Sudijska nadoknada
Fudbal, srećom, nisu samo RIP-ovi, posljednji pozdravi i opraštanja sa herojima iz djetinjstva i mladosti kakvi su bili nedavno preminuli Raymond Neal Clemence i Diego Armando Maradona. Osim sjajnih poteza i partija na terenima, pojedini su igrači u sjećanju ostali i po nestašlucima, „srljanjima“, provalama ili „nepromišljenostima“ van istih, a nemali je broj onih koji su svoje „partije života“ pružili baš u „civilu“, okruženju manje ili više udaljenom od 7.140 kvadratnih metara trave. Hiljadu i jedna anegdota vezana za igrače kojih se sjećamo iz vremena Prve lige bivše države ispričana je već, napisana i evocirana, no neke su zauvijek ostale obavijene velom misterije i nerazjašnjene do kraja, podgrijavajući i veličajući tako mitove i legende o svojim akterima.
Kratka vožnja omnibusom, koja slijedi, za primarni cilj ima opustiti i zabaviti čitateljstvo u ovim tmurnim vremenima, a ako se koja od pričica i učini pomalo hiperboličnom, nerealnom ili pak paralelnom sa onom koja odgovara goloj istini, ne zamjerite. „Rekla-kazala“, „joj šta čuh/vidjeh/pročitah“ i „e, šta mi je pričao onaj…“ bile su i u to, vrijeme 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka mile i drage đakonijice koje su širile famu, kompletirale sliku ili, pak, davale dodatnu dimenziju pojedinim igračima. Bez društvenih mreža i sa žutom štampom i medijima sličnog usmjerenja u povojima, posebnu je draž davala usmena predaja ovih storija, pa se evociranjem istih sada, nakon svih tih godina, lijepo sjetiti i likova koji su vam ih po prvi put ispričali. Što se aktera tiče, svi su još, hvala fudbalskom Manituu, na ovoj strani života i, nadamo se, dobrog zdravlja. Ono što je i najbitnije je da su se nogometnim umijećem i uspješnim karijerama u svoje i vrijeme kad je trebalo istakli mnogo više nego „gafovima“ i „ispadima“ koji su im se, eventualno, desili.
Zimska je pauza u sezoni 1975/76 i Crvena zvezda odlazi na mini turneju po Engleskoj. Susret sa ostrvskom kulturom i standardom za Beograđane nije premijerni, jer je manje-više ista generacija ni dvije i po godine ranije pokorila Anfield, no „crveno-beli“ su po prvi put na engleskom tlu više od par dana, te imaju vremena za „istraživanja“ i „pasjaluke“ u nogometnoj kolijevci. I kako to u dokolici, mladosti-ludosti ili višku slobodnog vremena počesto biva, pojedini se članovi ekipe pokušavaju istaći nepodopštinama, pa po sobama u hotelima koje putujući po Engleskoj mijenjaju, počinju da nestaju telefoni. Sobni, fiksni, ne mobilni čiji je izum bar 15-ak godina daleko.
Mihalj Keri, stasiti Kikinđanin i pouzdani stoper CZ, je u Southamptonu i pred prijateljski meč na ondašnjem „The Dellu“ odlazi u supermarket sa (ne)jasnom namjerom. „Kakvi telefoni, bakrači… Sad ćete da vidite šta je pljačka“, govori sebi dok se prikrada frižideru sa zamrznutom hranom. Kriomice, uvjeren da je potpuno neprimjetan i neopažen od bilo koga, gura dva paketa smrznutih pilića pod trenerku, te žuri ka izlazu. Osoblje i obezbjeđenje ga, naravno, zaustavljaju na vratima, uskoro je tu i policija, a velika bruka na pomolu. Sve se, srećom, nekako zataška i Keri je na terenu u tom nevažnom meču, baš kao što je bio i u tri polufinala evropskih kupova (KEŠ 1970/71, KPK 1974/75, Kup UEFA 1978/79), a sa Zvezdom osvojio i po dva šampionata (1970. i 1973) i Kupa Jugoslavije (1970. i 1971).
Jedan od rijetkih igrača koji svoje ruralno porijeklo nikad nije skrivao, nego se istim, dapače, ponosio i istovremeno tako sjajno šegačio bio je i ostao Nikola Nikić. U sarajevski Željezničar je iz rodne Modriče, a preko gradačačke Zvijezde stigao 1979, godine kada su održane Mediteranske igre u Splitu, a Hajduk se preselio na „poljudsku ljepoticu“. Vrijeme je „blagostanja“ i na gostovanje u Dalmaciju se ide avionom, a Nikoli je, naravno, to prva vožnja „čeličnom pticom“. „Uh, što je vruće, može li neko otvoriti prozor?“, naglas se žali „Nidžo“ tokom vožnje koja ne traje ni sat vremena, a „Čipe“ (Josip Čilić) mu sugeriše da izađe na balkon. Nikić ne oklijeva, povlači stjuardesu za rukav i pita: „Izvinite, bil’ ja mog'o malo na balkon izaći, meni je strašno zagušljivo ovdje?“
Igrači se na stadionu spremaju za utakmicu i na sat i po pred početak meča izlaze u inspekciju terena. Zadivljen zelenilom novog poljudskog travnjaka, Nikola glasno razmišlja: „Ih, što bi se moja Jagoda ovdje omrsila…“ „Ko ti je Jagoda?“, upita ga neko od saigrača. „Pa, krava moja u Modriči, ko će bit’?“ U povratku je, navodno, insistirao da on plati ručak i piće u avionu cijeloj ekipi, kako bi ih, eto, počastio zbog potpisivanja prvog ugovora. Željin „Guto“ ili „Folcika“ kako su ga još zvali, zauvijek će ostati u srcima plavih navijača, a bio je, naravno, član ekipe koja je 1984/85 stigla do polufinala Kup UEFA, te bila i ostala jedna od najboljih koje je klub sa Grbavice ikada imao.
Slobodan „Čobo“ Janjuš je, pak, bio jedan od rijetkih srećkovića kojeg su obožavali navijači oba sarajevska prvoligaša. Sa Željezničarom je 1972. godine postao prvak Jugoslavije, a u Sarajevu branio u periodu 1979-1981, te u sezoni 1982/83. Zbog atraktivnog i srčanog stila čuvanja mreže imao je poklonike i sljedbenike širom bivše Juge, a u njegovim su paradama mogli uživati i navijači novosadske Vojvodine, piroćanskog Radničkog, ljubljanske Olimpije, zagrebačkog Dinama ili nikšićke Sutjeske čije je dresove tokom svoje bogate karijere „ptice selice“ nosio. Van terena je bio pravi playboy, omiljen u društvu, te počesto vlasnik bijesnih automobila i partner zanosnih ljepotica.
Te ‘82/'83. u emotivnoj vezi je bio i sa Dijanom Bećirović, top YU modelom iz tih godina, jednom od prvih sa ovih prostora koja je pozirala za Playboy ili zagrebački Start. Bazen u jahorinskom hotelu „Bistrica“ bio je u to vrijeme jedno od rijetkih zatvorenih kupališta u Sarajevu i okolini, no i ne baš dovoljno intiman, jer pristup su imali svi gosti hotela, pa i posjetioci buduće olimpijske planine. Jednog zimskog popodneva, na istom su se obreli „Čobo“, Dijana i „Pape“ Sušić koji je brojio posljednje dane u gradu, spremajući se za parišku pečalbu. Efekat „kamenih gaća“ kojeg su Dijanino šetuckanje oko i brčkanje u bazenu proizvodili nije bilo lako apsorbovati, niti „iskulirati“, pa se Safet iskusno i inteligentno pozicionirao na pola metra od vode, ležeći na stomaku. Kad vizuelnom podražaju više nisu mogle pomoći ni sklopljene oči, niti okretanje na drugu stranu, majstorski se, poput tuljana samo kolutnuo i prevalio u hlorom obogaćenu vodu hotelskog bazena. Tu gdje „kamene“, bar na trenutak, postaju normalne i mokre, muške kupaće gaćice. O Sušiću Safetu, najboljem fudbaleru kojeg je BiH ikada imala, kao igraču riječi u ovom omnibusu nećemo trošiti. Malo ih je, svakako, da baš kao što spominjani Nikić jednom reče, dočaraju karijeru tog „fudbalskog Mesije“.
Malo je i igrača za koje se s pravom može reći da su prototip sintagme „one-club man“, onih koji su karijeru počeli, razvijali i završavali u istom klubu. Puno prije Giggsa, Maldinija, Tottija ili Stevena Gerrarda takav je, doduše na ne baš takvim fudbalskim visinama, bio i Nihad „Mićo“ Milak. Član šampionske generacije FK Sarajeva iz 1984/85, bordo dres je nosio od 1976. do 1989. godine, skupivši čak 222 nastupa za ovaj klub. U postšampionskim danima i vremenu odlazaka najboljih igrača u inostranstvo, te blagog odrona u igri, rezultatima i plasmanu na tabeli, ostajao je na Koševu kao jedan od veterana i uzora mlađima koji su tek kucali na vrata prvog tima.
Jedan od takvih, koji se s tribina, igrom slučaja, u drugoj polovini 80-ih nakratko pokušao preseliti na travnjak priča: „Tmurno je i smogovito novembarsko jutro. Ponedjeljak je i prvi je trening nakon prvenstvene utakmice u subotu. Igrači su imali slobodnu nedjelju, a ‘Mićo’ priča kako se ‘uništio’ sinoć. Hladno je i puše u šake, trljajući ih u pokušaju da se mahmuran zagrije. Počinje rad s loptom, idu centaršutevi sa krila, mi ulijećemo u 16 i, kao, pokušavamo da zabijemo iz voleja. Primjećujemo da odjednom nema Miće, a jedna od nabačenih lopti ubrzo završi u kanalu između istočne tribine i atletske staze. Odlazim po istu, silazim u kanal i kupim loptu, kad na drugom kraju tog šanca između tribina i terena čuči Milak, spuštenih gaća. Desetak centimetara niže, na vlažnom asfaltu koševskog kanala, pušila se vruća i svježa ‘kipa’. I nekako čudno stapala sa jutarnjim, novembarskim, sarajevskim sivilom. Puna maligana na dnevnu je svjetlost morala prije vremena i 30-ak metara udaljeni toalet u svlačionici ostao joj je nedosanjani san. Zauvijek“.
Od nevolja i nepromišljenosti raznih nije, svojevremeno, bježao ni Dragiša Binić. Nakon što je iz Crvene zvezde 1988. otišao u francuski Brest, u tamošnjem se drugoligašu htio zbližiti sa saigračima i podići im moral tokom puta na jedno od gostovanja, pa je u autobuski VHS player ubacio kasetu sa vlastitim, „home made“ porno uratkom. Ubrzo se, navodno, ispostavilo da je glavna i jedina glumica u Binićevom filmu kćerka predsjednika kluba, pa je Dragiša na kraju iste sezone iz francuskog „potjeran“ u redove španskog drugoligaša, Levantea.
Već je 1990/91. bio ponovo u crveno-bijelom dresu (prvi igrač koji se nakon legendarnog Dragana Džajića iz inostranstva vratio u CZ), a te će sezone beogradski klub zasjesti na fudbalski krov Jugoslavije, Evrope i svijeta. „Binin“ doprinos u najuspješnijoj sezoni jednog kluba sa ovih prostora ikada bio je značajan i obilan, pa su ga dobre partije u Zvezdinom dovele i do plavog dresa reprezentacije bivše države. Pred debi protiv Sjeverne Irske u Beogradu (27. mart 1991, kvalifikacije za EURO ‘92) obećao je da će, ukoliko postigne gol, ispred mjesne zajednice u rodnom Golubovcu kraj Kruševca „sleteti helikopterom“. Ubjedljiv (4:1) trijumf „Plavih“ je to veče svojim golom u 35. minuti inicirao baš Binić, pa je, kažu preživjeli „očevici“, dan kasnije pred golubovačku MZ i zaista aterirao u policijskom „zrakomlatu“. Niko kao „Bina“.
Iako je nakon igračke karijere lagano „zastranio“ u političkim i nekim drugim „vodama“, Dragiše se, baš kao i svih gore pobrojanih (a i mnogih drugih) fudbalera na ovim stranicama želimo sjećati isključivo po nogometnom umijeću i zadovoljstvu koja su pružali hiljadama ljubitelja najljepše igre. A ako je uz istu bilo servirano i malo nevolje, pretjerivanja, šetnje neobranim vinogradom, lovačke priče ili pokoji biser, utoliko bolje.
Da ne bude sve po pravilu službe, uštogljeno i sterilno, fer i sportski. Štreberski dosadno i davno zaboravljeno. Fudbalski mrtvo.