Latifić: Jedna peta u Prateru

Sudijska nadoknada

Osam mjeseci od dolaska moderne kuge na Stari kontinent učinilo je, između ostalog, i da se vremena krcatih fudbalskih arena, uzavrele i vibrirajuće atmosfere u gradu na dan velikog, odlučujućeg meča skoro pa zaborave. To „kako ćemo večeras?“ na prvoj jutarnjoj kafi, pa vizije, komentari, zabrinuća i podbadanja, što znala su se strasno razmjenjivati sve do prvog sudijskog zvižduka, kao da su iščezli. Rijetko i teško navrate čak i u san. Ogroman, dijaboličan živi zid od izduženih replika Jaapa Stama, Jana Kollera, Kamila Glika, Abdoula Bâa i Fejsala Mulića stoji ispred lopte i zaklanja čitav stadion. Nema te tehnike, tog efea, niti „suhog lista“ koji će ga prebaciti, loptu pospremiti u kanafu, život vratiti u normalu, a publiku na tribine. Naš je plafon, nažalost, divljenje entuzijastima na Villarrealovom El Madrigalu koji su još ljetos napravili skoro 20 hiljada kartonskih printova svojih pretplatnika i zalijepili ih na stolice. Bilo bi lijepo da postoji neka druga riječ osim apokalipse kojom bi se stvarno stanje na planeti Zemlji moglo bolje dočarati.

Sve je tog, sad već davnog 27. maja 1987. godine bilo u redu, „k'o u Beču“. Na najvećem se austrijskom stadionu spremalo odigrati 32. finale Kupa evropskih šampiona u kojem su se trebali sudariti portugalski i njemački prvak, Porto i Bayern. Rijeke su se crvenih i plavo-bijelih navijača slivale na bečke ulice i trgove slaveći nogometni praznik kakav je najvažniji klupski meč sezone oduvijek bio. „Die Roten“ su, razumljivo, bili u većini i u taboru Bavaraca, vjerovatno, nije bilo nikoga ko bi posumnjao u Bayernov povratak na fudbalski krov Evrope. Generacija Seppa Maiera, Franza Beckenbauera, Gerda Müllera i Ulia Hoeneßa harala je i elitno takmičenje tri puta zaredom osvajala u periodu 1974-1976, a kad se ona predvođena Karl-Heinz Rummeniggeom i „povratnikom“ Paulom Breitnerom u Rotterdamu 1982. na vrh nije uspjela vratiti preko Aston Ville, trijumf nad debitantom na najvećoj, finalnoj KEŠ sceni za njemačkog se velikana jednostavno nametao kao imperativ.

No, nisu ni „Dragões“ u to vrijeme evropske klupske scene bili baš repa bez korijena. Tri godine ranije Porto će u Baselu od Platinijevog Juventusa tijesno izgubiti finale Kupa pobjednika kupova i u procesu renesanse portugalskog reprezentativnog i klupskog fudbala kojih još od Eusébijevih vremena iz 1960-ih nije bilo nigdje, činjenice da je reprezentacija bila u polufinalu EP ‘84 i na SP ‘86, a Porto se umjesto Benfice probio do samih završnica evropskih klupskih takmičenja, radovale su tada skoro pa sve istinske zaljubljenike u najljepšu igru. Posebno one starije koji su sa nekom čudnom sjetom u očima nama, tad mlađahnim i nadobudnim „balama“, pričali o tome kako se nekoć po travnjacima šunjala i plesala slavna i neponovljiva „Crna pantera“.

I Nijemci i Portugalci su te sezone, da bi do bečkog finala došli, trebali preskočiti po četiri prepreke. U tadašnji se KEŠ, preteču Lige prvaka, sasvim sigurno bilo puno teže kvalifikovati jer morao si prethodno osvojiti domaće prvenstvo, ili barem biti aktuelni prvak Evrope da bi uopšte učestvovao. Drugo, treće i četvrtoplasirani su igrali Kup UEFA, osvajači nacionalnih kupova išli u pominjani KPK, te su situacije da neko, na primjer, bude četvrti u Engleskoj pa iduće sezone prvi u Evropi u to vrijeme bile nezamislive i neizvodive. Nokaut sistem (po dvije utakmice; jedna kući, jedna u gostima) davao je, mislilo se tada u UEFA-i, jednaku šansu šampionima svih njenih članica, a Porto i Bayern su je te 1986/87 najbolje iskoristili. Za finale na Praterstadionu Bayern je tako prethodno preskočio prvaka Holandije (PSV), Austrije (bečka Austria), Belgije (Anderlecht) i Španije (Real Madrid), a Porto bio bolji od malteškog Rabat Ajaxa, čehoslovačkih Vitkovica, danskog Brøndbya i sovjetskog Dynama iz Kijeva.

I jedni i drugi su, nažalost, u odlučni boj pred 57.500 gledalaca načičkanih na tribinama svježe renoviranog stadiona u bečkom parku, morali krenuti značajno oslabljeni. Bayernu su falili suspendovani kapiten Klaus Augenthaler, te povrijeđeni Wohlfarth i Dorfner, dok u redovima Porta nije bilo nesretnog Fernanda Gomesa, kapitena i najboljeg strijelca koji je nekoliko dana pred finale slomio nogu. No, opet, na travnjak će u crveno-svijetloplavoj opremi istrčati imena poput legendarnog belgijskog golmana Jean-Marie Pfaffa, Andreasa Brehmea i Lothara Matthäusa. U startnoj postavi njemačkog šampiona biće i Michael Rummenigge i Dieter Hoeneß koji možda nisu bili talentovani poput svoje slavne braće (Karl-Heinza i Ulija), ali su svakako bili imena za respekt i strahopoštovanje. Jedan je na leđima imao desetku Bayerna, a drugi 188 centimetara visine i čelo veće i šire od Marienplatza.

Brkovi Poljaka Józefa Młynarczyka na golu ili pak srčanost desnog beka i kapitena te bečke večeri Joãoa Pinta trebale su biti uzdanice Porta. Brazilac Celso na stoperu koji je iz slobodnog udarca (ili tek ‘nako) znao raspaliti i sa tridesetak metara, također. Portugalski reprezentativci u veznoj liniji (Andre, Sousa i Magalhães) gajili su poseban stil „sitnog veza“ u ofanzivnim, te beskompromisnu i na granici (tad) dozvoljenog varijantu u defanzivnim zadacima. Navijači su, kao i uvijek, najviše očekivali od Paula „La Joye“ Futrea, jednog od najtalentovanijih Portugalaca svih vremena, a posebnu je ulogu, svojevrsnog džokera, igrao roviti i za taj veliki meč ne baš 100% spremni Alžirac Rabah Madjer.

U okolnostima koje su tada podrazumijevale najviše po tri stranca u timovima (Portugalcima bilo dozvoljeno da imaju i ponekog Brazilca „viška“), na evropskom vrhu svježe svrgnutu dominaciju „velikih“ nad „malim“ (rumunska Steaua 1986. u finalu na penale savladala favorizovanu Barcelonu), pa i još uvijek važeće pravilo dozvoljenog vraćanja lopte vlastitom golmanu u ruke, nije bilo čudno što je Porto u prvo poluvrijeme krenuo opreznije, a Bayern samouvjerenije i bolje. Ulogu favorita njemački će šampion opravdati u 25. minuti kada je Hans Pflügler iskoristio nepažnju u „Azuis e brancos“ odbrani, te loptu iz auta vješto dobacio do Ludwiga Kögla koji će je pored loše postavljenog Młynarczyka poslati u mrežu za 1:0. Minimalna prednost na odmoru trebala je biti dovoljan zalog za mirniji nastavak iskusnije ekipe, no u drugih će 45 minuta na praterski travnjak izaći neki novi, odlučniji, hrabriji i razigraniji Porto.

Artur Jorge će na teren umjesto neprimjetnog portugalskog veznjaka Quima ubaciti brazilskog napadača Juarya, Bayernov strateg Udo Lattek ostati na početnih 11, pa će znatno opasniji i smisleniji ataci na Pfaffov gol krenuti već od samog početka drugog poluvremena. No, ni takvi unaprijeđeni, uključujući nezaboravan Futreov slalom po desnom krilu iz 65. minute ne bi nikada urodili plodom da se pred kraj meča, u periodu od 77. do 80. minute, u Prateru nije desila fudbalska magija.

Nogometne se bravure u to vrijeme, poput „sombrera“, „škarica“, „tunela“… nisu baš tako često imale priliku vidjeti u direktnim TV prijenosima, a u utakmicama KEŠ finala, pogotovo. Za te je delicije trebalo zaroviti po arhivi Pelea, Maradone ili nekog trećeg južnoameričkog velikana, a ako snimaka nije bilo, mogli smo ih tek zamišljati kroz inspirativne i osebujne fudbalske priče pokojnog Zvonimira „Amiga“ Magdića, na primjer. Prvu „rabonu“ u TV real timeu tako smo dočekali tek 1988. kada ju je na San Siru u prijateljskoj utakmici AC Milana i zagrebačkog Dinama izveo Argentinac Claudio Borghi, pa se s pravom može reći da smo u maju ‘87 bili gladni i željni Madjerove pete.

Ista će na Juaryev pas pored istrčalog Pfaffa sijevnuti 13 minuta prije kraja tog bečkog finala, pa će lopta pored zabezeknutog i nemoćnog Hansia Flicka (današnjeg sjajnog Bayernovog trenera) na gol-liniji završiti u donjem desnom Bavaraca za 1:1. Ni tri minuta kasnije Rabah će, nakon što su mu Portovi doktori i fizioterapeuti pored aut linije pružili pomoć i nasprejali umorne listove, „prostrujati“ po lijevom krilu, savršeno zavrnuti u Bayernov peterac gdje će na drugoj stativi u pravo vrijeme biti drugi plavo-bijeli džoker Juary i loptu u Pfaffovu mrežu pospremiti za nepovratnih i konačnih 1:2.

Osim što je Porto uvrstio na listu „besmrtnih“ i stvarnih velikih klubova Evrope, onih koji su „uhati“ pehar u svojoj historiji osvajali barem jednom, Madjer se te noći Zapadnim Nijemcima „osvetio“ i na privatnom planu. Pet godina prije tog bečkog valcera, u utakmici 1. kola grupe 2 Mundijala u Španiji, Ažirac je u Gijónu sa svojim „Pustinjskm lisicama“ od „Pancera“ pravio volove, da bi mu se 9 dana kasnije „Elf“ u saradnji sa austrijskim „Burschenom“ na istom stadionu narugao, „odigrao“ dogovorenih 1:0, te Alžir iz daljeg takmičenja eliminisao na maksimalno nesportski način. Dodatna je simbolika bila u činjenici da je osvetu dočekao i u djelo sproveo u fudbalskom hramu i prijestolnici saučesnika u jednoj od najvećih prevara u historiji svjetskih prvenstava.

Rabah Madjer će te 1987. godine biti proglašen za najboljeg fudbalera Afrike, a peta će i „štikli“ na travnjacima biti, hvala fudbalskom Manituu, i poslije ovog magrepskog „čarobnjaka“. No, samo će njegova zaslužiti posebno, „La Madjer“ ime i mjesto u „hall of fame“ poteza najpopularnije igre.

Na svoju će četvrtu titulu evropskog prvaka minhenski Bayern morati sačekati sve do 2001. godine, a Porto će se po drugi put na fudbalski Mont Blanc, opet neočekivano i pod vodstvom tad mladog (41), ekstravagantnog i opakog Joséa Mourinha, popeti tri godine kasnije. Bijaše to, sve do dana današnjeg, posljednji put da se najprestižnijom klupskom titulom u evropskom nogometu okitio tim kojem se prije početka elitnog takmičenja nije davao ni gram šansi. No, o tome, možda, neki drugi put. Uskoro…

Sudijska nadoknada