foto: Dženat Dreković/NOMAD

Latifić: Liga prvaka u Ježevoj kućici

Sudijska nadoknada

Kad smo u zemlji stalnog bola, tom Pijemontu nelogičnosti i nefunkcionalnosti, svi mi korisnici Telemachovih usluga dobili novogodišnju „čestitku“ u kojoj je nevidljivom tintom „pisalo“ da više nemamo pravo na gledanje Arena Sport TV kanala, pomislili smo da je to samo još jedna kap u moru loših vijesti u kojem smo se, živjeći ovdje, primorani svakodnevno kupati. Devet mjeseci kasnije Telekom Srbija je na najboljem putu da, barem što se prava na TV prijenose vrhunskog evropskog klupskog fudbala tiče, United Group pomnoži sa nulom, pa se kolateralne žrtve u koje spada i TV gledateljstvo u BiH, moraju dovijati na razne načine, te za praćenje željenih nogometnih takmičenja trošiti malo više novca nego što su sve donedavno mislili da trebaju.

Telemachovci tako nisu plakali za MojaTV-ovcima tokom ljetošnjeg EURO 2020 kada su ovi drugi, bez Sportkluba i Nova TV u vlastitim domovima, punili gradske bašte i druge ugostiteljske objekte sa velikim TV ekranima, te u nenajavljene, podstanarske posjete prijateljima stizali skoro svakog od tih 30 dana. Cica je na kolica stigla već u augustu 2021. kada su prvi morali progutati surovu realnost da su ostali bez španske Primere, a sredinom septembra i tokom prvog kola grupne faze Lige prvaka (kao i preostala dva UEFA-ina klupska takmičenja, Lige Evrope i Lige konferencija) shvatiti da su ostali u medijskom mraku.

Kako je ugođaj života u špilji i svakog mogućeg nazadovanja već odavno udomaćen u skoro pa svim porama preživljavanja u napaćenosti međ’ Unom i Drinom, mora mu se (kada su ovakvi i slični minimumi „normale“ u pitanju) bar pokušati stati u kraj, pa su kupovine pojedinih usluga „anamo onih“ operatera postale nasušna potreba i nužnost. „Šta ćeš to kupovat, imaš ovu aplikaciju, ima ‘Special box’, uzmeš – priključiš… gledaš sve“, viču i ibrete se geekovci koji, kao, imaju rješenje za svaki problem ove vrste. Sve što istinski nogometni ovisnik zapravo treba je brza, pouzdana i ne pretjerano skupa usluga koja će mu omogućiti da svoju dozu sportskih uzbuđenja, za vlastite novce konzumira nesmetano i po real time rasporedu. To što je takav (besprijekoran) servis skoro pa nemoguće u fildžanu zaista i naći – druga je i posebna priča u kojoj su lokalni humanoidi već odavno zarobljeni i iz koje, osim onewayticket-ovstva, nema bijega.

„Daj šta daš“, tješim se, pa ću i za vlastitih 10 KM biti spreman da ne doživim nervni slom kad kvar na aplikaciji prijavim u petak ujutro, a tehnička služba mi se „ljubazno” i “zabrinuto“, sa „objašnjenjem“ javi tek u narednu srijedu. Drugo kolo Lige prvaka igrano je sinoć i preksinoć, a nisko ispod sve niže letvice životnog komfora što podsjeća na normalna vremena, bio sam poput Ježurke Ježića sretan što u svojoj stelji i jesenjem opalom lišću mogu da ga ispratim. Čak i ugostim pojedine Telemachovce koji se za ovaj korak kupovine dodatnih TV usluga još uvijek nisu odlučili.

A u 16 odigranih utakmica tokom prethodne dvije večeri je, zaista, imalo šta da se vidi, sazna, nauči i potvrdi. U utorak je tokom dvoboja na Olimpijskom stadionu u Kijevu između Shakhtara i Intera Arenin komentator u više navrata isticao kako je to „zapravo dvoboj za drugo mjesto u grupi D“, te da su „i ukrajinski i italijanski prvak, bez obzira na poraze u prvom kolu, jače ekipe od moldavskog Sheriffa, a slabije od madridskog Reala“. U Kijevu će zahvaljujući, između ostalog i Džekinom promašenom ziceru u prvom, te sjajnim odbranama veterana Pyatova u finišu drugog poluvremena na semaforu ostati 0:0, a ni dva sata kasnije i svih 2.875 kilometara jugozapadnije javit će se Sébastien Thill, pa postati prvi Luksemburžanin koji je zabio gol u historiji grupne faze Lige prvaka. I to na kakav način i u kojem fudbalskom hramu.

Jer ako su u prethodnih 90 minuta 25 hiljada ljudi na Santiago Bernabeuu i milioni ispred TV ekrana mogli tih trenutnih 1:1 pripisati sjajnoj noći Giorgosa Athanasiadisa (10 odbrana) na golu moldavskih „autsajdera“ ili pak nestvarnoj neefikasnosti (30 šuteva prema golu) Realovih napadača, ta „kugla“ koju je 28-godišnji (sve do preksinoć) fudbalski anonimac odapeo s ruba kaznenog prostora, a ista završila u Curtoisovim desnim rašljama za konačnih 1:2, razriješila je sve dileme. Ekipa koja je u trećem pretkolu i play offu izbacila beogradsku Crvenu Zvezdu i zagrebački Dinamo, nastavila je da briljira i pravi „iznenađenja“ i u grupnoj fazi elitnog takmičenja, pa bi se, ukoliko Moldavci na ovom nivou predstava i rezultata ostanu i u nastavku sezone, njen primjer mogao ponosno isticati u mitovima i legendama o Ligi prvaka kao takmičenju u kojem „svako ima šansu“. I koju dobije/zasluži, pa iskoristi deset godina nakon što ju je iz Evrope stizao izbacivati čak i jedan sarajevski Željezničar. Na primjer.

Hoće li TV komentatori (i to ne samo lokalni) ikada naučiti da mjesta za podcjenjivanje u modernom nogometu, a pogotovo na ovom nivou, jednostavno nema i ne može biti – i nije baš od krucijalnog značaja za sudbine ekipa koje se takmiče u Ligi prvaka. Mnogo je veći problem ako iz prethodnih grešaka ne žele učiti treneri pojedinih klubova, pa tvrdoglavo ostaju u svom filmu koji će im, sezonu za sezonom, obezbjeđivati novi bliski susret s istim runjavim nosom.

Upravo je takav primjer Portovog stratega Sergia Conceiçãoa kojem Liverpoolove nokaut lekcije iz 2017/18 (0:5) i 2018/19 (1:4) nekako nisu dospjele do mozga, pa je na Dragao preksinoć u duel protiv istog protivnika, a ovog puta u okviru grupe B, opet izašao otvoreno i spuštenog, nepripremljenog garda. „Preuzimam krivicu i velika je ovo bruka za mene“, priznat će nakon novog (1:5) laušenja, ali se i pokušati opravdati činjenicom da je na zagrijavanju pred meč ostao bez veterana Pepea, te da bi „od većine prvotimaca više pružili i njegove upute bolje slušali juniori iz U-19 selekcije“. U drugom susretu drugog kola ove grupe smrti (učesnici zajedno, ne računajući Atleticova tri izgubljena finala, imaju 15 titula prvaka Evrope) Jorgandžije su u samom finišu na San Siru uspjeli da preokrenu protiv desetorice (Kessie isključen u 29. minuti) Rossonera i slave sa 2:1, pa se u preostala četiri susreta Sergio mora dobro potruditi ukoliko želi nastaviti tradiciju proljetnih evropskih noći na Portovom stadionu. Makar i u okviru nokaut faze Lige Evrope.

Ultimativni derbi i „zvjezdano veče“ kompletnog drugog kola trebao je biti sudar grupe A u kojem su na pariškom Parku prinčeva snage odmjerili Paris St. Germain i Manchester City, dva prebogata, ali i kada su osvajanja uhatog pehara u pitanju – supersiromašna kluba koji ih na svom kontu imaju koliko i Burnley ili Toulouse.

No, igra je u duelu preklanjskih i lanjskih finalista bila daleko od ništice i po svemu viđenom lako se složiti sa činjenicom da su i Parižani i Građani i ove sezone u najužem krugu favorita za osvajanje najvećeg trofeja kojeg toliko žele i godinama unazad bezuspješno pokušavaju po prvi put osvojiti. Iako je na semaforu na kraju stajalo 2:0 (Gueye u 8. i Messi u 74. minuti) za domaćina, da nije bilo raspoloženog Donnarumme (7 odbrana), koncentrisane i požrtvovane odbrane kojoj su svesrdno i nesebično pomagale čak i najveće zvijezde iz napada, PSG ne bi ni preksinoć, kao ni u prethodnih pet pokušaja, savladao renomiranog rivala.

„Ne, ne, ovo je nemoguće, ovo je ponižavajuće!“, trubio je i, kao, šalio se Rio Ferdinand u studiju beIN Sports televizije dok je 34-godišnji Argentinac zalijegao iza živog zida vlastitih saigrača u pokušaju da osujeti Mahrezov slobodnjak u finišu meča. Valjda je i bivšoj zvijezdi Manchester Uniteda, a današnjem TV punditu jasno da jedino tako, uz maksimalan angažman svih Pochettinovih zvijezda i zvjezdica na terenu, uz (makar i na silu) istesan timski duh, te pobjednički stav i pristup ovakav, prenapucan i raznoraznim ego tripažama  opterećen PSG ima šansu konačno se domoći titule za koju, znaju to i ćubasti gnjurci Hutovog blata, nije dovoljno imati (samo) nepresušni izvor petrodolara.

U jučerašnjem programu su, između ostalog, i Atalantini navijači konačno dočekali da uživo, na svom renoviranom Gewiss (Atleti Azzurri d'Italia) stadionu vide i proslave jednu pobjedu u okviru elitnog takmičenja u kojem njihovi ljubimci, evo već treću sezonu zaredom, uspješno nastupaju. Nakon minimalnog, ali i zasluženog (Pessina u 68. minuti za konačnih 1:0) trijumfa nad švicarskim Young Boysima, crno-plave glave i oči su se malo opuštenije mogle okrenuti ka Old Traffordu gdje je pola sata kasnije, u derbiju iste grupe F, Manchester United čekao „dužnika“ iz prošlosezonskog finala Lige Evrope, španski Villarreal.

Kolo Lige prvaka koje su, kao što već na primjeru Athanasiadisa i Donnarumme istaknusmo, obilježili golmani najjačih evropskih klubova upotpunio je David De Gea sa šest mačkastih odbrana, a uprkos svoj dezorijentiranosti i manje-više skromnoj partiji koja se (uglavnom) svodila na improvizaciju najboljih igrača, Crveni đavoli su uspjeli da rezultatski minus (Alcácer u 53. za 0:1), nakon što je Telles fantastičnim volejom u 60. poravnao na 1:1, na samom kraju (95. minut) preko Cristiana Ronalda pretvore u trijumf i revanš za majski poraz na penale u Gdańsku.

Može se slaba igra Uniteda i/ili nejasan strateški koncept Olea Gunnara Solskjæra sad kritikovati do zore, ali čemu? Dok u ekipi imaš čovjeka koji u svojoj 37. zubu fudbalskog vremena odolijeva tako uspješno i koji je, osim što je sinoć postao igrač sa najviše (178) nastupa u LP ikada (a već je odavno njen najbolji strijelac/136 golova i asistent/42), još uvijek u stanju da u posljednjim sekundama bude prevaga i odluči pobjednika, ne treba da brineš za svoju blisku budućnost. Uz Kristinu na Old Traffordu, dokazano, idu i sportska sreća i trofeji, pa trebaš biti baš maksimalno netalentovan trener da to ne iskoristiš. A norveški je Smeagol uvjeren da fudbalskog znanja ima sasvim dovoljno.

Od ostalih mečeva valja spomenuti nove pobjede Ajaxa i Borussije Dortmund u grupi C, novi „lauš“ (5:0 protiv kijevskog Dynama) Bayerna i najnoviju bruku Barcelone (0:3 protiv Benfice) u grupi E, te minimalnu pobjedu Juventusa u Torinu nad aktuelnim prvakom Evrope (Chelseaom) u derbiju grupe H. Grupa G je očekivano gusta i neizvjesna, a međusobne duele ekipa (RB Salzburg, Sevilla, Wolfsburg i LOSC Lille) gdje su svi, realno, nako i gdje „svak svakog može naguzit“ dosad je obilježio neočekivano veliki broj spornih sudijskih i VAR odluka, dosuđenih pa neiskorištenih penala, te naknadno priznatih/poništenih golova.

Grupna faza najjačeg klupskog takmičenja se tek zahuktava, a u njene preostale dvije trećine poželimo, sebi prije svega, da jesenje vremenske (ne)prilike što manje utiču na internet konekciju i funkcionisanje TV aplikacija dostupnih u fildžanu. Da tamo neki Ešref i Hatidža u tehničkoj službi BH Telecoma savladaju gradivo i u praksi počnu zaista i opravdavati sredstva uložena u njihovo zapošljavanje. A ne da se vode „svijetlim primjerom“ sakrivanja pod stol svaki put kad zazvoni dežurni telefon.

Sudijska nadoknada

Latifić: Buha na raskrsnici
Latifić: España 1982
Latifić: Radanović
Latifić: Dobacivanja
Latifić: Prvi baraž
Latifić: Jedna peta u Prateru
Latifić: Mesari u kopačkama
Latifić: Kako bez navijača?
Latifić: Sin vjetra
Latifić: Bitka za Beograd
Latifić: Vremeuroplov
Latifić: Eurotacija 2021
Latifić: Vrlo dobar EURO
Latifić: Fisovanje
Latifić: Treba i s parama znati
Latifić: The God
Latifić: Melem na rani

Žujo: Pismo Ziji
Latifić: Melem na rani