Sudijska nadoknada
Jedna od najdražih knjiga mog ranog djetinstva bila je dvodjelna “Mala enciklopedija životinjskog carstva” i ako uopšte postoji takva cifra u dekadnom brojnom sistemu, mislim da ne bi bila ni približno dovoljno velika da predstavi broj mojih istraživačkih uranjanja između korica ovog legendarnog izdanja. Sjajne ilustracije, priče, kao i podaci o osnovnim karakteristikama svekolike životinjske populacije tražili su stalno druženje sa njima, pa bih svako malo ulijetao u taj, meni čarobni, svijet faune.
Kad bi me neko od rodbine u šali pitao šta ću biti kad porastem, odgovarao bih, onako balav i zelen, ko iz topa: “Veterinar!” Dobro, bilo je tu malo i uticaja dvadesetak godina starijeg rođaka koji je nakon studija stekao upravo to zvanje, ali sam ja toliko bio zaljubljen u životinjsko carstvo da se ništa drugo kao opcija životnog poziva u ta vremena nije moglo zamisliti mojoj dječačkoj glavurdici. Ubrzo ću shvatiti da veterinari nisu tu samo da glade, hrane, druže se sa životinjama i daju im imena, nego da su zaduženi i da ih liječe, što će reći – ponekad im vade krv i operišu ih, a tu već sebe nisam vidio. Od malih nogu mogao sam više pod vodom nego u društvu igala, šprica i hirurških instrumenata, tako da je opcija Sanjina Latifića kao budućeg hajvan hećima vrlo brzo pomnožena s nulom i poslana u zaborav. No, ljubav i interes spram Animalie nisu nikad i ostali su tu do danas.
Dolina stasavanja
Tih ranih 1970-ih, naravno, na domaćoj televiziji nije bilo ni “Opstanka”, a kamoli sjajnih serijala koje još od 1950-ih pa sve do danas radi neuništivi David Attenborough. Hrlili smo u kina da gledamo “Ta divna stvorenja”(“Animals Are Beautiful People”, 1974.), ali je za razvoj pominjane ljubavi neophodan i presudan bio živi kontakt. Njega smo, kadgod je to bilo moguće, mogli ostvariti u našem malom zoološkom vrtu. Našoj Pionirskoj dolini.
Tek kad bi dobacili do beogradskog Kalemegdana ili zagrebačkog Maksimira shvatali bi koliko je naša Pionirska bila skromna i mala. No, nije nas bilo briga, nama je bila najdraža. Ušuškana u zelenilu kraj Koševskog potoka imala je neveliki broj kaveza, ali su u njima stanovale prave zvijezde životinjskog carstva. Barem smo ih mi, mali pioniri, u ta vremena tako doživljavali. Bio je tu, svojevremeno, u izdvojenom kavezu lijevo od ulaza u vrt, čuveni jednooki vuk koji je bio pojam opakosti i neugodnog mirisa. “Smrdi ko vuk iz Pionirske!”, znali smo prokomentarisati nečiji prirodni, ili pak dampf izazvan neredovnim održavanjem lične higijene. S desne strane Koševskog potoka, a lijevo u odnosu na glavni ulaz nalazio se red ograđenih prostora u kojima su obitavali papkari i kopitari. Prvo je bila jedna kamila koja bi na provociranje zločestih posjetitelja odgovarala pljuvanjem, a kasnije je to, iz susjednog prostora, činila i jedna lama. U posljednjem kavezu/staništu sa te strane obitavali su bizoni. Vječni prizor ovih kolosa iz sjevernoameričkih prerija koji, nezainteresovani za posjetioce, stoje glavama naslonjeni na jasle i preživaju sijeno, poslužio je čak i kao inspiracija kasnijim sarajevskim jalijašima koji bi nam se, kad smo već bili srednjoškolci, mučki i bezobzirno prišlepali u nekom od ljetnih kampova na plavom Jadranu.
Bizonove jasle
Tako su jednom, negdje u nekom kampu na Makarskoj rivijeri zaskočili ekipicu naših vršnjaka u kojoj je bio i tinejdžer koji ih je svojim oblikom glave neodoljivo podsjećao na jednog od bizona iz Pionirske doline. “Ti si bizon!”, imenova ga taj trojac desetak i više godina starijih probisvijeta koji bi na more došli autostopom, s jednom (zajedničkom) torbom i sa po, otprilike, 50 KM (onih para) u džepu. Prišabane ti se uz šator, pa neprijavljeni na recepciji kampa pokušavaju da na moru ostanu onoliko dugo koliko ti i tvoje “FGR” društvance imate vremena, strpljenja i para. Kampovanje “s najbližom” rajom ubrzo, zbog ove jalijaško-klošarske bagre, postaje muka i ukoliko se promptno ne organizujete, te u najkraćem vremenskom roku ne ispalite (sa te) na neku (po mogućnosti što dalju) drugu jadransku kotu, dojite ga i jalija vam upropasti ljetni raspust.
Elem, kad su tog ljeta okupirali šator u kojem se od školskih obaveza i Sarajeva došao odmoriti i naš Š, narediše mu da, zbog izgleda, šator ne smije napuštati. “Ti si bizon i tu ćeš da budeš i da paseš!”, nemilosrdni bijahu propaliteti. Ostatku tinejdžerske raje dozvoliše izlazak iz šatora, čak i kupanje u moru, ali su šator sa zatočenim Š. u njemu morali konstantno da snabdijevaju svježom travom i lišćem kojeg bi načupali okolo. “Bizon je stalno morao da ima pune jasle i da pase/preživa po utvrđenom rasporedu”, smislili su u svojim bolesnim vizijama tadašnji sarajevski jalijaši, pa kad koga uhvatiše – zamišljena maltretiranja i u (ne)djelo sprovesti pokušaše.
Osim ostalih životinjskih zvijezda (prastari lav, ponekad u društvu lavice, u centralnom kavezu odjeljka Pionirske doline na lijevoj obali Koševskog potoka u kojem su stanovale divlje zvijeri; američki crni medvjed u susjednom kavezu kojem bi moj Stari ponekad, kad bismo bar na satak šmugnuli u sarajevski ZOO, znao kroz rešetke provući svježu krušku; tigrovi/leopardi/jaguari čiji je broj krajem 1980-ih, za jedan tako mali zoološki vrt, bio na zavidnom nivou, pa i sve patke, guske i labudovi što brčkali su se u obližnjem, vazda mutnom improvizovanom jezeru), Pionirska je nudila zabavu za najmlađu, pa i onu nešto stariju populaciju koja se ticala vozačkih i golferskih sposobnosti.
Suze u zabavnom parku
Nema ga ko nije, još u predškolskom obdaništu skontao da je ruta vozića što se nalazio odmah lijevo od ulaza u ZOO, prekratka i da ona dva krugića vožnje po šinama prođu u sekundi, te da ne zadovoljavaju ni najminimalnije potrebe za dječijom avanturom. Nema ga, isto tako i malo dalje ka samom središtu parka, ko nije na svom “vatrenom krštenju”/prvoj vožnji autićima na sudaranje oplakao od stresa i od prepadanja kad te po prvi put u tvom cicibanstvu neki stariji, nakeženi deran punim spuca otpozadi ili s boka.
Kad smo već bili klipani, pa i mladež od po 20+ godina, zaduživali bismo štapove i igrali mini golf na igralištu koje se nalazilo u neposrednoj blizini. Nekoć je tu znalo i ozbiljnih partija biti odigrano, pa i opklada u vidu hrane i pića u obližnjim restoranima biti isplaćeno. A onda je došao jebeni rat i Pionirsku dolinu, skupa sa mnogim toponimima tog neponovljivog, predratnog Sarajeva pretvorio u pepeo i dim. Sam vrt postao je prva borbena linija i rika zarobljenih životinja koje su s jeseni 1992. godine umirale od gladi zauvijek će, barem meni, biti jedna od najgorih ratnih trauma iz perioda 1992-1995.
Mir je obezbijedio preduslove da se infrastruktura i životinjski fundus Pionirske doline lagano obnove i donekle modernizuju, pa je ova, Sarajlijama oduvijek draga destinacija i u proteklih par decenija dočekala da mnogim novim mališanima, po prvi put u njihovim tek propupalim životima, obezbijedi susret uživo sa vukom, medom, lijom ili lavom. Nosati ili obični rakun, škotsko goveče, zebra ili lemur. Životinja, ako sarajevski ZOO posjetite danas, nema previše i ono što se već na prvi pogled da primijetiti jeste da bi uslovi u kojima obitavaju mogli biti i bolji. Ali tako je kako je i vjerovatno bi na upit nadležnima dobili uvijek spreman odgovor o “nedostatku sredstava i uslova”. Čemu nova porcija boli? Barem je okolno zelenilo vrhunski uređeno i ugodno je, posebno u nastupajućim vrelim ljetnim danima, sjediti u njegovom hladu.
Neorganizovani valabiji
Od lokalnih crnohumornih anegdotica iz ovog, poslijeratnog perioda, izdvojio bih jednu od prije desetak godina. Nakon što je čopor lokalnih pasa lutalica neopaženo ušao u prostor ZOO-a, pa u kavezu sa netom pristiglim valabi klokanima napravio masakr, jedan od mojih poslijeratnih saboraca, izvjesni Xise Kvanty se zapitao: “Kako su to dozvolili?” “Ko?!”, pitali smo ga začuđeni. “Pa, klokani”, odgovarao bi Xise. “Pa šta su trebali, to su mali, patuljasti kenguri. Znaš li uopšte na šta liči situacija kad te napadne čopor avlijanera?!”, u nevjerici bismo pokušavali saznati da li nam je drug normalan. “Trebali su se bolje organizovati!”, zaključivao bi Xise. “Kako?!”, znatiželjni smo, ali i beskrajno strpljivi kad su Kvantyjeve vizije na rubi znanosti u pitanju. “Pa fino. Stanu jedan drugom leđa u leđa i samo nogama, kad koja škevrija priđe, udaraju”, zaključi Xise i hvala Bogu, ostade živ. Valabi klokan, inače, naraste do 90 cm, teži između 13 i 18 kg, a biljojed je koji se hrani travom, lišćem, voćem, sjemenkama i korom drveta. Uz malo sreće poživi i do 15 godina. Nešto mlađe predstavnike ove vrste i danas možete vidjeti u Pionirskoj dolini.
Bez obzira što vam se i danas, možda, čini da ste ugroženi valabiji kojima je za životni opstanak u vlastitoj kući neophodna mnogo bolja organizacija ili se, pak, osjećate poput skrušenog bizona kojem lokalne kabadahije ne dozvoljavaju izlazak iz kaveza, te mu naređuju kad i kako mora pasti travu, razloga za posjetu Pionirskoj dolini mnogo je više od onih koji govore u prilog obaveznom zaobilaženju ovog parka. Ukoliko vas još posluži lijepo i sunčano vrijeme, tu na svježoj havi i iz prve ruke saznat ćete skoro pa sve o tome kakav je trenutno svijet u kojem živimo. Dovoljno će biti da uhvatite pogled nekog od današnjih stanovnika ove zelene doline.