Sudijska nadoknada
Stariji sam čovjek, al sam mlađi netflixovac. Ovaj popularni streaming servis što sa pružanjem video usluga svojim pretplatnicima počeo je još 1999. godine, da bi na kraju 2018. imao više od 137 miliona korisnika širom svijeta, u moju je (plaćenu) svakodnevnicu ušao tek prije par mjeseci. Gledale su se, istina, brojne serije, filmovi i dokumentarci iz Netflixove produkcije i ranije i to prilično redovno, no ovako, da se redovno čipi za ovu TV uslugu i da ona bude stalna stavka u kućnom proračunu – stvar je novije povijesti potpisnika ovih redova što u prokletu kutiju, iz ovih ili onih razloga, malo je reć voli da bulji.
E kad te već (nikad dovoljno nahvaljena i u pozitivnom kontekstu ovdje spominjana) supruga odluči počastiti i kompletnom uslugom koju u svojoj riznici čuva, njeguje i redovno osvježava ova platforma, onda je i red da uroniš u to more kvalitetnog i zanimljivog filmskog sadržaja. Od “nemoj, nisi trebala” prenemaganja do “joj, jes jak ovaj Netflix” pohvala nije mi mnogo trebalo, a kako u svekolikoj ponudi igrano-dokumentarno-animiranog programa značajan prostor zauzimaju i ostvarenja sa sportskom tematikom, sve češća zavaljenost na trosjedu ispred TV ekrana bila je, bar u mojoj glavi, dodatno nužna i opravdana.
Nakon odgledane serije sjajnih dokumentaraca kao što su The Figo Affair ili Bill Russell: Legend, u mojoj šetnji Netflixovom galerijom na red su došle igrane filmske priče o dva južnoamerička fudbalera: Argentincu Carlosu Tévezu i Peruancu Paolu Guerreru.
Carlito's Way
Kad se 2006. godine, uz mnogo pompe i peripetija vezanih za vlasnička prava njegovih agenata, skupa s Javierom Mascheranom iz brazilskog Corinthiansa preselio u londonski West Ham United, priznajem da nisam previše znao o ovom 22-godišnjem fudbaleru velikog potencijala i neobičnog, pomalo i surovog izgleda. Apaš, Flekavi, Konjušar… samo su neki od nadimaka s kojima je Tévez stigao u Evropu, a kako ih je i zbog čega u domovini zaradio bilo mi je, tada, manje bitno od onoga šta će uskoro početi da prikazuje na travnjacima Premiershipa. Jedna sezona u West Hamu (26 nastupa, 7 golova), dvije u Manchester Unitedu (63/19), pa četiri u Manchester Cityju (113/58) učinile su da se Carlito prometne u jednog od najopasnijih, ali i najkontroverznijih napadača na fudbalskom Ostrvu. Tri osvojena Premiershipa (dva sa Manchester Unitedom, jedan sa Manchester Cityjem), Liga prvaka i Svjetsko klupsko prvenstvo (2008) sa “Crvenim đavolima” + Liga kup, FA kup i dva Community Shielda koje je osvajao sa oba mančesterska premierligaša govore o tome da je Tévez u svojih šest engleskih godina osvojio baš sve što se u klupskom nogometu moglo.
U istom je stilu nastavio i u torinskom Juventusu (2013-2015) gdje je sa Bianconerima uzeo dva Scudetta, Coppa Italiju i Supercoppa Italianu. Brz, eksplozivan, nepredvidljiv i težak za čuvanje bile su neke od osnovnih fudbalskih karakteristika ovog virtuoza, ali su prgav i konfliktan karakter, kao i činjenica da ga je onakvog opakog i izbrazdanog skoro pa nemoguće bilo vidjeti nasmiješenog i/ili dobro raspoloženog, učinili da većini navijača klubova za koje u pominjanom periodu nije igrao bude, blago rečeno, nesimpatičan. “Šta je razlog vječnoj namrgođenosti ovog lika?”, prestao sam se, u tih devet Tévezovih godina u evropskom klupskom fudbalu, pitati relativno brzo. O možebitnom “teškom i traumatičnom djetinjstvu” znao ništa, niti želio da znam.
Strah u zraku
2019. godine u produkciji Silvine Dell'Occhio, Adriane Martínez Barrón i Juanme Ozana, pod režijskom palicom Israela Adriána Caetana, svjetlo dana je ugledala TV serija od osam epizoda pod nazivom “Apache: La vida de Carlos Tévez” i neke tri i po godine kasnije mi dala odgovore na većinu nejasnoća u vezi sa karakterom glavnoga junaka.
Ovaj autentični, surovo-sirovi serijal o ranom djetinjstvu i tinejdžerstvu jednog od najboljih argentinskih napadača 21. stoljeća nam, bez uvijanja i laži, govori o periodu 1984-2001. u kojem je Carlos Alberto Martínez odrastao u bezakonju naselja Ejército de Los Andes, poznatijeg kao Fuerte Apache u Ciudadeli, na periferiji Buenos Airesa. U naselju koje je 1966. godine argentinski diktator Juan Carlos Onganía izgradio kako bi se riješio slamova/ilegalnih naselja, te na njihovim lokacijama izgradio neke od fudbalskih stadiona neophodnih za domaćinstvo SP 1978, Carlitov put je već od starta trnovit i težak. Još kao tromjesečna beba, zbog roditeljskog nemara (ispijanje mate čaja u krevetu), zadobio je teške opekotine u predjelu ispod desnog uha, preko vrata do prsa, te jedva ostao živ. Biološkog oca nije ni upoznao, jer je isti ubijen u jednoj kvartovsko-kafanskoj svađi prije njegovog rođenja. Majka Fabiana Martinez ga na usvajanje daje vlastitoj sestri Adriani i njenom mužu Segundu Raimundu Tévezu…
“Sjećam se da smo stalno bili izloženi nekoj napetosti i strahu koji se osjećao u naselju. Bili smo često na lokalnom igralištu i igrali fudbal kadgod smo mogli, samo da pobjegnemo od te tenzije koja nas je okruživala. Znali smo zalijegati po terenu u po naše dječačke igre, jer su nam meci zujali iznad glava. Bilo je teško i opasno”, reći će Tévez u uvodu jedne od epizoda ovog uzbudljivog i sjajnog serijala. I da, tek kad se isti od početka do kraja odgleda, može se bez ikakvog pretjerivanja zaključiti: u poređenju sa Carlosovim rodnim kvartom, brazilska favela iz čuvenog “City of God (Cidade de Deus)” se, na primjer, čini idilična poput pariškog Montmartrea.
Bez namjere da se glumi filmski kritičar ili da se prepričava sadržaj ove jedinstvene i istinite životne priče, istakao bih sjajne glumačke role tetka/očuha Segunda (Alberto Ajaka), najboljeg druga i saigrača iz pionirskih dana u kvartu i All Boysima, Danila (Matías Recalt), pa i samog Carlita (Balthazar Murillo) koji je ugodnom vanjštinom i zrelom glumom publici značajno olakšao momenat poistovjećivanja sa glavnim likom. Subjektivno bih kompletan serijal još dodatno nahvalio i najtoplije preporučio, no IMDb objektivnost govori o ocjeni 7,3 (od mogućih 10). Što će reći, vrijedno gledanja čak i ako niste fudbalski “bolesnik”, niti ste ikad prije čuli za Carlosa Téveza.
Peruanski kapiten
Iste 1984. godine, kao i Tévez, samo nekih mjesec dana ranije i 3.130 kilometara sjeverozapadnije, rodio se Paolo Guerrero. Odrastanje u Limi koje, hvala Bogu, nije imalo ništa slično sa Tévezovim u Ciudadeli, te kasnija igračka karijera koja je uključila četiri godine u minhenskom Bayernu (2002-2006), šest u hamburškom HSV-u (2006-2012), te po tri u brazilskim Corinthiansu (2012-2015) i Flamengu (2015-2018), ipak, nisu tema peruanskog TV seijala “Contigo capitán (The Fight for Justice: Paolo Guerrero)” objavljenog u oktobru 2022. U ovom slučaju fokus priče je na zrelim, skoro pa veteranskim godinama ovog centarfora u kojima je Guerrero svojevrsnu krunu igračke karijere trebao zadužiti na SP 2018. u Rusiji. Prvom na koje se peruanska Blanquirroja, nakon predugih i po armiju strastvenih navijača bolnih 36 godina, kvalifikovala. Ali…
Petog oktobra 2017. godine Peru je u okviru pretposljednjeg kola južnoameričkih kvalifikacija za SP u Rusiji sa Argentinom na njenoj Bomboneri odigrao 0:0, pa došao u priliku da se u posljednjem kolu tih kvalifikacija, pet dana kasnije u Limi protiv Kolumbije, eventualnom pobjedom po prvi put nakon 1982. godine plasira na Mundijal. Inke su protiv Kahvedžija na Estadio National, uspjele izvući samo bod (1:1), pa su do Rusije morale preko interkontinentalnog baraža i dva ogleda sa Novim Zelandom, zakazanim za 11. i 15. novembar 2017.
Trećeg novembra 2017, skoro mjesec dana nakon gostovanja u Argentini, a samo osam dana prije prvog play-off meča u Wellingtonu, obznanjeno je da je Paolo Guerrero pao na doping kontroli nakon meča na stadionu Boce Juniors. FIFA mu izriče jednomjesečnu suspenziju, pa je Guerrero u nevjerici i teškom emotivnom stanju primoran propustiti mečeve baraža protiv Novog Zelanda. No, to je tek početak drame koju će ovaj fudbaler proživljavati u narednih pola godine.
Preko suda do happyenda
Osmog decembra 2017. objavljeno je da je Guerrero bio pozitivan na benzoilekgonin, primarni metabolit kokaina. FIFA kaznu sa mjesec diže na godinu dana što znači da Paolo neće moći ispuniti svoj igrački san, niti nastaviti njemu i njegovoj familiji svetu tradiciju. Guerrerov ujak, José González Ganoza je, naime, bio jedan od golmana reprezentacije Perua na SP 1982. u Španiji, ali i dio tragično stradale ekipe Allianz Lime koja je skoro kompletna izginula u stravičnoj avionskoj nesreći 8. decembra 1987. Majčin brat je Paola još kao tek prohodalog dječačića redovno vodio na utakmice u kojima je branio, a mali Guerrero bio svojevrsna maskota ovog popularnog peruanskog kluba. Ujakova zadužbina biće, kako nam dočarava ova TV serija u šest epizoda, jedan od glavnih aduta kapitena Blanquirroje na žalbenim ročištima gdje Guerrero, uz pomoć svojih advokata i podršku menadžera, pokušava dokazati da je nevin.
Za sve je (kako će se ispostaviti na početku, a dokazati na kraju) bio kriv jedan čaj od kokinih listova i to tokom boravka u karantinu pred pominjanu utakmicu sa Argentinom. Paola je mučio gastritis, a kako je ovo tradicionalno piće u Peruu bilo dostupno i u restoranu hotela u Buenos Airesu, fudbaler ga je, ne razmišljajući o posljedicama, naručio i popio. Nakon šest mučnih i neizvjesnih mjeseci u kojima Guerrero preispituje svoj odnos sa fudbalom, najbližom okolinom, pa i samim sobom, Vrhovni federalni sud Švicarske 31. maja 2018, samo 14 dana prije otvaranja SP u Rusiji, presuđuje u Peruančevu korist i kapitenu je dozvoljen povratak na teren. U trećem kolu grupe C, 26. juna 2018. u utakmici protiv Australije u Sochiju, Carillu asistira za prvi, a sam zabija drugi gol za pobjedu od 2:0 i tako ispunjava vlastiti, porodični, pa i nacionalni fudbalski san.
Istina da u Guerrerovoj filmovanoj priči baš i nema žestokih i sirovih, na život ili smrt elemenata koji naprosto kipe iz Tévezove, vjerovatno je uticala na to da joj ocjena na IMDb-u bude za nijansu niža (6,5). Serija je, ipak, vrijedna gledanja, pogotovo za one fudbalske fanove koji nisu dovoljno upoznati s tim koliko Peruanci vole najljepšu igru i svoju reprezentaciju. To kako od skromnih primanja svakodnevno odvajaju, dižu kredite, ili se na daleki put u Rusiju odlučuju krenuti biciklom (?!) i bez unaprijed kupljenih ulaznica za mečeve – fakti su o kojima na ovim prostorima i ne znamo baš previše. Ono što pouzdano znamo je da ih je na ruskom Mundijalu u Saransku, Ekaterinburgu i Sochiju bilo preko 40 hiljada i da su, bez obzira što su im ljubimci eliminisani već u grupnoj fazi, bili proglašeni za najbolju navijačku skupinu na 21. prvenstvu svijeta.
Téveza i Guerrera su čajevi, tako, mogli koštati života u prvom ili, pak, neslavnog kraja karijere u drugom slučaju. Da su obojica zaslužili i na kraju dobili više (Tévez prošle godine zaključio igračku, a počeo trenersku karijeru; Guerrero kao najbolji strijelac peruanske reprezentacije u njenoj povijesti još uvijek aktivan u argentinskom Racing Club de Avellaneda) – potvrdit će vam i ova dva Netflixova serijala koje, ako imalo ljubite južnoameričku verziju prelijepe igre, jednostavno morate pogledati.
Viva el Fútbol!