Sudijska nadoknada
Smrtonosni Žetalac posljednjih dana u saradnji sa svojom „novom najboljom prijateljicom“, Koronom, radi prekovremeno. No, ljudi širom planete još uvijek umiru i od „normalnih“ bolesti, pa je tako u nedjelju, 15. novembra 2020. godine prestalo da kuca srce Raymonda Neala Clemencea, legendarnog golmana Livepoola, Tottenhama i engleske reprezentacije. Jedan je od najboljih golmana koje je Evropa imala u prošlom stoljeću, nakon višegodišnje borbe sa rakom prostate, u svojoj 73. otišao na neki drugi, nadajmo se i bolji svijet.
„Rodio sam se u Skegnessu (Lincolnshire) i fudbal zavolio još kao dječarac. Počeo sam kao centarfor, pa prešao na lijevog beka, da bih se nekako obreo na golu. Ubrzo sam shvatio da je to moja prirodna pozicija“, sjetit će se Ray svojih prapočetaka. Nakon amaterizma u mlađim kategorijama notingemskog Notts Countyja, sa 17 godina dolazi u Scunthorpe United i ubrzo preuzima „jedinicu“ ovog engleskog trećeligaša. Dvije godine kasnije zapast će za oko Billu Shanklyju, legendarnom menadžeru Liverpoola koji je bio u potrazi za nasljednikom Tommyja Lawrencea, tad dvadesetsedmogodišnjeg prvog čuvara mreže „Crvenih“. „Sačekao me je na parkingu ispred Scunthorpeovog Old Show Grounda, odvezao u Liverpoolov trening centar u Melwoodu gdje nisam mogao da vjerujem kako je sve uređeno i kako se samo zelenila trava na terenima. Onda me je odveo na Anfield na kojem nikada prije nisam bio, proveo kroz onaj čuveni hodnik i uz stepenice preko kojih se izlazi na teren. Stali smo ispred Kopa, mitske tribine iza južnog gola na koju se u to vrijeme znalo nagurati i čitavih 26 hiljada navijača. ‘Ovo je najveličanstvenije mjesto za igranje nogometa’ rekao mi je. ‘Ovdje stoje najbolji navijači pred kojima ćeš igrati u svom životu’ govorio je ‘Shanks’. I bio apsolutno u pravu.“
Iako je debi za prvi tim dočekao već u septembru 1968. (3. kolo Liga kupa, Swansea na Anfieldu, 2:0), naredne će 2 godine provesti uglavnom kaleći se u rezervama. Nakon Liverpoolovog poraza u četvrtfinalu FA kupa 1969/70 (Watford u gostima, 0:1), Shankly je shvatio da je došlo vrijeme za smjenu crvenih generacija, pa je 21-godišnji Clemence na golu trajno zamijenio 8 godina starijeg Lawrencea, a u prvom timu više nije bilo mjesta ni za 33-godišnjeg Rona Yeatsa, niti Iana St. Johna, Liverpoolove legende iz 1960-ih. Kako je tada zgrabio klupsku „jedinicu“, Ray ju u narednih 11 sezona neće, skoro ni na prijateljskim utakmicama, prepuštati baš nikome, pa će po ukupnom broju službenih nastupa (računajući sva takmičenja) za tim sa Merseysidea (665) skupa Emlynom „Crazy Horse“ Hughesom zauzeti visoko drugo mjesto na vječnoj listi Liverpoolovih fudbalera, iza nedostižnog Iana Callaghana (857). Više će utakmica od Clemencea za LFC, tek nedavno, uspjeti sakupiti samo Jamie Carragher (737) i Steven Gerrard (710).
Puno više od broja nastupa za „Redse“ značit će kvaliteta Raymondovih izvedbi na terenu. Bio je kamen temeljac tog novog, početkom 1970-ih renoviranog Liverpoola kojeg je Shankly namjeravao predstaviti i širem gledateljstvu osim otočkog. Evropljani su tako, putem malih, crno-bijelih ekrana mogli uživati u Liverpoolovom pohodu na Kup UEFA 1972/73, a Clemenceovo „skidanje“ penala Juppu Heynckesu u prvoj finalnoj utakmici (Anfield, 10. maja 1973, 3:0) pokazat će se kao jedan od ključnih faktora (Borussia Mönchengladbach u revanšu slavila sa nedovoljnih 2:0) što će omogućiti Liverpoolov prvi evropski trofej u njegovoj historiji. Da je Clemenceov dres bio zelen, saznat ćemo tek par godina kasnije, sa pojavom prvih kolor verzija „proklete kutije“, no da je 183 cm visoki Skegnessovac između stativa zaista bio nešto posebno, biće jasno odmah.
Stasit, racionalan i skoro uvijek maksimalno skoncentrisan, počesto i bez golmanskih rukavica na šakama, bio je sve ono što „atraktivni“, ali nerijetko i nepromišljeni „idoli“ na lokalnom, ex-YU nivou (Enver Marić i Slobodan Janjuš, npr.) bili nisu. Nije tu bilo nepotrebnih i suvišnih parada, egzibicija, niti sumanutih istrčavanja u prazno, no i kad se na golu trebalo „poravnati sa prečkom“, bio je „taj“. „Ray ima sve. Brz je, ne želi biti savladan. On je baš veliki golman“, reći će Shankly u to vrijeme, a iste riječi osvanuti na muralu u blizini Anfielda koji je Clemenceu u čast otvoren 8. oktobra ove godine. I baš će taj sastav, sa Kevinom Keeganom (Shankly ga, također iz Scunthorpea, doveo 1971.), Johnom Toshackom i Steveom Heighwayom u napadu, Hughesom na sredini, Tommyjem Smithom u odbrani i Clemencom na golu početi ispisivati najsjajnije stranice u 128 godina dugoj hitoriji slavnog kluba, te biti inspiracija za nastanak „The Fields Of Anfield Road“, „alternativne“ himne Liverpool FC-a. Clemence će sa „Crvenima“ te 1972/73 uzeti i naslov prvaka Engleske, iduće sezone FA kup (Newcastle, posljednja Shanklyjeva sezona), a u 1975/76 ponovit će se uspjeh od prije tri godine i sa Bobom Paisleyem na klupi Liverpoola će opet biti najbolji u Engleskoj i u Kupu UEFA.
Paisley će Shanklyjev predložak usavršiti tako da se u idućoj, 1976/77 sezoni konačno krenulo po najveći, „uhati“ pehar namijenjen pobjedniku Kupa evropskih šampiona. Nakon neviđene drame u revanšu četvrtfinala protiv francuskog Saint-Étiennea, Liverpool je u polufinalu lako preskočio švicarski FC Zürich, pa na rimskom Olimpicu, 15. maja 1977. protiv starih rivala iz Mönchengladbacha po prvi put postao klupski prvak Evrope. „Par dana ranije izgubili smo finale FA kupa od Manchester Uniteda i propustili priliku za trostruku krunu. Zbili smo se prije meča, rekli sebi ‘ovo moramo dobiti’ i na kraju je to bila, vjerovatno, najveličanstvenija noć moje karijere“, sjetit će se „Clem“ godinama kasnije.
Na krovu Evrope Liverpool će ostati i iduće sezone kada je u finalu na Wembleyju golom Kennyja Dalglisha (došao iz Celtica kako bi zamijenio Keegana koji je otišao u HSV) savladan još jedan „stari poznanik“ iz evropskih finala, belgijski Club Brugge. Još dvije (ukupno 5) titule prvaka Engleske uvezat će u sezonama 1978/79 i 1979/80, a na svoj prebogati trofejni konto u Liverpoolovom dresu u sezoni 1980/81 upisati i Liga kup, te treću titulu evropskog prvaka. „Sjedio sam tu u svlačionici Parka prinčeva nakon pobjede. Upravo smo u pariškom finalu KEŠ-a savladali Real Madrid, hej?! Bolje od toga ne može, pomislio sam, ali mi je to s godinama, nekako, postala rutina. Očito sam trebao novi izazov, iako sve do tog trenutka nisam pomislio da bih ikada mogao napustiti Liverpool“, reći će Ray o svom posljednjem nastupu za LFC, apsolutnog vladara engleskog i evropskog fudbala u to vrijeme.
Uporedo sa klupskom, Clemence je razvijao i reprezentativnu karijeru. Za „Tri lava“ je debitovao u novembru 1972. kada je Engleska u Cardiffu, u okviru kvalifikacija za SP 1974. minimalno porazila Vels, ali se na Mundijal u SR Njemačkoj ‘74, kasnije, ipak nije uspjela kvalifikovati. Za razliku od klupskog na kojem je u 70-im, ponajviše upravo Clemenceovom Liverpoolu zahvaljujući, dominirala, Engleska se na reprezentativnom evropskom bojištu u istom periodu prometnula u neuspješnu i nedorečenu ekipu koja tu cijelu deceniju nije vidjela završnicu velikih takmičenja. Mjesec dana pred Clemenceov debi za nacionalni tim u saobraćajnoj nesreći će stradati oko 35-godišnjeg veterana i legende Gordona Banksa, pa su se za mjesto prvog golmana reprezentacije uskoro počeli nadmetati Ray i njegov najveći rival, ali i prijatelj i cimer iz reprezentacije, Peter Shilton.
„Možda sam se ja na treninzima, pa i na utakmicama malo više trudio od Raya“, reći će se golmanska legenda Leicestera, Stoke Cityja i Nottingham Forresta iz tih godina. „On često nije htio da se baci na šut prema golu, procjenjujući na glas ‘ide pored!’ ili nešto slično. Bez obzira na te sitnice, bio je veliki golman, ali i ljudina s kojom sam se tako dobro družio u reprezentaciji. Uvijek bi se smijali i najmanje pričali o fudbalu“, govorio je „Shilts“ o svom kolegi, rivalu i saborcu. Engleski će im selektori u 1970-im (Don Revie i Ron Greenwood) davati šansu u početnoj postavi naizmjenično i ravnopravno, no kako rezultata kompletnog tima nije bilo (tek će se 1980. izboriti nastup na EP u Italiji), neke su se stvari u nacionalnom timu „kolijevke“, pa tako i pitanje prvog golmana, morale prelomiti. Nakon neuspjeha (ispadanje u II krugu) na SP u Španiji 1982, reprezentaciju je preuzeo Bobby Robson koji će se opredijeliti za Shiltona. I zbog toga, a i zbog neugodne povrede koljena, Ray Clemence će posljednju utakmicu za reprezentaciju odigrati protiv Luksemburga, 15. novembra 1983. I u svojoj 36. godini stati na brojci od 61 nastupa za Englesku. Samo godinu dana mlađi Shilton će, pak, za izabranu vrstu nastaviti da brani sve do polufinala Mundijala u Italiji 1990, svog (ni do danas neoborenog) rekorda (125 nastupa) i poraznih penala protiv SR Njemačke nakon kojih se na Ostrvu, teška srca, moralo priznati da je četrdesetjednogodišnji „neuništivlija“ Peter zreo za penziju. „Nikad nije bio bolji od Raya, Clemence je trebao da brani puno više“, kazat će vam i danas stari i zagriženi, „Scouse“ ljubitelji najvažnije (sporedne) stvari na svijetu.
Novi će klupski izazov, nakon spominjanog pariškog finala KEŠ-a, 1981. pronaći u londonskom Tottenhamu. Na prvom će gostovanju na Anfieldu, u zelenom dresu „Mamuza“ biti sjajno dočekan od njegovog „Kopa“, a dva će se kluba te, 1981/82 sastati i u legendarnom finalu Liga kupa na Wembleyju. „Ako već od nekoga moramo izgubiti u finalu, onda neka to bude ‘moj’ Liverpool“ govorio je „Clem“ uoči dvoboja, a supruga Vee, rođena Merseysiderka dodavala: „Teško je, ali ja sam uvijek na Raymondovoj strani. Moja kompletna familija, ionako, navija za Everton!“
Uprkos porazu u finalu Liga, Tottenham će iste sezone pobijediti QPR u (ponovljenom) finalu FA kupa, a dvije će godine kasnije osvojiti svoj drugi, te Clemenceov ukupno treći Kup UEFA. „Sa Rayom smo od gubitnika i ‘prokletnika’ postali pobjednici“, reći će tih dana Glenn Hoddle, čuveni vezista „Spursa“ i reprezentacije Engleske. „S toliko talenta na sredini i u napadu trebao nam je baš jedan takav vrhunski i iskusan golman da se okitimo i sa pokojim trofejom“.
U maju 1987. će u svojoj tridesetiosmoj upisati peti nastup u finalu najstarijeg (FA kup) takmičenja (poraz od Coventryja, 2:3), a u oktobru iste godine, nakon povrede Ahilove tetive na gostovanju u Norwichu, okončati igračku karijeru.
Ubrzo je uslijedila trenerska. Da je znanje najmlađima znao prenijeti dokazao je još u igračkim danima kada je za potrebe TV emisije „On The Ball“ osmogodišnjim početnicima objašnjavao kako će se postavljati, „smanjivati gol“ i napadačima „skraćivati uglove“. Iskustva je i tada, pa i onih negativnih, imao napretek, a u trenerskom će poslu ubrzo postati specijalista za rad sa golmanima.
Upravo ga je Glenn Hoddle kao selektor na tom mjestu u reprezentaciji Engleske angažovao 1996., a trener najboljih engleskih golmana ostat će i u selektorskim mandatima Kevina Keegana, Sven-Görana Erikssona i Stephena McClarena. Fabio Capello će ga zadržati u stručnom štabu, a Roy Hodgson 2012. vratiti na poziciju trenera čuvara mreže. Na zagrijavanju pred meč sa Francuskom u Donetsku, u okviru EP 2012, nezgodno će istegnuti 25 godina ranije načetu Ahilovu tetivu i tu će karijeri, i onoj trenerskoj, otprilike biti kraj.
Još u februaru 2005. javno će objaviti rat opakoj bolesti koja ga je, više od 15 godina kasnije, konačno savladala. Kao jedan od najtrofejnijih igrača u Liverpoolovoj historiji bit će proglašen za najboljeg golmana ovog slavnog kluba svih vremena, a ući će i u Tottenhamovu „Kuću slavnih“. Britanskim MBE ordenom odlikovan je još 1987, a pojedini su ga nogometni magazini, poput nekadašnjeg Total Footballa, na vječnoj listi najboljih golmana pretpostavili veličinama poput Shiltona, Banksa, Yashina ili Jenningsa.
Ray Clemence je na nogometnom terenu i izvan njega bio baš ono što njegovo ime i prezime u slobodnom prijevodu na naš jezik znači. Zraka milosti. Počivao u miru.