Sudijska nadoknada
Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine od prekjučer ima novog selektora. Jednoglasnom odlukom IO NFSBiH Ivayla Peteva (47) naslijedio je Faruk Hadžibegić (65) koji je, tako, nakon 23 godine dobio drugu priliku za kormilarenje reprezentativnim bh. brodom. O Faruku kao igraču će vam većina starijih ljubitelja najpopularnije igre reći da je bio jako dobar, čak i odličan. Posebno navijači FK Sarajevo pred kojima je u periodu 1976-1985. skupio 265 nastupa i zabio 27 golova.
Igrao je na pozicijama beka, stopera i libera, te se od perspektivnog juniora bordo kluba prometnuo u prvotimca i kapitena, a od 1982. godine i reprezentativca tadašnje Jugoslavije. Sa matičnim klubom iz rodnog mu grada prošao je sve. Od tavorenja u donjem dijelu tabele Prve lige SFRJ, preko sjajne sezone 1979/80. (drugo mjesto na kraju) i legendarnih duela sa HSV-om u Kupu UEFA (1980/81), osmine finala tog takmičenja i finala Kupa Maršala Tita u sezoni 1982/83, sve do šampionske titule koju je Hadžibegićeva generacija za FK Sarajevo osvojila u sezoni 1984/85. Kao stub odbrane i jedan od najzaslužnijih za taj veliki uspjeh, u uspomenama i srcima svih navijača kluba sa Koševa što imaju 40+ godina bolesničkog staža biće sačuvan kao neupitna veličina i legenda. Pitar od glave do pete.
Pitar sa reprezentativnim pedigreom
Impresivna statistika u plavom dresu reprezentacije bivše domovine (61 nastup i 6 postignutih golova) čiji je posljednji kapiten sve do prokletog rata početkom 1992. godine bio, govori da je kao igrač bio ipak mnogo više od onoga što mu je u ta vremena spočitavala većina simpatizera ostalih prvoligaša bivše Juge. Da je “više sretan nego vješt”, da u repki igra “samo zbog nacionalnog ključa”, te da isključivo Ivici Osimu u njegovom selektorskom (1986-1992) mandatu i činjenici da su obojica rođene Sarajlije ima zahvaliti za nezamjenjivost u prvoj postavi tadašnje reprezentacije – opaske su i bockanja koje su svi takvi mogli okačiti mačku o rep. U konkurenciji na Farukovim pozicijama koja je u tadašnjoj državi bila, ako ne superkvalitetna – onda barem brojna i uvijek opterećena (ne)igranjem za neki od klubova “Velike četvorke”, u opciji nepostojanja današnje Lige nacija, te nekvalifikovanja Plavih na SP 1986 i EURO 1988, Hadžibegićev 61 nastup u dresu sa državnim grbom je za tih 10 godina ravan nečijih 100+ danas. Peti je ukupno u exYU, iza Dragana Džajića (85), Zlatka Vujovića (70), Branka Zebeca (65) i Stjepana Bobeka (63). A to ne može biti tek tako, slučajno i “na sreću”.
Dvije godine u Betisu (1985-1987), sedam u Sochauxu (1987-1994) i jedna u Toulouseu (1994/95) su posebna, pečalbarska priča Hadžibegića iz igračkih dana. U inostranstvu je i počeo trenersku karijeru koja se nastavila odmah nakon igračke. U sezoni 1997/98. svoj Socahaux vraća iz Ligue 2 u društvo francuskih prvoligaša, pa se nakon trenerskog rastanka sa žuto-plavima (oktobar 1998) uskoro (mart 1999) po prvi put obreo na poziciji selektora njegove i naše Bosne i Hercegovine.
Trener kratkog daha
Vruć krompir kojeg je od tadašnjih čelnika NFSBiH dobio u ruke i nije baš najbolje ohladio, niti na kraju tog kvalfikacionog ciklusa za EURO 2000 učinio jestivijim ili boljim. Nakon što su pod njegovim prethodnikom, Džemaludinom Mušovićem, tadašnji Zlatni ljiljani u prva četiri kola grupe 9 osvojili tek četiri boda i svoje šanse za plasman na jedno od prva dva mjesta u konkurenciji Češke, Škotske, Litve, Estonije i Farskih ostrva sveli na minimum, Hadžibegić je u preostalih šest utakmica trebao da, ako već ne može do direktnog plasmana ili baraža, barem popravi utisak i ekipu spremi za naredne, SP 2002 kvalifikacije. Počeo je dobro (2:0 protiv Litve na Koševu, 5. juni 1999), ali je samo pet dana kasnije ubilježio mršav remi (2:2) u Toftiru, pa je već nakon utakmice koja će ostati upamćena i po Bolićevom slanju groznog engleskog sudije Petera Jonesa “po ćevape” (popravljanje vlastite frizure umjesto rukovanja) na njenom kraju, bilo jasno da nekoć veliki igrač ne mora nužno postati i veliki trener. Uslijedili su domaći (1:2) i gostujući (0:3) porazi od Škotske i Češke u septembru, te minimalan (0:1) poraz na Ibroxu i ubjedljiva pobjeda (4:1) u Tallinnu (četiri gola Elvira Baljića) u oktobru 1999. godine, za kraj kvalifikacija koje je BiH okončala na trećem mjestu u grupi sa 11 osvojenih bodova iz 10 odigranih utakmica.
Nezadovoljan logistikom i organizacijom koja se u ta vremena u krovnoj kući bh. nogometa počesto svodila na improvizaciju (lijevog beka Bakira Beširevića, na primjer, na sam dan jedne kvalifikacione utakmice iz Osijeka privatnim automobilom dovozi njegova trudna žena), samoinicijativno podnosi ostavku, pa se okreće klupskim trenerskim izazovima. U maju 2000. godine nakratko sjeda na klupu tad drugoligaškog Betisa, a u periodu 2003-2019. sa trenerskim vještinama i manama Faruka Hadžibegića upoznaju se igrači i navijači francuskih Troyesa, Chamois Niortaisa, Dijona, Bastille, Arles-Avignona, Valenciennesa i Red Stara, te turskih Gazientespora, Diyarbakırspora i Denizlispora. Da se igdje od pomenutih destinacija zadržao duže od godinu i po, ostavio dublji trag i/ili zabilježio neki veći trenerski uspjeh – Hadžibegić baš i nije. Ponudu Dejana Savičevića da u julu 2019. preuzme fudbalsku reprezentaciju Crne Gore objeručke je prihvatio, mada su i tu kvalifikacije za Evropsko prvenstvo (EURO 2020) već bile skoro pa propale jer su Hrabri sokolovi u prva četiri kola grupe A osvojili samo dva boda.
Crnogorska iskustva
Nakon debakla u nastavku kvalifikacija za EURO 2020 koje je Crna Gora u konkurenciji Engleske, Češke, Bugarske i Kosova završila na posljednjem mjestu grupe A sa svega tri osvojena boda, Hadžibegić je “osvjetlao obraz” u UEFA-inoj C Ligi nacija koja se igrala od početka septembra do sredine novembra 2020. Crnogorci su na kraju takmičenja u grupi 1 osvojili prvo mjesto ispred Luksemburga, Azerbejdžana i Kipra, pa se vratili u ligu B što je, s obzirom na okolnosti, bio lijep uspjeh, te eventualni zalog za budući prosperitet crnogorskog fudbala. No, u FSCG su imali neke druge planove i vizije, pa sa Hadžibegićem 28. decembra 2020, po isteku njegovog jednoipogodišnjeg ugovora, ipak nije produžena saradnja.
Kratka (juli-septembar 2022. i samo tri prvenstvene utakmice) epizoda na klupi alžirskog prvoligaša MC Algera čelnicima NFSBiH u njihovom najnovijem selektorskom odabiru vjerovatno nije predstavljala ništa bitno. Baš kao ni Hadžibegiću koji je, prema vlastitom svjedočenju, trenersku poziciju napustio zbog neozbiljnosti (čitaj: neisplaćenih mu plata) uprave ovog kluba. Ako bi se tražila neka rezultatska preporuka za prekjučerašnju promociju i povratak Hadžibegića na mjesto selektora A reprezentacije BiH, onda bi to trebao biti njegov uspjeh u C Ligi nacija 2020. sa Crnom Gorom. No, Ivaylo Petev je od juna do septembra prošle godine sa Bosnom i Hercegovinom napravio još i veći (prvo mjesto u grupi 3 B Lige nacija, plasman u elitnu A ligu), pa je malo nejasno koje to rezultatske reference i selektorske prednosti Faruk Hadžibegić ima u odnosu na 18 godina mlađeg kolegu?
Poučak za naivce
“Trebali smo novo lice, novu energiju da pokušamo u kvalifikacijama za EURO 2024, od marta do novembra ove godine, napraviti historijski uspjeh. Da se po prvi put plasiramo na Evropsko prvenstvo”, reći će predsjednik NFSBiH Vico Zeljković prekjučer na press konferenciji u sjedištu saveza. Od Hadžibegića smo, pak, na istom pressu (i između ostalog) mogli saznati i da je “Atletico Madrid osvojio Ligu šampiona“, a u razgovoru za N1 da “idemo na prvo mjesto u grupi J, jer samo ono vodi na EURO, a drugo u baraž”?! Gledali smo i slušali o “pravljenju pozitivne atmosfere”, pravljenju dogovora i kompromisa sa reprezentativcima “kad se trenira, a kad ide kod tetke na kolače”, te o legitimitetu kojekakvih fudbalskih menadžera koji oblijeću oko i počesto, iz drugog plana, kroje spisak i sastav reprezentativaca. Ništa specijalno o trenersko-taktičkoj viziji, niti o načinu kako će se uhvatiti u koštac sa izazovima koje će Portugal, Island, Luksemburg, Slovačka i Lihtenštajn postaviti pred njega i njegov žuto-plavo-crveni stručni štab čuli nismo. No, dozvolimo si da, ovako na prvu i po ko zna koji put u eri praćenja fudbalske reprezentacije, budemo vesele naivčine i nepopravljivi optimisti, pa dajmo Hadžibegiću šansu i vrijeme da se spremi za svoje drugo selektorsko “vatreno krštenje” i prvi meč u kvalifikacijama koji se u Zenici 23. marta ove godine igra protiv Islanda. Umjesto generala prije bitke, budimo, “za promjenu”, Generalići iz Hlebina.
Selektorska priča Peteva i Hadžibegića zapravo je slična. Obojica su nakon kraha u kvalifikacijama za velika takmičenja dobili priliku voditi reprezentacije BiH i Crne Gore i u Ligi nacija gdje su napravili rezultatske uspjehe, ali im, “za nagradu”, mandati na klupama Zmajeva i Hrabrih sokolova nisu produženi. Fudbalski savezi pomenutih zemalja su, usput rečeno, jedini iz exYU okruženja čiji se klubovi nisu nikad plasirali u grupnu fazu UEFA-inih takmičenja (Liga prvaka, Liga Evrope, Liga konferencija). Nas je, eto, 3,26 miliona, a Crnogoraca tek 628 hiljada, pa to što naša reprezentacija za razliku od crnogorske ipak ima jedan nastup na velikim takmičenjima (SP 2014) možda ima veze i sa zakonom velikih brojeva gdje je BiH u očitoj prednosti u odnosu na svoje jugoistočne komšije.
Zadnja šansa za “perfomans”
U svojoj, vjerovatno posljednjoj ozbiljnoj prilici da napravi veliki terenerski rezultat, Faruk Hadžibegić će, po sopstvenom priznanju, trebati podršku medija i navijača. Već u prve dvije utakmice predstojećih kvalifikacija (tri dana nakon Islanda u Zenici, slijedi gostovanje Slovačkoj u Bratislavi) ima priliku da je zasluži, pa fudbalsku javnost u domovini trzne iz višegodišnje letargije koja je proizvod svega što se u i oko najpopularnijeg sporta ovdje, sve od Mundijala u Brazilu, dešavalo. To što njemu i onima koji su ga na selektorsku poziciju prekjučer postavili trenutno slabo ko vjeruje, ne znači i da su osuđeni na rezultatski neuspjeh.
Lično sam i pred svjedocima u redakciji ovog portala slobode obećao da ću, ukoliko se Bosna i Hercegovina (kakvim čudom) u novembru ove godine ipak nađe na spisku učesnika EURO 2024 u Njemačkoj, na javnom mjestu izvesti “perfomans” koji uključuje neprimjereno ponašanje u vidu skidanja do gola, paljenja baklje, pravljenja 24 koluta naprijed i nijednog nazad, te privođenja u obližnju stanicu policije.
Ja istinski i najiskrenije želim biti primoran da ga izvedem.