U Ljubljanu 7. februara 2000. nisam krenuo radi druženja sa Brankom Vekićem, dopisnikom Sportskih novosti iz glavnog grada Slovenije. O tome gdje je i šta radi Mahmut Šoja Kapidžić (bek Želje i Olimpije iz 1960-ih), kako gura nekadašnji (povremeni) drugoligaš NK Mercator i/ili kakvo je trenutno stanje u slovenačkom nogometu nakon osamostaljenja, od Brankeca su iz prve ruke, četiri godine ranije, saznavali neki drugi fudbalski bolesnici (Džandžo). U bilateralnu posjetu Sloveniji pošao sam u društvu Kiće i Nedice, predratne „male“ iz kvarta, a tokom opsade 1992-1995. vrlo bliske raje i saboraca iz dva, primijetit ću ponizno i više od četvrt stoljeća kasnije, posebna SA benda iz tog perioda. Lezi majmune! i Tmina.
Bijes spram mašine
Mi u skoro 600 km udaljenu prijestolnicu Republike Slovenije tad, prije više od 22 godine, nismo pošli na fudbalsko, no na muzičko hodočašće. Jedan od svega 16 gradova sretnika koji su se izborili za ugošćavanje Rage Against The Machine na njihovoj evropskoj promociji trećeg studijskog, „The Battle of Los Angeles“ albuma bijaše i grad podno Bežigrada, pa kad to i na vrijeme saznadosmo u našem sarajevskom, postratnom i skoro pa svagdašnjem muzičko-kulturnom zapećku, nije bilo šanse da se ne organizujemo.
Bilo je u te četiri godine, hvala 1990-im i najjačem periodu gitarskog alter-rocka, pa i hip-hopa ikada, raznih i svakojakih soundtrackova našeg ratnog preživljavanja, te srčane i teške borbe za opstanak, ali je prvijenac ove neponovljive LA četvorke odmah po stizanju u Sarajevo postao top. Killing in the Name ubrzo postaje i svojevrsna himna kluba „Obala“ na ASU i drugih „tajnih“ mjesta na kojima smo se od ‘92. do ‘96, pa i još neko vrijeme poslije toga, okupljali. Zujanje, štektanje, režanje gitare Toma Morella, „čupanje“ basa Tima Commerforda, tačan i snažan doboš Brada Wilka, sve sa potmulošću bas bubnja i reskošću činela, te bijes i istina koju je kroz svoju specifičnu liriku sa mikrofona istovarao Zack de la Rocha nisu mogli bolje pogoditi naše tadašnje raspoloženje i misli. Iako je tih godina, meni barem, bilo možda i dražih i bližih bendova, RATM je bio (i ostat će) jedan od najboljih ikada.
Putovnice i vize
Za put u Sloveniju se u to vrijeme, ako si vlasnik bh. pasoša, trebalo dobro potruditi, nasekirati i isaburati, te napatiti oko dobijanja vize. Hrvatska putovnica (kao što joj samo ime kaže) omogućila mi je da bez ikakvih problema, incidenata sa papirologijom u slovenačkoj ambasadi (ala Nedicin stariji brat Plašt) pogotovo, odem u Ljubljanu još 1997. na Prodigy, a samo dva mjeseca prije Ragea (decembar 1999.) u maloj dvorani Tivoli je nastupio i Public Enemy, pa sam „Njama Njamu“ (Flavor Flav) imao zadovoljstvo čak i uživo pomilkiti kad je tokom nastupa s bine sišao međ raju. No, od polaganja vozačkog ispita sam, nakon drugog padanja na gradskoj vožnji, tvrdoglavo i bijesno odustao u ljeto 1998, pa ostao „invalid“ s jedne, a (povremeno) „najpoželjniji suvozač“ (Kupe Saobraćajny) s druge strane volana. Kad se magla oko toga ko bi od sve te naše sarajevske ekipe mogao hodočastiti RATM-u u februaru 2000. razišla, knjiga/priča je spala na tri slova/lika. Nedica je zadužio babin teget plavi golf „S paket“, već 15-ak godina staro i dobro rashrndano vozilo kojim ćemo se prevesti do i vratiti iz Ljubljane, te sredio vizu na osnovu kupljene karte za koncert za šta se pobrinula naša ljubljanska veza, sarajevski student arhitekture Svemirko. Kićo se sjetio da ima amidžu u Ljubljani, pa tako dobio odobrenje za ulazak u deželu, a ja se kao stariji i već dovoljno iskusni „vođa puta“ pobrinuo da, između ostalog, na vrijeme kupimo velike, debele baterije za glomazni kasetofon kojeg smo (zbog nefunkcionisanja originalnog u Nedicinom S paketu) nosili sa sobom i iza Kićinih leđa posadili na zadnje sjedište.
Nije bilo opcije da nam ništa u autu, kad (heeeejjjj?!) idemo na Rage Against The Machine, ne svira i ne udara u uši dok se euforično, iz kilometra u kilometar i minuta u minut približavamo našem cilju. Debela je Varta u baterijskom kućištu kasetaša kakvog se ne bi postidio ni Radio Raheem iz Spike Leeovog „Do the Right Thing“, omogućavala da tokom skoro devet sati dugog putovanja (autoput Sarajevo-Zenica u to vrijeme nije bio ni san, mostovi na Savi porušeni, išlo se preko Orašja i skelom prelazilo u Hrvatsku) iz zvučnika dopire i milozvučje ADF (Asian Dub Foundation) -ovog prvog albuma „Facts & Fictions“, još jedne ploče koja nas je krajem rata i početkom mira (1995/96) kupila na prvu. „Rafi's Revenge“ iz 1998. učinio je da postanemo istinski fanovi i ovog londonskog, „jungle, big beat, trip hop, drum & bass, Asian underground“ benda, a kad smo saznali da će predgrupa RATM-u u velikoj, ledenoj dvorani Tivoli biti baš oni, naša odlučnost da se usred ciče zime nekako dokopamo Ljubljane nije mogla biti pokopana. Čak ni u futavom, starom, dobrom i rasklimanom Nedicinom „S paketu“.
Carinik nas mrzi
U Hrvatsku smo bez većih problema i peglanja na granici ušli, ali su nas prave peripetije i svojevrsni igrokaz čekali u Bregani, na ulazu u Sloveniju. Čim je primijetio naš izraubovani bolid, oniži, rumeni i, ispostavit će se ubrzo, bezobrazni slovenački carinik ruralnog porijekla, nam je sugerisao da parkiramo sa strane. „Gdje ste pošli, gospodo?“, s visoka će on. „U Ljubljanu na koncert“, ponizni i istinoljubljivi smo mi u golfu. „Opa?“, kao začuđeno će carinik. „Hajde, dajte papire!“, naređuje. Svi papiri, uključujući i one koji se tiču ispravnosti automobila u kojem putujemo su OK i nemamo zbog čega da strepimo. Uniformisani rumenko ne može da vjeruje, traži da izađemo iz auta kako bi on lično pregledao naše, ne baš najnovije i ulickanije prevozno sredstvo. Traži da mu Nedica pokaže rezervnu vozačku opremu, zavlači ruke u džepove na vratima od kola, ispod sjedišta, čak i u rupu na pohabanom suvozačevom sicu. Odnekud iščupa veliku svijetloplavu rizlu. „Aha, eto ga! Šta je ovo, gdje je droga?!“, dere se. Toliko glupi nismo. Kićo mota duhan, pokazuje mu kesu. Ne unosimo nikakve opijate u Sloveniju. „Ma ne vjerujem vam“, gunđa Rumeni, pa nastavlja da prebire ispod otirača, po kaseti i po podu ispod sjedišta. „E, a šta je ovooooo?!?!“, pobjednički galami dok izvlači nekakav trokutast oblik, zamotan u foliju. Slavodobitno ga odmotava, misleći da nam je dolijao. U narednoj sekundi se ispostavlja da riječ o preostalom komadiću čokolade Toblerone koju je Kićo ponio, a uz Nedicinu i moju pomoć slistio tokom puta. Carinik je frustriran.
Zagleda auto spolja, ne zna kakvu nepravilnost da mu nađe i tako nastavi maltretiranje. Uprati naljepnicu BiH koja ima prozirnu podlogu i šatro skonta: „Aha, ne valja naljepnica! Mora biti bijela podloga“. Obraća se meni: „Idi, odmah kupi naljepnicu tu u našoj prodavnici.“ Ulazim u kiosk-kontejner i od prodavačice tražim auto naljepnicu sa oznakom BiH. Ona mi daje prozirnu i govori da jedino takvu ima u svom asortimanu. Plaćam, izlazim napolje i dolazim do auta. Pred očima zajapurenog i dobro uz.ebanog carinika novu, prozirnu naljepnicu lijepim preko stare, iste takve. Rumenko ne može da vjeruje. Carinik je i glup. „Šta, zar nije bilo neke druge osim te naljepnice?!“, vrišti. „Nije“, odgovaram mirno. „Jedino takvu imate u svom shopu.“ Sad već totalno ispižđen vrti krugove oko auta i više ko sebi govori: „Ne, ne mogu vas pustiti. Morate na drugi prelaz, ja vas neću pustiti!“, odlučan je, kao. „Ti znaš da ja mogu sa svojim papirima u tvoju zemlju ući kad i koliko hoću puta dnevno“, sabrano ću mu i samopouzdano ja. „Pusti nas, bolan, dokumenti su nam uredni, mi čisti. Bićemo samo dva dana, prekosutra nazad. Nema neke filozofije.“
„Ma, šta ti tu meni…“, nervozno će i već na granici priznavanja poraza slovenački carinik. „Nije ti ovo tvoja Hrvatska!“ Meni srce ko Trebević. Nema se tu šta više dodati. Pet minuta kasnije, a ukupno četrdeset i pet otkako nas je počeo gnjaviti, daje znak rukom i kaže: „Hajde, prođite i da vas više ne vidim. U ovom autu“. „Ni mi tebe“, mislimo se, dok mu sto metara niže niz cestu ka Lj već jasno i glasno u našem „S paketu“ spominjemo majku i najbliže ukućane iz zavičaja za kojeg je, po svemu netom viđenom i doživljenom, i špilja strica Bedaneca raskošna vila na Monmartru. Stižemo do Svemirka i Kićinog strica, već je mrak.
Izlet na Bled i kašnjenje na koncert
Sutrašnji dan smo iskoristili za posjetu Bledu. Nedica i ja smo prespavali u Svemirkovoj garsonjeri u Šiški, pa dok je Kićo ostao u gradu obnavljati pokidane porodične veze, nas trojica smo sprašili ka ovoj, 50-ak kilometara od Ljubljane udaljenoj, pitoresknoj i dragoj koti. Dolazio sam tu, sa roditeljima s kraja 70-ih i početkom 80-ih, tokom ljeta više puta. Nisam još nikad bio zimi, pa iako je tog 8. februara bilo sivo i hladno, nije bilo neinteresantno vidjeti zaleđeno Bledsko jezero, te smokijem blago pojačati ishranu labudova i patki što su se okupljali i smrzavali na jezeru. Ubijali smo sate do koncerta, odbrojavali koliko nas još dijeli do „velikog praska“.
Nedica je maksuz, u namjeri da ovjekovječi svoje prisustvo predstojećem muzičkom spektaklu, u Ljubljanu ponio poveliki foto-aparat. Dok smo na ulazu u dvoranu, u dugom redu fanova čekali da dođemo do vrata, neko je od posjetilaca proširio vijest da je ADF na bini već počeo svoju predigru. I onda je kao malj u glavu slijedila informacija redara da se ne mogu unositi foto-aparati. Nedo trči kojih 500 metara nazad do auta, vraća aparat. Kićo i ja ga, već pomalo nervozno, čekamo na ulazu u Tivoli. Led je u velikoj dvorani, itison preko. Sala već skoro dupke puna, još je malo mjesta na tribinama i u parteru. S Nedicom, nesuđenim fotografom ovog muzičkog spektakla, strčavamo dole, probijamo se na predpredzadnjoj ADF stvarki do nekog desetog reda ispred bine. Lijepo je vidjeti Deedera Zamana s mikrofonom, makar i na 15 minuta, uživo. No, brzo je gotovo. „Biće prilike“, mislim se, ali već je u decembru iste godine, nakon što je s ADF-om u martu izdao opšteprihvaćeni „Community Music“, Deeder napustio band i nikad se više u isti nije vratio (mada Asian Dub Foundation, u izvjesnoj formi postoji i danas). U Otočecu 2001. smo se Ina i ja, tako, družili sa „lažnim Deedarima“.
Brže, jače, kafe
Neki satak nakon ove kratke predigre uslijedila je prava i glavna stvar. Nakon što su vrijedni RATM roudiji uštimali set od čak 8 Morellovih gitara, a iznad bine se razvilo veliko platno s natpisom „The Battle of Ljubljana“, Zack, Brad, Tim i Tom izlaze na binu, zarolaju pistom i u zvučna se nebesa odlijepe uz „Testify“. Već u 15. sekundi prve pjesme Nedici na glavu skače neko od razularenih fanova koji su za tu priliku, a radi pominjane „ekskluzivnosti“ od svega 16 evropskih nastupa, osim iz exYU, potegnuli i iz Italije, Austrije, Mađarske… Nedica se strateški povlači na klupu za rezervne hokejaše, a Kićo i ja još neko vrijeme ostajemo u grotlu od najmanje hiljadu i po ljudi koji skaču u sumanutom pogu.
RATM set za tu veče, kao skoro i cjelokupni repertoar sa prva tri albuma ove četvorke uopšte, ima radni naziv „Svaka igra – svaka dobija!“, pa je na nogama i u ushićenju ubrzo i kompletna dvorana sa svih devet hiljada duša u njoj. Dvadesetak metara nazad, čisto da bismo preživjeli, moramo i nas dvojica. Ovi gore na bini ga cijepaju strogo i beskompromisno, stvarke se prelivaju iz jedne u drugu, a savršen razglas omogućava da dobiješ dojam da se kompletan Tivoli, sa tobom u njegovom centru, okreće za 360 stepeni. U tom kovitlacu nema stanke, ni predaha.
Tom „u letu“ mijenja gitare pa ispaljuje rafale i solaže, Brad stojeći i iz sve snage krha po činelama i timpanima, Tim ga (bas) nemilosrdno čupa, a Zack ruži i komanduje s bine, bez potrebe da se dodvorava raspamećenoj publici. To je to. „Izvaljivanje iz baglama“, što bi se u našem žargonu reklo. Kad smo poslije bisa i nekih, sve skupa, 75 minuta skontali da je gotovo, nismo bili sigurni šta da zaključimo. Bilo je to sat i 15 minuta nečeg najžešćeg, pa i najboljeg što sam (u zatvorenom prostoru) ikad gledao i slušao. I danas je jasno, baš kao što je prije 22 godine postalo na izlasku iz Hale Tivoli, da „ne možeš ovakvom žestinom i energijom svirati više od 15 stvari, a ni duže od tih, nevjerovatnih i ni sa čim usporedivih, 75 minuta“.
Kraj u Kaknju
U povratku smo sutradan, sretni, ispunjeni i zadovoljni barem 100 puta sva trojica naglas zaključili da „ne da se nismo za.ebali što smo klapili na koncert“, nego da oni koji iz ovih ili onih razloga to učinili nisu, „mogu samo da se zgreju“. Umorni od skoro 1.200 kilometara u tri dana, dodatno iscrpljeni loše održavanim bh. cestama, u samom smo finišu povratka kući, ničim izazvani, odabrali pogrešno skretanje i odjednom završili u centru Kaknja. Niske sive kuće prekrivene snijegom, zatrpan, neočišćen trotoar ispred. „Gdje smo, šta je ovo?“, pitali smo sami sebe. Dok smo inertno klizili ka TE Kakanj u pokušaju da nađemo mjesto za okretanje i povratak na glavnu magistralu, Kićo je sa zadnjeg sjedišta, kratko i rezignirano, zaključivao: „Ovo je kraj. Kraj svega“.
Rage Against The Machine su se do kraja te iste, 2000. godine, nekako uz izdavanje posljednjeg, četvrtog album („Renegades“) raspali, pa bez obzira što su se u periodu 2007-2011, te nedavno ponovo okupili (2019), nikad više nisu došli u ove naše, exYU krajeve. Muzika, lirika i politički stav ovih kalifornijskih autora i danas su, možda više nego ikad, aktuelni i na izravan, surov način govore o svom smradu raspadajućeg industrijskog kapitalizma što ubrzano proždire Plavu planetu.
Tu februarsku veče 2000. smo svi prisutni u bitci za Ljubljanu upisali ubjedljivu pobjedu. Danas bismo „guzove dali“ čak i za mršav remi.