foto: Dženat Dreković/NOMAD

Latifić: San o 202 dana

Sudijska nadoknada

Predah, stanka, odmor… drage su riječi, a još draže (ne)aktivnosti koje baš svaki Homo sapiens treba upražnjavati kako bi svakodnevne zadaće i obaveze mogao kvalitetno i savjesno obavljati u vremenima kad pauze nema. Što više akvamarinskih dubina, svježeg mediteranskog ozona, slanog žala po kome je tijelo ugodno valjuškati, a mozgu priuštiti pašu – kaže ljetna teorija, no ju teško može ispratiti odgovarajuća praksa. Koloplet životnih okolnosti zarobio me je u Smrdigradu na 9 i po ko tuč teških mjeseci, a to što zimus bi malo skije i proljetos planinarenja na kašičicu ne može se nazvati odmorom. Spavaš, opet, svaku noć u svom, sarajevskom krevetu i iz sve snage podsvijest ti (haman pa) naređuje. Šapatom: „Ti jako želiš da poželiš svoj krevet. Ti želiš da se negdje ispališ.“

Pet dana Hvara

Jer nema zena u gradu stalnog bola, tu gdje uživati istinski mogu samo oni što, čak i ako nisu rođeni u njemu, dođu jednom-dva puta godišnje (što rjeđe – to bolje) u (turističku) posjetu. Tada se u njima probudi duh čika Jove Zmaja što u pidžami sa generalskim epoletama gleda podatnu, mladu balerinu i govori „Lepo, lepo…“. Život u ‘Rajvu nije puslica, prije (ili kasnije) samo Pussy Galore i „Feel Good About Your Body“ (EP). Može i „Dial M for Motherfucker“ (LP), komforno. Za uhvatiti zraka i istinski se (pokušati) odmoriti trebaš promjenu sredine, bjekstvo iz kotline, a iz vlastite prakse pouzdano znam da Constant Pain iz glave ne izlazi dok se ne zaroni u jadransko plavetnilo. Skoči s mola, makar i sa 75 cm visine. Zakraula ovlaš, 20 metara barem. Dok se ne progugla malo, ali ne po smartphoneu, no u ustima. Morska voda i sol. „Pet dana – 5 dana“, „Daj šta daš“ i (s obzirom na pominjane okolnosti) „Puna šaka brade“ krilatice tako jahaše sa mnom i prijaškom Dinkecom dok prošlog smo četvrtka zajezdili ka južnom kraku Hvara.

Polupuste sućurajske plaže i idealna, „nije ladna, ali osvežaaava“ temperatura mora su baš ono što ti treba. Makar komad „plavog ključa“ na nebu i zrikavac što u daljini zri na solarnu energiju. Još kad čovjek, drug, komšija i domaćin upali svoju brodicu, pa se neke vale vrijedne gologuzosti i drijemeža na valovima prihvatismo, onda već trećeg dana i noći ti buncaš u krepku snu (a i preugodnoj reali): „Ja bih mogo vako još 202, a ne samo 2 dana“. U sklopu opuštajećeg ugođaja i vrijeme između „bućeva“, na kopnu i suhom, nije „nesadržajno“. Nemamo Arene i ne trebaju nam, a odgađanje kompletnog 7. kola EPL zbog smrti britanske kraljice nas dodatno opusti, jer smo ga zbog sramnih poraza omiljenih nam timova u 1. kolu Lige prvaka, svakako mislili bojkotovati. Posvetiti se zaronu i razgledanju trpova, morskih vlasulja i algi izbliza. Španci i Italijani (meni) na livescoreu i više nego dovoljni, Dinkec fura snimke tenisa na laptopu kasno navečer. Tek pokoju i pred samu predaju sovi ušari.

„Ruka u gaćama“ sadrži hedonističke izazove tipa piljenja u prezrelu smokvu ispred i „cartoon sky“ iznad nas. Podrazumijeva i kulinarske izazove „Bolju pastu praviš ti/al nemoj ju svu pojesti“ u kojima ne smije biti „prećerive“, jer ni Lajpciški se tuljan, a ni DjBeljko ne žele vratiti u svoje neugodne, pretile gabarite. I dok nokaut fazu EP u košarci pratimo onako, preko ramena, u večernji posjet stiže komšija Velja, na pokoju čašu vina i bukaru razgovora. Romantičan i po svemu, osim po beskrajnoj ljubavi za Hajduka, atipičan Splićo brzo nas uvlači u „bilu“ problematiku/šizofreniju. Želimo da pomognemo, ali istovremeno ne želimo da znamo. Jer znamo da tu pomoći nema. Za navijačku bolest nema lijeka, niti alternative.

Tek koji minut prije nego što će nas u ponedjeljak poslijepodne lokalni trajekt vratiti na kontinent, na ispisnoj kafici u obližnjem kafiću Velja nam neveselo saopštava: „Znaš, onaj trener (Dambrauskas), danas je dobio nogu. Znači ništa od onog projekta što smo pričali sinoć“. A „projekat“ je, između ostalog, podrazumijevao oslonac na vlastite, u Hajdukovim mlađim kategorijama odgajane i stasale snage, uz najviše dva-tri ozbiljna pojačanja. I pet (predugih) godina pregalačkog rada trenera i momčadi, te navijačkog strpljenja. „E, ne može to, Torcida ne bi istrpila da bude 9. u HNL ni jednu, kamoli pet godina?!“, govorimo mu Dinkec i ja „na vrijeme“, ali džaba. Hajdučka sekiracija predaha ne poznaje. „Treba od'ebat sve i samo ovu Forsku ligu pratiti“ zaključuje Velja, a ja se „punim“ slažem, pa na palubi trajekta na tren zamislim da sam u svoja 202 (a ne samo pet) hvarska/ih dana redovan na igralištu lokalne Mladosti, te da umjesto o Manchester Cityju, Realu, Interu ili PSG-u razmišljam o Vatri iz Poljica, Vrisniku, Varbonju i Levandi iz Velog Grablja. E, za takav „projekat“ mi fali samo jedan mali, ništavni detalj. Miliončić funti.

Oružani list i povratak Ligi prvaka

To što pomenutu cifru velika većina prvotimaca najboljih evropskih klubova „smaže za doručak“ i zaradi za jedan, najviše šest mjeseci „trčanja za loptom“ nije njihov problem, prije blagoslov. U ogoljenim kulisama truhlog i nezasitog imperijalizma živi, budi se i spava i „najljepša igra“ čiji su inicijalni, 150 i više godina stari osnovni principi odavno pogaženi. Ali, šta ćeš, dok hitaš kroz „i“ tunel na Ivanu i ulaziš u zadimljenu i unezvjerenu „teglu“ što domom se zove? S obzirom na nivo stresa i tenzije kojim odiše naš grad, lijepo je znati da reality show, uvezen iz Teksasa „Oružani list mo'š imat ti!“ još uvijek nije dio surove reale. Jer već ti prvo jutro u kadar uđu nervozne i bahate spodobe na ulici, parkingu, u samoposluzi i zgradi. Pucao bi, ali (Bogu hvala) nemaš „su čim“, pa će tvoj krevet na sprat u prenapućenoj zatvorskoj ćeliji u Zen'ci il Foči, ipak, čekati i „mekšati“ nekog drugog. I u šta onda, sa još svježim mediteranskim aromama u i na sebi, na povratku sa kratkog predaha uroniti u takvim (ne)uslovima domaće svakodnevnice? Drugo kolo grupne faze LP koje se u utorak i srijedu navečer igralo širom Evrope se nametalo kao dragocjen i siguran „spas“. Bijeg od domicilnog življa na ulici čije fizionomije, a ni maniri nisu baš za izložbe, niti su ikakav praznik za oči i dušu.

Od onog putem TV ekana viđenom u utorak vrijedi izdvojiti Džekin gol i asistenciju za Interov trijumf u Plzenu, hrabri Sporting za kojeg zaslužena nagrada protiv favorizovanog Tottenhama stiže u sudijskoj nadoknadi, te dramatičnu pobjedu Liverpoola na Anfieldu protiv Ajaxa koju je svojom malom crnom glavicom (nesrazmjernom u odnosu na 195 cm dugo i tanano tijelo) u 89. minuti obezbijedio Joel Matip. Možebitni lijek za i svakako odmor od horora na šta ovih prvih mjesec dana sezone 2022/23. ponajviše liče nastupi Crvenih. Generalno, sezona je prekompresovana i zbog nenormalnog, pustinjskog Mundijala koji će se igrati krajem ove jeseni, fudbalski je kalendar prenapućen terminima i obavezama skoro svih klubova iz najjačih evropskih liga. Posebno onih koji igraju UEFA-ina takmičenja i njihovu grupnu fazu, po ubrzanom tempu, moraju okončati do 3. novembra.

Lewa u gostima, Juve i Chelsea u problemima

U utorak je Robert Lewandowski, po prvi put nakon osam godina, na Bayernovu Allianz Arenu istrčao u gostujućem dresu. Barcelona jeste novi izazov u sjajnoj karijeri 34-godišnjeg Poljaka, ali se u duelu protiv domaćih Die Rotenovaca doimala još uvijek nedovoljno jakom za povratak na stare staze slave i u vrhove evropske klupske ‘dbale. Tih 2:0 za Bayern na kraju je ispalo kao očekivan i zaslužen rezultat, a s obzirom na sve što o trenutnoj snazi rivala u grupi C vidimo i znamo, i jeste realnije da se Blaugrana s Interom pobije za drugo mjesto, nego s Bayernom za prvo. Oba, svakako, vode u nokaut fazu (osmina finala) Lige prvaka, a ista se igra tek u februaru iduće godine. Do tada valja preživjeti i (ko zna kakav?) Mundijal i još bruku mečeva u domaćim šampionatima i kupovima.

No, da nokaut faze u februaru možda neće ni biti, iako su se u njoj već po žrijebu održanom 25. augusta u Istanbulu unaprijed vidjeli, pomisliti su mogli i u Juventusu i u Chelseau. Torinskoj „Staroj dami“ ne ide ni u Serie A (nakon 6. kola tek osma na tabeli), ni u Ligi prvaka (0 bodova nakon dva kola u grupi H, porazi od 1:2 od PSG-a i Benfice), pa se trenutno baš i ne vidi kako će Massimiliano Allegri preporoditi ekipu i vratiti je na pobjednički kolosijek. Na Stamford Bridgeu su iz sličnih razloga, a i zbog nekih aferima tokom ljetnog prelaznog roka, nakon poraza od Dinama u Maksimiru otpustili Thomasa Tuchela, a da će u pokušaju vraćanja Plavaca u pobjednički ritam novoimenovani menadžer Graham Potter imati pune šake posla potvrdilo je i sinoćnjih, mršavih 1:1 sa RB Salzburgom.

Da, tek je odigrano kolo drugo i mnoga su još iznenađenja i rezultatski prokreti kada je elitno UEFA-ino takmičenje u pitanju, i mogući i izvodivi. Nagledali smo se proteklih decenija da se do osmine finala stiže i nakon nula osvojenih bodova u prva tri kola, te da se kližu favoriti, a uzdižu autsajderi, pa nema razloga da nam i ovaj, ubrzano-kompresovani ciklus do početka novembra ne priredi neko prvorazredno iznenađenje, senzaciju ili razočarenje. U Ligi prvaka je, uprkos svekomandujućem petrodolaru, još uvijek moguće da slabiji i manje bogat na papiru u praksi savlada jačeg i skupljeg, pa i dalje ima smisla i užitka u njenom praćenju.

Daemon i Donatello na tronu

Ono što je već sad, samo pet sedmica nakon starta ove sezone izvjesno jeste preuzimanje igračkog trona od strane Erlinga Haalanda i Kyliana Mbappéa. Prvi se u Manchester Cityju prometnuo u vodećeg golgetera Premiershipa (10 golova u prvih 6 kola), te u onaj uteg na vagi koji će krajnji rezultat na semaforu redovno naštimati u korist Građana. Svojim trećim golom u ovogodišnjoj LP je sinoć na Etihadu, u „mawashi Ibrahimović“ stilu domaćinu obezbijedio preokret i pobjedu protiv svoje dojučerašnje ljubavi, dortmundske Borussije.

Drugi je sa dva gola u prvom kolu slistio Juventus, a sinoć u Haifi (skoro pa) asistirao Messiju i zabio jedan za preokret PSG-a, te pobjedu protiv goropadnog i napaljenog domaćeg Maccabija. I red je da 22-godišnji Norvežanin i godinu i 7 mjeseci stariji Francuz preuzmu primat od petnaestak godina starijih Ronalda i Messija. S obzirom da u svojoj mlađahnoj (a već bogatoj) riznici trofeja i medalja još uvijek nemaju one koji idu uz osvajanje Lige prvaka, razumljivo je da su želja i žudnja Daemona Targaryena i Donatella (kako ih saigrači po liku iz aktuelne TV serije i kornjači iz popularnog crtića zovu), kao i njihovih klubova spram još nikad osvojenog uhatog pehara, najveće. No, imaće tu još poneko, od u ovoj pričici nespomenutih rivala ili, pak, onih što trenutno kubure sa formom i rezultatima, do kraja ovog takmičenja i po pitanju njegovog budućeg pobjednika da se pita. Tradicija i nije baš na strani nebesko, niti crveno-plavih. Posljednji tim čije se ime po prvi put graviralo na trofeju prvaka Evrope bijaše Chelsea prije 11 sezona.

Ali neka snova. I onih od 202 dana morskoga žala i „aktivnog“ odmora, do onih o osvajanju fudbalskog Mont Blanca. Bez njih bi sve bilo neslano i blijedo. Plutalo na rubu besmisla.

Sudijska nadoknada

Latifić: Buha na raskrsnici
Latifić: España 1982
Latifić: Radanović
Latifić: Dobacivanja
Latifić: Prvi baraž
Latifić: Jedna peta u Prateru
Latifić: Mesari u kopačkama
Latifić: Kako bez navijača?
Latifić: Sin vjetra
Latifić: Bitka za Beograd
Latifić: Vremeuroplov
Latifić: Eurotacija 2021
Latifić: Vrlo dobar EURO
Latifić: Fisovanje
Latifić: Treba i s parama znati
Latifić: The God
Latifić: Melem na rani
Latifić: Mahalac
Latifić: Srndać
Latifić: Real s Nišave
Latifić: Srce Khaliloua
Latifić: Na Repovom tragu
Latifić: Ljubav za Traktoriste
Latifić: Samit na vrhu
Latifić: Kopačka od zlata
Latifić: Osimova bronza
Latifić: Nogostres
Latifić: Više od igre
Latifić: 2022/23 kreni!
Latifić: Put na Mjesec