foto: Damir Šagolj

Latifić: Katarsko rešeto i sito

Sudijska nadoknada

Povratak iz davne prošlosti (kojom sam se u posljednjim, ovdje ispričanim fudbalskim pričama uglavnom bavio) u surovu realnost sadašnjosti nije baš lagan, niti pretjerano ugodan zadatak. Koliko se planeta u posljednje vrijeme izobličila i koliko je drugačija u odnosu na svoju sliku od prije 40-ak godina možemo, između ostalog, vidjeti i po tome na šta danas liče kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u najpopularnijem sportu kojim se Zemljani i u ovim, pandemičnim i olovnim vremenima, nastoje baviti.

Umjesto nekadašnjih umjerenih i normalnih trideset i dvije, UEFA danas ima čak pedeset i pet članica koje su u novi evropski kvalifikacioni ciklus krenule prije osam dana. Ekspanzija broja učesnika u završnicama, sa 16 (do 1978) na 24 (do 1994), pa do 32 reprezentacije koliko ih na Mundijalima učestvuje od 1998. do danas, nije pod izofiranim Seppom Blatterom (a ni njegovim prepoštenim nasljednicima u FIFA-i i UEFA-i) evropskim nacionalnim timovima, ipak, obezbijedila proporcioanalan rast u broju reprezentacija koje na Mundijal stižu sa ovog kontinenta.

Posljednji neevropski prvak svijeta bio je Brazil još 2002. godine u Južnoj Koreji i Japanu, a „uljeze“ na posljednja četiri SP-a u polufinalima su činili tek Urugvaj (2010) i Brazil (2014), te Argentina koju je na pretprošlom Mundijalu u finalu porazila Njemačka. Prije tri godine u Rusiji sva četiri polufinalista su dolazila iz Evrope, baš kao i 2006, pa je realno i opravdano, makar i na situaciju gledali iz tupog, bangladeškog ili npr. novokaledonijskog ugla, reći da je cifra od 13 Evropljana na mundijalskoj završnici sa 32 učesnika premalena, nezaslužena i daleko od stvarnog stanja stvari na svjetskim fudbalskim travnjacima.

No, nije ta i takva raspodjela FIFA-inog kolača baš od jučer i dovoljno je pogledati gdje se naredna najveća nogometna smotra iduće godine ima namjeru održati, pa zaključiti da li je, koliko i u kom smjeru majčica Zemlja u međuvremenu napredovala. Za neke će se romantične, bajkovite i čudesne priče koje bi u ovim kvalifikacijama (eventualno) mogle ispisati pojedine male evropske reprezentacije teško naći mjesta, iako to nakon sinoć okončanog prvog, martovskog ciklusa i ne mora izgledati kao 100% tačna vizija budućnosti. Iz deset kvalifikacionih grupa samo će pobjednici u novembru ove godine obezbijediti katarsku vizu, dok će deset drugoplasiranih + dvije reprezentacije koje su u prethodnoj Ligi nacija imale najbolji učinak morati u dvokružni (polufinale i finale) baraž što bi se trebao igrati u martu iduće godine. Svi ostali mogu samo da se zgreju.

Favoriti i štucanja

Od engleska se Tri lava u grupi I i očekivalo da nakon prva tri kola ima maksimalan bodovni učinak, a da tako bude pomogla je i povreda Roberta Lewandowskog koji poljskoj konjici sinoć nije mogao pomoći u pokušaju da izbjegne poraz na Wembleyu. Biało-czerwoni će na jesen prije u borbu za drugo mjesto s Mađarskom i Albanijom nego za prvo s Engleskom, ali svi još imaju po sedam mečeva odigrati, pa je za kontrolni iz sinoptičarstva svakako prerano. Na maksimumu od devet osvojenih bodova su i Azzurri u grupi C, ali je jasno da će reprezentacije Švicarske (redovan učesnik posljednja četiri SP) do kraja kvalifikacija učiniti sve ne bi li Italijane poslala u neizvjesnost baraža i tako ih, možda, po prvi put u historiji natjerala da preskoče dva Mundijala zaredom. 9 iz 3 je učinak i sjajne Danske u grupi F koja se s lakoćom (gol-razlika 14:0) obračunala sa izraelskom, moldavskom i austrijskom konkurencijom, a iako su u Pragu odigrali samo 1:1, belgijski su Crveni đavoli i dalje prejaki za rivale u grupi E, pa bi bilo kakav rasplet koji bi bronzane iz Rusije 2018 ostavio ispod prvog mjesta na kraju predstavljao pravu senzaciju.

Drugačija je, pak, priča španske Crvene furije koja je do istih sedam bodova došla puno teže u grupi B. Smjena generacija i šaren sastav u kojem prvih 11 nikako da se iskristališe pod Luisom Enriqueom učinili su da bod iz Granade odnese Grčka, pobjedu u Tbilisiju tek u 92. minuti obezbijedi Dani Olmo, a i da se prvo gostovanje reprezentacije Kosova u Sevilli ne iskoristi za popravljanje gol-razlike, nego tek za rutinsku (3:1) pobjedu nad „nepriznatim“ rivalom. Uz ozbiljnu, Ibrahimovićevim povratkom ojačanu Švedsku, Španci bi po svemu sudeći do kraja takmičenja u svojoj grupi mogli imati nemiran san i dosta problema, pa garanciju da će od rivala s kojim su nedavno igrali i u kvalifikacijama za EURO 2020/21 (a i na završnici će u junu) opet biti bolji, danas ne može dati niko u zemlji nekadašnjih svjetskih i evropskih šampiona.

Potpuno neočekivanu i (skoro pa) ničim izazvanu štucavicu svojim navijačima priredio je njemački Mannschaft koji je dozvolio da ga sinoć u Duisburgu nadigraju makedonski Crveni risovi. Joachimu Löwu ugovor sa DFB-om ističe nakon završnice prvenstva Evrope, no nije tajna da bi mnogi leđa Slinojedu što selektorskom pozicijom gospodari još od 2006. voljeli vidjeti i prije juna 2021. godine. Nijemci sve ove godine kvalifikacije za najveća takmičenja odrađuju perfektno i rutinski, pa se nekog sličnog ili ponižavajućeg poraza ove fudbalske velesile poput sinoćnjeg, u proteklih 15-ak godina zaista teško i gotovo nemoguće sjetiti. No, jučer se na praznoj Schauinsland-Reisen Areni nešto pitala i Sjeverna Makedonija, pa smo tako u prvom ciklusu kvalifikacija za Katar dobili i najprijatnija takmičarska iznenađenja kojima posebno obiluje grupa J.

Senzacije i iznenađenja

Makedonsku ćemo fudbalsku reprezentaciju, po prvi put u njenoj 27-ogodišnjoj povijesti, moći ovog ljeta gledati na jednom velikom takmičenju (EURO 2020/21) i jasno je da selektor Igor Mrme Angelovski ima čast, a i privilegiju da izabrani tim vodi i usmjerava u njegovom zlatnom periodu. No, da će na čelu grupe J, sa svih devet bodova poslije inicijalna tri meča stajati armenski Havak'akan nije mogao predvidjeti baš niko i posao kojeg je za godinu dana obavio 65-ogodišnji Andalužanin Joaquín Caparrós jeste pravi podvig, te uspjeh na granici nemoguće misije. Armenija je u ove kvalifikacije ušla iz petog jakosnog šešira, a kad se veteran (32), kapiten i najbolji igrač Henrikh Mkhitaryan 11. marta u Rominom dresu povrijedio protiv Shakhtara, niko je u grupi J nije uzimao za ozbiljno.

No, u Vaduzu će prvo pasti Lihtenštajn (0:1), pa će u Yerevanu pred Caparrósovim pulenima oružje položiti i Islanđani (2:0) i Rumuni (3:2), a poseban su doprinos potonjim domaćim pobjedama pružili i fanatični armenski navijači koji su dobili dozvolu da barem djelomično ispune stadion Vazgen Sargsyan, te svojim ljubimcima obezbijede dragocjeni i u ovim, koronom optočenim vremenima zaboravljeni „vjetar u leđa“. Borba sa smrtonosnim virusom u ovoj zemlji, izgleda, miriše na pobjedu, a istu aromu na fudbalskom polju zasad šire i izabranici čovjeka koji se nedavno (2018. i 2019), tokom kratkih preuzimanja Sevilline klupe, borio sa opakom i hroničnom leukemijom.

Uz konstataciju da je kao najprijatnije iznenađenje pridružiti se Armencima i Makedoncima priliku propustila Turska (nakon fenomenalnih partija i pobjeda nad Holandijom i Norveškom uslijedio razočaravajući, domaći remi sa Latvijom), recimo i to da su se sudijski propusti i „spačke“ ponovo vratili na veliku scenu, te skrojili neke od konačnih rezultata 75 utakmica koliko ih je odigrano u proteklih osam dana. UEFA je nekorištenje VAR, čak ni goal-line tehnologije u ovim kvalifikacijama pokušala opravdati covid pandemijom, te „ogromnim troškovima“ koje bi tražilo pokrivanje 15-ak mečeva dnevno, no jasno je da je kompletan ciklus vratila u vrijeme mraka i zakulisnih radnji kakvo je sve do primjene tehničkih pomagala, manje ili više, carovalo evropskim nogometom.

Region i VAR

Kukaju tako danas (s pravom) u spominjanom Yerevanu jučer oštećeni Rumuni, Španci su to već uradili nakon prvog kola i spornog penala protiv Grčke, baš kao i Irci koji su se žalili na nedosuđenu najstrožu kaznu protiv Srbije u Beogradu. Mnogi su Bosanci i Hercegovci ubijeđeni da bi Daniele Orsato sinoć na Grbavici, uz prisustvo VAR-a, u 72. minuti morao pokazati na bijelu tačku nakon prekršaja Rabiota na Kruniću, ali ubjedljivo je najviše polemike i hampe digao nepriznati gol Cristiana Ronalda u posljednjim sekundama derbija 2. kola grupe A. Domaća se Srbija izvrsnom igrom u drugom poluvremenu protiv favorizovanog Portugala vratila iz rezultatskog minusa (iz 0:2 u 2:2), ali je u infarktnoj završnici osim (opravdano) isključenog Nikole Milenkovića mogla ostati i bez (zasluženog) boda.

Potpuno je nejasno kako holandska sudijska trojka koju je predvodio „renomirani“ Danny Makkelie nije vidjela da je loptu koju je portugalski kapiten uputio u gol domaćina Stefan Mitrović stigao i izbio u polje tek nakon što je punim obimom (i to debelo) prešla gol-liniju? Od prvih, nelogičnih zaključaka da neko iz UEFA-e  nauštrb aktuelnih evropskih prvaka protežira i gura Srbiju, preko sličnih insinuacija da se Nizozemci Portugalcima svete zbog  nekih „aferima“ iz zajedničke prošlosti, pa do izvinjenja koje je Fernandu Santosu (prema izjavi portugalskog selektora) nakon posljednjeg zvižduka uputio holandski sudac, može se zaključiti da je riječ o tek običnom i nenamjernom sudijskom previdu. Grešci koja bi na rasplet i konačnu tabelu grupe A u novembru ove godine mogla, vrlo lako, imati odlučujući uticaj.

Bez obzira na sudijsko sljepilo koje je Srbiji ovog puta (za razliku od nekih prethodnih kvalifikacija, pa i završnica velikih takmičenja) išlo na ruku, pomak koji je u odnosu spram reprezentacije i njenih izvedbi na terenu preuzimanjem selektorske pozicije učinio Dragan Stojković Piksi je više nego vidljiv. Orlovi pod nekadašnjom zvijezdom Crvene zvezde i državne reprezentacije konačno počinju da lete na visinama kakve odgovaraju njihovom igračkom potencijalu. Pobjede nad Republikom Irskom i Azerbejdžanom sve do nedavno bi, najviše (već tradicionalnoj) mentalnoj nespremnosti zahvaljujući, ostajale tek sanak pusti, a danas je Srbija na diobi prvog mjesta svoje grupe sa moćnim Portugalom, ima najboljeg strijelca kvalifikacija (Aleksandar Mitrović, 5 golova iz 3 utakmice), te selektora koji očigledno zna šta želi i hoće. „Želimo tu i da ostanemo do kraja. Želju, htenje i borbenost koju su igrači pokazali u ova tri meča moramo da iskažemo i u preostalim utakmicama, a ako tako bude imamo svako pravo da se nadamo rezultatu koji će usrećiti naše navijače“, zaključit će Piksi nakon prekjučerašnjeg trijumfa u Bakuu.

„Nismo bili pravi i znamo to. Mučili se jesmo u ovom ciklusu, teško je bilo vama za gledati, meni na klupi voditi, ali smo ipak prvi u grupi H. Morat ćemo se homogenizirati u međuvremenu i pokušati doći na nivo odnosa kakvi su u ekipi vladali tokom SP u Rusiji“, priznat će Zlatko Dalić nakon neubjedljivih partija Vatrenih u kojima su upisani minimalan poraz od Slovenije i isti takav trijumf nad Kiprom, te pobjeda od 3:0 protiv Malte na riječkoj Rujevici obezbijeđena tek u posljednjih pola sata igre kada su na travnjak (neplanirano) morali veterani Modrić i Perišić. Aktuelnim svjetskim viceprvacima, ipak, na ruku je išao poraz Rusije u Slovačkoj, pa stanje u grupi H nije tako alarmantno kakvim se činilo nakon šokantnog poraza u Ljubljani. Veliki ispit ovu generaciju hrvatskih nogometaša čeka na predstojećem prvenstvu Evrope i timski duh kojega je spominjao izbornik trebao bi se izgraditi baš na tom turniru, te biti zalog za budućnost.

Momčadskog duha, elana, volje i želje nije nedostajalo ni Slovencima u istoj, a ni Crnogorcima u grupi G. Ali jeste onoga čega u pomenutim reprezentacijama već odavno nema dovoljno. Onoga što je i bh. General, Elvir Rahimić, nakon teško gledljivih i prijateljskih 0:0 sa Kostarikom u Zenici, izdvojio kao glavni nedostatak aktuelne postave Zmajeva. Individualnog kvaliteta. Uz Oblaka i Iličića u slovenačkom, ili pak Jovetića i Savića u crnogorskom izabranom timu ne trče, ne dodaju se i ne ginu igrači koji nose dresove baš najboljih evropskih klubova, pa je razumljivo i očekivano da se senzacionalna, prva pobjeda u historiji nad istočnim sosedima u slučaju Slovenije ne može oploditi u Rusiji, niti na Kipru. Crnogorci mogu slaviti u Rigi ili Gibraltaru napuniti mrežu u Podgorici, ali preko Norveške na istom stadionu, nažalost, ne mogu ni do boda.

BiH i (umjereni) optimizam

Na sličnim je talasnim dužinama, a i u igračkim križaljkama danas fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine u kojoj se već predugo i (uglavnom) bezuspješno pokušava odgonetnuti koju bi to devetoricu igrača trebalo pridružiti Pjaniću i Džeki da bi se rezultati bar približili onima od prije sedam-osam godina. Ako se zna da je posljednja pobjeda izvojevana još u novembru 2019. (Lihtenštajn u gostima, 3:0), a od tada u takmičarskim i prijateljskim utakmicama ubilježeno šest poraza i dva remija, onda 2:2 u Helsinkiju protiv Finske i minimalan sinoćnji poraz od Francuske u Sarajevu ne bi trebali nikoga posebno razočarati, niti mu srušiti iluzije. Lišena pomoći oboljelog selektora Peteva, BiH je aktuelnim svjetskim prvacima jučer na Grbavici uspješno odolijevala čitavih 60 minuta, a da je bilo malo više sportske sreće i spominjane sudijske pravde, mogla je čak i neporažena ostati u duelu sa ekipom vrijednom milijardu eura.

Desetak puta jeftiniji Zmajevi su kvalitetom, ipak, puno bliži finskim Huuhkajatovcima i ukrajinskim Жовто-Синіima s kojima bi se iduće jeseni trebali pobiti za drugo mjesto u grupi D i plasman u baraž. Za nešto takvo, naravno, biće neophodno da se zadrži stav iskazan sinoć u duelu sa najtežim mogućim, te da se protiv adekvatnijih rivala, kako reče 35-ogodišnji kapiten Džeko, upiše i pokoja pobjeda. Sve ostalo je šuplja, beskonačna i nerealna patetika u kojoj smo već od pamtivijeka izraziti favoriti, stalna evropska i svjetska velesila.

Na kraju recimo i to da je lijepo, pomalo čak i dirljivo bilo vidjeti publiku na stadionima u Sočiju, Tel Avivu, Tbilisiju, Yerevanu… Nada da će se navijači, bar u ograničenom i strogo kontrolisanom broju, vratiti u evropske fudbalske arene nije umrla i nakon 14 preteških mjeseci sve je izvjesnije da bi uskoro mogla oživjeti i u još nekim, zapadnijm destinacijama Starog kontinenta. Sad da bismo mi, humanoidi  iz ružičaste BiH  koju umjesto dovoljnim brojem vakcina lokalni vlastodršci snabdijevaju tonama datula, trebali biti nešto posebno euforični i sretni zbog toga, teško je složiti se.

Ipak, predstojeći EURO (11. juni-11. juli 2021), do kojeg više neće biti reprezentativnih okupljanja, bi bar jednim svojim dijelom trebao biti odigran sa publikom na stadionima. Iz zemlje stalnog bola u kojoj je, između ostalog, prije 73 godine rođena i najčuvenija od svih Nada (Obrić, Zvornik, 1948) će, ako ništa drugo, biti oku lakše i duši ugodnije pratiti veliko fudbalsko takmičenje na kojem će se bar pokušati sportski povratak u normalu. Dok čekamo Godota sa vakcinom i ljuštimo hurme što depri kliču historijsko NE!

Sudijska nadoknada