Vijeće sigurnosti UN-a 17. studenog 2025. donijelo je rezoluciju 2803 koja je bila vrlo jednostavna, naime njome je Gaza poklonjena Donaldu Trumpu. Nije bilo nikakve mogućnosti da će humanitarna pomoć biti pripuštena u omjeru dovoljnom za opstanak stanovništva, niti da započne rekonstrukcija prije nego što starosjedilačko stanovništvo nestane. Nije bilo nikakvog pritiska koji bi spriječio plan da Gaza bude ispražnjena od Arapa.
Genocid nije bio cilj, cilj je bilo etničko čišćenje, ali sredstvo za njegovo ostvarenje bilo je sistematično i namjerno uništenje dijela populacije kako bi se ostale prisililo da odu. Nije dakle bilo potrebe za ratom u Iranu kako bi se spriječila implementacija te rezolucije. Netanjahu već 30 godina govori da će napasti Iran, a njegova vlada želi potpunu dominaciju na Bliskom istoku.
Iran je u tom planu predstavljao silu s kojom se trebalo obračunati, unatoč tome što iranske vlasti nisu toliko suicidalne da bi vjerovale kako mogu uništiti Izrael a da se ne suoče s nuklearnom odmazdom. Iran dakle nije prijetnja, ali jest prepreka toj dominaciji, odnosno izraelskom pokoravanju regije iz perspektive židovskog supremacizma.
Općeprihvaćeno je uvjerenje da je Trump ušao u taj rat bez jasnog plana i da ga je Netanjahu na prevaru uvukao u njega. Slažete li se s time?
Napravio bih ovdje usporedbu s invazijom na Irak 2003. jer se i tada tvrdilo da je izraelska vlada izmanipulirala američku da krene u rat. Tu su tezu artikulirali John Mearsheimer sa Sveučilišta Chicago i Stephen Walt s Harvarda u svojoj knjizi o izraelskom lobiju. Bio sam skeptičan prema toj teoriji jer su dva de facto lidera te administracije bili ministar obrane Donald Rumsfeld i potpredsjednik Dick Cheney, desničarski ideolozi, ali kompetentni ljudi s pola stoljeća političkog iskustva. Bili su u krivu u svojim pretpostavkama, ali velika je razlika između toga da je netko u krivu i da je nasamaren.
Neokonzervativci su bili ubojice, ali su bili kompetentni. George W. Bush nije najbistriji čovjek pod Suncem, ali je delegirao odgovornost Cheneyju, koji je surađivao s Rumsfeldom, a možemo pretpostaviti i da je čitao jutarnje brifinge obavještajne zajednice. Sada imamo drugu sortu na vlasti. Donald Trump 99 posto vremena provodi na društvenim mrežama ili gleda Fox News i malo je vjerojatno da išta čita, a ni ljudi oko njega nisu ništa bolji.
Mislite dakle da je ovog puta ta pretpostavka točna? I jeste li zabrinuti da će kao posljedica ovih postupaka doći do porasta antisemitizma?
Neosporno je da hoće. Elementi MAGA pokreta, koji je ekstremno desni, već sada situaciju na Bliskom istoku svaljuju na Izrael, što znači na Židove. Budući da Izrael sebe definira kao židovsku državu i da je inicirao rat, nemoguće je to zaobići.
Trump je budala koja se okružila bandom bezveznjaka, ljudima koji samo salutiraju velikom vođi, a to je stvorilo informacijski vakuum, nema nikoga tko bi mu rekao da to ne radi. Ne vjerujem da bi Trump ušao u to a da mu izraelske vlasti nisu rekle da je Iran na rubu i da ga treba samo malo pogurati, a on će imati pobjedu za povijest. Trump sebe doživljava kao Cezara ili Napoleona, to nije stilska figura. On je megaloman čiji prenapuhani ego Izrael hrani, a nema nikoga da mu proturječi.
Napisali ste knjigu u kojoj kritizirate identitetske politike u SAD-u. Kolika je po vama odgovornost liberala, konkretno i Demokratske stranke, za stvaranje MAGA desnice i uspon Trumpa?
To pitanje ima više aspekata, a glavni je taj da su oni otpisali bjelačku radničku klasu kao beznadno reakcionarnu. Kako je to Hillary Clinton čuveno sročila, oni su a basket of deplorables (skupina jadnika). Nemoguće je graditi kohezivan masovni pokret na temelju identiteta. Multiplikacija identiteta znači da ćete imati multiplikaciju komponentni s kojima morate naći zajednički označitelj.
Kada gradite pokret na temelju distribucije prihoda i bogatstva, to je vrlo evidentan zajednički označitelj i baza za masovni pokret. Ali kada pokušate graditi pokret na temelju identiteta, to znači da se svaki od njih pojedinačno bori da dobije priznanje, odnosno za mrvice sa stola. To je recept za mrvljenje, a ne za izgradnju pokreta. I zato mislim da je poučno to što su dva najuspješnija masovna pokreta u posljednjih 15-ak godina bili oni Bernieja Sandersa i Zohrana Mamdanija. Oba su se temeljila na zahtjevu za ekonomskom pravdom.
Bivši predsjednik Joe Biden za svoju nasljednicu odabrao je Kamalu Harris, za koju bi se moglo reći da predstavlja vrhunac identitetske politike. Ali to je bio i ultimativan test za taj konstrukt, koji je na koncu kolosalno propao i o tome se više ne čuje puno u akademiji i liberalnim krugovima.
Trump je kao oružje iskoristio biračko tijelo protivnika “kulture otkazivanja”, intelektualno ispraznog fenomena koji je kod tih birača izazivao puno zamjeranja zbog svoje rigidnosti i sklonosti fetišiziranju. Što su liberalne elite Trumpa više prezirale i napadale, to ga je bijela radnička klasa više prihvaćala kao svoga zato što su i nju prezirale. Iako Trump, naravno, za njih ne mari ništa više od Kamale Harris.
Kojom bi se strategijom trebalo oduprijeti Trumpovoj desnici?
Čini mi se očiglednim da bi to trebala biti strategija Sandersa ili Mamdanija, ali to će biti vrlo teško jer u SAD-u više ne postoji organizirana radnička klasa. Marksistička i socijalistička vizija temeljila se na pretpostavci koherentne radničke klase, objektivno organizirane oko velikih proizvodnih jedinica, a subjektivno oko lijevih stranaka i radničkih sindikata.
Ali toga više nema. Ni tvornica, ni sindikata, ni ljevičarskih stranaka, obrazovnih institucija i novina, koji su zajedno tvorili moćnu silu koja je mogla zaustaviti cijelu ekonomiju. Danas možda 20 posto mladih ima normalne poslove, ostali rade po dva ili tri posla, bez beneficija, odmora, zdravstvenog osiguranja. Radnička klasa ranije je imala kontrolu nad ekonomijom, a sada nitko ne može reći da vozač Ubera ili radnik u skladištu Amazona kontrolira ekonomiju. Čini mi se stoga da smo u slijepoj ulici, jer je s jedne strane identitetska politika propala, dok izgradnju koalicije po modelu Sandersa ili Mamdanija otežava činjenica da oni ne predstavljaju istu vrstu organizirane radničke snage.
Izdavač “Industrije holokausta” u Hrvatskoj kasnije je postao političar koji se profilirao u jednog od vodećih revizionista ustaškog režima. Možete li to prokomentirati?
Ne pratim tko objavljuje strane prijevode “Industrije holokausta”. Odgovornost za to ima izdavač (Verso), koji je vlasnik autorskih prava. Ne govorim hrvatski, pa čak i da izdavač zatraži moje mišljenje, ne bih mu ga mogao dati. Ali to je samo polovica problema. Naime, nemam pojma je li prijevod vjeran originalu. S obzirom na to, tekst je mogao biti i krivotvoren. To je nevolja s prevođenjem, nad kojim nemam nikakvu kontrolu. Općenito, ako je knjiga ispravno prevedena, a naročito ako nije maliciozno krivo prevedena, ne bih se protivio isključivo iz političkih razloga da je neki izdavač objavi. “Industrija holokausta” ne bavi se nacističkim holokaustom. Nema racionalnih temelja za osporavanje da su nacisti i njihovi kolaboracionisti u Drugom svjetskom ratu sistematično istrijebili pet ili šest milijuna Židova. Moja knjiga, međutim, bavi se izraelskom instrumentalizacijom nacističkog holokausta.