foto: Dženat Dreković/NOMAD

Latifić: Kako bez navijača?

Sudijska nadoknada

Fudbal bez publike je kao… kafa bez šećera, pranje nogu u čarapama. ‘rnići bez karanja, sunčanje u hladu. Večera u nekom sjajnom, vrhunskom, ali i sablasno praznom restoranu. Glavno je jelo naizgled savršeno pripremljeno, ali mu ipak fali začina, bibera i soli. Pod nepcima je mekano i topi se u ustima, a opet mu nešto ozbiljno nedostaje, pa ostavlja čudan, plastičan okus. Serviran je fazan u umaku od crnog vina i suhih šljiva, a mi imamo dojam da smo jeli stiropor. „Like a soul without a mind, in a body without a heart, I'm missing every part“ kaže evergreen bristolskog Massive Attacka, a osjećaj u dušama velike većine fudbalskih sladokusaca i svekolikog navijačkog puka je baš takav. Nešto prokleto fali.

Kalendarski ulazimo u posljednju sedmicu februara, a u rasporedu najjačih evropskih nogometnih prvenstva u trećoj smo četvrtini sezone 2020/21. Prije tačno godinu dana COVID-19 se raspršio sjeverom Italije i najljepšu igru pretvorio u vrhunske termine koji se, silom prilika, igraju pred depresivno praznim tribinama malih, srednjih i velikih stadiona. Igrači se, da bi ostali na vrhunskom nivou, već pomalo pretvaraju u robote.

Neki geekovac negdje, u dolini silikona ili pak u 12 kvadrata SW laboratorije u Kyotu već ima spremne kompjuterske animacije kojima će oživjeti tribine Wande Metropolitano na primjer, te TV gledaocu (pokušati) dodatno zamazati oči. „Pun stadion?“, pita se slučajan uzorak fudbalskog ovisnika na bilo kojoj planetarnoj lokaciji. „Može, al’ u kompjuterskim animacijama“, rezignirano odgovara samom sebi. Duboko u svom biću zna, a ne želi da si prizna, da mu već pomalo odumire taj jedinstveni osjećaj bivanja u masi od 10, 20… 70 hiljada duša što se talasa na krcatim tribinama, te najpopularniji sport oplemenjuje i daje mu smisao.

Fraza da se fudbal igra zbog publike/navijača u ova recentna, šugava, new normal vremena je, skoro pa službeno, ubacila pojam TV između riječi zbog i publike, pa ti je sad svejedno što si imao, na primjer, Bayernovu sezonsku kartu posljednjih 30 godina. Prvenstvenom meču svojih ljubimaca na Allianz Areni možeš, baš kao i izvjesni Idriss Kabadi u internet caffeu rodne N'Djamene, prisustvovati samo putem proklete kutije.

Navijači na stadionima fale svima. Prazna je tribina jednako depresivna i u Gračanici, i u Sežani, Southamptonu, Beneventu ili Parizu. Od 50-ak onih koji vikende nisu mogli zamisliti bez Prve lige FBiH uživo, do 1.000 puta više sretnika koji bi se dokopali dragocjene (i skupe) ulaznice za meč neke od Liga petice, taraba na ulazu u fudbalske arene je zagarantovana svima. Osim značajnog i, sve do prije godinu dana, sigurnog i stalnog izvora finansija, evropske je klubove snašla i nevolja u vidu izostanka gromoglasne navijačke podrške sa tribina, pa su se igrači, htjeli-ne htjeli, morali prebaciti u čudan i neprirodan kompjuterski mod igranja takmičarskih trening utakmica. Neki su se brzo prilagodili, pa manje-više kvalitetnim igrama i rezultatima nastavili tamo gdje su u februaru 2020. stali, no, značajan je broj onih koji bez huka i pjesme svojih navijača, posebno u domaćim utakmicama, jednostavno ne mogu. I tek su blijeda sjena momčadi kakve smo gledali u normalna, predapokaliptična vremena.

Nema baš previše timova u vasioni pravo reći kako u svom rasprodatom nogometnom hramu ima dodatnog, dvanaestog igrača na terenu. Neki su navijači i specijalne atmosfere koje su krasile pojedine evropske stadione prije korone već odavno i tradicionalno ispred drugih, pa su nerijetko bivali ključna prevaga u rezultatima koje su njihovi ljubimci postizali u domaćim ili UEFA-inim takmičenjima. O tome kako je tvrdnja da je publika na nogometnom stadionu tek pasivni učesnik u igri obična floskula i potpuna neistina, pojedini će klubovi jednom kad ova pošast prođe pisati ozbiljne studije i podastirati brojke i podatke. Vremenski rok od jedne godine, sa posebnim naglaskom na tekuću, 2020/21 sezonu, dovoljan je uzorak na osnovu kojeg se zaključci nameću sami i teško ih je (argumentovano) pobiti.

Liverpool (Engleska)

„Postoji nešto u vezi s Anfieldom što nećete naći ni na jednom drugom stadionu na svijetu. Liverpool zabije gol i u narednih pet minuta osjećate da ćete primiti još četiri. Čini vam se da ste mali i da su suparnički igrači svuda oko vas“, reći će Josep Guardiola prije nešto manje od dvije godine, kada su ga zamolili da objasni Barcelonin krah (iz 3:0 na Nou Campu u prvom u 0:4 na Anfieldu u uzvratnom meču) u polufinalu Lige prvaka 2018/19.

Stadion Liverpoola i jedinstvena atmosfera na njemu znali su i decenijama prije dolaska Jürgena Kloppa biti prevaga u odlučujućim mečevima Crvenih protiv engleskih i evropskih rivala, pa je njemački stručnjak kao jedan od prioriteta po svom ustoličenju na mjestu menadžera (oktobar 2015) istakao obnavljanje neosvojivosti tvrđave Anfield, te u narednom periodu učinio sve kako bi se gostujuće ekipe na njemu osjećale izgubljeno. Niz nepobjedivosti na svom terenu Reds će u okviru engleskog Premiershipa tako uspjeti razvući na čitavih 68 utakmica i 1.369 dana (23. april 2017– 21. januar 2021), a privilegiju da Liverpoolov niz prekine nedavno će dobiti Burnley sa menadžerom Seanom Dycheom, jednim od Kloppu najnesimpatičnijih i najneugodnijih rivala. U, za Liverpool fantastičnoj i šampionskoj sezoni 2019/20, Riđi je sa svojim Claretsima jedini od svih premierligaša uspio ostati neporažen na Anfieldu (11. juli 2020, 1:1), a meč je zbog pandemije, naravno, igran pred praznim tribinama.

Činjenicu da je svoju najbolju domaću EPL utakmicu LFC ove sezone odigrao protiv Wolverhamptona (4:0) u 11. kolu, pa i da je pobjedu u derbiju protiv Tottenhama (2:1) dva kola kasnije iščupao zahvaljujući podršci 2.000 navijača kojima je zbog (privremenog) ublažavanja restriktivnih mjera bilo dozvoljeno prisustvo na Anfieldu, lako je dokazati. Na stranu sve povrede prvotimaca, opuštenost/zasićenost, možda i doza ufuranosti u postšampionskoj sezoni, Firmino, Mane, pa i ostali Liverpoolovi igrači jednostavno nisu isti u grobnoj tišini i uslovima gdje ih bodri makar i šačica domaćih navijača. Nakon Burnleya, sva tri boda sa praznog Anfielda odnijeli su i Brighton i Manchester City (tri vezana domaća poraza Liverpool ubilježio prvi put nakon davne 1963.), pa su se Crveni sa odbranom titule prvaka oprostili već nakon 23. kola i do kraja će sezone teško i u TOP 4.

Borussia Dortmund (Njemačka)

Sjećate li se, ljubitelji Bundesa i fußballa, još uvijek Žutog zida na Westfalenu? Više od 65, čak i 80 (kada je bivalo dozvoljeno stajanje) hiljada domaćih navijača činilo je gostovanje u Dortmundu jednim od najtežih u svijetu lopte, onim od kojeg se ledi krv u žilama.

Prošlu su sezonu Die Schwarzgelben završili na drugom mjestu u njemačkom prvenstvu, zaostavši na kraju za prvakom Bayernom 13 bodova. Presudan poraz (0:1) u toj kampanji desio se 26. maja 2020. na, pandemiji zahvaljujući, praznom Westfalenu, a do kraja su se te 2019/20. neočekivanim bodovima u Dortmundu počastili i Mainz (0:2) i Hoffenhaim (0:4).

U ovoj su, pak, sezoni osim Bayerna (2:3) pobjede na pustom stadionu Borussije ubilježili i Köln (1:2) i Stuttgart (1:5), neporaženi (opet) ostali Mainz (1:1) i Hoffenheim (2:2), pa su Milioneri trenutno šesti u njemačkom prvenstvu, daleko od šampionske utrke i vrha tabele gdje po kvalitetu ekipe, pa i tradiciji, realno pripadaju.

Atalanta (Italija)

Dugo su navijači Atalante čekali da se Atleti Azzurri d'Italia konačno počne renovirati i postane Gewiss stadion. Kad je nakon više od dvije godine intezivnih radova La Dea konačno dobila priliku ugostiti najbolje italijanske i evropske ekipe na svom novom zdanju, na utakmice se zbog proklete korone ne može. I šteta je to, neprocjenjiva, da jedni od najvatrenijih navijača na Apeninima ne mogu na utakmice sad kada im klub pruža vjerovatno i najbolje partije u svojoj 113 godina dugoj povijesti.

Napadački, beskompromisni stil igre kojeg zagovara trener Gian Piero Gasperini, pa i politika kluba koju skupe, preplaćene i umišljene zvijezde na fudbalskom tržištu jednostavno ne interesuju, već je prije 3-4 sezone poput magneta počela privlačiti pažnju i simpatije nogometnih sladokusaca širom Evrope. Već drugu sezonu zaredom Atalanta je u nokaut fazi Lige prvaka, protekle je dvije sezone Serie A završavala na 3. mjestu, a kako se ove nakon devet vezanih titula torinski Juventus (očekivano) muči, mnogi su se navijači crno-plavih ponadali da bi se njihovi ljubimci konačno mogli pobiti i za svoj prvi Scudetto.

No, s praznog Gewissa bodove u kolu petom nosi Sampdoria (1:3), u devetom Verona (0:2), a u dvadesetom Lazio (1:3). Neporaženi su se s gostovanja u Bergamu uspjeli vratiti i Inter i Genoa i Torino, pa je čak 15 prosutih domaćih bodova Atalantu trenutno smjestilo na 6. mjesto prvenstvene tabele, sa 10 bodova manjka u odnosu na vodeći Inter. Prva titula prvaka Italije u Bergamu će, po svoj prilici, i ove sezone ostati tek sanak pusti.

Real Madrid (Španija)

Mnogi će na pomen navijača madridskih Los Blancos sumnjičavo zavrtjeti glavom, pa pokušati dokazati da i u Španiji, a u Evropi pogotovo, ima boljih od razmaženih, prepotentnih, te na titule u klupskim vitrinama i najveće fudbalske zvijezde u sastavu Reala odvajkada naviknute Madridiste. Znao je stadion Santiago Bernabeu i u bližoj prošlosti (kriza rezultata nakon odlaska Cristiana Ronalda u Juventus 2018) ostati poluprazan, no da je prije korone bio mjesto gdje su gostujuće ekipe voljele doći u berbu bodova i nije baš nešto što odgovara istini.

Izbijanje COVID-19 pandemije u kraljevskom su klubu iskoristili za početak obimnih radova na renoviranju svog čuvenog nogometnog hrama, a prva ekipa u nastavku prošle sezone nije imala većih problema u obezbjeđivanju titule prvaka Španije čak ni na rezervnom, trening stadionu Alfredo di Stéfano. No, u ovoj sezoni se Real u španskoj La Ligi suočio sa problemima sličnim onima koje ima Liverpool u engleskom Premiershipu. Povrede, uljuljkanost, pa i odsustvo domaćih navijača učinile su da se iz Madrida sa punim plijenom vrate Cadiz (0:1), Alaves (1:2) i Levante (1:2), pa gradski rival Atletico na čelu tabele trenutno ima 6 bodova više i jednu odigranu utakmicu manje na kontu.

PSG (Francuska)

U Francuskoj se , skoro pa oduvijek, zna da je najvatrenija i najluđa atmosfera na marsejskom Vélodromeu, no prvotimci Olympiquea, baš kao i ostatak Ligue 1 se već odavno ne mogu nositi sa ubjedljivo najbogatijim i najjačim Paris Saint-Germainom koji je u posljednjih osam godina na suveren način došao do sedam titula prvaka Francuske. Iako postoji tek 50 godina i od svjetske je nogometne nogometne javnosti, na ovaj ili onaj način spojeno optuživan za plastičnost, preplaćenost, te nepoštivanje finansijskog fair playa, pariški je klub u međuvremenu izgradio solidnu navijačku bazu koja svojim bodrenjem i koreografijama na Parku prinčeva, a i na gostovanjima, Les Rouge et Bleu čini još i neugodnijim rivalom za sve francuske, pa i evropske timove.

Traži ta grupacija od svojih masno plaćenih zvijezda spojeno zalaganje i požrtvovanost na terenu, pa kako je na početku sezone 2020/21 posjeta na tribinama bila ograničena na minimum, a ubrzo ni to, PSG je sebi dopustio luksuz domaćih poraza protiv Marseillea i Lyona, te remi sa Bordeauxom. Francuski je šampionat tako, nakon dugo vremena opet dobio mrtvu utrku za prvo mjesto u kojoj se osim PSG-a nalaze Lyon i Lille.

Bez publike zjape i Old Trafford, Nou Camp, San Siro… i svi ti silni stadioni u Evropi na kojima se domaće ekipe, bar u nekim intervalima ove posljednje, koronizirane i u skoro svakom smislu grozne godine, osjećaju kao na groblju. Rusi se, s druge strane, u sebi svojstvenom mi ćemo vam pokazati kako stilu trude na stadione pustiti barem dio publike, pa je 10 hiljada gledalaca na prekjučerašnjem duelu 1/16 finala Lige Evrope između domaćeg Krasnodara i zagrebačkog Dinama izgledalo kao pravo osvježenje, te vjerovatno uticalo na to da gledamo sjajan i uzbudljiv meč.

Ipak i to se desilo na vlastitu odgovornost domaćina, te ni na koji način ne može biti recept koji bi se već danas mogao prepisati u ostatku Evrope. Večeras će 236. Merseyside derby na Anfieldu, sutrašnji 228. Derby della Madonnina, baš kao i svi preostali dueli u Ligama petice biti lišeni prisustva publike na stadionima i sve će, kao i jučer, biti nekako bljutavo i nekompletno. A rješenja/dokazane, efikasne i masovno primjenjive vakcine protiv smrtonosnog virusa i dalje nema.

U poređenju s njom ovog popodneva se i Godot čini kao super tačni, pouzdani i od bilo kakvog kašnjenja operisani švicarski gospodin.

Sudijska nadoknada


Daft Punk prije epiloga
Latifić: Sin vjetra
Begagić: 2stih o 2nošcima