Sudijska nadoknada
Jedna od bitnih dimenzija koje EURO 2020 ovog juna i u tzv. post covid periodu donosi u naše krhke i napaćene životne priče jeste resocijalizacija. Veliko fudbalsko takmičenje i utakmice koje se već pet dana igraju jesu povod, a ponegdje i izgovor za nova, skoro pa zaboravljena, grupna okupljanja oko logorske vatre/ispred TV ekrana, pa se draga i tokom proteklih 16 mjeseci prerijetko viđana lica sada bez veće životne opasnosti mogu naći na jednom mjestu i zajednički uživati u prelijepoj igri. I bez obzira jesi li se jednom ili već dva puta bocnuo, koronu nedavno prebolovao, pa ti broj antitijela u organizmu omogućava da se svijetla obraza prijaviš na Olimpijadu lizanja šteka koja se u potaji priprema organizovati po sarajevskim kvartovima i haustorima, nekako smo na putu (bar djelomičnog) opuštanja kojeg mora biti ukoliko želiš istinski uživati u danima fudbalskog praznika kakvo je prvenstvo Evrope oduvijek bilo.
Zato i ne čudi cunami blablablaizma koji me je zaspljusnuo na vlastitoj terasi već u prvom poluvremenu treće utakmice turnira, one u kojoj je Danska na svom Parkenu dočekala debitanta i skandinavskog rivala, Finsku. Lenči je u prvih 40 minuta tog meča naložio takav koks da je bilo skoro nemoguće prekinuti ga. Na konstataciju i slaganje da je noć ranije, na svečanom otvaranju prvenstva Italija na impresivan način u drugom poluvremenu razbila Turke, te pokazala da se i na nju (nakon duže pauze), barem u „dark horse“ ulozi može računati kada nokaut faza ovog EP-a dođe na red, potrošli smo jedva minutu i po. Ostalo je bila bujica opisa kratkih putovanja i boravaka van začaranog sarajevskog kruga koje smo si nedavno priuštili, a da u detaljizmu ne posustanemo pomagala nam je i stuacija na travnjaku stadiona u Copenhagenu. Domaćin je navaljivao, Hradecky goste i semafor držao na početnih 0:0, ali se, realno, samo čekalo kada će finske Sove fasovati prvi gol i potvrditi ulogu totalnog autsajdera na ovom turniru.
I onda dolazi šokantni 43. minut koji je po najboljeg danskog igrača umalo bio i kobni. Christian Eriksen se na lijevom krilu danskog napada, nakon što je loptu pokušao vratiti jednom od saigrača, srušio na travnjak, ostao bez svijesti i u onih prvih nekoliko sekundi dok ga ostali danski reprezentativci i medicinsko osoblje nisu okružili, te tako zaklonili od krvi i senzacije uvijek žednih TV kamera, izgledao kao siguran putnik u vječna lovišta. „Šta je ovo, majko moja?!“, povikasmo Lenči i ja uglas. „Pa zar ni EURO ovaj ne može bez smrti koja nas je jahala skoro pa svakodnevno zadnjih godinu i po, dežurala i plovila jezerom crnim i u nepovrat odvela neke od najboljih i najvećih osoba među nama?“, pomislismo.
Doktori na terenu reanimiraju Eriksena, saigrači plačući staju u kružni živi zid, a šok, jecaji i nevjerica osvoje Parken na kojem je 14 hiljada prisutnih gledalaca, sve do tada, pravilo atmosferu što imala je sve odlike „mirnodopskog“ i skoro pa „normalnog“ fudbalskog okruženja. U to će na interfon, pa liftom na terasu i Slokavština, uvijek spremna da revitalizirana, baš kao i ona prijašnja, predapokaliptična nogometna druženja i okupljanja poprati sa prezentacijom svojih najnovijih, za „bolju“ reprodukciju i video ugođaj praćenja TV signala, nabavljenih gadgeta. „Šta je bilo, šta se desilo? Čuj Eriksen pao?“, romori najmiliji gadgetovac, nekima odranije poznat kao i (Pogrbljena) Baba jahorinskih bijelih staza. Meč se, naravno prekida, Eriksena na ležaju hitne pomoći i zaklonjenog medicinskim zavjesama iznose sa terena i stadiona, voze u bolnicu. Neizvjesna je sudbina ovog majstora lopte, meča prvog kola grupe B, cijelog EURO-a…
I zato i danas, četiri dana nakon nemilog događaja, hvala Simonu Kjæru koji je prvi pritekao u pomoć unesrećenom saigraču (izvukao mu jezik i omogućio disanje), doktorima koji su Eriksena uspješno reanimirali na terenu, te onima koji su ga u lokalnoj bolnici odveli u stabilno, van životne opasnosti zdravstveno stanje. Svevišnjeg je u pomoć na svom Twitteru, saznat će se kasnije, odmah pozvao i Fabrice Muamba, onaj što je skoro isto u dresu Boltona preživio prije devet godina na White Hart Laneu, a za razliku od nesretnog Marc-Vivien Foéa iz Kupa konfederacija 2003. kojeg smo se odmah sjetili, stvoritelj je u subotu u Copenhagenu, izgleda, bio u pravo vrijeme na pravom mjestu.
Ubrzo je druženje na terasi svojim dolaskom uveličao i Willem Tell sa Otoke, u Raimundasa Čivilisa zakrabuljeni prijaško, nekoć poznat kao Zamfir, strastven ljubitelj teškog koksa, kvalitetne ‘dbale i lakih nota. Eto ti i dežurnog divizijskog Maksima, bljedolikog jahača Ksiseta Kvantija koji agoniju sa, ispostavit će se docnije, happy endom nekadašnjeg playmakera omiljenog mu Tottenhama upratio nije, jer je imao „preča posla“. Proučavati eventualne protivnike liliputanske provenijencije koji FK Sarajevo što u posljednje vrijeme sličnom liliputanstvu teži mogu zapasti u prvom pretkolu Konferencijske, svježe oformljene UEFA-ine treće evropske lige.
Nastavak je utakmice na Parkenu (Finci na kraju slavili sa senzacionalnih, ali i zbog Eriksena u drugi plan gurnutih 0:1), baš kao i cijeli tok one u St. Petersburgu u kojoj su Belgijanci i bez De Bruynea, Witsela i Edena Hazarda bili prejaki za Ruse, tako uglavnom protekao u raspravama oko toga treba li Baba rasklapati i priključivati svoje skule koji će nam multimediju (istovremeno praćenje dva i više mečeva) obezbijediti i pod (tu veče) vedrim sarajevskim nebom, te u napadima žuči koji su eskalirali tokom žive diskusije zašto (ne)treba ukinuti pravilo gola u gostima.
No, sve je to mila majka u odnosu na ugođaj kojeg je tokom boravka u zatvorenom prostoru i jedan-na-jedan pokušaju praćenja prvog duela grupe D gdje je Engleska na Wembleyju dočekala Hrvatsku probao ostvariti i u svoje vode usmjeriti izvjesni S.P.E.L. (ime i prezime VRLODOBRO poznati redakciji ovog portala). Taj krepki i (nažalost) u video uracima koje je podržavao/producirao nikad realizovani glumački potencijal, duh i pojavu trebalo je počesto upozoravati da u svojim igrokazima (kojima je vjerno pokušavao dočarati/opisati vlastitu aktuelnu životno-poslovnu situaciju) zaklanja ekran i da smo mi tu ipak zbog ovog duela koji je posljednji put na sličnom nivou igran u polufinalu prošlog Mundijala.
Uprkos pomenutim transformacijama u staklara i neuspješnim pokušajima dokazivanje apsolutne transparetnosti jednog ljudskog bića, uspjeli smo vidjeti i još se jednom uvjeriti da Vatreni nisu više oni iz Rusije 2018, te da Tri lava konja za utrku, možda i pobjedničku na ovom EURO-u, izleda imaju. No, hoće li ga nakon uspješnog osedlavanja i zajahati, te u nastavku takmičenja potjerati u puni galop još uvijek ne možemo znati i za kontrolne iz „imanja jasnih vizija“ još je prerano.
Šta nerealne želje, euforija i velika očekivanja jedne nacije mogu uraditi njenoj fudbalskoj reprezentaciji mogli smo ovih dana vidjeti na primjerima Sjeverne Makedonije i Škotske. Lijepo i dirljivo je bilo vidjeti kako Risovi sa suzama ponosa i sreće po prvi put na jednoj završnici slušaju i pjevaju svoju himnu, ali su uprkos svom trudu, davanju i posljednjeg atoma snage i znanja na Nacionalnoj areni u Bukureštu na kraju, u duelu protiv bolje i jače Austrije, morali potpisati kapitulaciju.
Druga je sad stvar na koji ju je način „proslavio“ .určeviti i poslovično nesimpatični Marko Arnautović. Taj će lažni Zlatan, s prezimenom Odvratnjković vjerovatno na red doći u nastavku ovog šampionata, mada je bavljenje takvim individuama u kontekstu praznika najbitnije „sporedne“ stvari odbojnije od ribanja poljskih zahoda i hala.
Makedonci su evropski četvrtoligaši, a Škoti trećeligaši kojima su dobre igre u Ligi nacija pomogle da se domognu EURO-a. Kada neko uoči početka ovog takmičenja na kojem je prisutna skoro pa kompletna bolja polovina evropskih reprezentacija tvrdi da mogu i hoće proći grupu, onda u tom neznanju, „tentanju“ i usiljenom „vizionarstvu“ možda i nehotično vješa utege o vratove ekipa koje takav uspjeh na velikim takmičenjima, uprkos stoljetnim tradicijama poput škotske, nikad ostvarile nisu. Da Brave Heart u modernom fudbalu počesto nije dovoljan zalog za pozitivan rezultat na njihovom Hampden Parku im je dokazao Patrik Schick, jednom glavom, a drugi put čak sa centra igrališta. Bez obzira što su meč sa Češkom u okviru prvog kola grupe D čekali duge 23 godine (posljednja završnica The Tartan Terriers bila na SP 1998), a stadion u Glasgowu od svog postanka (Škotska nikad prije nije bila domaćin EURO-a, niti Mundijala).
Ljepoticu turnira su, zasad i potpuno neočekivano, u Amsterdamu i u okviru grupe C odigrali Holandija i Ukrajina (3:2), a rekordna posjeta od preko 60 hiljada gledalaca zabilježena je jučer na Puskás Aréni u Budimpešti gdje je domaća Mađarska sve do 84. minute imala fantastičnih 0:0 protiv aktuelnog prvaka Portugala, pa u finišu na nes(p)retan način fasovala tricu i još jednom, na brutalan i po Orbanovce srceparajući način spoznala da nije imala sreće prilikom žrijeba koji ju je smjestio u grupu F. Od reprezentacija koje su se kroz LN baraž domogle ovog prvenstva Evrope do punog je plijena, na opšte iznenađenje većine onih koji misle da prate i „znaju sve“ o aktuelnom trenutku ‘dbale, došla samo Slovačka kojoj favorizovana Poljska sa usamljenim Lewandowskim, a bez povrijeđenih Milika i Piąteka, nije mogla oteti zasluženu pobjedu.
Jedini meč u kojem su mreže mirovale vidjeli smo u duelu Španije i Švedske (grupa E), a i ako niste sljedbenik i štovalac španske dominacije u posjedu i „viktorije“ kakvu obično igraju protiv kvalitetom inferiornijih protivnika, ne možete reći da su „krompiri“ na semaforu plod nesadržajne ili šuplje igre. Golmansku noć za pamćenje (pet sjajnih intervencija) je nakon dugo vremena imala rezerva Evertona Robin Olsen, a promašajima je napadača, bar onih Crvene furije i prema selektoru Luisu Enriqueu, znatno doprinio i sprženi travnjak seviljske La Cartuje na kojoj se, očito, osoblje održavanjem zelene površine bavi sa entuzijazmom primijećenim samo još kod samozatajnih kosača i kosilica sarajevskog KJKP Park.
U prvom kolu je zabilježen i jedan nesretan pad sa tribina, solidan broj povreda igrača koji govori o napornoj klupskoj sezoni iza nas, te postignuto ukupno 28 golova na 12 odigranih utakmica. Da će i onog ozbiljnog, vrhunskog nogometa i „top duela“ biti i na ovom EURO-u potvrdio je sinoćnji derbi grupe smrti u kojem su Francuzi autogolom Matsa Hummelsa (20. minut) na minhenskoj Allianz Areni minimalno porazili njemački Mannschaft. Aktuelni svjetski prvak i prvi favorit ovog prvenstva jeste pokazao da je trenutno bolji od Löwovih izabranika, ali ne nešto „strašno puno“ i nedostižno za revanš koji bi se, eventualno i ukoliko i Les Bleus i Elf prođu grupu, mogao desiti u nokaut fazi takmičenja. A gdje su svi drugi, pritajeni i izraziti favoriti takmičenja? E, to ćemo tek vidjeti…
Drugo kolo već danas u St. Petersburgu otvaraju Rusija i Finska, a za spojen raspored od tri meča dnevno neophodno je opustiti se i barem u tih 270+ minuta zaboraviti na gorak okus i u nosu dlačice spržene od disanja i konzumacije surove životne reale. I zato, trudite se, radite se. Ugađujući sebi, prvenstveno.