Sudijska nadoknada
Generalna skupština Ujedinjenih nacija je u februaru 2000. godine 25. novembar i zvanično proglasila Međunarodnim danom borbe protiv nasilja nad ženama, a u italijanskoj je Serie A već nekoliko sezona unazad uspostavljen protokol prema kojem akteri na terenu, pa i publika na tribinama, simbolično obilježavaju ovaj dan u prvenstvenom kolu koje se igra oko tog datuma. Proteklog je vikenda na rasporedu bilo 14. kolo sezone 2021/22, a kampanja Un Rosso Alla Violenza („Crveni karton za nasilje“) i ovom je prilikom na lijevim ili desnim obrazima igrača, trenera i sudija nacrtala crvenu masnicu kao znak solidarnosti sa žrtvama. U teškim i sivim vremenima, gdje beznađe i depra grebu po vratima i skoro svima na planeti pušu za vrat, lijepo je vidjeti da se od ovakvih, za moral i humanost krucijalnih stvari ne odustaje, te da kakve-takve nade za napaćenu populaciju opako deformisane Zemlje još uvijek ima.
Crvenili su se, tako, u znak podrške ugnjetavanim ženama obrazi širom fudbalske čizme, a pojedini su u protekla tri dana, zbog dešavanja na i oko terena, crveni morali biti i od stida. Kolo su derbijem začelja na Unipol Domus (ex Sardegna Arena) stadionu otvorili Cagliari i Salernitana, a besprizornost i indisponiranost koja već odavno stanuje u donjem domu italijanskih prvoligaša ukrasila je i ovaj duel dva fenjeraša. Na kraju su gosti pogotkom Bonazzolija u 91. minuti došli do konačnih 1:1 i dragocjenog boda, a obrazi 60-godišnjeg trenera Waltera Mazzarrija kraj aut linije zamalo nisu eksplodirali od muke. Već po ko zna koji put u ovoj sezoni Rossoblù bez prebitnih i skupih bodova ostaju u finišima mečeva, pa je ekipa u kojoj su se, između ostalih, skrasili urugvajski veterani (Godin – 35, Cáceres – 34 godine), na posudbe iz Marseilleja i Monaca došli skoro pa propali i zaboravljeni Strootman i Keita Balde, na samom dnu tabele sa svega jednom pobjedom i pet mršavih remija u 14 odigranih utakmica. Teško da će Mazzarrijev trogodišnji ugovor kojeg je sa klubom sa Sardinije, a u svojstvu stručnjaka koji će Cagliari izbaviti iz borbe za opstanak, potpisao sredinom septembra potrajati do kraja. Na ovom je mediteranskom otoku trenutno vrlo hladno (-3 u odnosu na crtu opstanka), a vrijeme kratkih rukava i ljetne razbibrige stvar daleke prošlosti.
Svi oni kojima su, pak, firentinske Ljubičice na srcu ne smiju (bukvalno) ni da pomisle da su godine mediokritetstva i tavorenja ove sezone i definitivno poslane u fadeout, te da je konačno došlo vrijeme da se Fiorentina vrati u vrh Serie A. Sve je u komšijskom, Dell'Arno derbiju izgledalo kako treba do 87. minute. Sjajni Dušan Vlahović koji polako postaje najbolji napadač kojeg je Srbija dala u posljednje dvije decenije, goste je na Castellaniju u 57. minuti doveo do zasluženih i očekivanih 0:1, no Bandinelli i Pinamonti su u posljednje tri minute meča obezbijedili senzacionalan rezultatski preokret, te bodove ostavili u Empoliju. Za Fiorentinu ove sezone sredine nema. Ili je izvrsna, pa podsjeti na najbolje dane iz svoje starije povijesti, ili grozna i porozna kakvu ju znamo i ne volimo vidjeti posljednjih godina. Za učinak od 7 pobjeda, 0 remija i 7 poraza koji je trenutno dovoljan za diobu šestog mjesta možemo reći samo jedno: Skinite ljubičaste, a obucite crno-bijele dresove. Bolje će vam pristajati.
A stvarni crno-bijeli, torinski Bianconeri u posebnoj su gabuli i krizi koje ih ozbiljno i sve intezivnije grickaju i na travnjaku i van njega. Lijepo je za ljubimca imati psića, no u subotnja je predvečerja istom u park izać’ hića, pa sam se u jedan od derbija kola uključio netom prije jedinog gola koji je i odlučio meč. Da Stara dama puši Duván i to marke Zapata gledaoci na Juventusovom stadionu i svi mi ispred TV ekrana uvjerili smo se u 28. minuti kada je stasiti Kolumbijac izbjegao ofsajd zamku domaćina, pa loptu zakucao pod prečku nemoćnog Szczęsnya. Iako se tokom ostatka ovog duela činilo da gosti iz Bergama neće uspjeti vlastitu mrežu sačuvati netaknutom, čudo se ipak desilo i Atalanta je nakon više od 32 godine (8. oktobar 1989, 0:1 – Claudio Caniggia u 74. minuti) slavila u Torinu, te kući otišla pjevajući.
„Nisam se još bio ni rodio kad smo zadnji put pobijedili ovdje. Kakva noć…“, poručit će holandski i La Dein vezista Marten De Roon sinoć na svom Twitter profilu, a slavljeničkoj atmosferi gostiju se, sasvim sigurno, razloga pridružiti nisu imali domaćini. Osim već petog prvenstvenog poraza u sezoni koji je potvrdio da ni nekoćnji trenerski mag Massimiliano Allegri još uvijek nema recept koji bi Juve vratio u borbu za vrh, te s obzirom da njegovi čelnici italijanskim vlastima ovih dana moraju objašnjavati kako su u posljednje tri godine uspjeli utajiti prihode od čak 282 miliona eura, do slavlja i muzike im preksinoć nije bilo. Klavir bi, ipak, neki Agnelli, Nedved, Patrici ili neki četvrti „žrtveni jarac“ mogao zasvirati. Ali u gluhoj, sivoj sobi, bez balkona. I sa rešetkama na prozorima.
Posrtanjem najvećeg i najtrofejnijeg italijanskog kluba u posljednje dvije sezone se, najbolje kako umiju, trude okoristiti milanski rivali, AC Milan i Inter. Nerazzurri su prošlogodišnji Scudetto i pandemijsku krizu platili odlascima igračkih (Lukaku i Hakimi) i trenerskih (Conte) vedeta, ali su se i pod Simoneom Inzaghijem solidno skrpili, pa u tekući šampionat ušli kao jedan od glavnih favorita za novi naslov prvaka. U sklopu 14. kola su u kišnu subotu navečer odradili gostovanje na živopisnom Venezijinom Pierluigi Penzo stadionu.
Na najmanji stadion u Serie A se, kao i na mnoge druge kote u gradu koji pluta na ušću rijeka Po i Piave u sjeverni Jadran, dolazi brodicom, a za rutinsku „Veni, vidi, vici“ opciju su se u Interovoj posadi preksinoć pobrinuli Hakan Çalhanoğlu (34. minut) i Lautaro Martinez (penal, 96. minut). Pobjeda od 2:0 ekipe u kojoj je Edin Džeko osim solidarne masnice na obrazu tokom svih 97 minuta nosio tufer na glavi (sudar sa Napolijevim golmanom Ospinom u prošlom kolu), Interu je uoči nedjelje omogućila prilazak vodećem dvojcu na tabeli na samo jedan bod zaostatka. S obzirom da se u ulogama pilota i kopilota ovosezonske Serie A, na opšte iznenađenje, još uvijek nalaze Milan i Napoli, nije bilo nerealno očekivati njihova nova (Milan u prošlom kolu poražen od Fiorentine, a Napoli baš od Intera) propadanja u letu ka toliko željenom i dugo čekanom Scudettu. Bez obzira što su im slijedile domaće utakmice.
Da su Neroverdi iz Sassuola i dalje, bez obzira što su se od jednog od najprijatnijih iznenađenje prošle u ovoj sezoni vratili u mulj prosječnosti, neugodan rival za Rossonere potvrdio je meč pred nešto više od 52 hiljade navijača na San Siru. Romagnoli u 21. minuti jeste doveo domaćina u vodstvo, ali su do kraja prvog poluvremena Scamacca (24.) i Kjaer (autogol, 33.) preokrenuli na 1:2, a u 66. reprezentativac Berardi povalio Romagnolija i probušio Maignana za konačnih 1:3. Ponovio se, tako, april ove godine kada su Crnozeleni na istom mjestu slavili sa 2:1, a hoće li na ovosezonske šampionske ambicije poraz od istog protivnika djelovati tako pogubno kao što je lanjske ugasio pomenuti kiks u aprilu, ostaje da vidimo. Vrijedi napomenuti da su Crvenocrni bili poprilično umorni nakon prošlosedmičnog madridskog gostovanja u okviru Lige prvaka gdje se grčevito bore za evropsko proljeće. Borba na dva (kad krene Coppa Italia i tri) fronta već više od decenije italijanskim ekipama ne dozvoljava da budu uspješni i u svojim i u UEFA-inim takmičenjima. Posljednji koji je to mogao bijaše Jose Mourinho sa tadašnjim Interom koji u sezoni 2009/10 osvoji tripletu (Serie A, Coppa Italia, Liga prvaka), no da je riječ o pretpotopnom vaktu, jasno je svakome ko je rad portugalskog stručnjaka u AS Roma ove sezone, iz ovih ili onih razloga, bio, iz nedjelje u nedjelju, primoran pratiti.
Mršava, minimalna i teško izborena pobjeda na Olimpicu protiv Torina ostavila je Giallorosse na petom mjestu na tabeli, a njihove navijače u iluziji da se i dalje bore za TOP 4 Serie A, ili barem nešto u ovoj sezoni. Idealna situacija za sjenu od nekoć posebnog trenera koja je posljednjih godina i u Manchester Unitedu i u Tottenhamu svakome ko se iole razumije u najljepšu igru trajno pala u očima, te se sa trona najboljih evropskih menadžera stropoštala u mulj prosječnosti i dekadencije. Dva nagradna pitanja za čelnike Rome, kao i za sve one marsovske bogatune koji vedre i oblače današnjim nogometom, a Mourinha u bližoj budućnosti žele vidjeti na klupama svojih klubova, glase:
1. Šta je ofsajd?
2. Nabroj 20/18/16 prvoligaša (ovisno koliko ih u pojedinom takmičenju ima) u ligi u kojoj učestvuje tvoj klub!
Ko samostalno (bez pomoći sportskog direktora ili džokera Zovi) da ispravne odgovore na ova pitanja, ima pravo sa Joseom pregovarati o eventualnom angažmanu. I na račun mu uplatiti basnoslovnu cifru za koju na terenu, vrlo vjerovatno, neće dobiti ništa. Frajko koji zna šta je zaleđe i protiv koga mu ekipa igra definitivno ima pravo vlastitim bogatstvom raspolagati kako on želi, te misli da je najbolje.
Interovci su se jučer, osim komšijskog, nadali i posrtanju Napolija u duelu protiv Lazija, derbiju koji je sinoć na stadionu Diego Armando Maradona zaključio 14. kolo italijanskog prvenstva. Partenopei u Ligi Evrope imaju slične probleme kao Rossoneri u Ligi prvaka, no u domaćem je šampionatu sve do prošlosedmičnog poraza od Intera bilo idealno. 10 pobjeda , 2 remija i 0 poraza u prvih 12 kola budili su nadu da je nakon 32 duge godine konačno došlo vrijeme za šampionsko slavlje na azurnom jugu, no niko još od miliona Napolijevih bolesnika nije imao hrabrosti da to glasno i jasno kaže. Strah od ujedanja za jezik pokazao se opravdanim u derbiju 13. kola, prošle nedjelje.
25. novembar je bio i datum kada nas je tačno prije godinu dana napustio veliki El Diego, pa je njemu u čast uoči početka sinoćnjeg derbija svečano promovisana velika bista ovog fudbalskog genija čije ime nosi Napolijev stadion. Domaći su igrači na teren izašli u specijalnim dresovima koje je ukrasio Maradonin lik, a izgleda da ih je cijela svečanost i spomen na najvećeg koji je loptu na San Paolu ikad šutnuo tako inspirisala da goste iz Rima naprosto pobrišu sa svog klizavog travnjaka.
Već je nakon pola sata igre bilo 3:0 za Napoli (Mertens 2 i Zielinski 1), a magičnu noć za domaće navijače fenomenalnim pogotkom za konačnih 4:0 u 85. minuti je dodatno uljepšao Fabián Ruiz. Možda je baš sada, kad su ih (skoro) svi nakon višedecenijskih neuspješnih pokušaja otpisali iz šampionske utrke, kad pominjani bogatuni s Marsa više ne nude stotine milona eura za Koulibalyja, Insignea, Mertensa ili Ruiza, došlo vrijeme za prekid šampionskog posta? Možda je baš taj Luciano Spalletti, na ovim prostorima poznat i kao Bizarni Spale, pravi čovjek za Azzurre? Onaj koji će ih dovesti do predugo čekanog trećeg, a sebe nakon četvrt vijeka u trenerskom poslu do prvog Scudetta? Odgovore na bar neka od ovih pitanja već danas bi nam, sasvim sigurno, mogao dati kontroverzni predsjednik Aurelio De Laurentiis. No, njega bolje, zarad svih napolitanskih snova i nada koje (valjda?) nisu opet lažne, ništa ne pitati. U nastavku sezone će nam se kazati samo.
15. kolo počinje već sutra i igrat će se do četvrtka. Od Serie A ne treba očekivati neki vrhunski spektakl, vatromet atomskog fudbala, niti povratak na davno izgubljene staze najjače evropske lige. No, u svojoj je staroj i iznosanoj nogometnoj čizmi još uvijek unikatna i interesantna, a šampionska utrka utroje o kojoj govori trenutna situacija na tabeli sigurno joj može vratiti bar dio starog sjaja. Ako sličnu situaciju na vrhu engleskog Premiershipa, pored mnogih drugih aduta, volimo istaći u konstataciji da je ovogodišnje prvenstvo Engleske „nikad jače/neizvjesnije“, onda i trenutno stanje u Italiji, bar što se zanimljivosti tiče, zaslužuje visoku ocjenu.
Jer sve je bolje od devetogodišnje (2012-2020) tiranije kojom su nas sve donedavno satirali budući torinski pijanisti.