Sudijska nadoknada
„Morat će, izgleda, stomak naprasno da me zaboli. Ili neka temperatura?“, mislio sam u glavi sa popodnevne nastave tog utorka, 20. decembra 1983. godine, potpuno odsutnoj. Tijelo jeste bilo prisutno na času Električnih mjerenja ili nečeg sličnog u učionici III-6 razreda sarajevske Druge gimnazije, ali misli su bile bar 250 kilometara daleko. Negdje oko poljudske „školjke“, u ili ispred karantina u kojem su fudbalski reprezentativci Jugoslavije čekali posljednju i odlučujuću utakmicu kvalifikacija za EURO 1984.
Lijepa je bila ta srednja škola, to nezaboravno druženje, stasavanje i otkrivanje novih, unikatnih i skrivenih ljubavi, ali tupava ideja direktora ili nekog od sijedih glava iz zbornice da kompletan III i IV razred budemo popodnevna smjena zabila je ponešto trnja u mekan jastuk „bezbrižnih“ snova i teenagerstva u kojem smo si svi, manje-više, znali naći mjeru. Koliko i za kakav (ne)uspjeh u školskoj godini (ne)učiti, koliko (stalno) izlaziti, ići na koncerte i u kino. Koliko intezivno, jako i često slušati muziku, gledati TV. Koliko se baviti sportom. Eh, na to koliko ćemo u te dvije (1983/84 i 1984/85) sezone uživo ili na televiziji gledati međunarodni fudbal najviše su uticali školski rasporedi i situacija sa (ne)opravdanim izostancima sa nastave čiji limit nije bilo pametno prekoračiti. Neke ranije pogrešne procjene učinile su da tog utorka skontam kako mi je za sutrašnji „luft“ neophodno čvrsto i uvjerljivo opravdanje. A kud ćeš boljeg od roditeljskog?
„Aj, boli, boli“, jauknuo sam ni 15-ak minuta po povratku kući te večeri. „Šta je?“, upitala je Stara. „Grčevi nekakvi u stomaku, ajj… moram u halu!“, zakukao sam na početku svoje predstave i žurno krenuo ka toaletu u kojem sam nastavio hiniti stvarnu bolest. „Šta je, jel’ proljev?“, bojažljivo će sad već zabrinuta majka iz hodnika, a ja lažno presamićen na WC šolji i iza zatvorenih vrata, sad već siguran u vlastitu uvjerljivost, cijediti kroz zube: „Maaaa, nije… samo neki boool… uuuuh“. Nakon zalijeganja i kamilice koja mi, naravno, „nije pomogla“, odlučeno je da vidimo kako će mi biti sutra. Ujutro ne da mi nije bilo bolje, nego sam se uvrtao na krevetu i zadavao u fetalni položaj, a uvjerljivost je nastupa konačnu potvrdu dobila pri ubjeđivanju ženskog roditelja da mi nakon odbijanja doručka i par demonstrativnih, hitrih odlazaka u ćenifu, kaže kako tog popodneva neću u školu, skuha novu dozu čaja, te mi ode po Sportske novosti u obližnju trafiku. „Uspjelo je“, pomislih kvarno, pa se nastavih poluzgrčeno vrpoljiti po krevetu, čekajući tih popodnevnih 17 i 30 i pretvarajući se da mi nije nimalo bolje.
Zbog koga i čega sam tog dana odlučio izigrati vlastite starce i obrazovni sistem? Pa ti frajkeci i nisu bili kakva „pljačka“. Nakon neočekivano lošeg nastupa i šokantnog ispadanja u prvom krugu SP ‘82, reprezentacija je skupa sa fudbalskim savezom tadašnje države prolazila kroz mutna i turbulentna vremena. Miljanić je nakon već drugog selektorskog „provaljivanja“ na svjetskim prvenstvima morao da ode sa klupe, a Safetu Sušiću i Vladimiru Petroviću su, valjda kao igračima od kojih se u Španiji najviše očekivalo (i nimalo dobilo), stopirani i za 6 mjeseci prolongirani već dogovoreni prelasci u PSG i Arsenal. Zlatko Vujović je morao u vojsku, Edhem Šljivo više nije pozivan, a od plavog se dresa (konačno) oprostio i Ivica Šurjak. Glavurde sa Terazija su trebale „metlu“, a u grozničavom pokušaju da pospreme nered kojeg je krah na Mundijalu počinio, napravile su teško objašnjiv potez. Postavljanje Todora „Toze“ Veslinovića na mjesto selektora činilo se kao guranje slona u prodavnicu porcelana i, uglavnom, samo još više razbjesnilo razočarane i frustrirane navijače.
Stara je fudbalska teza („veliki igrač ne mora nužno biti i veliki trener“) čekala i, ispostavit će se u te dvije godine, dočekala svoju potvrdu. 1950-ih je godina u dresu Vojvodine (170 nastupa/123 gola) i YU reprezentacije (37/28) „Toza“ stvarao čuda, ali u trenersku je pečalbu već po drugi put otišao još 1977. nakon što je na klupi matične „Voše“ proveo tri godine. Ta druga trenerska avantura u Kolumbiji (u prvoj stigao čak i do klupe nacionalnog tima „Los Cafeterosa“, 1972/73) završila se otkazom u Millonariosu iz Bogote, a Veselinović se nakon kraće profesionalne „ledine“, ni kriv ni dužan 25. septembra 1982. obreo na klupi „Plavih“. U vremenu bez interneta i TV prijenosa stranih nacionalnih šampionata, Toza je proteklih pet godina radeći u Grčkoj, Španiji i Kolumbiji o Prvoj ligi SFRJ, kao i o igračima koji su u njoj igrali, znao koliko i o cvjetanju velebilja u Kaspijskom jezeru, no smutljivcima iz tadašnjeg FSJ to nije bilo bitno. Trebali su marionetu koja će opravdati njihove zavrzlame, nerad/nestručnost i podmetanja, a to su sa Veselinovićem i dobili.
Da nema pojma, Todor je dokazao već 20-ak dana nakon imenovanja. 13. oktobra 1982. na Ullevaal stadionu u Oslu fudbalsku će lekciju (3:1) „Plavima“, u njihovoj prvoj utakmici kvalifikacija za EURO ‘84, očitati u to vrijeme fudbalski skromna i na još nijedno (izuzme li se nastup na „pretpotopnom“ SP 1938.) veliko takmičenje neplasirana Norveška. „Pižon“ je te večeri zapečatio, a „Pape“ zamrznuo reprezentativnu karijeru, no u zbrda-zdola sastavljenom timu našla su se mjesta i za Dinamovog Ismeta Hadžića, debitanta iz FK Sarajeva Faruka Hadžibegića ili Zvezdinog lijevog beka Milana Jovina kojeg, realno, ni rođeni otac ne bi stavio u „najboljih“ 11. Srljanja sa pozivima i Kunti i Panti nastavljena su i mjesec dana kasnije u Sofiji, kada je zahvaljujući nekoj ludoj sreći i/ili Mrkelinom centaršutu za gol glavom Nenada Stojkovića izbjegnuta nova bruka, te upisana minimalna pobjeda što budila je nadu da kvalifikacije nisu gotove već nakon drugog nastupa u grupi 4. Stoperski par te večeri na stadionu Levskog činili su Nijaz Ferhatović i Faruk Hadžibegić, a „mudri“ savjeti pomoćnika Kaloperovića u početnu su postavu ugurali Partizanove Živkovića i Trifunovića. Miodragu Ješiću „iskusno“ darivali čak dres sa brojem 10 na leđima (?!).
Pozivu se u reprezentaciju tih dana mogao nadati baš svako ko je trčao travnjacima od Vardara pa do Triglava, a skoro niko od onih koji su navršili 28 godina i dobili dozvolu da svoju karijeru nastave vani u pokušaju da pred kraj iste zarade ozbiljnije novce. Na spisak se upadalo lako, a sa njega ispadalo i ostajalo prekriženo još lakše, pa su stvarna vrijednost ex-YU igrača i njihova trenutna forma bili potpuno irelevantni faktori za selektora koji je nastavio lutati, te zblažnjavati domaću nogometnu javnost. Svesrdno ga je pratio i Fudbalski savez, pa je za domaćina treće kvalifikacione utakmice (15. decembra 1982.) određen tadašnji Titograd i stadion pod Goricom. Neko je „pametan“ u FSJ skontao da bi tih dana već moglo biti snijega na sjeveru, pa bi se Vels trebao dočekati na jugu zemlje, a kako je Split bio već dobio domaćinstvo Bugarskoj u posljednjem kolu iduće godine, izbor je pao na Podgoricu. Da je u pojakoj konkurenciji najgorih travnjaka tadašnje SFRJ onaj titogradske Budućnosti ipak no. 1 dokazalo se i te srijede u dramatičnih, neizvjesnih i rezultatskih obrata prepunih 4:4, a iz blata do koljena i, na kraju, u smeđim dresovima „Plavi“ su u novom „neočekivanom“ sastavu (Zvezdan Cvetković, Zlatko Kranjčar) izašli ipak neporaženi. Nijaz Ferhatović se nakon samo dva nastupa pozdravio sa državnim timom, a i Ratko Svilar lagano krenuo ka fadeoutu, jer za četiri kugle koje su im Rush i kompanija tog popodneva uvalili nije bilo opravdanja. Čak ni kod „ludog“ Toze, pa i bez obzira na činjenicu da se meč odigrao na „terenu“ kao stvorenom za Velšane.
Kraj te kalendarske godine je tako u krugovima fudbalskih zaljubljenika dočekan sa gorkom spoznajom da nam reprezentacija „nije više ono što je bila“, da zbog ovih ili onih razloga nismo više fudbalska „sila“ i da će u novoj, 1983. trebati dosta sreće kako bi se u konkurenciji sve do jučer omalovažavanih „ribara, firauna i čobana/rudara“ kvalifikovali na evropsko prvenstvo čija se završnica igrala u Francuskoj. Do oktobra ‘83. su u grupi 4 odigrane još tri utakmice čiji su nam rezultati išli na ruku (Norvežani, Bugari i Velšani međusobno pootkidali bodove jedni drugima), pa se pred tri posljednje utakmice Jugoslavije u tim kvalifikacijama složila situacija koja bi „Plave“ sa dvije domaće pobjede (Norveška i Bugarska) i uz jedan remi u gostima (Vels) vjerovatno pogurala ka prvom mjestu i plasmanu na EURO. No, svima je bilo jasno da će se za nešto takvo prvo morati u reprezentaciju vratiti neke od najboljih igrača, a zatim i na klupi osmisliti, pa na terenu pokazati mnogo više od onoga što smo bili primorani gledati protekle godine.
„Neka vidi Toza kako Pape voza“ – transparent sa Koševa dobio je zadovoljštinu u junu 1983. i na prijateljskom meču sa Rumunijom (1:0) u kojem su se pred sarajevskom publikom u reprezentaciju vratili Safet Sušić i Blaž Slišković. Veslinović se „nekako sjetio“ i Luke Peruzovića iz belgijskog Anderlechta koji je u to vrijeme harao fudbalskom Evropom, a novi debitanti postali su „domaći“ Mirza Kapetanović i Branko Bošnjak iz Olimpije. Bez obzira na to što je Toza, ustvari, nastavio da „voza“, pa i kompletnu nogometnu javnost vuče za nos (do kraja dvogodišnjeg mandata i u ukupno 18, što takmičarskih, što prijateljskih utakmica „probao“ skoro 60 igrača), Jugoslavija je tog 12. oktobra 1983. u Beogradu nekako (2:1) savladala Norvešku (golove zabili Sušić i povratnik iz JNA Zlatko Vujović), te zadržala izglede za plasman na EP. Koliko je ljudi u to zaista vjerovalo možda i najbolje govori podatak da se na stadionu Partizana te večeri nije skupilo ni 10 hiljada gledalaca.
Dva mjeseca kasnije iz „pakla“ Cardiffa spasit će nas i gol za konačnih 1:1 u 83. minuti postići Meša Baždarević kojem je to bio tek treći nastup za repku, pa se situacija 7 dana kasnije, pred posljednju i odlučujuću utakmicu kvalifikacione grupe 4 zanimljivo namjestila: Jugoslaviji je za prvo mjesto trebala bilo kakva pobjeda, Velsu je valjao remi ili minimalna pobjeda Bugarske, a „Лъвовете“ je u Francusku vodila pobjeda od dva gola razlike ili čak od jednog ukoliko bi to bilo 3:2, 4:3 itd. Rezultat od 2:1 za Bugare tražio je dodatni žrijeb gdje bi se između „Zmajeva“ i „Lavova“ odlučilo naknadnim izvlačenjem kuglica. Svi preduslovi za fudbalsku dramu u srijedu, prvog dana zime 1983. bili su ispunjeni i u sklupčanom, ležećem položaju pred TV ekran sam se, naravno, nacalio na vrijeme. Lažne stomačne tegobe su, kao, bile malo jenjale dok sam se u društvu roditelja muškog spremao pogledati taj, ispostavit će se dva sata kasnije, legendarni meč. Iako mi je špic kaubojke lagano virio iz obraza, nisam se na samom početku još usuđivao glasno komentarisati, nervirati, pogotovo ne skakati po sobi. No, i to će doći na red.
Pojak jugo je tog predvečerja puhao u Splitu, a zna se ko voli uticaje tog vjetra i kako podivlja pri njegovom strujanju. TV prijenos sa Poljuda je malo kasnio (preskočeno intoniranje državnih himni), no odmah na početku u zagarantovano šizofreničnu atmosferu uveo nas je Mladen Delić. Doajen jugoslovenskog sportskog novinarstva lagano se bližio svojoj mirovini i već je tokom nekih prethodnih utakmica Hajduka imao „blago“ dementne ispade tipa miješanja braće Čajkovski (igrali 40-ih i 50-ih) sa aktuelnom braćom Vujović. No, tu nas je večer počastio jednim od svojih „labuđih pjevova“ i komentarima koji i danas, skoro 37 godina kasnije, ježe dlake i dlačice na tijelu, a lice razvlače u zadovoljan osmijeh.
Tozu je, pak, neko, a biće da je to navjerovatnije bio Ante „Biće“ Mladinić koji se motao po stručnom štabu, uvjerio da trebamo istrčati u formaciji koja je ličila na 3-5-2. Liječili su se neki stari kompleksi sa EURA ‘76 i kad već nismo uspjeli dovršiti SR Njemačku tad na beogradskoj Marakani i u polufinalu EP-a, Bugarsku tu večer u Splitu „hoćemo sigurno“. Već na samom otvaranju utakmice između trojice u odbrani, Ješića (tu večer igrao desnog beka/stopera?!), Peruzovića i Radanovića koji su izlazili vrlo visoko (skoro do centra) duvao je jugo propuh, te se otvarali takvi široki koridori da je bilo prosto nevjerovatno kako Simović nije kapitulirao i prije 28. minute. Bugari su se u disciplinovanu, „svi iza lopte“ odbranu uredno i brzo vraćali, a naši vezni igrači (Katanec, Baždarević, Gudelj, Mlinarić, te „polivalentni“ Zoran Vujović) naprosto sudarali na sredini, griješili u dodavanjima, te nikako uspijevali kvalitetnim loptama snabdjeti isturene Sušića i Zl. Vujovića. U gledalištu je bio muk i skoro nimalo navijanja, jer to sa strane „Plavih“ i sve do vodećeg (0:1) gola Iskrenova nije ličilo ni na šta. No, samo tri minuta kasnije, Zlatko je glavom Papetu nekako dobacio loptu u bugarskom 16-ercu. „Prsan“ ju je primio na pluća i zatim volejom neodbranjivo poslao u donji desni Borislava Mihaylova za 1:1, pa su petarde zagrmile na atletskoj stazi, a sa tribina se počelo prolamati „Večeras je naša fešta…“
„Joj, da naši hoće dat’ gol, ja mislim da bi stadion izgorio“, vikao je Delić u mikrofon, ali se do kraja prvog poluvremena nastavilo sa jalovim napadima i pokušajima da se makar isfolira, te na „lijepe oči“ ili domaćinstvo od španskog sudije A. L. Castilla dobije penal. „Sušić se bacio kao da ide u vodu“, sarkastično je komentarisao Delić te neuspješne pokušaje. U drugih 45. minuta ludog meča vjetar je postao saveznik Jugoslavije koja je napadala na sjeverni gol poljudske ljepotice. Pomogao je na početku, ali ubrzo se nastavilo sa mrljanjem i komplikovanjem u sredini („Baždarević, ali ne može to do iznemoglosti“), te nervozom na tribinama („Sudac Augusto Lamo Castillo upozorava delegata zbog toga što su zrakom proletjele dvije rakete“). Ipak, u 52. minuti Zlatko Vujović je upisao svoju drugu asistenciju, a Sušić gol (nakon majstorskog štopanja i udarca lijevom nogom), pa iako je Mladen Delić omaškom rekao da je to „Sušićev prvi zgoditak na današnjoj utakmici“ nije mu za zamjeriti. „Ludnica! Gori ovdje u gledalištu“, vikao je u mikrofon TV kabine na krovu iznad zapadne tribine. „Hajde momci sada zagrizite i držite se. Junački se držite!“, bodrio je stari Sinjanin „Plave“.
Pola sata prije kraja i nakon slobodnog udarca Bugara, Zoran Simović je kratko odbio loptu, pritrčao je Georgi Dimitrov i poravnao na 2:2. Tih preostalih 30-ak minuta pretvorilo se u špicu ovog nevjerovatnog, šizofrenog meča, pravog šlaga na sumanutoj torti koja se spremala i lickala taj kompletan kvalifikacioni ciklus. Prilično stihijski i neorganizovani napadi oba tima smjenjivali su se do kraja kao na traci, a Delić ludio na svom radnom mjestu: „Sušić, ‘oš pucati?“, „Baždarević, šta čekati?“, „Sada je već vatra za naša vrata“, „Kuuud Simoviću, kud Simoviću?!“, „Ai, gool, pogodio je Simovića u noge…“ i „Joj, joj, joj… kakva panika“, samo su neki od komentatorovih bisera iz finiša tog odlučujućeg meča. „Ma kud Peruzović, ma kako to, ma što je ovo?“, čudio se i nikako dolazio sebi.
I onda kada smo već svi pomislili da je zaista gotovo, da će se ostvariti ona ranija Mladenova iz prenosa („Je li moguće da će se dvije reprezentacije boriti ovdje da bi treći uživao?“), kad je Pape izgubio jednu loptu u napadu („Ne sam, Safete!“), pa Bugari složili već 100. kontru i došli u mat (3 na 1) poziciju ispred Simovića, desilo se čudo. „Nema više vremena za bilo šta“, lamentirao je čuveni komentator. „Nema, 45:38…“, uvodio nas je u novi reprezentativni krah, a Zlatko Vujović je na lijevom krilu primao pas od Marka Mlinarića koji je iskontrolisao Simovićevo ispucavanje sa gola. „U mislima mi je bilo samo da je primim, uradim lažnjak i zavrnem u srce 16-erca. Nisam gledao, niti znao ko je tamo, samo da je nabacim“, priznat će „Vujo“ par decenija kasnije za potrebe serijala „Fudbal, nogomet i još ponešto“.
Na pravom mjestu i u pravo vrijeme u bugarskom se 16-ercu našao Ljubomir Radanović i loptu glavom zakucao u mrežu gostiju. Neopisiva sreća, slavlje i euforija zarobili su Poljud. Naši reprezentativici na „kamari“, oko njih mladi juniori Hajduka (čak i Slaven Bilić među njima), dodavači lopte na upravo završenom meču (slika gore). „Je li to moguće, ljudi moji, kakva sreća? Tresu se tribine!“, pjevat će Delić u mikrofon, a velški selektor na drugom kraju Evrope po kasnijem vlastitom priznanju „imati osjećaj da mu je neko sjekiru zario u glavu“. Ja sam u svojoj euforiji već uveliko skakao po dnevnom boravku i ispred televizora slavio pobjedu, dodatno sretan što me popodnevna školska nastava nije spriječila u gledanju ovog, po svemu, nevjerovatnog meča. „A ne boli te stomak više?“, mangupski će i uz namig to moje naprasno „ozdravljenje“ prokomentarisati Stari. „Ma, jok, prošlo“, nisam se dao zbuniti. „Kao rukom odneseno“.
Potvrdu da je u odjavi TV prijenosa („Nemojmo se baš puno vesliti, loptu na zemlju“) bio u pravu, Mladen Delić će, skupa sa svima nama, dobiti već tokom narednog juna i rijetko viđene blamaže koju nam je „Tozina“ reprezentacija servirala u Francuskoj. Bio je to uvod u možda i najmračniji period ex-YU reprezentativnog fudbala koji će potrajati sve do kvalifikacija za Mundijal u Italiji 1990. No, o tome možda nekom drugom prilikom. Za kraj ove odvojite, pronađite, izmislite sat i 36 minuta slobodnog vremena. I pogledajte još jednom (ili pak po prvi put ako ste dovoljno mladi) splitsku „ludnicu“ iz davne ‘83. Noć u kojoj se javio Radanović.