Ekskluzivno za NOMAD povodom predstavljanja instalacije "77 Million Paintings" u Historijskom muzeju u Sarajevu.
Od 13. juna do 29. augusta u Historijskom muzeju u Sarajevu bit će postavljena multimedijalna instalacija “77 Million Paintings” Briana Enoa. Izložbu organizira British Council u saradnji sa Historijskim muzejom Bosne i Hercegovine, agencijom Gramofon, brandom Tesla i drugim partnerima projekta.
Tim povodom razgovarali smo sa autorom – slavnim producentom, muzičarom, vizuelnim umjetnikom…
NOMAD: “77 Million Paintings” predstavljate od 2006. godine na različitim lokacijam širom svijeta. Kakva je razlika između prve postavke rada i ove koju ćete predstaviti u Sarajevu?
BE: Ta prva izložba iz 2006. bila je postavljena u Tokiju i njen dizajn je bio dosta drugačiji. U periodu od te prve postavke, ekrane sam orijentirao na nov način tako da je izložba sada manje kolekcija ekrana a više skulptura.
“Slike” su po samoj svojoj prirodi uvijek drugačije, tako da će ono što ćete vidjeti u Sarajevu biti jedinstveno za Sarajevo i za skoro svakog posjetioca koji dođe na izložbu. Pored toga, dramatično sam izmijenio okruženje u kojem je izložba postavljena, s obzirom da sam od prostora napravio opuštenu atmosferu dnevnog boravka a ne atmosferu svojstvenu umjetničkoj galeriji.
NOMAD: Universal je u maju objavio obiman box set “Music For Installations”, koji obuhvata 43 minute “77 Million Paintingsa”. Hoćemo li tokom izložbe u Sarajevu slušati muziku s tog izdanja?
BE: Muzika s tog box seta predstavlja samo 43 moguće minute jednog muzičkog djela koje beskrajno evoluira. Dakle, to je primjer onoga što je moguće da ćete čuti, kao što su fotografije “77 miliona” primjeri onoga što je moguće da ćete vidjeti. Muzika je zapravo instalacija, kao i slike, i ona se neprekidno mijenja.
Prije niz godina, skovao sam termin “generativna muzika”, što zapravo predstavlja ideju da muziku stvaramo na način na koji neko planira i sadi biljke u bašti. Želio sam nešto što će imati sebi svojstvene organske kvalitete. Neki osjećaj pokreta i promjene. Neko pažljivo pravi raspored gdje će šta posaditi, ili traži sjemenke, zatim ih sadi i pušta da žive vlastiti život. A taj život ne bude uvijek onakav kakvim ste ga planirali. Ovaj pojam sistema koji se sam neprekidno generira, ili organizma, za mene postaje jedna sve raskošnija ideja. To je karakteristično za stvari koje radim, nikad ne znam kako će izgledati ili zvučati krajnji rezultat. Dakle, ja zapravo namjerno stvaram sisteme koji će me staviti u istu ulogu u kojoj se nalazi i bilo koji drugi posjetilac. I ja želim da budem iznenađen onim što vidim i čujem.
To, u suštini, znači ponovno promišljanje vlastite pozicije, pozicije stvaraoca. Prestajete razmišljati o situaciji u kojoj postojim ja, kao osoba koja kontrolira situaciju, i vi, kao publika, i počnete razmišljati o svima nama kao publici, svima nama kao ljudima koji zajednički uživaju u toj bašti. Uključujući i baštovana.
NOMAD: Rekli ste da je rad 77 Million Paintings “vizuelna muzika”. Možete li objasniti?
BE: U mom radu slikanje i muzika egzistiraju zajedno. Sadrže iste ideje i isti pristup; pokušavam između njih ne praviti razliku.
Slikanje i muzika su za mene uvijek bili međusobno tijesno povezani. Kao dijete sam mislio da ću postati slikar, proveo sam pet godina u umjetničkoj školi. Imao sam sreću da budem na koledžu u vrijeme kada je došlo do izuzetno snažnog prožimanja između različitih vrsta umjetnosti – kada se činilo da se s lakoćom može kretati između njih. Imao sam posebnu sreću da budem student na koledžu koji je osnovao Roy Ascott, koji se s razlogom smatra jednom od najznačajnijih ličnosti u oblasti umjetničkog obrazovanja u Velikoj Britaniji. Ascott je kreirao kontekst u kojem su studenti bili izloženi umjetnosti i nauci, a imali smo i niz vrlo zanimljivih predavača – slikara, kompozitora, naučnika. Snažan naglasak je stavljan na sam proces, – na razmišljanje o načinu na koji se stvari mijenjaju i evoluiraju.
Počeo sam se igrati sa svjetlom kao medijem otprilike u isto vrijeme kada sam se počeo igrati sa zvukom – u vrijeme dok sam još bio tinejdžer. Kada se osvrnem na ono što sam radio tokom svoje karijere sada mi se čini da sam uvijek pokušavao da usporim muziku da bih je učinio što sličnijom umjetničkoj slici, a da umjetničke slike animiram na način da postanu što sličnije muzici… nadajući se da se slike i muzika mogu sastati i sjediniti negdje na pola puta.
NOMAD: Kakva publika posjećuje vaše izložbe?
BE: Primijetio sam nešto vrlo zanimljivo kada sam promatrao ljude koji dolaze na moje izložbe – ulaze na izložbu na način na koji većina ljudi ulazi u umjetničke galerije, u žurbi, ima puno toga za vidjeti, i onda traže oznaku s opisom instalacije, ali je ne mogu naći – što je skoro dezorijentirajuće za ljude koji često idu u galerije. Ono što pokušavam uraditi je napraviti nešto što je na izvjestan način neodoljivo, nešto gdje ćete pomisliti “zaista želim ostati ovdje malo duže i ovo pogledati.” Muzika je signal koji kaže “ovo je nešto što se događa u vremenu.” Vizualna umjetnost ne šalje automatski taj signal, a posjetitelj je u iskušenju da rad pogleda nabrzinu i nastavi razgledati dalje. Ukoliko se čuje muzika, muzika govori “ostani još malo.” S obzirom da se ovi vizuelni radovi postepeno otkrivaju, važno je zadržati ljude bar onoliko dugo koliko je dovoljno da primijete da se dešava neka promjena – samo što se dešava sporijim tempom u odnosu na ono na što smo obično navikli. Vidim da se ljudi na izvjestan način malo opuste, prebace opterećenje na jednu nogu, a onda, ukoliko vide da mogu sjesti, sjednu na stolicu i onda postepeno utonu u naslon – a to je, zapravo, moja definicija “uspjeha”. Ono što me najviše zanima s ovim radom je da pokušam kreirati situaciju u kojoj možete iskustiti neku vrstu predaje, gdje neko vrijeme vi prestajete biti “vi”.
NOMAD: Možete li nam reći nešto o muzici i kako se ona uklapa u ovo okruženje?
BE: Dosta zvukova koje koristim su po prirodi organski a ne elektronski. Ja ih usporim i procesuiram do mjere u kojoj je teško te zvukove negdje smjestiti: čini se da su to zvukovi koji su istovremeno unutar i izvan svijeta muzike, koji postoje u nekoj vrsti zaleđa između ta dva svijeta. Dakle, kao slušatelj niste uvijek sigurni šta je muzika a šta je neki slučajni ambijentalni zvuk koji dopire s ulice ili iz obližnje zgrade. Potrebno je da budete u izvjesnom stanju budnosti dok slušate jer se stalno pitate šta je od tih zvukova muzika a šta ne, a nakon izvjesnog vremena pomislite: “U suštini, nema veze. Nije bitno što ne znam šta je od toga muzika a šta nije”.
Prestanete razmišljati o sebi, o vlastitom životu i postojanju, vešu koji niste pokupili, kafi koju želite popiti – i, nakratko, predate se tome, uronite u to. Mislim da je to najvažnija stvar koju možete učiniti, ponekad.
Dakle, pokušavam da ovo učinim dovoljno zavodljivim i dovoljno primamljivim da se ljudi žele tome predati. A često ostanu neočekivano dugo – čak nekoliko sati. Postoji univerzalna reakcija koju nosi spokoj i usporavanje – predaja.
Smatram to jednom od najuspješnih kvaliteta ovog djela.
Čini se da postoji istinska potreba društva za ovim u spokoj uronjenim utočištem u užurbanom gradu.
NOMAD: Od vaših prvih vizuelnih radova do danas tehnologija je postala daleko naprednija. Jeste li to mogli predvidjeti tokom osamdesetih ili ste očekivali da će današnja tehnologija biti još razvijenija?
BE: U to vrijeme, video je bio nabolji do tada izumljeni izvor svjetlosti koji bilo moguće kontrolirati bolje od bilo kojeg drugog izvora jer ste mogli precizno definirati kretanje i ponašanje nekoliko miliona tačaka obojenog svjetla na nekoj površini. Ekran televizora sam doživljavao kao monitor koji služi kao izvor svjetlosti, a ne kao izvor naracije.
Kompjuter je alat koji je umjetnicima na raspolaganju odnedavno. Mi još uvijek istražujemo njegove granice i mogućnosti. U digitalnom svijetu, formati se neprekidno mijenjaju onoliko brzo koliko brzo ih mi možemo pratiti. Mnogi elementi se unaprijeđuju s razvojem formata, ali neki se mogu i izgubiti. Naprimjer, taktilnost i neposrednost faks mašine ustupila je mjesto mehaničkoj uniformnosti emaila.
NOMAD: Ko je na vas imao najveći uticaj i na koji način su vas ohrabrivali?
BE: Kao umjetnik, moj razvoj je u velikoj mjeri bio pod uticajem ljudi koje sam slušao i s kojima sam ponekad imao sreću družiti se i sarađivati. Shvatio sam da većina njih ima jednu zajedničku osobinu: ne spadaju u bilo koju očiglednu kategoriju. To su ljudi koji rade na nekim novim teritorijama, međuprostorima, izuzetno rubnim prostorima. Neki od njih koriste stare forme i u njih unose novi život, čine ih opet novim. Drugi su izumili umjetničke forme koje ranije nisu postojale.
Bio sam student umjetnosti i kao sve studente umjetnosti, podsticali su me da vjerujem da je postojalo nekoliko velikih umjetnika kao što su Picasso i Kandinsky, Rembrandt i Giotto i drugi koji su se kao pojavili niotkuda i doveli do umjetničke revolucije.
Što sam se više bavio umjetnošću, sve više sam otkrivao da to zapravo nije stvarna slika. Ono što se zaista dogodilo bilo je da su ponekad postojale izuzetno plodne scene koje su obuhvatale veliki broj ljudi – neki od njih su bili umjetnici, neki kolekcionari, neki kuratori, mislioci, teoretičari, ljudi koji su pratili moderne trendove i znali su šta je u datom trenutku najmodernije – različitih ljudi koji su stvorili neku vrstu okruženja u kojem su se razvijali talenti. A iz takve vrste okruženja izrodili su se neki sjajni umjetnički radovi.
Tih nekoliko osoba koje su preživjele tok istorije – u nekoj vrsti istorijske teorije o “velikim ljudima” – te ljude su zvali “genijima”. No, ono što sam ja smatrao zanimljivim je činjenica da su svi proizašli iz scene koja je bila vrlo plodna i vrlo inteligentna. Tako sam skovao ovu riječ “scenij” (“scenius”) – a “scenij” je inteligencija cijele jedne operacije ili grupe ljudi. Mislim da je to, zapravo, korisniji način da se razmišlja o kulturi. Zaboravimo nakratko ideju “genija”, razmišljajmo o cijelom okruženju koje pogoduje razvijanju ideja iz kojih se onda rađaju kvalitetna nova razmišljanja i kvalitetni novi radovi.
NOMAD: Nosači zvuka sve više postaju roba a manje primarni mediji za slušanje muzike. Kakva će biti budućnost u tom smislu? Kako razmišljate o fenomenu streaminga i online platformama koje legalno iskorištavaju muzičare i izdavačke kuće?
BE: Muzika je za većinu ljudi prestala biti zajedničko središte kulturnog života. Dosta muzike sada ne postoji neovisno o mjestu na kojem se izvodi. Muzika je sada vrlo povezana s kontekstom. Ljudi koriste muziku da kreiraju neko vlastito mjesto. Ona je dio pejzaža koji kreiramo za sebe.
Smatram da je neka vrsta ideje o postojanju grupne kompozicije prilično obećavajuća. Ne znam kakvu formu će to preuzeti. No, mogli biste smatrati da je sva pop muzika jedna neprekidna grupna kompozicija. Tu je opet na djelu “scenij” – savremeni “scenij”.
Pitanje autorskih prava mi je vrlo zanimljivo. Postoji pritisak da se stvara sadržaj koji je teško kopirati— tako da danas sve ono što nije isključivo snimljena muzika postaje vrijedan dio onoga što umjetnici prodaju.
Naravno, oni i dalje žele prodavati svoju muziku, ali će sada taj relativno bezvrijedan proizvod ugraditi u matricu umjetničkih radova koje je teško kopirati (što ih stoga čini vrijednijim).
Ljudi koji nisu spremni platiti 15 funti za CD platit će 150 funti za verziju koja je limitirano izdanje i sadrži dodatne umjetničke radove, fotografije, brošuru i DVD-ove. Oni su često već kupili muziku, downloadirali je, ali sada žele umjetnost. Oni kupuju umjetnost i kupuju je na novi način.
To mi ukazuje na mogućnost postojanja jednog demokratskog umjetničkog tržišta koje je u tom smislu osvježenje jer nudi nove mogućnosti vizuelnim umjetnicima, dizajnerima, animatorima i filmskim stvaraocima da žive od svog rada.
Dakle, s gašenjem jedne vrste aktivnosti, otvara se nekoliko dugih.
NOMAD: S modernom tehnologijom i savremenim trendovima, možemo li očekivati da za muziku dolaze bolja ili gora vremena?
BE: Buduće revolucije pojavljivat će se u oblicima koje sada čak i ne prepoznajemo — na jeziku koji nam je nepoznat. Tražit ćemo varijacije na stare teme, ali nećemo primjećivati da se odvijaju neke cijele potpuno nove konverzacije. Zamislite samo da sve one stvari oko kojih se sada uzbuđujemo neće značiti ništa onima koji dolaze poslije nas — da će biti misteriozno nebitne poput iznijansiranih razlika između anarho-sindikalizma i komunističkog anarhizma. Bar se tome možemo nadati. Kao što mi je kibernetičar Stafford Beer jednom prilikom rekao: “Ukoliko možemo razumjeti svoju djecu, svima nam se crno piše”. Dakle, uživajte u svom mistificiranju i tumačite ga kao znak zdrave budućnosti. Što god se desi sljedeće, neće biti ono što se očekivali. Ukoliko je ono što ste očekivali, onda to nije ono što dolazi sljedeće.