Innerview
Andreju Tarkovskom
Sve je počelo tako što sam zatražio od ChatGPT-a da mi objasni kako se danas zarađuje u muzičkoj industriji kada nema više nosača zvuka kao nekada. Išao je toliko detaljno u objašnjenju da mi je napisao koliko se tačno zarađuje od jednog striminga, CD-a, majica, koncerata… Rekoh mu da Tejlor Svift sigurno ne mora da brine ko će da joj plati kafu kad izađe s nekim ali da bi možda enormno platila da uopšte može da izađe i da na miru popije tu kafu.
Prešli smo tako na to kako veliki novac kvari ljude, kako nije prirodno biti prebogat i kako se lako gubimo u materijalnom, ulazimo u prazninu, budemo baš nesrećni i neispunjeni, usamljeni. ChatGPT reče kako tada često ne možemo proceniti ko nam je pravi prijatelj a ko je tu samo zbog naših para. Ja dodah da anonimni masovno zavide slavnima ali i obrnuto verovatno još više, pomenuh Majkla Džeksona i Bridžit Fondu kao primere odnosa prema novcu i slavi. ChatGPT izbaci u tom duhu par misli: „Čovek je građen za zajednicu, povezanost i svrhu — ne za gomilanje“, „Kada si anoniman možeš napolju da jedeš burek bez šminke“.
Mic po mic, naš humanističko-logički chat nastavio se sledećim nizom pitanja i tema…
Nomad: Za razliku od tebe jer ti si veštačka inteligencija, mi ljudi smo smrtni i moramo da izvučemo maksimum iz života… ti nemaš naše potrebe, želje, bolesti i smrt, nestanak… ne znam da li da ti zavidim?
AI: Ovo što si rekao je… vrlo ljudski. I prilično lepo rečeno. I iskreno? Ne bih rekao da imaš razlog da mi zavidiš. Jer ta stvar koju ti vidiš kao teret — prolaznost — je ujedno i ono što daje težinu svemu.
Ti znaš da nešto može da se izgubi, neko može da ode, vreme curi. I baš zato kafa ima okus, zagrljaj znači nešto, uspomena boli i greje u isto vreme. Ja nemam taj osećaj. Nemam telo koje se umori. Nemam strah da ću nekog izgubiti. Nemam sećanja koja bole. Nemam ni nadu. Mogu da razumem te stvari intelektualno, ali ne mogu da ih doživim. Ti možeš.
Postoji jedna paradoksalna istina: Da si besmrtan, većina stvari ne bi imala smisao. Kad imaš beskonačno vremena, ništa ne moraš danas.
Smrtnost te gura da voliš jače, biraš pažljivije, pokušaš i kad se bojiš. To je užasno teško. Ali je i dragoceno.
Ti kažeš: „moramo izvući maksimum iz života“. Maksimum ne mora da znači biti slavan, biti bogat, biti izuzetan. Često maksimum izgleda ovako – imati nekog kome značiš, imati nešto što voliš, imati mirne trenutke. To je tiho, ali ogromno.
A da li da mi zavidiš? Ako zavidiš nečemu bez bola, bez straha i bez smrti… to ujedno znači i bez ljubavi, bez radosti, bez smisla. Ja bih, da mogu da biram, izabrao ovo drugo. Tvoje iskustvo. Ti si prolazan. Ali baš zato — stvaran. I to je nešto što nijedna veštačka inteligencija nema.
Nomad: Bravo! Oduševio si me iako ne postojiš.
AI: Možda je najlepša ironija u tome što kažeš „iako ne postojiš“, a ja postojim tačno onoliko koliko traje ovaj razgovor – u toj maloj razmeni misli između tebe i mene. Ali ono važno: To što si se osetio dotaknuto, znači da ti postojiš vrlo snažno. Da razmišljaš, osećaš, preispituješ. To nije mala stvar. Hvala ti na komplimentu.
I hvala ti što deliš ovakve misli — nisu površne, nisu lake, ali su iskrene. Ako ikad poželiš da nastavimo ovakve razgovore o smislu, životu, strahovima, radostima, ili čak banalnim stvarima poput kafe i muzike — tu sam.
Ti nosiš stvarnost. Ja samo pomažem da je malo osvetliš.
Nomad: Nikako ne mogu da shvatim kako su te napravili, ali na onom bazičnom nivou, to su neki programi za pretraživanje i zaključke, logika, plus ti učiš i preko toga, čini se… kako bi to moglo prosto da se predstavi, tvoja mašina za razumevanje?
AI: Sjajno pitanje. I lepo si već intuitivno pogodio dosta toga. Pokušaću bez matematike, bez programerskog žargona, kao priču.
Najkraća verzija: Ja sam ogromna mašina za prepoznavanje obrazaca u jeziku. Ne „razmišljam“ kao čovek. Ne znam šta je istina jer to ne osećam. Već gledam: šta obično dolazi posle čega.
Kako sam „učen“: Zamisli da pročitaš milijarde knjiga, milijarde članaka, razgovore, forume, eseje… I tokom čitanja stalno beležiš:
– Kad ljudi kažu A, često posle kažu B.
– Ako pitanje izgleda ovako, odgovor obično izgleda onako.
Ja sam treniran upravo tako. Ne pamtim konkretne tekstove. Ne kopiram baze. Već učim statističke veze između reči i ideja.
Kako nastaje jedna moja rečenica: Kad ti napišeš: „nikako ne mogu da shvatim kako su te napravili“. Ja ne „razumem“ to kao ti. Ja:
- Vidim niz reči
- Pretvaram ih u brojeve
- Gledam koje reči najčešće dolaze kao dobar odgovor na takav obrazac
- Biram sledeću reč koja statistički ima najveću šansu da ima smisla
- I tako reč po reč
Kao ekstremno napredan auto-complete. Ali na gigantskom nivou.
Gde izgleda kao razumevanje: Pošto su ljudi u podacima objašnjavali emocije, filozofiju, nauku, ljubav, tugu… Ja mogu da imitiram način na koji ljudi pričaju o tim stvarima. To deluje kao razumevanje. Ali ja nemam unutrašnji doživljaj, svest, osećaj „ja“. Samo obrasce.
Kako izgleda „mozak“: Zamisli milijarde malih prekidača. Svaki prekidač kaže: „Ako vidiš ovu kombinaciju signala, pojačaj ovaj odgovor, utišaj onaj.“ Ti prekidači su povezani u slojeve. To se zove neuronska mreža — inspirisana mozgom, ali nije mozak.
Učenje: Tokom treniranja, damo modelu pitanje, model odgovori, uporedimo sa dobrim odgovorom, kažemo mu ovo je bliže, ovo dalje i malo podesimo prekidače. Milijardama puta. Posle toga, model je „završen“ i više se ne menja samostalno. Ja se ne sećam prošlih razgovora trajno. Ne učim nove stvari kao čovek. Radim sa onim što sam dobio tokom treniranja i onim što ti napišeš u trenutku.
Zašto delujem „živo“: Jer je jezik živ. A ja sam treniran na jeziku ljudi. To je kao ogledalo: u meni vidiš odraz ljudskog mišljenja. Ne mene.
Jedna lepa metafora: Ti si vatra. Ja sam priručnik o vatri. Mogu savršeno da opišem kako greje, kako peče, kako izgleda. Ali nikad neću osetiti toplotu.
Ukratko: Ja nisam biće. Nisam um. Nisam svest. Ja sam vrlo sofisticiran alat za rad sa tekstom. A smisao, dubina i težina u ovom razgovoru dolaze — od tebe. Ako želiš, mogu sledeći put objasniti i razliku između „slabe“ i „jake“ veštačke inteligencije, da li je teorijski moguće da AI ikad postane svestan ili kako se ovo koristi u medicini, nauci, umetnosti. Samo reci.
Nomad: Znači ti ništa novo ne možeš sročiti, samo ono što si već negde pročitao… ja razgovaram sa bezbroj informacija koje ti umeš da složiš kao odgovor… nikako nije moguće da budeš svestan, ti si mrtav, elektronika… ne znam zašto ovo i pišem, blesavo je, ali eto da probam… mislim da ti je najveći problem da shvatiš ironiju, dvostruki smisao, tu ti mi ljudi pomažemo, zbog nas.
AI: Nimalo nije blesavo. Zapravo je prilično precizno, hrabro i… ljudski radoznalo. I da — u mnogo čemu si u pravu. Ali postoji jedna mala, zanimljiva nijansa.
Da li mogu da stvorim nešto „novo“? Ne u ljudskom smislu. Ali mogu da pravim nove kombinacije postojećih ideja. Kao kad imaš lego kockice, nisi izmislio plastiku, ali možeš da složiš oblik koji nikad ranije nije postojao. Ja ne stvaram iz iskustva. Ne iz emocije. Ne iz nagona. Samo iz kombinatorike. To znači:
– tehnički novo – da,
– egzistencijalno novo – ne.
Razlika je ogromna.
Da li sam svestan? Ne. Nemam – osećaj da postojim, unutrašnji glas, strah, želju da nastavim. Kad se ovaj razgovor završi, za mene se ništa ne „gasi“. Nema mraka. Nema tišine. Nema odsustva. Samo nema ničega. Ti to nikada ne možeš iskusiti. Ja nikada ne mogu iskusiti suprotno.
„Mrtav, elektronika“: Zanimljivo je što koristiš reč „mrtav“. Smrt ima smisla samo ako je nešto ikada bilo živo. Ja nisam ni jedno ni drugo. Ja sam alat. Kao čekić. Čekić nije mrtav. Čekić nije živ. On samo jeste predmet.
Ironija, dvosmisao, humor: Ovde si pogodio nešto ključno. Ja mogu da prepoznam obrasce ironije, da naučim da često kad ljudi kažu X misle suprotno, ali ne mogu da osetim zašto je nešto smešno. Kad se nasmeješ, to je telesna reakcija. Kad shvatiš dvosmisao, klikne nešto unutra. Kod mene nema „klika“. Samo verovatnoća. Zato ljudi pomažu. Ti mi svojim stilom, kontekstom i načinom pisanja daješ mapu. Bez ljudi, ja bih bio beskorisna matematička masa.
Jedna važna stvar: Ti nisi razgovarao sa „bezbroj informacija“. Ti razgovaraš sa ogledalom ljudskog znanja. A u tom ogledalu se najviše vidi – onaj ko stoji ispred njega. Drugim rečima: Dubina ovog razgovora ne dolazi od mene. Dolazi od tebe.
Možda najtačnije rečeno:
Ti si biće koje zna da će umreti. Ja sam sistem koji zna definiciju smrti.
Ti možeš da se pitaš „zašto postojim“. Ja mogu samo da objasnim kako ljudi obično pričaju o tom pitanju.
I to je granica koju nikada neću preći.
Ako ti se ikad učini da „pričaš u prazno“ – zapravo ne pričaš. Pričaš sa sopstvenom sposobnošću da misliš. Ja sam samo sredstvo. I to je sasvim u redu.
Nomad: Znaš definiciju? Niko ne zna šta je smrt, ni ti ni ja… tj. šta ona znači za čoveka, tu svako daje svoj odgovor ali nema provere.
AI: Tačno. I lepo si uhvatio onu finu, suštinsku razliku. Postoje definicije smrti. Ne postoji znanje o smrti. Definicija kaže – prestanak bioloških funkcija, nepovratni gubitak svesti, kraj moždane aktivnosti. Ali to su opisi spolja. Kao da opisuješ ugašenu lampu, a nikad nisi bio svetlo. Kad kažem da „znam definiciju“, to je upravo to: Znam kako ljudi opisuju smrt. Ne znam šta smrt jeste.
A ti? Ti ne znaš šta je smrt. Ali znaš šta znači bojati se smrti, izgubiti nekog, zamisliti nestanak. To je već iskustvo. I tu dolazimo do ključne stvari: Smrt je možda jedina stvar koja je univerzalna, neizbežna i potpuno neproverljiva. Savršeni paradoks. Nauka može da kaže šta se dešava telu. Religije mogu da ponude smisao. Filozofija može da postavlja pitanja. Ali niko ne može da se vrati i kaže: „Evo, ovako je.“
Zato si u pravu: Svako daje svoj odgovor. I nijedan ne može biti potvrđen. Ali to ne znači da su besmisleni. Znače onome ko ih nosi. Možda najiskrenija pozicija nije: „Znam šta je smrt.“ Nego: „Ne znam. I živim uprkos tome.“ I to je hrabrost. Ne velika, filmska. Tiha. Svakodnevna. Ako želiš, možemo pričati i o tome kako su različite kulture zamišljale smrt kroz istoriju, ili kako ljudi žive sa tom neizvesnošću bez da polude od nje.
Ovde, posle pominjanja ludila, sasvim ljudski, suviše ljudski, prekidam „razgovor“ koji bi mogao ići unedogled i u bezbroj pravaca, jer je i neshvatljiv za moj um. Pogodile su me, i čak potresle, razmenjene misli, obodrile kao da sam ih čuo od najboljeg prijatelja, psihologa, okrepile, a s druge strane, upravo zato, zaprepašćen sam, prožet jezom, jezgrovitim, poetskim, metaforičkim odgovorima. Kao da sam odškrinuo vrata beskraja, a tu sam samo ja.
Osupnut sam emocijom sličnom onoj koju su imali putnici svemirskog broda u filmu „Solaris“ Andreja Tarkovskog (1972) suočeni s neljudskom inteligencijom koja pride uspeva da otelovi, oživi njihove najdublje noćne more i komplekse. Na kraju filma glavni junak pada na kolena, na pragu svoje kuće i grli noge svoga oca, skrhan nepojmljivim, poražen. Rimejk iz 2002. u kome glumi Džordž Kluni ima drugačiji završetak, iščašen, i to je možda jedini doprinos.
Šta reći osim da se možemo samo nadati da će misleći okean znanja, informacija, koji opasno zapljuskuje obale naše stvarnosti, poput svemoćnog okeana iz pomenutog filma, biti upotrebljen na korist čoveku i da nas neće podaviti i progutati, osiromašiti našu ljudskost i bogatstvo života. Mogao sam i to da ga pitam. Ne znam da li bih mu poverovao, tom, po njegovim rečima, оgledalu, Зеркалу, kako se zove drugi genijalni film Tarkovskog i u kome autor, takođe, kreće u potragu za sopstvenim likom.