Sudijska nadoknada
„Lopta može biti vulkan nečeg nevjerovatnog“, reći će Jose Mourinho prije neki dan dok je sa Edwinom van der Sarom i Marcelom Desaillyom, za potrebe MasterCardove promotivne kampanje, pričao o uticaju najljepše igre na vlastiti život. „Otac mi je bio fudbaler i ja sam, igrom slučaja, rođen baš na dan važne utakmice. Tata je sa svojim saigračima napustio karantin/hotel u kojem su bili smješteni i došao u bolnicu da me vidi.“ I valjda to tako počne. Neko ti, stari najčešće, gurne loptu odmah po dolasku na ovaj svijet ili dok si još sasvim mali i ti je primiš, opipaš i počneš proučavati. Zavoliš k'o najrođenijeg. Ili tek pustiš da ti prođe kroz noge i zaboraviš na taj prvi, ključni pas.
U mom slučaju, a riječ je o ranom djetinjstvu s početka 70-ih, ta prva lopta ne da se primila, nego je postala neizostavni dio i najdraži artikl u arsenalu igračaka što punile su poseban ormar. Generacijski smo, srećom, manje-više svi bili „tjerani“ da se što više igramo i družimo napolju, a šta je drugo osim kožnate zračnice što kotrlja se i odskače ludo moglo bolje zaokupiti našu pažnju, zarobiti vrijeme i uhapsiti srca? Sjećam se da smo još u obdaništu, sa 5-6 godina bili razočarani što nam vaspitačice ne daju loptu da razbacimo jednu „na male“. A „teren“ je bio sura mješavina crne šljake i sitnih kamenčića, smrt za naša koljena, laktove i pluća. Tokom ljetnih sparina šljaka je postajala crna prašina, svaki pad u jurnjavi za loptom bi prouzrokovao neku ogrebotinu ili modricu, pa smo vikendima, dok kvartovsko obdanište nije radilo, s njegovog igrališta kući dolazili crni i izubijani kao da smo volontirali u rudniku. U ponedjeljak bi nas vaspitačice priupitale „Kakva ti je to šljiva, gdje si pao?“ i ako bi se izlanuo da si u subotu ili nedjelju igrao lopte baš tu u dvorištu lokalnog obdaništa, mogao si biti siguran da od fudbala sa rajom iz grupe ni te sedmice neće biti ništa. „Nema veze, ima vikend kad vas nema“, mislili smo si i pristajali na „utjehe“ tipa Kulina bana, Vezeni peškiri ili Crna Marica 1, 2, 3.
Kraj prvog razreda osnovne škole obilježilo je, između ostalog, i SP ‘74. u SR Njemačkoj. Sjećam se da je kompletna škola u četvrtak, 13. juna te godine bila oslobođena nastave jer Mundijal su u Frankfurtu otvarale reprezentacije Jugoslavije i aktuelnog svjetskog prvaka Brazila. Iako sam već bio uveliko inficiran nogometnim „virusom“, solidan fudbal svakog drugog vikenda gledao uživo na Koševu, a onaj vrhunski tokom rijetkih TV prenosa domaćih i međunarodnih derbija, pravu fudbalsku groznicu osjetit ću tek tokom kvalifikacija i završnice tog, desetog po redu Svjetskog prvenstva. Ludilo u Atini, majstorica u Frankurtu, pa to otvaranje s Brazilom nosilo je sa sobom čudnu pojavu da skoro baš svi u tvom okruženju odjednom pomno prate, gledaju i navijaju. Razumiju se u igru i igrače, žive za fudbal. Ili barem tih dana dobro glume da je to tako. Album sa samoljepljivim sličicama „Minhen ‘74 u karikaturi“ ostat će, iako do kraja nikad popunjen, lijepa uspomena na jedno divno i bezbrižno vrijeme. Bez obzira što su „Plavi“ već u drugom krugu Mundijala doživjeli krah i kući se vratili kao „tek“ osma reprezentacija na planeti.
Igralište u obdaništu ubrzo je presvučeno asfaltom, pa zatim slojem betona i u igri 3 na 3 nismo više morali u rudnik. Pokušavali smo i „na velike“ (6 na 6) na obližnjem, blago nagetom parkingu ispred Vodoprivrede, ali tu je uvijek bilo viška parkiranih automobila, pa i bijesnih komšija koje su nam bušile lopte ili zvale miliciju. Iako je starija raja jednom organizovala turnir sa čak 10 ekipa iz raznih dijelova grada, iscrtala linije koje su označavale aut, centar i kazneni prostor, te sa komšijama uspjela izdejstvovati dvodnevno primirje, neparkiranje auta i nepozivanje organa reda, morali smo se vratiti u obdaniše i mali teren na kojem ćemo „prvaci univerzuma“ ostati sve do proklete ‘92. i raspada svijeta u kojem smo do tada, uglavnom bezbrižno, živjeli.
„Sportska srijeda“ će kroz to naše stasavanje i sazrijevanje uskoro postati rijetka i željno čekana TV poslastica. Znali smo sve igrače exYU lige, u kvartu imali solidan broj navijača barem 6-7 klubova u domaćem prvenstvu, no posebnu su magiju u naše „glavurdice“ donosili ti rijetki TV prenosi završnica evropskih kupova u kojima se „tamo neka“ Borussia Mönchengladbach obračunavala sa Liverpoolom, na primjer. Ta atmosfera, huk sa krcatih tribina koje se pri postizanju golova pretvaraju u cunami talase i vulkane ushićenja ili pak nijemi teatar ako se mreža zategla na „pogrešnoj“ strani, bila je stvarna inicijalna kapisla, pravi okidač za ulazak u svijet fudbalskih ovisnika. „Bolest“, kako smo joj godinama kasnije protepali, nije imala alternativu.
U srednjoj se školi tad još mlađahno tijelo već počelo ozbiljnije guliti na betonu sarajevskog FIS-a, a imao sam sreću da mi je ekipica iz škole, glede najpopularnijeg sporta, bila na sličnim talasnim dužinama, pa smo utakmicama protiv drugih razreda ili raja pristupali prilično ozbiljno. U 3. i 4. razredu smo stalno bili druga (popodnevna) smjena, no barem smo jednom sedmično u jutarnjim satima imali neki „prijateljski“ duel u FIS-u. Vodio se čak i zapisnik, davale ocjene, uzimale izjave igrača. Tih je godina „veliki i pravi“ sarajevski fudbal bio u svom „zlatnom“ periodu, pa smo zbog domaćih ili evropskih utakmica Sarajeva i Želje bili nerijetko primorani „zaluftati“ par časova ili kompletan dan. Jednu od najvećih grešaka u tom smislu, napravio sam još u 2. razredu i pri popodnevnoj školskoj smjeni, 8. decembra 1982. Rezigniran zbog visokog (1:6) poraza Sarajeva u Briselu, nisam otišao na Koševo i revanš trećeg kola Kupa UEFA protiv Anderlechta. Ostao sam na času biologije koju, vagajući sve do školskog zvona da l’ da se ipak zaletim na stadion, nisam bio spremio. Znao sam da će me prozvati. Skromno opravdanje profesorici, naravno, nije prošlo, bilo je „sjedi, jedan!“, a Sarajevo se, za divno čudo minimalnom pobjedom nad kasnijim pobjednikom oprostilo od ovog takmičenja. Keca sam vrlo brzo ispravio, no „strašni“ Anderlecht više nikad nije došao naš grad.
Iako je pokojni Bill Shankley (1913-1981) svojevremeno govorio o fudbalu kao „užasno jednostavnoj igri koja se bazira na davanju i primanju pasova, kontrolisanju lopte i otkrivanju koje će ti pomoći da pas primiš“, jasno je da milionima ljudi širom planete lopta znači mnogo više, čak i od „pitanja života i smrti“ po istom, legendarnom treneru Liverpoola. Premda je u svom začetku sredinom 19. stoljeća u Engleskoj zamišljen kao studentska rekreacija, u međuvremenu je postao mnogo više od puke igre. U dvije dosad preživljene decenije 21. vijeka postao je i prestižan, industrijski biznis u kojem se i oko kojeg vrte basnoslovni novci, dovoljni da se u nekim zamišljenim, utopijskim uslovima riješe gotovo pa svi problemi napaćene planete Zemlje.
No, koliko je i takav, izobličen i totalno različit od svog nepretencioznog originala neophodan onima koji ga sve ove godine bezrezervno vole, najbolje smo mogli primijetiti tokom nedavnog, tromjesečnog „corona lockdowna“. Besmisao je skupa sa devalvacijom svega zakucao baš na skoro svačija vrata, pa kad se pri tom nisi mogao skriti ni u svoj mali, nogometom zašuškani kutak, bilo je trenutaka u kojima se svjetlo na kraju tunela činilo tek opsjenom ili pustinjskom fatamorganom. Nije da nam danas, u drugoj polovini augusta 2020. cvjetaju ruže i da nas čeka neka bajna budućnost, ali dok planeta silom prilika (a ne kao prije i isključivo zbog Mundijala) stoji, lijepo je vidjeti da se lopta pokušava kretati.
Čak i u tim, pandemijom okovanim i sterilnim uslovima, bez publike na stadionima. Sjajne i uzbudljive utakmice završnica Lige prvaka i Lige Evrope kojima putem TV ekrana posljednjih noći svjedočimo, a koje se igraju u Portugalu i Njemačkoj, divna su terapija protiv stresa kojim nas korona virus sedla i tovari svakog dana. Pilula za krepke snove u kojima nema maski, zaraze, smrti, besmisla. Samo tečnih, savršenih akcija na zelenom tepihu koje se završavaju efektnim zatezanjem „kanafe“. I pobjedom boljeg, s(p)retnijeg rivala.