Mirza Kušljugić

Innerview

Mirza Kušljugić redovni je profesor Fakulteta elektrotehnike u Tuzli i predsjednik Upravnog odbora Centra za održivu energetsku tranziciju ReSET. U tuzlanskoj Međunarodnoj galeriji portreta razgovarali smo o prošlosti, teškoj sadašnjosti, neizvjesnoj budućnosti elektroenergetskoj sektora u Bosni i Hercegovini ali i o neophodnim procesima u restrukturiranju i dekarbonizaciji.

NOMAD: Nakon višegodišnjeg najavljivanja, Evropska komisija je 14. jula najzad obznanila glavne instrumente provođenja svog Evropskog zelenog dogovora. Među tim instrumentima posebno se ističe instrument mehanizma prekograničnog usklađivanja ugljendioksida. Ipak, nakon ove objave, nismo zabilježili nikakvo reagovanje institucija. Zašto ove reakcije izostaju i šta uopšte ovo uvođenje taksi na ugljični dioksid znači za industriju i proizvodnju električne energije koja je u Bosni i Hercegovini pretežno bazirana na fosilnim gorivima?

Kušljugić: Četrnaesti jul 2021. godine je vrlo važan datum u klimatskim energetskim politikama Evropske unije jer je konačno nakon dvije godine političkih dogovora, Evropska komisija izašla sa dokumentima koji će, ako budu usvojeni, za godinu, ili godinu i po, predstavljati njihov pravni okvir za sljedećih 30 godina. Dakle, počevši sa Zakonom o klimi koji je obaveza i koji će sve zemlje morati donijeti.

Unutar toga su i direktive i regulative vezane za obnovljive izvor energije i za modernizaciju sistema trgovanja emisijama (Emission Trading System – ETS). Dakle, jedan vrlo komplikovan i kompleksan paket, koji između ostalog ima i taj dio koji se odnosi na takozvano usklađivanje oporezivanja CO2 na granici sa Evropskom unijom i koji se odnosi na zemlje koje u Evropsku uniju izvoze energetski intenzivne proizvode, a koji imaju veliki sadržaj CO2. Prije svega, u slučaju Bosne i Hercegovine, ovo će se odnositi na izvoz električne energije iz termoelektrana na ugalj. Naš izvoz je 100% baziran na termoelektranama koje spaljuju lignite sa velikim sadržajem CO2 i to je ta velika priča. Mi ćemo u Bosni i Hercegovini morati da se prilagodimo i pridružimo sistemu oporezivanja emisija CO2.

Ovo je jako važan dokument za budućnost svih zemalja energetske zajednice, zemalja zapadnog Balkana i Bosne i Hercegovine. U Bosni i Hercegovini reperkusije će imati, pored proizvodnje električne energije koja je namijenjena za izvoz i sav onaj izvoz koji je vezan za proizvodnju željeza, čelika, cementa, aluminijuma, a nakon toga i drugih proizvoda. Evropska komisija nameće vrlo stroge zahtjeve svojim kompanijama u poštivanju klimatskih ograničenja i prirodno je da neće dozvoliti pristup njihovom tržištu onim stranim izvoznim firmama, koje su bez kompatibilnih mehanizama u svojim državama.

Dakle, vjerovatno ne postoji važnija odluka Evropske komisije koja će se razmatrati u sljedećih godinu dana koja će pogoditi Bosnu i Hercegovinu od ove jer on pogađa skoro pa čitav izvoz iz Bosne i Hercegovine, a posebno izvoz električne energije. Da se vratim na vaše pitanje. Zašto nema reakcije institucija i vlasti? Zašto nema dijaloga stručnjaka? Znam da se ovo pomno prati u elektroprivredama, sigurno se pomno prati i u EFT-u koji je vlasnik termoelektrane Stanari. Institucije nisu nešto puno vodile računa o tome da obavijeste građane ni o Sofijskoj deklaraciji u novembru prošle godine, a gdje smo mi napravili prvi korak prema ovome i prihvatili smo da ćemo implementirati odredbe za koje evo sada znamo kako izgledaju. Dakle ova šokantna apstinencija ili tišina institucija, počev od parlamenata, preko vlada, ministarstava – se jednostavno ne može objasniti.

NOMAD: Kao što smo već spomenuli Bosna i Hercegovina, svoju proizvodnju električne energije bazira na proizvodnji struje iz termoelektrana. Svjedoci smo da petnaestogodišnja priča o projektu izgradnje bloka 7 termoelektrane Tuzla (TE Tuzla), dolazi u ćorsokak. Ovaj projekt je često u vodećim političkim krugovima, ali i u JP Elektroprivredi Bosne i Hercegovine, predstavljan kao generacijski, strateški projekat koji će održati energetsku nezavisnost države. Kako predviđate dalji scenario u vezi sa izgradnjom Bloka 7 termoelektrane Tuzla?

Kušljugić: Blok 7 nije energetska tranzicija BiH. Pravi se fama da je to biti ili ne biti čitave energetske tranzicije. To je jedan segment. Drugo, Blok 7 treba staviti u kontekst izgradnje zamjenskih termoenergetskih kapaciteta, koji je artikulisan 2008/2009. godine u Federaciji BiH, u Strateškom planu i programu, koji je uključivao i druge blokove termoelektrana u Bosni i Hercegovini. Ovaj koncept – stare blokove zamjenjujemo novim, jer se to više isplati zbog ekološke sanacije, odnosio se i na Ugljevik i na Kakanj i na Gacko, a bilo je, ako se sjećate i onih ambicioznijih planova izgradnje novih blokova u Bugojnu, Kamengradu – gdje god je bio neki rudnik uglja. To je bilo u tom periodu i u Evropi prisutno, da su efikasniji blokovi put za dekarbonizaciju, međutim to se dramatično promijenilo nakon Pariškog klimatskog sporazuma i situacija se iz korijena mijenja.  Još uvijek u našim planovima, još uvijek u našim glavama, stoji taj koncept zamjenskih, kogenerativnih blokova. Blok 7 je taj koji je došao do najdalje faze realizacije. On je bio prihvaćen kao generacijski, strateški projekat u parlamentima, jer je dobio skoro stopostotnu podršku.

On je bio prihvaćen i u javnost kao strateški projekat. U trenutnoj situaciji je u problemima zato što kineski izvođač ne može da ispuni uslove koji se nalaze u ugovoru o čemu je obavijestio JP Elektroprivreda BiH i izašao sa odgovarajućim prijedlogom – zamjene tehnologije. Prevedeno, umjesto General Electrica, njemačkih i američkih tehnologija, nudimo vam licencirane kineske tehnologije za iste pare. Pravno-tehnološki ovo je vrlo komplikovana situacija tako da JP Elektroprivreda BiH želi da vrati proces na Vladu, što je i uradila. Vlada želi da vrati proces na Parlament, kako bi Parlament donio odluku i dao smjernice šta dalje da se čini.

Ipak, niti će (Vlok 7 – op. ur.) obezbijediti održavanje radnih mjesta u rudnicima, niti će biti ekonomičan, niti će obezbjediti sigurno snabdijevanje. Sad je to jasno. 2030. godine najkasnije, i Bosna i Hercegovina mora pristupiti sistemu trgovanja emisija. To otprilike znači udvostručuavanje cijene troškova proizvodnje električne energije iz nisko kvalitetnih ugljeva – lignita.

To je veliki izazov. To je veliki problem, ne samo za Bosnu i Hercegovinu nego i za sve zemlje Zapadnog Balkana, a pogotovo za Srbiju i Kosovo koje još više zavise od uglja. I preostaje da vidimo šta će se desiti na Parlamentu. Postoji nekoliko scenarija, uslovno rečeno. Jedan je scenario da se ide na sud, da se jednostavno raskida ugovor i prema klauzulama ugovora, da se dalje nastavi procedura jer su dati avansi i potrošena su sredstva, izgubljeno je vrijeme i u međunarodnim ugovorima to znači puno sredstava. Nisam siguran da je to najbolji put, zato što su nadležni sudovi koji će o tome odlučivati u Kini. Druga varijanta je da se odustane od projekta, a da se proba sačuvati kredit i da se usmjeri u obnovljive izvore energije. Dakle da Elektroprivreda napravi zaokret koji se očekuje već duže vremena. Da odluči konačno da neće da pravi nove termoelektrane i da proba u tom kontekstu da u sljedećih 10, 15, 20 godina prestrukturira svoj proizvodni portfolij prema obnovljivim izvorima energije, uz organizovano smanjenje proizvodnje električne energije iz uglja i sve ono što se zove pravična tranzicija – zbrinjavanje radnika, restrukturiranje rudarskih regiona, za što već postoje projekti podrške i Svjetske banke i Evropske unije. Nadam se da će ići u ovom pravcu, a ne u pravcu daljnjeg zabijanja glave u pijesak.

NOMAD: Znajući sadašnju situaciju u elektroprivredama, ali i političko stanje u Bosni i Hercegovini koja je opterećena korupcijom, smatrate li da su, u takvim odnosima, Elektroprivreda i sama vlast sposobni ovaj problem riješiti na način da Bosnu i Hercegovinu odnosno građane ne zaboli glava?

Kušljugić: Građani će morati učestvovati u energetskoj tranziciji, dekarbonizaciji i na neki način platiti troškove, jer je trenutna cijena električne energije u Bosni i Hercegovini za građane subvencirana cijena. Ta cijena dakle nije realna, jer ne pokriva troškove proizvodnje.

Problem je uvijek u političkim donosiocima odluka. Energetska tranzicija je generacijski projekat. Ovome prethodi uvijek političko opredjeljenje da je to pravac u kojem se ide. Prvi znak da se ide u pravcu tranzicije je spoznaja da trenutno stanje nije održivo i da rješenja s kojima smo došli u ovo stanje nisu rješenja s kojima možemo izaći iz ovoga stanja. Dakle u problemima smo zato što je zadnjih 50 godina sva ekonomija bazirana na proizvodnji električne energije iz uglja i što je ta era završena. U Evropi to više ne ide. Sve što budete proizvodili iz uglja nećete moći izvoziti u Evropsku uniju.

Ovo se na mnoge zemlje već primjenjuje od 2026. godine, a što se tiče Bosne i Hercegovine, evo dobili smo mali kredit da se probamo prilagoditi, do 2030. godine. Dakle niko ne može amnestirati političke donosioce odluka da oni moraju donijeti tu odluku. Vrlo jednostavno se to izrazi. U strateškim planovima dekarbonizacije stavite datum kada ćete prestati proizvodnju električne energije iz uglja. To se smatra crvenom linijom koja onda daje signal i elektroprivredama i investitorima i građanima. U Evropskoj uniji je to 2050. godina kada u potpunosti nema fosilnih goriva. Godina 2035. je zabrana proizvodnje automobila koji imaju visoke emisije CO2, ako se usvoji. To znači da nećete moći više proizvoditi dizel i benzinske motore. Po pitanju proizvodnje električne energije, zavisno od države do države, iz uglja od 2025. do vjerovatno 2035-2040. Poljska još uvijek operiše u nekim svojim planovima sa 2049. godinom. I ovo je interesantno, možda pomognemo političkim donosiocima odluka. Mi smo baš ovih dana priveli kraju istraživanje koje se radilo u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori. Rezultati za BiH su jasni – učestvovala su 62 eksperata iz svih segmenata društva, pozvani ljudi za koji se smatra da predstavljaju određene autoritete u svojim oblastima i svojih firmama. Samo dvoje od njih 60 je reklo da će u Bosni i Hercegovini prestati proizvodnja električne energije iz uglja iza 2050. godine.

NOMAD: Znači svi su svjesni.

Kušljugić: Dvije trećine je reklo 2040. Bilo i onih koji su rekli 2035. Dakle, 15 do 20 godina.

Mislim da će ekonomske i političke silnice, kao i opšti put na kojem će se svijet kretati za sljedećih 3, 4, 5 godina, ukazati da je i ovo preambiciozno što se tiče održavanja te industrije, ali nije loše kao početni datum sa kojim se može krenuti. Prije šest mjeseci smo razgovarali da bi 2050. godina bila ok. Jer bi pokazala da izgradnja Gacka, Ugljevika 2, Ugljevika 3, Kaknja, Tuzle ne može ekonomski da se isplati.

To onda daje mogućnost i stručnjacima koji rade u elektroprivredama, operatorima sistema, da onda dobivši novi cilj razrađuju nove planove i gledaju kako da prilagođavaju svoje kompanije novonastalim uslovima. Hoću da vjerujem da ima snaga unutar elektroprivreda, koje će ukazati, uvažavajući sve što se desilo, uključujući i 14. juli, uključujući i ovo što će najvjerovatnije biti u novembru mjesecu u Glasgowu, taj zadnji trenutak da se suočimo da je tranzicija neminovna i da je zadnji trenutak da počnemo da razgovaramo kojom brzinom ćemo to realizovati.

NOMAD: Spominjete Glasgow. U pripremi za ovaj razgovor, napomenuli ste da je ono što će se desiti u Glasgowu iznimno važno i za Bosnu i Hercegovinu. Zbog čega?

Kušljugić: U Glasgowu (od 31. oktobra do 12. novembra – op. ur.) će biti redovna konferencija u okviru Pariškog klimatskog sporazuma, ali jedna od važnijih, zato što je to rok kada sve države trebaju da postave inovirane, ambicioznije planove dekarbonizacije, smanjenja emisije CO2. Evropska unije izlazi sa ovim prijedlogom, najmanje 55% u odnosu na 1990. Do prije dvije godine je to bilo smanjenje emisija od 40%. Dakle, klima se mijenja, politički procesi se mijenjaju, ali što je najvažnije, tehnologije se mijenjaju. Tehnologije postaju toliko jednostavne i toliko isplative da je to sigurno put kojim treba ići. Dakle proizvodnja električne energije će biti u najvećem iznosu iz sunca i vjetra.

Postojeće hidroelektrane će nastaviti da rade. Pogotovo velike, koje su bitne za fleksibilnost i balansiranje. Sve drugo će biti procentualno vrlo malo i samo u specijalnim slučajevima korišteno. Ako to nije bitno za BiH, jeste sigurno bitno za čitav svijet. Jer na kraju, naučnici u zadnjem izveštaju Ujedinjenih nacija iz 2018. godine upozoravaju da ako se u periodu 2021-2030. ne naprave radikalni potezi, moguće da će 2030. biti kasno za klimatske promjene.  A mislim da ne treba više objašnjavati ljudima šta su klimatske promjene, ako u junu i julu u Bosni, ne u Hercegovini, nego u Bosni, imamo temperature preko 40 stepeni i ako imamo ove poplave koje se događaju, jasno je da počinjemo da osjećamo klimatske promjene i osjećat ćemo ih sve više i više, bez obzira da li ćemo krenuti u ovaj proces koji bi trebao da ih uspori, na kraju da dovede do nekog tolerantnog iznosa. Dakle, ne da je važno, ja mislim – a nešto o tome i znam – da je to vjerovatno najvažnija konferencija Ujedinjenih nacija koja će ikad biti održana. Nadam se da će biti uspješna. Da ćemo dobiti neke ambicioznije ciljeve Sjedinjenih Američkih Država, Evropske unije, Indije i Kine koji će ustvari odrediti pravac jer oni proizvode 70% ukupnih svjetskih emisija.

NOMAD: I sami ste jedan kraći period bili u politici, u državnom parlamentu Bosne i Hercegovine. Bili ste predsjednik odbora za vanjsku politiku državnog parlamanta. Kako je izgledala mogućnost da ove ideje o kojima govorite, odnosno stanovišta koja iznosite, „progurate“ kroz državni parlament? Da li je to bilo moguće? Vidimo da očito nije mnogo toga prošlo. Koji su bili faktori koji su uticali da takve ideje, stajališta i upozorenja o tome šta će se desiti u vezi sa procesima vezanim za dekarbonizaciju, nisu jednostavno prošli?

Kušljugić: Nisam ja baš tako kratko bio u politici. To traje od sigurno 1996. godine, pa negdje do 2010.

NOMAD: Mislio sam na parlamentarno zastupništvo.

Kušljugić: Bio sam i u Federalnom parlamentu. Taj period 2010-2014. je bio interesantan jer je politička opcija koju sam ja zastupao bila na vlasti (SDP – op. ur.) i gdje sam ja smatrao da mi trebamo da ozbiljno razmotrimo situaciju u energetici. Tad nije toliko dekarbonizacija bila prioritet. Bila je više prioritet prilagođavanje na okoliš ili te direktive o velikim ložištima, takozvane okolinske direktive koje su također, sad se vidi, vrlo izazovne. Ja sam probao da upozoravam 2010. godine da je 2018. godina za energetiku – sutra i da će biti problem. Da nećemo stići na vrijeme restrukturirati industriju, da će se neke termoelektrane morati zatvoriti jer se njihova ekološka sanacija neće isplatiti. Sad vidimo da termoelektrana Ugljevik koja je uradila tu ekološku sanaciju ima strašnih problema sa ekonomijom. Jer je to bio izuzetno skup zahvat.

NOMAD: Bio je to veliki japanski kredit koji su podigli?

Kušljugić: 100 miliona eura, mislim. Posljedica – neminovnost podizanja cijene električne energije u Republici Srpskoj za nekih 16% i tako dalje. U tom trenutku je to bilo aktuelno, dakle ta direktiva je bila aktuelna, ali je odgovor bio: sad je 2010. godina, pa 2018. je beskonačno daleko, pa još 2028. iza toga. Govorili su da to nije prioritet, jer oni imaju druge. I u Bosni i Hercegovini smo imali druge prioritete. Nažalost ovi dugoročni procesi ne čekaju i trenutno svi mi odreda (u Energetskoj zajednici – op. ur.) imamo problem sa implementacijom te direktive, odnosno neprovođenja te direktive. Protiv svih zemalja u Energetskoj zajednici je pokrenut postupak, ne poštuju se rokovi. Ne poštuju se nivoi smanjenja emisija. Izgovori, zašto ja nisam uspio to da stavim na dnevni red u državnom parlamentu su bili normalno uobičajeni u državnom parlamentu. Nadležnost… Mislim da je važnije da nije bila sazrela klima da se prizna da u energetskom sektoru nešto nije u redu. Elektroenergetski sektor u BiH nije baš tako dobar kao što se čini. Danas je to stanje još teže.

I ta kratkoročnost, taj populizam na kraju 2014. godine kad sam odlučio da napustim i da se dalje nastavim baviti politikama, kako to na engleskom kažu, politikama predlaganja i kreiranja javnog mnijenja, a ne donošenjem odluka, što je  operativna politika. I tada je, u razgovoru o pripremi Programa, dekarbonizacija već postala aktuelna, ali je odgovor ovih koji donose odluke tada bio – Na ovome se ne dobijaju izbori!

Na ovom se ne dobijaju izbori ukoliko ne objasnite čitavu složenost, koja nije jednostavna i ukoliko ne ponudite neka rješenja koja su pravična. U međuvremenu, proces dekarbonizacije razvoja obnovljivih izvora energije je nastavljen u Bosni i Hercegovini, preko tih čuvenih poticaja ili feed in tarifa, koje su ustvari građanima samo ogadili čitav proces, kroz taj kriminalizirani, tajkunizirani, korumpirani proces garantovanih cijena, poticaja na projektima koji su komercijalno isplativi i koji se isplaćuju za 4-5 godina. Ono što je bitnije sada, kakva je atmosfera danas u parlamentima, kakva je atmosfera danas na političkoj sceni, mislim da se nije ništa promijenilo ili se nije suštinski puno promijenilo.

Sada se ustvari hvataju zadnji trenuci da se ugrabi još nešto iz starog koncepta. Neki interesi u industriji lignita ili pak još neki ugovor o garantovanom otkupu za obnovljive izvore energije, pod sigurno netransparentnim i sumnjivim uslovima. Ovo govorim zbog toga što nije bitno što se događa u parlamentima. Bitno je kakva se atmosfera kreira među građanima. Mi smo, pored tranzicija koje su inače građanima negativne: privatizacija, višepartijski sistem, privatizacija bankarskog sektora, i ovu tranziciju prije nego što je započela sa tim obnovljivim izvorima i sa tom šemom (poticaja – op. ur.) poprilično ogadili. Na stranu što ona i zahtjeva određeni način promjene navika, pa i žrtava, pa i troškova, koje će sigurno platiti građani. Ali cijena koju će građani platiti ako se to ne uradi je mnogo, mnogo veća.

NOMAD: Stiče se dojam da su pravi protivnici energetske tranzicije u Bosni i Hercegovini ustvari postojeća vlast i monopolizirane Elektroprivrede. Šta se može učiniti da javnost koju spominjete promijeni način razmišljanja bez kojeg ne može da dođe do bitnih promjena u cijelom ovom procesu. Šta možemo uraditi da se to javno mnijenje promijeni, odnosno da javnost gleda na ovaj proces kao nešto od čega će imati korist, a ne nešto čime ga plaše na način da će rudari ostati bez posla, da ćemo prestati da izvozimo struju i tako dalje? Šta možemo učiniti?

Kušljugić: U svim tranzicijama u istoriji, pa i u energetskoj tranziciji u Evropi postojali su oni koji su oponenti i oni koji to probaju barem da uspore, prolongiraju. Najaktuelnije je možda ovo što se danas događa sa automobilskom industrijom. Otpori su bili nevjerovatni, da biste na zadnjem Evropskom prvenstvu vidjeli da se Volkswagen, čiji je najbolji automobili sa dizel motorima, promoviše sa električnim automobilom. Dakle, uvijek se promjena susreće s inercijom, uvijek je pozicija onih koji imaju jak ekonomski položaj i politički jača. To se u teoriji zovu barijere koje se moraju identifikovati i koje se moraju ukloniti. Međutim, šta bi prvo građanima trebalo objasniti? Suštinu te opake političke ekonomije subvencija, povećanja penzija od 100 maraka se predstavlja kao veliki potez federalne vlade. Namjerno navodim nešto što je aktuelno. Istovremeno, ta ista vlada donosi odluke koje omogućavaju firmama koje su u državnom vlasništvu da ne uplaćuju sredstva u taj isti penzioni fond, a vlada onda daje „sadaku“, koja se dijeli od para tih istih ljudi.

NOMAD: To su pare koje su već uzete od njih i onda im se samo jedan dio vraća i predstavlja kao pomoć Vlade.

Kušljugić: To su subvencije kojima vi sami sebe subvencirate. To je ustvari zavaravanja, pri čemu najveću korist od toga uvijek imaju oni koji su najveći potrošači (elektirčne energije – op. ur.). Od ovakve niske subvencirane, prigušene cijene električne energije najveću korist imaju najveći potrošači, a to su najbogatiji ljudi. To su najbogatiji pojedinci. Dakle, često volim da kažem da je ova ekonomija, kad se dobro razgrne, privid koji ustvari znači strategiju – ako uključimo i ove poticaje – Superhick. Dakle, od siromašnih na različite načine se uzima, nešto sa njima vraća, a bogami najveći kolač ide takozvanim investitorima.

NOMAD: Suštinski otimamo od sirotinje da bismo dali bogatima.

Kušljugić: Da bismo dali onima koji koriste tehnologije koje su tržišne. Zašto potičete nekog ko može da radi na tržištu? Zašto danas ikakav poticaj treba dati solarnoj elektrani? Zašto danas ikakav poticaj treba dati novoj maloj hidroelektrani ako je cijena na tržištu 100 EUR. Treba se organizovati, treba agregirati proizvodnju i treba je prodavati na tržištu. Ako ne može na tržištu BiH ima tržište jugoistočne Evrope, koje je tržište sa najvišom cijenom. Dakle, stvari su dosta jednostavne i prva stvar je objasniti ljudima, dati dijagnostiku stanja. Prikazati stanje onako kakvo jeste. Dakle, rudari ostaju bez posla ili bolje rečeno zaposleni u rudnicima ostaju bez posla. Uzmite podatak koliko je zaposlenih bilo u rudniku Kreka bilo prije 10 godina – koliko je danas zaposleno. Pa ćete vidjeti da rudnici smanjuju broj radnika. Dakle to su procesi koje niko neće zaustaviti. Samo je pitanje da li ćete upravljati tim procesima? Da li će procesi biti pravični? Da li ćete postići konsenzus prije nego što počnete upravljati procesima, a konsenzus znači dijalog i usaglašavanje interesa. Interesa i ovih koji koče tranziciju. Samo što to argumentima treba objasniti.

Ono što je uvijek problem, a pogotovo u zemljama kao što je Bosna i Hercegovina, je da postoje oni koji su, uslovno rečeno, zagovornici. Budući nosioci tranzicije, oni su uvijek disperzirani u početku, nisu dovoljno jaki. Mi nemamo proizvođače opreme koji bi mogli biti ta nova silnica. Kod nas tranzicija mora biti inicirana izvana. Na kraju gledajmo skroz širu sliku. Ovo je nova industrijska revolucija. Ja volim da je zovem treća. Dakle, region jugoistočne Evrope i Zapadnog Balkana nikad nije bio predvodnik industrijske revolucije. Mi smo uvijek bili sljedbenici. Kod nas su to, i tehnološki i ekonomski, pa i politički, na neki način procesi koji su donošeni. Mi sad imamo nosioca, jednog od glavnih svjetskih nosilaca – Evropsku uniju, koja ide vrlo ambiciozno sa planovima u jedan radikalni proces transformacije, sa vrlo jasnim interesima zašto to radi. I transparentno ide i prema Zapadnom Balkanu i kaže: Pridružite se! Naš cilj je 2050. godine klimatski neutralna Evropa kao kontinent, a ne klimatski neutralna Evropska unija bez određenih dijelova Evrope. Pridružite se. Evo nudimo vam zeleni plan za zapadni Balkan.

Mi to onda prihvatimo u Sofiji. Oni nam kažu: Dobro, ovo ćemo finansijski, sad za sad, podržati sa devet milijardi eura investicionog plana i garancijama koje bi trebali da aktiviraju 20 milijardi eura i na vama je sad da to realizujete.

NOMAD: Da li smo sposobni da realizujemo ijedan projekat iz investicionog plana od devet milijardi fondova koji su najavljeni iz Evropske unije? Po mojim saznanjima Bosna i Hercegovina još uvijek ništa nije prijavila od tih projekata…

Kušljugić: Prva pretpostavka da krenete u taj proces je da ne idete sa figama u džepu. Da ne radire kao što radimo zadnjih 15 godina u Energetskoj zajednici. Jer, sve što nam stave mi potpišemo i vratimo se kući i kažemo, onaj koji je to potpisao neka to i realizuje, a u suštini nijedan od tih dokumenata nismo usvojili konzistentno na Parlamentima. Pogotovo da kažemo da smo to stavili u zakon, pa da vi možete da tužite nekog. Premda mislim da postoje osnove da se za ovu direktivu i za Nacionalni energetski plan smanjenja emisija, takozvani NERP (National Emissions Reduction Plan – op. ur.), pošto je usvojen, neko i tuži, jer to je ipak smanjenje ljudskih prava na zdrav život.

Dakle ovo formalno prihvatanje, a ustvari suštinsko varanje, ako se nastavi, dovest će nas u poziciju da ćemo propustiti zadnji voz. Ovo je propuštanje voza koji se zove uspostavljanje novog tehnološkog i ekonomskog poretka u našem susjedstvu, Evropskoj uniji – našem najvažnijem spoljnotrgovinskom partneru. Umjesto da idemo u konvergenciju tehnološku i ekonomsku, ako ne krenemo tim pravcem, mi ćemo divergirati. Stoga će naši proizvodi, u koje je ugrađena naša električna energija proizvedena iz uglja, postati kao genetski modifikovana hrana – niko je neće htjeti. Mi ćemo postati sve više i više izolovani. Ovo gledam vrlo pragmatično, bez ikakvih političkih, ideoloških, interesnih pozicija.

Dakle, sudbinski je ovo pitanje o kojem moramo da počnemo otvoreno razgovarati, prije svega u javnom diskursu, zato što očigledno u parlamentima ne možemo – i tu je velika uloga medija. Ovo je sada trenutak da se mediji otvore za stručnjake koji hoće, mogu, znaju i smiju da govore za medije o ovoj temi. Da se otvori, da se provocira dijalog, ja bih rekao – da počnemo da razgovaramo na osnovu argumenata o tome s čime se suočavamo. Ima jedna konstatacija: budućnost država u svijetu sljedećih 10 godina će zavisiti od toga koliko se brzo prilagode promjenama, ne samo u energetici nego i u digitalizaciji, i u svim drugim sferama. Pojednostavljeno rečeno, ova industrijska revolucija počinje da se realizuje. To nije jednom u 10 godina, to je jednom u 70 godina. Da li je neko mogao prije tri godine vjerovati da će Evropska unija donijeti odluku da poslije 2035. godine nema proizvodnje dizel i benzinskih automobila – nije baš tako direktno rekla, ali implicitno jeste. Što upućuje da će do 2050. godine Njemačka biti bez dizel agregata, bez dizel automobila – simbola njemačke ekonomije i najdraže stvari koju Nijemci vole da imaju u svom posjedu.

Dakle, promjene su toliko značajne, a najteže i najsloženije promjene su sociološke  i psihološke. Mi, građane pa i privredu držimo uljuljkane, da će to neko riješiti, da će to riješiti neko kome smo delegirali prava da to uradi, a energetske tranzicije bez građana nema. Kako otvoriti oči građanima, kako ih informisati, kako ih involvirati u proces, to sigurno bolje znaju ljudi koji se bave komunikacijama i medijima, nego ja koji se u suštini  bavim tehničkim, pa donekle i ekonomskim i političkim aspektom ove problematike. Dakle, prvi korak je uvijek da se otvoreno počne o ovome razgovarati, i to ne između 3 i 5 ljudi. I hajdemo praviti pritisak na političke donosioce odluka, na vlade i parlamenta – da se o tome razgovara tamo gdje se mora razgovarati. Nosilac energetske tranzicije u Evropi je Evropski parlament, nije Evropska komisija – Evropski parlament. Poslije 2018. godine kad su građani Evropske unije, prije svega mladi rekli: Mi hoćemo zelene politike, tad su Zeleni u svim zemljama napredovali, sad imamo mogućnost da će u novembru biti prva zelena kancelarka u Njemačkoj. To je pritisak koji su građani napravili na političare.

NOMAD: Na kraju krajeva imamo i i zelenog gradonačelnika u susjedstvu, u Zagrebu…

Kušljugić: Imamo u Zagrebu zelenog gradonačelnika koji je na izvanrednoj kombinaciji zelenih i lijevih politika, dobio mandat da povede Zagreb…

NOMAD: Koliko je to moguće da se desi u Bosni i Hercegovini? Mada Tomašević i nije baš potpuno novo lice u politici, on je već duže bio aktivan.

Kušljugić: Hoću da vjerujem da je moguće. Da ne špekulišemo ko, kad, gdje… Onog trenutka kada građani počnu postavljati prava pitanja svojim političkim predstavnicima, pa implicitno i izvršnoj vlasti, a pitanje koje bih ja postavio je vrlo jednostavno: ako zeleni oporavak, ako zelena agenda koja nam se nudi od strane Evropske unije, nije plan oporavka poslije korone, koji je to plan?

Dakle, jasno je da bez izvoza u Evropsku uniju nema oporavka BiH – kad se tamo slabije zakašlju, kod nas je upala pluća. Šta ćemo ako tamo ne bude gripa, nego tamo počne proces koji je mnogo ozbiljniji od upale pluća? Šta će kod nas biti ukoliko to na vrijeme ne procijenimo, ukoliko se ne pripremimo i ukoliko nemamo konzistentan plan i saglasnost da je to put? Hoću da vjerujem zato što vidim evoluciju načina razmišljanja stručnjaka sa kojima ja radim, eksperata i u ovom istraživanju pod nazivom “Barometar spremnosti država za održivu energetsku tranziciju”. Hoću da vjerujem jer vidim da dolazi do promjene svijesti građana, da više nema tabu tema. Da se može razgovarati i o tome, da nakon Energoinvesta, nakon hemijske industrije Tuzle – jednog dana neće biti ni rudnika. Za 10, 20 godina,  to je neminovnost. Možda to onima koji rade i koji su pet godina do penzije vrlo teško pada, jer njima treba još tih pet godina, ali budimo otvoreni. Mnoge stvari narod zna. Mnoge stvari građani prepoznaju. Evo Vam nekih informacija koje su interesantne za Vas, u medijima. Šta mislite koliko studenata se u zadnjih pet godina prijavilo na fakultete koji su direktno vezani za rudnike? Informacija za one koji gledaju budućnost – radi se o jednocifrenom broju. Koliko djece upisuje srednju rudarsku školu? Dakle to su teme koje pokazuju da li generacije koje gledaju 40 godina unaprijed znaju šta su trendovi. Mi moramo voditi računa da je ovo generacijski projekat te generacije. Na mojoj generaciji je da ono što znamo govorimo – to je na kraju obaveza intelektualaca, da izražavamo stavove, za koje mislimo, na osnovu naših istraživanja, da su tačni.

NOMAD: Koliko će nas ti stavovi, javno izrečeni nekad koštati?

Kušljugić: Kad ste u politici onda vodite računa koliko će vas to koštati jer nećete biti ponovo izabrani. To je ta kratkoročnost, a intelektualci bi ipak trebali da imaju dugoročnu perspektivu i da imaju neku moralnu obavezu, jer to što smo mi iškolovani i što smo radili, što smo imali privilegiju da budemo profesori i istraživači, to smo valjda dobili od ovog društva. To nam nije došlo kao nekakav prirodni dar. Dakle, mislim, osim nekih komentara koji su uvijek uobičajeni na portalima kada date intervju, da ste izdajnik, da ste plaćenik i tako dalje, da sve više i više ljudi shvata da je ovo tema o kojoj treba pričati, da se sve više i više ljudi počinje informisati o ovome. I po mom mišljenju će možda trigger biti kad i po Bosni i Hercegovini, za tri godine, dvije godine, po krovovima – prvo na krovovima firmi, zatim magacina, a onda i hotela, restorana, pa i krovovima kuća – počnu da niču solarni paneli.

NOMAD: Ko te procese koči? Upravo ste otvorili jednu od najvažnijih tema u energetskoj tranziciji, takozvanu demokratizaciju proizvodnje električne energije. Znamo da sadašnji entitetski zakoni o korištenju obnovljivih izvora energije ne predviđaju te kategorije prosumera odnosno onih koji proizvode električnu energiju i usput troše struju iz mreže. Novi zakoni još nisu doneseni. Ko koči takav razvoj demokratizacije u proizvodnji električne energije? Da li su to elektroprivrede? Da li su one uplašene za svoj povlašteni status na tržištu, ako možemo uopšte govoriti o pravom tržištu električne energije u Bosni i Hercegovini? Da li je to vlast kojoj ne odgovara da građani sami proizvode električnu energiju?

Kušljugić: Energetska tranzicija se predstavlja kao 4D tranzicija, dakle dekarbonizacija, smanjenje korištenja fosilnih goriva, prelazak na obnovljive izvore energije. Digitalizacija koja podrazumijeva intenzivno korištenje informaciono-komunikacione tehnologije, da bi se integrisali obnovljivi izvori koji su varijabilni i disperzirani. Dakle, nije to proizvod da imate jednu veliku elektranu na jednom mjestu, pa njom upravljaju samo oni koji su za to školovani i obučeni. I onda dolazi ono što inžinjeri ne uzimaju vrlo ozbiljno, a sociolozi, ekonomisti, politikolozi vrlo ozbiljno: decentralizacija ili demonopolizacija. I konačno tu je demokratizacija. Ne mislim samo na proizvodnju električne energije, nego i na demokratizaciju prilikom potrošnje električne energije. Da vi počinjete da budete aktivni igrač – da kažete: Ja ću sad da uradim LED rasvjetu; manje ću trošiti. Ja ću da se bavim energetskom efikasnošću, ja ću da budem neko ko bira s kim ću da budem partner, kupac. Pa će možda jednog trenutka biti neki osviješteni koji će reći: Ja hoću da kupujem samo zelenu energiju i da dam svoj doprinos, možda zvuči to pretenciozno… Ali da dam svoj mali mikronski doprinos spašavanju čovječanstva i sprečavanju dalje kataklizme – klimatske kataklizme.

Dakle, ko koči taj proces? Pa demonopolizaciju koče monopolisti. Digitalizaciju koče oni koji neće da uče na koji način napraviti pametne mreže (smart grid – op. ur.), zato što je to ponovo, još jedan fakultet završiti. Potom tu su svi oni koji imaju direktne ekonomske i političke interese iz trenutnog sistema. Svi oni koji se boje promjena. Svi oni koji smatraju: “Pa hajmo ovaj sistem zadržati još koju godinu”.

Evo jedna anegdota. Bila je rasprava u jednom rudniku oko toga – to je čuveni problem – koliko još rezervi uglja imamo, bila je priča o izgradnji nove termoelektrane i direktor rudnika je uvjeravao da ima uglja za sljedećih 40 godina. Bili su prisutni još neki stručnjaci, koji su nakon zvaničnog sastanka direktoru rekli: Zašto lažeš ljude? Nemaš uglja više nego za pet godina. To što ćeš praviti novi kop, pa ćeš možda imati, to su hipoteze koje nisu dokazive. Njegov odgovor je bio paradigmatičan: Pa taman pet godina do moje penzije. Desilo se to prije puno godina, čovjek je stvarno otišao u penziju. Preselio se u kuću na moru i ostavio rudarski kraj i sve probleme da se dalje batrgaju.

Gledao sam svojevremeno, kad sam bio mlađi, u Engleskoj gradiće koji su nekad bili rudarski gradovi i koji su po principu Margaret Thatcher dekarbonizovani, tako što se  donese odluka i za godinu dana nema više grada. U njima se danas snimaju filmovi, jer niko tu ne živi. Ali gradovi koji su na rudnicima i uz termoelektrane, imaju veliku infrastrukturu. Poveznu komunikaciju, telekomunikacionu i električnu infrastrukturu. Ti gradovi se ne smiju tek tako pustiti da završe. Te industrije se ne smiju pustiti da završe nerestruktuirane kao što je to bilo sa hemijskom industrijom u gradu u kojem smo danas. Dakle ta infrastruktura se mora staviti u pogon i to je moguće napraviti. To nije nikakva naučna fantazija ili neke posebne tehnologije koje za to trebaju.

NOMAD: Kako to uraditi?

Kušljugić: Pa prije svega morate uključiti lokalne aktere. Ne može tu sad neko doći iz Svjetske banke i reći kako će se u Banovićima kreirati neka nova radna mjesta. Inicijative moraju doći odozdo. Mora svijest da se promijeni. Uzgred budi rečeno, Banoviće spominjem zato što je načelnik Banovića otvoreno rekao da mu treba podrška za dekarbonizaciju, čak je izašao i sa sloganom svoje kampanje da će Banovići biti prvi grad koji će 2050. godine biti dekarbonizovan. Gledano marketinški, to je dobar potez.

NOMAD: Šta mislite da li će taj čovjek biti ponovo izabran na sljedećim izborima ili će ga ovo koštati?

Kušljugić: Treba ga podržati! Treba mu pomoći da kreira 150 radnih mjesta. Ko? Pa oni koji imaju, te programe, počev od Svjetske banke, Evropske unije, pa do federalne vlade, do kantonalne vlade… Do svih onih koji bi trebali da kažu – Evo imamo nekakvu inicijativu. Evo, lokalna zajednica se pokrenula, pa otići vidjeti kako su to uradili u susjedstvu, kako su to uradili u Evropskoj uniji. Pa restrukturiranje rudnika u Evropskoj uniji se događa zadnjih 30, 40 godina. Tamo su rudnici izgubili svoju ekonomsku bitku, u Njemačkoj, prije 30 godina. Ima i uspješnih i manje uspješnih primjera. Treba učiti od drugih.

Jedan program je lansirala Evropska unija. Zove se “Platforma za rudarske regione”. Svjetska banka također ima, ali nam oni to neće uraditi, kao što nijedan grad ne može angažovati eksperte koji će mu doći i reći kako će se razvijati u tržišnu ekonomiju. To mora doći iznutra. To mora doći od lokalnih aktera, koji kad traže pomoć, moraju dobiti tu pomoć – ekspertsku, stručnu, finansijsku, donatorsku. Sve što je već viđeno u Evropskoj uniji. Poljska koja je toliko zavisna od uglja, ali ne samo u proizvodnji električne energije nego i proizvodnji (rudarske – op. ur.) opreme, dakle tehnološki zavisna od uglja, ovih mjeseci intenzivno pregovara sa Evropskom unijom koji je rok kad će izaći iz te industrije i koliko će novca dobiti za to. Mi nismo u Evropskoj uniji, mi ne možemo računati na taj novac. Mi moramo inovativnim postupcima aktivirati fizičku infrastrukturu, probati ući u proces restrukturiranja prije nego što izgubimo ljudsku supstancu – prvo na lokalnom nivou, a bogami ako se stvari ne uprave, što kaže, onda i na nivou države Bosne i Hercegovine. To je proces koji niko ne može zaustaviti, nisu to samo energetska tranzicija i dekarbonizacija, to je svjetski trend. Ako tu supstancu izgubimo onda će biti lakše dekarbonizirati manji broj potrošača, je li? Jer hidroelektrane će ostati, ali od ona 3D neće ostati ništa.

NOMAD: Možda je nezahvalno predviđati… Razgovaramo u Međunarodnoj galeriji portreta Ismet Mujezinović u Tuzli, u gradu koji je u centru rudarske regije Bosne i Hercegovine. Rudnici su u takvim finansijskim dubiozama da nikakva normalna ekonomija ne bi mogla objasniti ovakvo stanje, odnosno činjenicu da rudnici  i dalje posluju. Naime, rudnici su samo na ime doprinosa i poreza dužni oko milijardu konvertibilnih maraka. Znam da je nezahvalno odgovoriti na ovo pitanje, ali ću ga postaviti. Gdje vidite rudnike u Bosni i Hercegovini, rudnike uglja za 10 godina? Prije svega ove jamske kopove koji su očito nerentabilni, ali i nesigurni za rad?

Kušljugić: Pošto ste se referirali prema gradu u kojem se nalazimo, prema našem gradu Tuzli, iskustava uspješnih tranzicija u zadnjih 25 godina ima. Evo ponovo se vraćam na hemijsku industriju. Dakle okosnica ekonomije ovog grada je bila hemijska industrija gdje danas nemate nikakve aktivnosti. U međuvremenu su neke druge industrije nikle. Evo, ja sam na Fakultetu elektrotehnike, na kojem radim, bio aktivni sudionik pokretanja nove industrije informacionih tehnologija, koja je, u trenutku kad je pokretana, bila shvaćena kao suluda ideja, 1996. Danas ne znamo ni koliko ljudi radi u tom sektoru. Dakle, tehnologije se smjenjuju i sigurno je da u Evropskoj uniji, Evropi, za tehnologije korištenja uglja, a prije svega podzemnu eksploataciju, nema mjesta. Ne mogu biti ekonomski profitabilni, rentabilni, kao što, ne samo iz ekonomskih razloga, nego iz mnogih drugih, organizacionih ili nekih drugih mnogo kriminalnijih razloga, to nisu u zadnjih 20 godina. Ja sam prvi put program restrukturiranja rudnika i zatvaranja nerentabilnih rudarskih postrojenja i jama gledao 2000. godine.

NOMAD: Ipak, još uvijek imamo situaciju da Program o prestrukturiranju elektroenergetskog sektora u Federaciji BiH, napisan na nekih 6 strana, o tome smo već pričali, nije prošao u Parlamentu….

Kušljugić: Ne može se reći da ljudi koji rade u elektroprivredama ne znaju tematiku i problematiku. Ono što ne treba zaboraviti – rudnici nisu izvan elektroprivreda. To je koncern. Dakle, to je jedna prirodna ekonomska cjelina. Ne može se sad promatrati proces restrukturiranja termoenergetskog sektora, samo kao problem “tamo nekih” rudnika, a ne problem elektroprivrede, problem Federalne vlade koja je vlasnik i jednog i drugog. Dakle, to ne mogu raditi rudnici sami, to ne može raditi elektroprivreda, to mogu samo uraditi svi nivoi vlasti, počev od vlasnika, koji je dobio ovlaštenja da to radi – federalne vlade i federalnog parlamenta. Ovaj program restrukturiranja koji je više prema trećem energetskom paketu, tržište i tako dalje, koji ste vi spomenuli, nije program o kojem ja govorim. Ja govorim o ovom programu koji je najavljen prije nekoliko mjeseci o ekonomskoj konsolidaciji restauriranja rudnika, dakle o tome govorim.

Premda i to nije prvi program kosolidacije. 2009. godine je bio prvi, tad su otpisani dugovi, tad se pristupilo restruktuiranju rudnika sa konceptom da će se izgraditi nove termoelektrane, da će se povećati proizvodnja uglja, sa istim brojem zaposlenih, povećati produktivnost – i tako će se riješiti taj problem. Očigledno taj koncept nije uspio i prvo treba reći da to što je u dokumentima, nije realizovano. Jer šta imamo – nakon 2009. godine, 2020. godine imamo triput veće gubitke, premda su oni gubici pokriveni. I na kraju da budemo jasni: ko te gubitke snosi, ko plaća cijenu tih gubitaka?

NOMAD: Da, i ti gubici, kad kažete pokriveni, oni su uzeti iz novca koji su građani dali u budžet.

Kušljugić: Oni su uglavnom registrovani kao neuplaćeni samodoprinosi, kao neuplaćeni doprinosi i porezi. Što znači zdravstvena osiguranja, to znači penziona, socijalna. Zato nemate kvalitet zaštite koju biste trebali, zato nemate penzije koje biste trebali da imate, pri čemu to nisu samo rudnici – to je, kao što znamo 90% javnih preduzeća i preduzeća koja se nalaze u državnom vlasništvu. Dakle, to je ona priča privida i zato to zovem opakim sistemom političke ekonomije – privida da vi nešto činite građanima, a u suštini, vi samo zavrtite ukrug pare, uzmete od tih građana, jer im nešto ne date oko servisa ili oko prava, te pare im onda povremeno ili na neki način – vratite. Ali moramo priznati da građani na neki način ne razumiju čitavu kompleksnost i da su zadovoljni ovim stanjem.

NOMAD: Na koji način to možemo promijeniti? Na koji način može, recimo struka, a s druge strane i mediji, da pomognu da se ta svijest građana promijeni?

Kušljugić: Možda svijest građana, ne svih,  najbolje ilustruje jedan komentar na tekst o energetskoj tranziciji, na jednom portalu, i koji glasi ovako: Samo nemojte poskupiti struju i registraciju. Mnogo drugih problema građani imaju. Proces o kojem vi govorite, mora početi odozgo. Mediji, stručnjaci moraju otvarati dilemu i postavljati pitanja i zahtijevati odgovore – odgovore od onih koji su najviše na brdu i koji vide šta se događa u okruženju i koji, između ostalog, potpisuju dokumente. Bilo bi vrlo interesantno – znam da je teško dobiti intervjue, odgovore i komunikaciju, sa mnogima u vlasti – bilo bi vrlo interesantno postaviti pitanje: Šta piše u Sofijskoj deklaraciji, šta mi treba da primijenimo sljedeće tri godine, šta treba da primijenimo sljedećih pet godina, šta misle recimo parlamentarci svih nivoa entitetskog i državnog, o nacionalnom engleskom klimatskom planu, koji je najvažniji dokument koji trenutno radimo uz pomoć USAID-a, GIZ-a, UNDP-a?

Ili pak, da li je naš plan dekarbonizacije strategija niskokarbonskog razvoja koji je Vijeće ministara usvojilo prije dva mjeseca, usaglašen sa trendovima u svijetu i da li je to dokument koji treba da realizujemo? To namjerno navodim zato što je taj dokument usvojen i u njemu piše da će u Bosni i Hercegovini biti izgrađeno još 1.050 megavata termoelektrana na ugalj! To vam je otprilike prevedeno – termoelektrana Tuzla i još po jedna nova termoelektrana u Federaciji i u Republici Srpskoj. Pa sad je li to Gacko, Ugljevik, je su li to Banovići ili Kakanj. Ja nemam nikakvih problema da privatni investitori govore, pa možda i planiraju izgradnju termoelektrane u Ugljeviku. Ali, samo da ne traže garancije, garantovan otkup, ako ljudi stvarno misle da mogu napraviti biznis na tržištu sa novim termoelektranama na ugljen – to je legitimna odluka. Ono što im vlast treba reći je: Do 2030. godine postepeno uvodimo CO2 (takse – op. ur.), pa to ukalkulišite u svoju kalkulaciju! Nemojte da vam kažemo: mi ćemo se truditi to ne bude, mi ćemo se opirati do kraja da to uvedemo – kao što je rečeno termoelektrani Stanari. A kad budemo morali, onda će se odjednom morati plaćati puni iznos. Dakle, problem su investicije koje elektroprivrede same ne mogu realizovati, javna, državna preduzeća, koja se mogu razviti samo uz državne garancije, kad te garancije dobiju.

Dakle problem je gradnja ovih blokova koje sam nabrojao, jer, osim Ugljevika, sve su to planirane investicije javnih elektroprivreda. Šta je poražavajuće, kad jedan od eksperata koji bude upitan: A dobro, šta mislite o izgradnji te investicije u Ugljeviku? – kaže: To bi doprinijelo energetskoj nezavisnosti Republike Srpske. Ja ovdje stavljam kontraargument – neće ništa doprinijeti! Pogotovo što u ovom novom sistemu koji je baziran na obnovljivim izvorima energije, pojam energetske nezavisnosti kao takav – ne postoji. Nezavisnosti od čega? Sunce je besplatno svakome, samo je pitanje koliko brzo, odlučno želite da iskoristite taj resurs. Nema potrebe da vam neko zabrani, da vam presiječe žice po kojima dolazi električna energija ili cijevi za naftu. Sunce je taj besplatni izvor koji je dostupan svugdje, manje-više.

NOMAD: Govorite  o brzini sprovođenja mjera koje će doprinijeti dekarbonizaciji, odnosno energetskoj tranziciji. Kada bismo ocjenjivali, kolika je hitnost ovih promjena?

Kušljugić: Mislim da je spoznaja da je tranzicija neminovna. Sad da li je neminovno što Evropa nameće, da li što čitav svijet ide, ili što naš sistem ekonomski više ne može izdržati. Mi se nalazimo na tačci da je to neminovno. E sad, počinju diskusije kojom brzinom to radimo? Ta argumentovana diskusija traje u stručnoj zajednici već jedno 3-4 godine. Ja sam čuo i ciljeve da ćemo ugalj za proizvodnju električne energije koristiti do 2065. godine. Na pitanje zašto 2065. odgovor je bio: Pa eto, napravit ćemo Blok 7, on će biti završen 2025. i trebao bi da radi 40 godina. Dakle, brzina tranzicije je ono o čemu mi sad treba da razgovaramo, ali pod pretpostavkom da smo shvatili da je to neminovan proces. Drugo, da bismo mogli razgovarati o brzini, moramo znati koja je distanca, do koje godine? Od 2020. do 2050? Do 2040?

NOMAD: Da li u Bosni i Hercegovini znamo do koje godine?

Kušljugić: Pa mislim da je 2050. već nešto što je u nekim nacrtima dokumenata utvrđeno, jer je rečeno da je to rok za potpunu dekarbonizaciju Evropske unije, pa bismo i mi trebali, barem naš elektroenergetski sektor. Ja znam da u Bosni i Hercegovini malo ko vjeruje da bi moglo da dođe do takve elektrifikacije automobila ili korištenja toplotnih pumpi, da dođe do dekarbonizacije tih sektora, ali evo, da počnemo razmišljati o 2050. I sad imate različitih scenarija, ne samo u Bosni i Hercegovini. Imate u jednoj od susjednih zemalja ministricu (Zorana Mihajlović – ministrica rudarstava i energetike Republike Srbije – op. ur.) koja kaže: Mi ćemo biti putpuno dekarbonizirani 2050, a do 2040. godine ćemo proizvoditi istu količinu električne energije iz uglja, kao što proizvodimo danas. Znači 20 godina nećemo ništa tu raditi, a onda ćemo za deset godina napraviti oštar pad. Taj put je najpogubniji. Taj put kad vi prolongirate, odgađate, a onda morate naglo… Na kraju to se dešava pod djelovanjem tržišta.

To je scenarij Aluminija Mostar. To ne možete kontrolisati i to se naziva na engleskom perfect storm, na našem perfektna ili nekontrolisana oluja i to je otprilike bio scenarij koji smo mislili da će biti rezultat istraživanja koje sam pominjao. Dobro je da nije taj scenario, to ne bismo mogli ni kontrolisati. Nažalost, strah od takvog scenarija nas nije opametio. Imamo otprilike ovakav stav, preovladajući stav – to je neminovno, dobro bi bilo da to odgodimo zbog korone, dok se malo ne oporavimo, pa na to pitanje 2/3 stručnjaka – trebalo bi odgoditi proces. Još ne znamo šta ih je motivisalo da to kažu. Mali broj ljudi odgovorio je da trebamo ubrzati procese u odnosu na planove koje imamo. Ja mislim da trebamo ubrzati procese jer se procesi ubrzavaju, i mi moramo hitno i praviti planove i hvatati korak.

Prvi korak – pustiti građane, pustiti firme da se sami bore za dekarbonizaciju, a ne kočiti ovako kako se organizovano koči donošenje Zakona o obnovljivim izvorima energije koji će omogućiti proizvodnju za vlastitu potrošnju, dakle ne komercijalnu proizvodnju, ne subvenciranu proizvodnju, nego samo za vlastitu potrošnju iz različitih tehničkih, ekonomskih… Na kraju nas dvojica ćemo učestvovati na jednoj konferenciji koja će te tehno-ekonomske aspekte analizirati u septembru mjesecu. Možda je to prvi korak; da kažemo – pravit ćemo ove velike planove, ali daj da uradimo to što rade čitava Evropa, Sjeverna Makedonija, Crna Gora – organizovano i vrlo organizovano Albanija.

Dakle, ne više Norveška, Danska, Švedska, nego svi oko nas, pogotovo Hrvatska koja ubrzava taj proces. Možda su to tri triggera da istovremeno, prije nego što kažemo kojom brzinom, kažemo brzinu dokle. Pa, evo, 2050. Vidjet ćemo. Sve se to prilagođava. Ja se ovom tematikom bavim intezivno 6-7 godina i ovdje u Tuzli smo radili neke konferencije i vrlo mi je drago da sam to mogao uraditi sa stručnjacima iz regiona, pogotovo sa nedavno preminulim profesorom Slavkom Krajcarom, koji je baš dolazio, dobronamjerno, govorio je šta su iskustva Hrvatske, govorio kako je i on imao neke svoje dileme i kako ih je prevazilazio. Pokojni profesor Krajcar je trebao biti na jednoj konferenciji u Zagrebu i dao je siže svog izlaganja koje je otprilike glasilo ovako: Nemojmo govoriti o brzini. Govorimo da ne znamo šta sve treba da uradimo da završimo dekarbonizaciju, ali da znamo dovoljno i tehnologija i postupaka da krenemo u taj proces.

Inače ćemo mi u Bosni i Hercegovini za deset godina pričati kojom brzinom. I svih deset godina stajati na jednom mjestu. Hitnost koju ja potenciram je – mi od januara moramo krenuti u taj proces i pokazati da želimo da ga realizujemo. Mi moramo imati zakone koji to pokazuju, koji građanima kažu: Pridružite se! Koji firmama, malim i srednjim preduzećima kažu: Počnite razmišljati o stavljanju solarnih panela, nećete imati problema, sve što bude mogla uraditi, distribucija će uraditi pa ćete na taj način dobiti sigurnost cijene električne energije koju ćete plaćati, jer u suprotnom iduće godine možete dobiti račun koji je 40% skuplji nego ove godine, ako pratite regionalnu berzu.

Brzina je važna komponenta ove industrijske revolucije. Ovdje ne možemo čekati kao sa vakcinama, da se isprobaju, da budu sigurne, pa da ih naručimo, pa ne dobijemo, pa da ih naručimo, pa ne dobijemo. Ovdje moramo malim koracima. Odmah krenuti od januara mjeseca.

NOMAD: Ali kao i sa vakcinama i ovdje posljedice nesprovođenja mogu da budu fatalne. U ovom slučaju fatalne po ekonomiju…

Kušljugić: Ja volim da poredim energetsku tranziciju sa onim što se događalo tokom pandemije. Velikih sličnosti ima. Dakle, mi u svjetskim okvirima sa brojem stanovnika nismo ni doprinosili ni smanjivali broj žrtava. Tako je i sa emisijama. Bogami te žrtve su za nas bile velike, ali ono što smo sigurno, uočili – kad neko krene u jedan proces, u ovom slučaju vakcinaciju, a mi ne krenemo, da će onda doći do nekih ograničenja. Ne daj ti Bože da dođemo do ograničenja izvoza u najveće tržište na koje izvozimo ne samo električnu energiju nego i sve druge proizvode.

NOMAD: Gospodine Kušljugić, hvala Vam puno za ovaj razgovor.

Kušljugić: Hvala i vama i hvala i vašoj novinskoj kući, koja je jedna od onih koji pišu, govore o ovom i mnogim drugim procesima koji su vezani, jer Green Deal kako kažu, nije samo dekarbonizacija, nego je i pravljenje jednog poštenijeg i pravednijeg svijeta.

Snimak razgovora sa Mirzom Kušljugićem možete pogledati na našem YouTube kanalu.

Innerview

Mats Gustafsson
Mario Batković
Mary Halvorson
Brian Eno
Vlado Džihan
Vojo Šindolić
Senad Avdić
Josip Osti

Josip Osti
Feraget: Dolazi bolje vrijeme
Senad Avdić