Raphael Lea'i

Innerview

Australije ‘74 se sjećam ko kroz maglu. Novog Zelanda ‘82, pak, odlično. Tog 23. juna 1982, u posljednjem kolu grupe 6 SP u Španiji, na Betisovom Benito Villamarinu mrežu All Whitesa punili su Zico, Falcão i Serginho, a ja s majkom morao u neku večernju šetnju/kupovinu na Baščaršiju. Sjećam se dobro da smo, pri povratku, došli do mjesta gdje se križaju ulice Kundurdžiluk i Zlatarska i da je na tom uglu, u to vrijeme, bila prodavnica elektronske opreme i aparata. Jedan od televizora u izlogu zatvorene radnje ostao je upaljen, a na njemu se zvjezdani Seleção poigravao sa nedoraslim predstavnikom Okeanije. Nagovorih ženskog roditelja da se još malo provrti ispred izloga obližnjih, u tim večernjim satima uglavnom zatvorenih, radnji kako bih ja mogao nesmetano, bar na pet minuta, da uživam u potezima najatraktivnije reprezentacije na tom Mundijalu. Kad je mami već prekipjelo i kad je rekla “hajde, idemo!” trudio sam se da zadam ubrzani tempo hodanja pri povratku kući. Nije mi baš uspjelo. Stigli smo na zadnjih 15-ak minuta, a konačan rezultat na semaforu (4:0) je već bio arhiviran i zakucan za vječnost.

Okeanijski baraži

Kvalifikacije za taj Mundijal su Novi Zeland i Australija, kao predstavnici OFC-a (Oceania Football Confederation) igrali skupa sa Azijcima i na kraju su samo Kuvajt i Novi Zeland iz tog dijela fudbalske planete vidjeli Españu 1982. Format kvalifikacija za SP u OFC zoni se vremenom promijenio tako da bi najbolji iz Okeanije u finalnom, interkontinentalnom baražu (uglavnom) nalijetao na predstavnika Južne Amerike, Azije, čak i Evrope. Snage, pa ni sportske sreće za preskočiti takvu prepreku u ovom dijelu fudbalskog svijeta nije bilo sve do 16. novembra 2005. kada su Socceroos pred 83.000 frenetičnih navijača na svom Olimpijskom stadionu u Sydneyu na penale savladali Urugvaj i plasirali se na Mundijal u Njemačkoj 2006.

Ubrzo nakon odličnog nastupa na ovom SP (osmina finala) Australija je, uz opravdanje da želi pojačati razvoj i podići kvalitet vlastitog nogometa, iz OFC prešla u AFC (Asian Football Confederation) zonu što se za njihov, u to vrijeme poprilično talentovan i kvalitetan tim, kao i za generacije Socceroosa koje su ga naslijedile, pokazalo kao pun pogodak. Puno veći broj kvalitetnijih, al pari reprezentacija u azijskoj nego u okeanijskoj fudbalskoj zoni, kao i veći broj (4,5:0,5) mjesta koje su AFC-ovci na mundijalskim završnicama dobivali u odnocu na OFC-ovce, učinio je da Australija od 2010. do 2022. ne propusti baš nijedno od četiri SP-a koja su se igrala u Južnoj Africi, Brazilu, Rusiji i Kataru. 2015. godine okitili su se i naslovom prvaka Azije, pa bez obzira što nama, Evropljanima, australijska A-League izgleda možda i pomalo neozbiljno, te nedovoljno kvalitetno, za Okeaniju je i dalje pojam. Vrh vrhova, san mnogih fudbalera iz tog egzotičnog i još uvijek pomalo skrivenog dijela ove izraubovane planete.

A šta bi sa ostalim OFC-ovcima nakon prelaska njihove prve fudbalske (a i svake druge) sile u Aziju? Pa, ostala je ona druga, novozelandska. I ona se, preko Bahreina u “inter-konti” baražu, kvalifikovala za to SP 2010 u Južnoj Africi, bila čak solidna na njemu (tri remija u grupi F protiv Slovačke, Italije i Paragvaja), ali od tada skupila 0 bodova/učešća na Mundijalima. U doigravanju za Brazil 2014 jači je bio Meksiko, u Rusiju 2018 se nije moglo preko Perua, a kartu za Katar prošle godine joj je ispred nosa “ukrala” Kostarika.

Buranija sa Pacifika

No, dobro, Australija i Novi Zeland, to su u Okeaniji oduvijek bili britizirani giganti u političkom, ekonomskom, sportskom, pa i teritorijalnom smislu. Gdje su svi ti Tahitiji, Samoe, Fidžiji i Tonge? Gdje su Solomonska, a gdje Kukova Ostrva, gdje je Vanuatu, a šta Papua Nova Gvineja na fudbalskoj mapi svijeta? Igra li se (i kako?) prelijepa igra i na ovim dalekim i tajnim, pacifičkim meridjanima i paralelama, na čistinama usred džungli i na pjeskovitim plažama? Znaju li lopte ili ju barem istinski ljube na mjestima koja smo kao dječarci zamišljali čitajući o pustolovinama Robinsona Crusoea, Kapetana Kuka, ili gledajući “Pobunu na brodu Bounty” (verzija iz 1962, s Marlonom Brandom, naravno, u glavnoj ulozi)?

Prve informacije o tome kako “uživo” izgledaju ti “ostali” dao mi je ratni drug Žare, kad je iz postratnog izbjeglištva u Down Underu po prvi put došao u posjetu rodnoj grudi. “Bude tu i probušenih noseva, minđuša, koski nakih u kosama igrača, opasno izgledaju”, pričao mi je negdje početkom 2000-tih. “Gube po 15:0, takmičarski su smiješni, ali giljaju, ne odustaju. Žele da znaju.” I da, sve je bila istina, pogotovo ono o nestvarno ubjedljivim porazima.

U prvom krugu okeanijskih kvalifikacija za SP 2002, Australija je u dva dana (9. i 11. april 2001) Tongi i Američkoj Samoi na stadionu u Coffs Harbouru u mrežu stavila ukupno 53 “kugle” (Tongi 22), a Američkoj Samoi čak 31 ?!), igrajući pritom bez najboljih igrača (Schwarzer, Kewell, Viduka, Bresciano) i tadašnjih fudbalskih zvijezda engleskog Premiershipa i italijanske Serie A. Pet dana kasnije na istom mjestu Samoa je fasovala 11 komada, pa su činjenice o nekompetetivnosti konkurencije, zbog kojih će Socceroos pet godina kasnije napustiti okeanijsku i preći u azijsku fudbalsku zonu, već tada bile više nego vidljive i potpuno neoborive. Australijancima je dojadilo i postalo besmisleno rezultatski ponižavati slabašne komšije, pa su razgulili u Aziju, a šta se desilo sa žrtvama ove, u međunarodnim fudbalskim mečevima najveće ikada, rezultatske katastrofe?

Next Goal Wins

O tome kako su noćnu moru od 0:31 poraza preživjeli samoanski The Boys from the Territory, pa se 10 godina nakon nje, uz pomoć holandsko-američkog trenera Thomasa Rongena, izdigli iz pepela, izgradili timski duh i nakon 38 vezanih poraza došli do svoje prve pobjede u FIFA-inim takmičenjima (a druge u historiji) najbolje će vam reći britanski dokumentarac Next Goal Wins iz 2014. godine.

Autori Mike Brett i Steve Jamison su na briljantan način i kroz autentičan, egozotičan primjer rekli baš sve što se o fudbalu i sportu, porodici i prijateljstvu, pa i o životu i smrti može reći. Srž postojanja koju ovaj film miluje čitavih 97 minuta svoga trajanja, a u srcu i mislima ostaje vječno, učinila je da bude topla preporuka za gledanje mojim prijateljima, a i da se od tih vremena kada je postao dostupan na internetu, dodatno “naložim” na okeanijski reprezentativni fudbal, te počnem da istražujem ko to igra za Tongu, Kukova Ostrva ili Novu Kaledoniju. Kako izgledaju ti igrači, na šta liče njihove formacije i taktike, a na šta tereni i stadioni na kojima se međusobno takmiče. Trebalo je samo zaroniti u dubine “svemrežnika”, naći prave linkove i snimke.

Tako upratih da je zadnji vezni i kapiten Kukovih Ostrva u tom periodu prosijed čovjek od 53 godine, a da lijevo krilo Tonge, na primjer, uprkos zavidnom stomačnom “bojleru”, zna ponešto lijevom nogom kojom čak i “zamahuje”, ali i to da mu desna (uglavnom) služi samo kao oslonac za držanje ravnoteže. Bila su to još vremena u kojima smo svakog ponedjeljka imali fudbalske termine na plastičnoj travi FIS-a. Tu je, povremeno, lijevog beka u našoj ekipi glumio Čebo koji me je svojim malonogometnim umijećem i stasom neodoljivo asocirao na pomenutog Tongoanca s brojem 11 na leđima. Kad sam Senčiju pokazao par snimaka, nije mogao ništa drugo osim da se složi. I zaključi da “nisam normalan jer pratim okeanijske kvalifikacije”.

Za čim sam ustvari tragao? Pominjani dokumentarac potvrdio mi je da prelijepe igre ima i hiljadama milja daleko od glamura i blještavila modernog, industrijskog fudbala koji je već odavno zagospodario većinom fudbalskih arena u Evropi, Južnoj Americi, Aziji… Tamo gdje se (skoro) baš sve vrti oko novca i gdje se igrači od po 100-tinjak miliona dolara/eura/funti bjesomučno kupuju i prodaju, a bezobrazno bogati vlasnici klubova enormnim ulaganjima, ustvari, hrane vlastitu taštinu, te suštinu najpopularnijeg sporta izvrću naopako. Možda u Okeaniji nema nogometnog kvaliteta koji bi se na svjetskoj fudbalskoj sceni takmičarski ravnopravno mogao suprotstaviti najboljim nacionalnim timovima sa drugih kontinenata, ali ima i želje i entuzijazma i onoga što ostatku fudbalskog svijeta sve više počinje da fali. Istinske, nepatvorene ljubavi.

Tahiti na Kupu konfederacija

Od 15. do 30. juna 2013. u Brazilu je odigran IX FIFA-in Kup konfederacija, takmičenje koje je u nastajanju zamišljeno kao “mini Mundijal” (učesnici bivali aktuelni svjetski prvak, domaćin, te prvaci svih šest kontinenata/konfederacija) i koje se, kao najava narednog SP, održavalo u zemlji koja bi sljedeće godine bila domaćin prvenstvu svijeta. Nakon 10. izdanja koje je igrano u Rusiji 2017, FIFA je ukinula ovo kako bi mogla pogurati nova, za nju profitabilnija natjecanja kao što je prošireno klupsko SP. Elem, među osam učesnika ovog turnira u Brazilu 2013. godine našao se i mali Tahiti koji je na prvenstvu Okeanije (OFC Nations Cup) što se godinu ranije igralo u glavnom gradu Solomonskih Ostrva, Honiari, u finalu savladao Novu Kaledoniju sa 1:0.

Les Cagous (nadimak fudbalske reprezentacije Nove Kaledonije, dobiven po endemskoj ptici koja živi još samo u šumama ovog pacifičkog ostrva) su prethodno u polufinalu napravili senzaciju i eliminisali Novi Zeland, pa se po prvi put na jednoj svjetskoj fudbalskoj smotri ukazala jedna OFC reprezentacija koja se ne zove Novi Zeland ili Australija.

Tahićanski Toa Aito (“Željezni ratnici”) su u Brazilu prošli kao bosi po trnju. Tri ubjedljiva poraza (Nigerija 1:6, Španija 0:10, Urugvaj 0:8) zakucali su ih za dno grupe B ovog takmičenja, ali je priliku da nastupi za rodnu zemlju u svojoj 34. konačno iskoristio Marama Vahirua, legenda Nantesa i još nekoliko francuskih prvoligaša. U toj reprezentaciji Tahitija je i dalje bio jedini profesionalac (nastupao za Nancy) koji je nogometni kruh zarađivao van rodnog ostrva. Nastup Tahitija na ovom Kupu konfederacija je tako, osim simpatija koje je zaradio diljem svjetske fudbalske javnosti, potvrdio i ono što smo već znali o fudbalu u okeanijskoj “buraniji”. Amaterizam nema para i ulaganja, pa samim tim ni dovoljno kvaliteta, ali ima ljubavi. I to na izvoz.

Bonitos kao Brazil

Jedna od reprezentacija iz OFC regiona koja mi je posebno zapala za oko bila je ona Solomonskih Ostrva. Žuti dresovi i plavi šorcevi Bonitosa (nadimak po vrsti ribe iz okolnih voda) su opasno ličili na one brazilskog Seleçãoa, a stadion Lawson Tama sa velikim, zelenim brdom na svojoj istočnoj strani na koje bi se nakrcalo i više od 10 hiljada domaćih navijača, bio i ostao posebna egzotika u svijetu fudbala. Solomonci su se u međuvremenu, dobro zadali u futsal i fudbal na pijesku gdje su počeli da postižu rezultate koji su ih doveli na sami vrh ove dvije fudbalske grane u Okeaniji. Četiri titule OFC prvaka u fudbalu na pijesku, te šest u futsalu obezbijedile su im nastupe i na svjetskim prvenstvima u ovim sportovima, no sigurno je da su svi fudbalski fanovi na ovom otočju sanjali da se nešto slično, barem jednom, desi i u “velikom”, 11 protiv 11 nogometu.

Takvo zadovoljstvo, po prvi put u njihovoj fudbalskoj historiji, priuštila im je njihova U-17 reprezentacija koja se plasirala na FIFA U-17 World Cup u Brazilu 2019. U kvalifikacijama su uspjeli da ispraše (5:0) i vječno superiorni, neugodni i “nedodirljivi” Novi Zeland. Dva gola u tom meču, sa desetkom na leđima koju će nositi i na završnici pomenutog U-17 Mundijala, zabio je junak naše kratke priče sa mamutskim uvodom. Ali historijski intro na tri strane bijaše nužan, dragi čitaoče, jer ćutim da po prvi put ploviš morima daleke i strane, tihookeanske ‘dbale.

Kvalifikacije u Dohi

Osim što se covid-19 većini stanovništva ove (i bez njega dovoljno) izobličene planete po.rao u život, fudbalskim je reprezentacijama OFC konfederacije onemogućio da kvalifikacije za SP u Kataru 2022. odigraju na vrijeme i na vlastitim terenima/stadionima. Nekoliko odlaganja početka takmičenja natjerao je OFC da za sredinu marta 2022. zakaže turnir na kojem je učešće trebalo uzeti osam okeanijskih nacionalnih timova. Obje su Samoe zbog pandemije već ranije odustale od takmičenja, uskoro je zbog erupcije vulkana i pratećeg cunamija na vlastitom ostrvu isto učinila i Tonga, da bi se pri dolasku u katarsku Dohu utvrdilo da je smrtonosni virus poharao i svlačionice Vanuatua i Kukovih Ostrva, pa su i te dvije reprezentacije, kad je turnir već trebao da počne, bile primorane odustati od takmičenja u grupi A.

U istoj su, tako, ostala samo Solomonska Ostrva i Tahiti koji su u međusobnom duelu na (silom covid-19 neprilika) praznom Al-Arabi stadionu odlučivali, zapravo, o tome ko će u polufinalu izbjeći “strašni” Novi Zeland. Bonitos su slavili sa 3:1, a sva tri gola za Solomonska Ostrva zabio je izvjesni, osmamnaestipogodišnji Raphael Lea'i.

I normalno je onda, nakon svega u uvodnoj Odiseji objašnjenog, da sam se tog 27. marta prošle godine, u ranim poslijepodnevnim satima i na već četiri mjeseca dugom “požarstvu kraj soški” u očevom domu, smjestio u udobnu fotelju i napenalio ispred ekrana. Na njemu sam si prethodno obezbijedio savršenu sliku video streama sa polufinala koji su pred zvanično “0” gledalaca na Al-Arabiju igrali Solomonska Ostrva i Papua Nova Gvineja. Fudbalska egzotika na maksimumu, ah kakva poslastica…

Historijsko “NE!” Saminu i mesu

U neka doba, a mislim da se na terenu već bilo dobro zakuhalo, zvoni mi telefon. “Gdje si, braco, šta radiš?”, umilnim će glasom s druge strane telefonske veze uvijek drag prijaško Samin. “Evo gledam Solomonska Ostrva – Papua Nova Gvineja, uživam, 1:1, zakuhalo se pravo!” “Nisi normalan”, odgovara on, pa nastavlja u namjeri da me izvuče iz kuće, te bar na dva sata odvoji od svakodnevnog bdijenja nad očevim zdravljem: “E, znaš kakvo sam meso uzeo… Puter, topi se, samo tako… Evo, sad će Plašt upalit sač, dolazim po tebe autom. Jesmo li ti?”, pun entuzijazma za ugodno, sunčano, ranoproljetno popodne u Plaštovom voćnjaku i uz mesne delicije ispod peke, vabi me Saminko. “Ma, nisam taj”, odbijam i dalje. “Ovo mi je delicija, kakvo meso.”
“Na čemu gledaš tekmu?”, pita me. “Našao sam oficijelni livestream, ima na Youtubeu”, odgovaram. “Znači možeš gledat i ovdje?”, uporan je. “Eto, dolazim na poluvremenu po tebe, pa ćemo onda ovdje drugo poluvrijeme i some. Može li tako?”

“Dobro, eto, može…”, kao nevoljko pristajem. “Kad dolaziš po mene?”, pitam ja. “Zovem te kad krenem”, reče Samin, te zaključi ovo ometanje mog praćenja duela Bonitosa i Kapulsovaca koji su na odmor otišli sa 1:1 na semaforu. 15-minutna pauza se već bliži kraju, nervozan i spreman čekam Samina da me nazove. “Za pet minuta sam na Kocki”, javlja se. Kao da čujem u pozadini Plašta koji govori nešto u stilu “…ma ne možeš za pet minuta s Breke na Skenderiju stići…”, ali zaključujem dogovor. “Dobro, za pet minuta sam ispred zgrade.” Silazim i unezvjereno se vrpoljim. Starobrečki prijaško kasni već 10 minuta. Gore, kod starog u stanu, je drugo poluvrijeme u Dohi već uveliko počelo. Odlučujem promptno da kažem NE! Saminu i mesu. “Gdje si, ba?”, nervozno ga prozivam na žurnom povratku u stan. “Evo blizu Skenderije, gužva je nekakva…” “Reko si za pet minuta, prošlo 15. Zagrij se, ne moraš ni dolazit. Slobodno se okreni sad nazad!”, poručujem mu u masivnom napadu tersluka kroz mobilnu telefonsku vezu. Prekidam istu, pa ulijećem nazad u stan i palim TV. Na semaforu je i dalje 1:1, 60. je minut ovog polufinala.

Utakmica je, nakon poprilične fudbalske drame u posljednjih pola sata, završena pobjedom Solomonskih Ostrva od 3:2. Sa Saminom nakon naše “telefonske drame” nisam pričao mjesec dana, a Plašt je, u međuvremenu, ispričao svakom kom je stigao zbog čega sam, blago rečeno, “odbio poziv na druženje”. Žao mi je, momci! Bolest nema alternative. Uzgred budi rečeno, treći gol za pobjedu Solomonaca zabio je Raphael Lea'i. O tome sam, pored ostalog, par dana kasnije napisao nekoliko redaka na ovim stranicama.

Rapha u Veležu

Nešto manje od godinu kasnije, slučajno sam, prebirući po internetu, naletio na vijest da je mostarski Velež tokom zimskog prelaznog roka tekuće sezone u svoje redove doveo 19-godišnjeg reprezentativca Solomonskih Ostrva, Raphaela Lea'ia. Prvi fudbaler u historiji ove okeanijske zemlje koji je potpisao profesionalni ugovor sa jednim evropskim klubom, i to baš sa Rođenima. Nevjerovatno! Odmah zovem Tarika “Arapa” i nakon izvjesnog vremena dogovaramo Lea'ijev intervju za NOMAD. Evo šta je za naš portal slobode u društvu gospodina Adnana Dizdarevića, člana stručnog štaba FK Velež i čovjeka koji ga je praktično doveo u Mostar, rekao ovaj crni fudbalski biser iz Tihog okeana.

NOMAD: Fudbalsku karijeru počeo si kao futsal igrač. Igrao si za svoju reprezentaciju i na SP 2021 u Litvaniji. Solomonska Ostrva imaju čak šest titula prvaka Okeanije u futsalu, a jaki ste i u fudbalu na pijesku. Možeš li nam malo pobliže objasniti otkud ovakva popularnost ovih fudbalskih grana u tvojoj zemlji i kakve uslove (dvorane, terene) za bavljenjem ovim sportovima imate

Lea'i: Nadareni smo nekako prirodno za futsal i fudbal na pijesku. Vješti smo sa loptom i dijelimo veliku strast spram ovih sportova. Izgradili smo već pobjednički mentalitet u tim fudbalskim granama, ali nakon mnogo truda, odricanja i treninga. Imamo dvoranu za futsal, tako da su nam i uslovi za bavljenje tim sportom OK.

NOMAD: Tvoj talenat je brzo primjećen i u “velikom” fudbalu. Imao si ponude iz Argentine i Australije, ali zbog FIFA-inog pravila koje ne dozvoljava mladim igračima odlazak u inostranstvo prije navršenih 18 godina, nisi mogao da ih prihvatiš. 2019. dobio si stipendiju novozelandskog Scots Collegea. Kakva iskustva nosiš sa Novog Zelanda i koliko ti je u karijeri pomoglo to što si tamo igrao ligu srednjih škola?

Lea'i: Srednjoškolsko iskustvo sa Novog Zelanda mi je mnogo pomoglo u izgradnji fudbalske karijere. Igranje protiv raznih najboljih igrača u toj ligi bila mi je velika motivacija i natjeralo me da vrijedno treniram svaki dan. Mnogo mi je pomoglo i u dizanju vlastitog samopouzdanja.

NOMAD: Iste, 2019. godine sa U-17 reprezentacijom Solomonskih Ostrva igrao si na SP u Brazilu. Doživjeli ste tri ubjedljiva poraza, ali kako je tebi bilo na tom Svjetskom prvenstvu? Desetka na leđima, vaši žuto-plavi dresovi i sve utakmice na Bezerrão stadionu u Gami. Je li bilo euforije, s obzirom da je to bio premijerni nastup jedne selekcije Bonitosa na Svjetskim prvenstvima?

Lea'i: Pa, nije bilo baš lako svariti te poraze (Italija 0:5, Paragvaj 0:7, Meksiko 0:8). Opet, ne mogu previše ni da se žalim. To je, ipak, bilo Svjetsko prvenstvo. 

NOMAD: Odlično si igrao za ekipu Henderson Eelsa, zabijao kao na traci u solomonskoj S-ligi. Imao si probu u Melbourne Victoryju, a početkom prošle sezone si probu trebao imati i u turskom Alanyasporu. Gdje je zapelo?

Lea'i: Zapelo je oko viza. 
Dizdarević: Sa agentom Henderson Eelsa Davidom Houpereom radio sam skupa u Japanu i otada smo prijatelji. Alanyaspor je iskazao interes za Lea'ia, sve smo bili dogovorili, pa su Rapahael i David otputovali u Istanbul. Međutim, zbog administrativnog problema koji se iz naše perspektive čini apsurdnim, nije im dozvoljen ulazak u Tursku. Morali su da se vrate kući.

NOMAD: Kako si se obreo u Veležu i da li je istina da sada, kada si član prvog tima Rođenih stotine ljubitelja fudbala na Solomonskim Ostrvima netremice prati svaku utakmicu, čak i treninge Veleža?

Dizdarević: Kad je propao Raphin transfer u Alanyaspor odlučio sam ga, uz konsultacije sa šefom stručnog štaba Nedimom Jusufbegovićem, dovesti u Velež. Išli smo na zimske pripreme u Antaliju, pa je opet bilo problema oko dobijanja turske vize, ali smo na kraju i to riješili. Kad su sve administrativne prepreke uklonjene, Lea'i je konačno mogao da se priključi trenažnom procesu i prvoj ekipi. Veoma je popularan u domovini, prate se tamo njegovi nastupi i treninzi. Nedavno su mu u posjeti bili Solomonci koji žive u Švicarskoj, ostali su čak i duže od planiranog, jer im se jako dopao Mostar i njegova okolina. Očekujemo da u posjetu uskoro dođe i Hudson Wakio, vlasnik Henderson Eelsa. 
Lea'i: Na Solomonskim Ostrvima navijači su vrlo strastveni i pomno prate sve igrače koji igraju za reprezentaciju. Tako i mene u Veležu.

NOMAD: U moru egzotike koju nudi prelijepa igra na Solomonskim Ostrvima posebno se ističe Lawson Tama stadion, sa svojim čuvenim brdom na koje se zna smjestiti i više od 10 hiljada gledalaca. Kako je igrati na ovom stadionu i dokle je došlo renoviranje najavljeno prije par godina?

Lea'i: Pa, to je svakako posebno i nezaboravno mjesto za mene. Na njemu sam i počeo da pokazujem svoj nogometni talenat i potencijal kojeg imam. Što se renoviranja Lawson Tame tiče, to ovisi o onima koji su taj projekat najavili. 

NOMAD: U kvalifikacijama za SP 2022 u Kataru zapeli ste u finalu okeanijske zone gdje vas je ubjedljivo savladao Novi Zeland. S obzirom da je broj učesnika SP završnice za naredni (2026.) Mundijal povećan na 48, Okeanija je dobila jedno mjesto direktno na SP i još jedno u interkontinentalnom baražu. Novozelanđane ste znali pobjeđivati u mlađim kategorijama, ali u seniorskoj nikada. Mogu li Bonitos barem do drugog mjesta u Okeaniji i plasmana u pomenuti baraž?

Lea'i: Nadam se da će biti tako. Sve, opet, ovisi o nama. Našoj spremnosti na težak rad na treninzima, posvećenosti i samodisciplini. Radi jačanja našeg samopouzdanja i motivacije trebat će nam više međunarodnih prijateljskih mečeva kako bi se uvjerili da možemo igrati protiv različitih reprezentacija. Ako bude tako, onda možda i napravimo nešto posebno u kvalifikacijama za naredno SP.


Možda zbog ovih ili onih razloga ne pratite Premijer ligu i Kup BiH, kao ni mnoštvo “kontroverzi” što se vežu uz nogometna klupska takmičenja u Bosni i Hercegovini. Mi vam nudimo solomonsko rješenje: Pratite Raphaela Lea'ia i njegov put ka ostvarenju dječačkog sna. Tu bar nikakvih smicalica ni podvala ne bi smjelo biti. Samo čiste i iskrene ljubavi spram prelijepe igre.

Innerview

Mats Gustafsson
Mario Batković
Mary Halvorson
Brian Eno
Vlado Džihan
Vojo Šindolić
Senad Avdić
Josip Osti
Mirza Kušljugić
Selvedin Šatorović
Nenad Veličković
Fra Ivan Šarčević
Ibrahim Hadžić
Igor Mandić
Stephen Kotkin
Predrag Čudić
Svetislav Basara
Derviš Čičko
Berko Zečević
Damir Imamović

Damir Imamović
Berko Zečević
Derviš Čičko