Sudijska nadoknada
Utorak je, kao rijetko koji u posljednje vrijeme, trebao biti pravi nogometni dan. Čak 18 mečeva (ukoliko uvažimo istinu da Južna Amerika kasni 5-6 sati) kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo, od kojih 12 odlučujućih i, uglavnom, posljednjih na tri FIFA-ine kontinentalne zone. Zgusnut raspored TV prijenosa već od popodneva (15:45) tražio je da se sve ovozemaljske obaveze završe na vrijeme i tokom jutra koje baš i nije najbolje počelo. Kad sam u redu u banci zadužio broj 13, znao sam da neće izaći na dobro. Te „Hajte malo u kancelariju“, te „Morat ćete do suda“, te zovi notarku, pa idi po još jedan formular koji moraš popuniti i čim prije predati. Sreća je jedina da je sve (fizički) blizu, no (psihički) je (uvijek) teško i stresno, pa se (potpuno neočekivano) nađoh u nebranom grožđu. Ispuzah nekako iz tog, vazda punog džombi i bodljikavih čokota, pravnog vinograda kol'ko-tol'ko na vrijeme, no u jednom od dva životna boravišta u kojima obitavam posljednja četiri mjeseca me dočeka neugodno iznenađenje. Telemach ne radi, ništa od multimedije na koti B (Branilaca Sarajeva), a kakve sam sreće, vjerovatno ništa ni na koti A (Skenderija) kad se oko 17:00 vratim na istu?! „Pa, dajte, nemojte molim vas!“, pomislih. Nije valjda to jedan od onih dana po kojima je nastala strara, od.ebavajuća: „Krećite se kružno/Dođite u utorak“?
Srećom, s kvarom na mreži kablovskog operatera je nakon nekih sat panike bilo sve u redu, pa se na vakat i na dva ekrana namjestih da ispratim borbu za treće mjesto u grupi A III kruga AFC kvalifikacija koje je vodilo u azijski baraž sa Australijom.
AFC
U Aziji, što se vrha reprezentativnog fudbalskog poretka tiče, ništa novo. U Katar su se već prije posljednjeg kola plasirali Iran, Južna Koreja, Japan i Saudijska Arabija, iste četiri reprezentacije koje su ovaj kontinent predstavljale i u Rusiji 2018. Vrijeme rasnih australijskih nogometaša, onih koji su (između ostalog) znali biti zvijezde i u engleskom Premiershipu, je daleko iza nas. Socceroos su se morali zadovoljiti trećim mjestom u grupi B, pa jučer saznati ko će im se 7. juna u vrelini Dohe suprostaviti na predzadnjoj prepreci kvalifikacione utrke. A odgovor na to pitanje davao se na dva, svega 10-ak kilometara međusobno udaljena, stadiona u Dubaiju.
I sve se tako nekako, s obzirom da su im direktni konkurenti bili ujedno i domaćini ova dva meča, Iračanima namjestilo da ostanu kratkih rukava. I neobično snažan otpor i nevjerovatne odbrane golmana i kapitena već davno eliminisane Sirije koja je domaćina glumila na stadionu „Rashid“. I nevjerovatni promašaji Lavova Mezopotamije za koje onda, dok meč neumitno tone u nedovoljnih 1:1, skontaš da nije ni čudo što su u deset grupnih utakmica upisali samo jednu pobjedu, pa na račun čak pet remija došli u poziciju da se za nešto bore. No, da su ga nekako u finišu i uspjeli uvaljati Ahmedu Madaniji iza leđa, za treće mjesto i azijski baraž ne bi bilo dovoljno.
U komšiluku su domaćini, naravno, po prvi put u svojoj fudbalskoj historiji, savladali (1:0) azijsku velesilu i već plasiranu Južnu Koreju, pa će Ujedinjeni Arapski Emirati s Australijom na plus ko zna koliko u Dohi tokom juna odlučiti ko će sedam dana kasnije na završni, interkontinentalni megdan protiv petog iz Južne Amerike. Jest da su tu šanse male, ali u posljednjih pet dana same završnice mundijalskih kvalifikacija gledamo svakakve rasplete i iznenađenja, pa ne bi bilo čudo da se u par preostalih mečeva još poneko od favorita oklizne i ostane bez već planiranog učešća na novembarsko-decembarskom fudbalskom prazniku u Kataru.
CAF
No, neće emiratski Sinovi Zayeda po svemu (ne)prikazanom u ovom kvalifikacionom ciklusu, sve i da u junskom baražu ne naprave senzaciju, nikome na predstojećoj završnici SP posebno faliti. Skromna podrška koju su u utakmici odluke jučer na svom „Al Maktoum“ stadionu imali učinila se još i minornijom kada su se TV kamere uključile, a kanali prebacili na prijenose iz Dakara i Abuje. Senegalski „Diamniadio“ i nigerijski „Moshood Abiloa“ stadioni kipili su pod 50 i 60 hiljada bučnih navijača u atmosferi koja je već i satima prije početka odlučujućih, revanš mečeva baraža CAF kvalifikacija za Katar, mirisala na (ne samo fudbalsku) borbu „na život i smrt“.
Ko je prije pet dana gledao prvi meč Egipta i Senegala u Kairu sjetit će se da atmosfera na tribinama i na terenu spram gosta i nedavnog „dužnika“ iz finala AFCON-a u Kamerunu nije baš bila gostoljubiva, ni prijateljska. Pogruba igra Faraona i pokoji (crveni) laser kojeg je domaća publika „lijepila“ za lica Lavova Terange Egipćanima je obezbijedila minimalnu i za revanš, ispostavit će se sinoć, nedovoljnu rezultatsku prednost.
Senegalci su baraž gostoprimstvo odlučili vratiti s kamatama, pa je na putu ka novom dakarskom stadionu kamenovan autobus egipatske reprezentacije, a na trbinama goste dočekala paklena atmosfera. Zaglušujuća buka nije dozvolila da se jasno čuje skoro pa nijedan ton egipatske himne, uvredljivi transparenti u gledalištu i plastične boce sa vodom koje dolijeću na travnjak, gruba i od alžirskog sudije Ghorbala nedovoljno sankcionisana igra domaćina tek su neki od brojnih problema s kojima su se egipatski reprezentativci morali suočiti. Ponajveći su, vjerovatno, ipak bili rojevi (zelenih) lasera konstantno upereni u lica svih egipatskih igrača kad su bili u blizini lopte, pa čak i u „medaljon“ Carlosa Queiroza dok se pored aut linije četvrtom i glavnom sudiji pokušavao žaliti na ovo ili ono. Gol Boulaye Diae iz četvrte minute anulirao je minus iz Kaira, a kako u 120 minuta golova više bilo nije, penali su, baš kao i u Yaoundéu 6. februara, morali odlučiti pobjednika.
I tu Egipćani, optočeni zelenim laserima kao da su u diskoteci ili u nekom futurističkom filmu/video igrici, jednostavno nisu imali šansi. Zamagljenog vida promašili su čak tri od prva četiri jedanaesterca, domaćini od pet zabili (dovoljna) tri i u nešto manje od dva mjeseca, na dva skoro identična načina i oba puta nauštrb Egipta, postali prvaci Afrike i plasirali se na Svjetsko prvenstvo. Mane (opet) u euforiji, Salah u depri. „Kako li će Liverpool?“, pita me upravo zabrinuti Senči dok bježi sa FB chata.
O klupskim se pripadnostima, ipak, nije imalo kad misliti ni u tom (Nigerija u međuvremenu sa Ganom odigrala samo 1:1 i mjesto u Kataru prepustila objektivno slabijim, ali i s(p)retnijim Crnim zvijezdama), a ni u kasnijim terminima (21:30) preostala tri afrička baraža. Užarena atmosfera na stadionu „Mohammed V“ u Kazablanki pomogla je Halilhodžićevom Maroku da ubjedljivo (4:1) savlada DR Kongo i ovjeri katarsku vizu, a bh. stručnjaku da postane prvi selektor u mundijalskoj historiji koji se sa četiri različite reprezentacije (Obala Slonovače, Alžir, Japan i Maroko) uspio kvalifikovati na završnicu SP-a. Ostaje nada da sjajni, ali i kapriciozni Jablaničanin u preostalih sedam i po mjeseci neće doživjeti nešto slično kao 2010. sa Slonovima ili 2018. sa Plavim samurajima, pa da i mi krajem jeseni 2022. na najvećoj svjetskoj fudbalskoj smotri imamo nekog svog. Kad nam već reprezentacija „ne može meda“ i pati se u besmislenim (i negledljivim) prijateljskim utakmicama protiv Gruzije i Luksemburga.
U Tunisu je domaća reprezentacija, pred također rasprodatim i užarenim gledalištem „Hamadi Agrebi“ stadiona odolila malijskim Orlovima, sačuvala minimalnu prednost koju je prije pet dana donijela iz Bamakoa, pa se po drugi zaredom, a ukupno šesti put plasirala na mundijalsku završnicu. Prava je drama, pak, viđena u alžirskoj Bildi gdje su domaće Pustinjske lisice u samom finišu produžetaka stizale do plasmana na SP vrijednih 1:1 (Touba u 118.), da bi samo par minuta kasnije (124. minuta) primale malj u glavu kojeg im je omogućio Toko Ekambi za konačnih 1:2 i Kamerun umjesto (već skoro spakovanog) Alžira u Kataru. Presamićeni i očajni selektor Djamel Belmadi na travnjaku, popadali i uplakani alžirski reprezentativci, muk i nevjerica na tribinama… poznati je i surovi dekor koji na kraju jednog ovakvog fudbalskog trilera para srca poraženih, a neopisivu sreću i euforiju donosi pobjednicima. U Alžiru se, tako, na kraju radovao Rigobert Song od kojeg kamerunska javnost skoro da nije očekivala ništa kada je prije mjesec dana postavljen na mjesto selektora. A „Big chief“, igračka i još uvijek ne i trenerska legenda Neukrotivih lavova je, nepredvidivosti najljepše igre zahvaljujući, izbacila favorizovane Alžirce i svom Kamerunu obezbijedila osmi nastup na planetarnim smotrama ‘dbale. „Zato fudbal i volimo“ zaključila bi većina neutralnih ljubitelja prelijepe igre.
UEFA
U Evropi, pak, sinoć istinske drame i neizvjesnosti nije bilo. Portugal i Poljska su u Portu i Chorzówu manje-više rutinski, sa po 2:0 savladali Sjevernu Makedoniju i Švedsku, pa popunili dva od preostala tri evropska mjesta na završnici koja će, po svemu sudeći, biti posljednja sa 32 zemlje učesnice. Istinske senzacije (pobjeda Makedonaca u Palermu za izbacivanje Italije) i pojedinačne upečatljive partije (Gareth Bale protiv Austrije) bile su rezervisane za polufinalne obračune od prije šest dana, a činjenica da ni na ovom, već drugom zaredom Mundijalu nećemo gledati četverostruke prvake svijeta, Azzurre, posebna je priča i tema, sama za sebe. Portugal i Poljska su sinoć iskoristile domaći teren i/ili prevagu u igračkom kvalitetu kojeg su imali u odnosu na goste, a kako to sve aktuelni evropski prvaci prošlog četvrtka na svojoj „Renzo Barberi“ nisu uspjeli materijalizovati protiv „malih“ (ali i sjajnih) makedonskih Risova, pitanje je oko kojeg će se na fudbalskoj čizmi još dugo lomiti koplja, jezici i tastature.
Škotska i Ukrajina će svoj polufinalni dvoboj (zbog poznatih, ratnih i krvavih razloga) na Hampden Parku odigrati tek u junu, a pobjednik tog duela će nekoliko dana kasnije na finalno gostovanje Velsu u Cardiff. Taj će meč dati ime posljednjeg, 13. predstavnika Evrope na 22. prvenstvu svijeta u najpopularnijem sportu.
CONMEBOL
Južnoamerički „velikani“, Brazil i Argentina su vizu za Katar zaslužili još davno, a primat u svojoj konfederaciji potvrdili završivši kvalifikacije bez ijednog poraza u 17 odigranih utakmica. Svoju iz šestog kola (5. septembar 2021.), prekinutu nakon pet minuta pa nikad nastavljenu, na kraju nemaju ni potrebu odigrati (osim, eventualno, u humanitarne svrhe). Prije posljednjeg kola plasman na naredno SP su obezbijedili i Ekvador i Urugvaj, a ostalo je da vidimo ko će još, Peru ili Kolumbija, osvojiti peto mjesto i tako obezbijediti junski baraž protiv Australije/U. A. Emirata.
Peruancima je trebala domaća pobjeda protiv već eliminisanog i blago nezainteresovanog Paragvaja, pa su je Inke na svom „Estadio Nacional“ bez većih problema (2:0) i ostvarile. Kolumbijcima, tako, nije bila dovoljna minimalna pobjeda u Venecueli, a krajnji neuspjeh Los Cafeterosa ujedno i objašnjava srž sinoć okončanih CONMEBOL kvalifikacija. Nit je Ekvador (a ni Peru) tako dobar, nit imaju neke nove, posebne igrače. Zasićenost i omatorjelost najboljih igrača, te još uvijek (do kraja) neprovedena smjena generacija u Čileu, Kolumbiji, pa i Urugvaju učinile su da priliku za novo učešće na najvećoj sceni dobiju i iskoriste La Tri i (ako prođe pominjani junski baraž) Blanquirroja. Koliko su pomenute reprezentacije limitirane i (uz sve dužno poštovanje) nespremne da u Kataru naprave neki spektakularan rezultat je sasvim jasno, ali pred žrijeb i čitavih 235 dana prije kretanja lopte sa centra Al Baytovog travnjaka u Al Khoru, i nije baš naprimjerenije guditi. Slično je i sa Urugvajem koji se ovoga puta provukao, ali kojeg će u katarskoj pustinji predvoditi i opet mu glavne uzdanice biti veterani Suarez i Cavani. Sa po 35, skoro 36 godina na plećima i u guzovima.
CONCACAF i OFC
Ostalo je da još saznamo ko (S.A.D./Meksiko/Kostarika) će se iz CONCACAF zone pridružiti sjajnoj Kanadi koja je pobjedom nad Jamajkom u predzadnjem kolu obezbijedila svoje tek drugo u povijesti, a nakon SP u Meksiku 1986, prvo učešće na Mundijalima, te ko će protiv pobjednika okeanijskih kvalifikacija (Novi Zeland / Solomonska Ostrva) igrati junski „inter-konti“ baraž u Dohi.
Dokaz da je ‘dbala još uvijek u stanju prirediti divne priče i najprijatnija iznenađenja smo dobili i kroz ovaj kvalifikacioni ciklus Kanađana. Javorovih listova na fudbalskoj mapi svijeta, ruku na srce, nikad prije u stvari nije ni bilo, ali su kroz mini ligu osam najboljih sjeverno-srednjoameričkih timova protutnjali sa stilom napadačke i vrlo talentovane ekipe koja bi u Kataru, ukoliko se uspije aklimatizovati na vremenske uslove dijametralno suprotne od onih na kakve je kući navikla, mogla napraviti lijepu priču.
S druge strane Pacifika, pak, stanuju i još uvijek, koliko-toliko skriveni od očiju najšireg gledalačkog puka, obitavaju iskonska srž i draž poluamaterskog nogometa. Jer kad ga mlađahni (18,5 godina) Raphael Lea'i zabije Papui Novoj Gvineji za 3:1 i plasman Solomonskih Ostrva u finale okeanijskih kvalifikacija, to je toliko različito (i bliže nogometnoj suštini) od svih golova odluke na napucanim i krcatim stadionima Evrope, Azije, Amerike… Makar se ovaj desio na neuglednom i silom prilika (covid-19) praznom “Al-Arabi” stadionu u Dohi. I makar ih u finalu čekao strašni i za okeanijske prilike, nepobjedivi Novi Zeland.
Žrijeb završnice je u Dohi (Exhibition and Convention Center, 18:00 po našem vremenu) zakazan za petak i 1. april 2022. Iako će na tri od ukupno 32 kuglice u ćasama po prvi put u historiji finalnih žrijebova SP-a stajati upitnici, nije sporno da će lutrijska sreća, pa vjerovatno i već puno puta viđena poguriva i režija organizatora, nekome od učesnika prirediti dodatno zadovoljstvo, a drugima, pak, neslanu prvoprilsku šalu.
E, tek kad se to desi i kad sredinom juna budu završena i posljednja kvalifikaciona doigravanja, možemo vis-a-vis Katara i 22. Mundijala da se priupitamo: „Gdje smo, šta smo, kako smo?“ Pa da onda nešto za novembar i decembar (nikad teže) 2022. i isplaniramo. Šatro.