Sudijska nadoknada
Ako Firenca, ta čarobna prijestolnica Toskane i kolijevka italijanske renesanse nije jedan od najljepših gradova na dunjaluku ovom, onda možda fakat nemamo pojma ni sa čim i u izgradnju bismo vlastitih estetskih, kulturnih, pa i svih drugih svjetonazora trebali krenuti od početka. Muzej na otvorenom vas, bez obzira jeste li posjetu planirali godinama/decenijama ranije ili, pak, u njega banuli sasvim slučajno, opije i zarobi na prvu. Dok hodate ulicama, obilazite galerije, prelazite mostove, penjete se na tornjeve ili se kakvim tajnim prolazima probijate do trgova na kojima od pogleda na okolicu zastaje dah, puca vas i kroz žile struji nekakav, teško opisiv osjećaj uzvišenosti i potpunog ispunjenja. Miriše i blista taj crveni ljiljan stoljećima već, i takav će, ako u dijaboličnom svijetu preostane i zrnce razuma, ostati zauvijek.
Da takav po svemu specijalan i jedinstven grad treba sličan fudbalski klub, Firentinci su shvatili još u 20-im godinama prošlog vijeka. Fuziju lokalnih niželigaša CS Firenze i PG Libertas 1926. inicirao je plemić Luigi Ridolfi, a inicijalna boja dresova novooformljenog kluba bila je crveno-bijela. No, legenda kaže da su se dresovi prali u rijeci Arno, pa je ispiranje vodom ne baš najčistije italijanske rijeke opremu 1928. učinilo ljubičastom. Ridolfi će godinu kasnije, uz pomoć vladajuće fašističke partije kojoj je i sam pripadao, pokrenuti izgradnju stadiona na Campo di Marte placu. Za projekat je bio zadužen arhitekta Pier Luigi Nervi, koji će, za to vrijeme, napraviti pravo remek-djelo. Kompletan u armiranom betonu sa spiralnim vanjskim stepenicama preko kojih se dolazilo na tribine, 70 metara visokim tornjem (Torre di Maratona) na istočnoj i krovom bez potpornih stubova na zapadnoj tribini činio se jedinstvenom sportskom građevinom, bez premca u Italiji. Iako je kasnije bilo interpretacija da je „D“ oblik dobio zbog ograničenosti prostora na kojem je pravljen, te neophodnosti da se između tribina i travnjaka ugradi i atletska staza, jasno je da je u pitanju bila oda Duceu (Benitu Mussoliniju). Ako ni zbog čega drugog, onda zbog imena koje je po završetku radova, 1932. godine dobio. Giovanni Berta je bio lokalni fašista kojeg su 1921. godine pripadnici italijanske socijalističke i komunističke partije, kao odmazdu za dan ranije ubijenog vlastitog vođu Spartaca Lavagninia, izboli na jednom firentinskom mostu i bacili u Arno.
Do Drugog svjetskog rata koji će italijanske fašiste poslati na smetljište historije, Fiorentina se od ulaska u Serie A (1931) kretala od 4. mjesta naredne, preko ispadanja u niži rang (1937/38), pa do osvajanja prvog (Coppa Italia) trofeja u sezoni 1939/40. „Zlatnim“ će se godinama ispostaviti pedesete i šezdesete prošlog stoljeća u kojima su osvojena oba Scudetta (1955/56 i 1968/69), igrano finale Kupa evropskih šampiona (Real, 1956/57), osvojen prvi Kup pobjednika kupova (Glasgow Rangers, 1960/61), a u drugom se izdanju ovog UEFA-inog takmičenja opet bilo u finalu (Atletico Madrid, 1961/62). Još dva italijanska kupa (1960/61 i 1965/66) su završila u ljubičastim vitrinama, a Fiorentina je u tih 20-ak godina bila konstanta u vrhu Serie A, nikad ispod sedmog mjesta na konačnoj tabeli.
U 1970-im se, ipak, nije moglo ostati na tim visinama i osim osvajanja još jednog Coppa Italia (1974/75), te ukazanja Giancarla Antognonija (ako ne najboljeg onda Viola navijačima sigurno najdražeg igrača svih vremena), u Firenci se što se najpopularnije igre tiče i nije baš imalo čime posebno pohvaliti, niti dičiti. Il Bello će u ljubičastom dresu za punih 15 godina (1972-1987) odigrati 412 utakmica i postići 61 gol, a da je bio jedna od najboljih „desetki“ svoga vremena dokazat će i 1982. na Mundijalu u Španiji kada će se s Azzurrima popeti na nogometni Mount Everest. Legenda je i danas aktivna u klubu, bilo kao (sportski) direktor ili počasni ambasador Fiorentine.
Italijanska Serie A će u 1980-im postati najjača svjetska liga, a Fiorentinu će 1980. godine kupiti Flavio Pontello koji će oko Antognonija kupovinom domaćih (Pecci, Graziani, Massaro, Vierchowod) i argentinskih (Bertoni) talenata formirati tim koji će već u sezoni 1981/82, nakon nejasno poništenog gola na posljednjem gostovanju u Cagliariju, biti drugi i za (protežiranim) prvakom Juventusom na kraju zaostati samo jedan bod. U sezoni 1984/85 navijači će na Comunaleu, osim već udomaćenog Argentinca Passarelle, te svježe iz Juventusa pristiglog Gentilea, imati priveligiju u ljubičastom dresu gledati i fudbalskog doktora Sokratesa, no jedina evropska sezona u karijeri ovog brazilskog genija nije Fiorentini donijela ništa više od devetog mjesta u ligi i polufinala kupa.
Pred početak naredne sezone u klub je iz Vicenze stigao 18-godišnji Roberto Baggio i premda je skoro cijelu 1985/86, kao i dobar dio naredne sezone propustio zbog ozbiljnih povreda, vrlo je brzo postao miljenik Curva Fiesole, sjeverne i najvatrenije tribine firentinskog stadiona. U sezoni 1989/90 Fiorentina će predvođena Božanskim repićem (Il Divin Codino) stići do finala Kupa UEFA u kojem će je u dva meča (3:1 u Torinu i 0:0 u Avellinu) savladati baš omraženi Juventus, a da nevolja i jal nadjačaju uspjeh koji je Violu uvrstio u malobrojnu klupsku elitu finalista sva tri evropska kupa, pobrinuo se baš Baggio. Samo dva dana nakon revanša koji se zbog suspenzije stadiona u Firenci morao igrati u Avellinu, 18. maja 1990. najbolji igrač i ljubimac navijača Fiorentine je „sveti“ ljubičasti dres za (u to vrijeme) rekordnih 19 miliona dolara zamijenio mrskim crno-bijelim.
Neredi na ulicama Firence (50-ak povrijeđenih), osnivanje navijačke udruge Contra Juventus koja počinje da ide na mečeve širom Italije (bez obzira gdje i protiv koga Stara dama igra) isključivo da bi navijala protiv Bianconera, samo su neke od nuspojava ovog transfera koji je potresao fudbalske Apenine. Pontello bježi sa mjesta vlasnika i klub prodaje filmskom producentu Mariju Cecchi Goriju, no „ljubičice“ počinju da padaju i venu, te na kraju sezone 1992/93 budu 16-plasirane na tabeli i ispadnu u Serie B. Oca Marija koji je u novembru 1993. u svojoj 73. godini preminuo te sezone na mjestu predsjednika (i vlasnika) naslijedi sin Vittorio, no ako se iz svog mraka i puta prema dole rodilo i zasijalo išta dobro, onda bi to morala biti zvijezda Gabriela Omara Batistute koja je na nebu iznad Firence zasijala u ljeto 1991.
Sjajni nastupi u dresovima River Platea (1989/90), Boce Juniors (1990/91), a posebno reprezentacije Argentine na Copa America 1991 nisu ovog 22-godišnjeg napadača mogli sakriti od skauta i menadžera najbogatijih evropskih klubova, a brza reakcija predstavnika Fiorentine omogućila je da Firenca ubrzo dobije svog novog nogometnog idola i čovjeka koji je u narednih devet godina bio simbol kluba. 331 nastup i 203 postignuta gola, osvojen Kup i Superkup Italije (1995/96), polufinale KPK (1996/97), te sjajne partije u Ligi prvaka 1999/2000 (protiv Arsenala na Wembleyju i Manchester Uniteda na Artemiju Franchiju) samo su neki od highlightsa „Batigolove“ purpurne karijere tokom koje se prometnuo u jednu od najboljih klasičnih devetki svih vremena.
No, kako je postajalo izvjesno da on i Rui Costa ne mogu baš „sami“ Fiorentinu vratiti na one italijanske i evropske visine iz pedesetih i šezdesetih godina, 2000. za 36,2 miliona eura i u svojoj 31. godini prelazi u Romu sa kojom odmah (sezona 2000/01) osvaja svoj prvi, a Vučicin treći i do dana današnjeg posljednji Scudetto. Navijači Fiorentine ruše bronzanu statuu koja je 1996. postavljena pored travnjaka na Franchiju, jer ispod nje, zaboga, između ostalog stoji i „LEALE NELL'ANIMO“ („Odan u duši“). A Batistuta to, bar prema tadašnjem raspoloženju Fiorentininih ultrasa, nije bio. Oprostili su mu, valjda, u međuvremenu. Da nije tako ne bi ni svoj pedeseti rođendan 2019. proslavljao na Piazza della Signoria.
Početak novog milenija Fiorentinu je ostavio bez najboljeg igrača, ali joj je donio i novi (šesti ukupno) trofej pobjednika Coppa Italia. Činilo se da je Batistuta dobio dostojnu zamjenu u sedam godina mlađem Portugalcu Nuni Gomesu, da će ekipa ostati u gornjem domu italijanske fudbalske elite, no 2001. je objavljeno da je klub dužan više od (tad ogromnih) 50 miliona dolara, pa su u junu iste godine, u svrhu namicanja sredstava za preživljavanje, prodani kapiten Rui Costa (AC Milan) i reprezentativni golman Francesco Toldo (Inter). Klub je i pored toga neumitno klizio ka bankrotu, ali i prema Serie B u koju je na kraju sezone 2001/02 ispao. Bankrot je Fiorentinu u junu 2002. stavio pod sudsku administraciju što je značilo da se ne može takmičiti u drugoj, nego tek u četvrtoj (Serie C2) italijanskoj ligi.
U augustu iste godine klub je pod novim imenom (Associazione Calcio Fiorentina e Florentia Viola) i vlasnikom (Diego Della Valle) krenuo od dna, a osim što je u rosteru od starih igrača ostao jedino veteran Angelo Di Livio, znakovito je i to da je Artemio Franchi i na većini tih niželigaških utakmica bio skoro pun. Serie C1 je zbog proširenje Serie B sa 20 na 24 ekipe, srećom, preskočena, a 2003. klub je kupio prava na otkup starog imena i grba, te se ponovo registrovao kao ACF Fiorentina. U sezoni 2003/04 Viola će Serie B završiti na šestom mjestu, pa kasnije u play offu preko Peruggie obezbijediti povratak u društvo italijanskih prvoligaša.
Od povratničke sezone 2004/05 kada je jedva izbjegnut ekspresan povratak u drugoligaški mulj, pa do juna 2019. kada je obitelj Della Valle za 160 miliona eura klub prodala aktuelnom vlasniku Roccu Commissu, Fiorentina je lebdila između 4. i 16. pozicije u Serie A, dva učešća u Ligi prvaka (2008/09 i 2009/10), pet sezona i dva polufinala Kupa UEFA/Lige Evrope (2007/08 i 2014/15), te izbacivanja u Serie B zbog učešća u namještanju utakmica (2006) što je nakon usvojene žalbe zamijenjeno kaznom oduzimanja (-19, pa -15) bodova u idućoj sezoni Serie A. Kroz tim je prošla masa dobrih igrača (Luca Toni, Sebastien Frey, Adrian Mutu, Alberto Gilardino, Stevan Jovetić, Juan Cuadrado…), a na ljubičastoj se klupi izmijenio solidan broj trenera (Cesare Prandelli, Siniša Mihajlović, Vincenzo Montella, Paulo Sousa, Stefano Piolli…), među kojima su pojedini čak i iz više pokušaja Fiorentinu pokušali vratiti na staze „stare slave“. Posljednji je plasman vrijedan spomena u Serie A (5. mjesto) ostvaren u sezoni 2015/16, a Evropa igrana sezonu kasnije kada je u 1/16 finala Lige Evrope od Viole bolja bila Borussia Mönchengladbach.
U posljednje se 3-4 sezone sve više koketira sa borbom za opstanak, a mjesta u vrhu tabele i evropske noći na stadionu koji od 1991. nosi ime pokojnog predsjednika italijanskog fudbalskog saveza i UEFA-e, ostaju tek pust i nedostižan san. Stalne i (uglavnom) neuspješne promjene u rosteru prvotimaca već odavno podsjećaju na prometnu željezničku stanicu Santa Maria Novella, a 90-godišnji beton oronulog stadiona se guli, otpada i nepovratno pretvara u ruglo.
„Prodajem Fiorentinu za 335 miliona eura!“, bubnut će Commisso prije sedam dana na press konferenciji. „Ko voli, nek’ izvoli!“, reći će u pokušaju da „dosadne“, ali i zabrinute lokalne novinare skine s vrata. Ako bude neke lude sreće, možda se i ukaže neki baštovan milijarder koji će znati s ljubičicama. Ukoliko se uskoro ne zaliju mogle bi i trajno uvenuti. Šteta bi bila neprocjenjiva. Jer šta je Firenca bez svoje Fiorentine?