Latifić: The God

Sudijska nadoknada

Fudbalska planeta je u nešto više od mjesec dana (15. august-27. septembar 2021.) ostala bez svoja tri dragulja, a kako su engleskim, njemačkim, evropskim i svjetskim terenima u 50-im, 60-im i 70-im godinama prošlog vijeka harali Jimmy Greaves, Roger Hunt i Gerd Müller bi, blago rečeno, bilo nepristojno pokušati opisati u svega nekoliko redaka. Ono što je trojici slavnih napadača bilo zajedničko jeste nevjerovatan osjećaj za gol. Skoro su uvijek u pravo vrijeme bili na pravom mjestu da nemilosrdno zategnu protivničku kanafu, pa su cifre od 1.141 gola koji su ukupno postigli na klupskoj, te 143 na reprezentativnoj sceni logična posljedica fascinantnog golgeterskog talenta kojim ih je Svevišnji obdario.

9. aprila 1975. godine u Liverpoolu se rodio lik koji je, barem na početku svoje karijere, imao sve atribute da stane uz rame gore pomenutih velikana. Robert Bernard Fowler se u rodnom Toxtethu brzo „navukao“ na fudbalsku loptu, a već je u školskoj ekipi, pod majčinim prezimenom (Ryder) zabijao po 16 golova na utakmici.

„Ne znam koliko me je Toxteth oblikovao, ali ne mogu ni biti objektivan. Dok nisam kupio svoj prvi stan na Albert Docku, nisam živio nigdje drugo, tako da svoje djetinjstvo ni ne mogu uspoređivati sa nečijim drugim. Imao sam pored sebe stariju sestru Lisu i mlađeg brata Anthonyja koji je bio lud za LFC-jem. Rodio se 1980. i prva mu je navijačka sezona bila ona u kojoj je King Kenny (Dalglish) pravio taj ‘strašni’, nepobjedivi tim sa Barnesom, Houghtonom, Beardsleyem i Aldridgeom. Bio sam navijač Evertona, no uskoro ću mlađem bratu dati priliku da navija i za nekog ko mu je puno bliži. Nekog s kim živi u istoj kući“, sjetit će se Robbie svojih početaka i odrastanja u južnom dijelu Liverpoola. „Odrastao sam u čvrstoj, multikulturalnoj sredini i bez obzira šta neko ko nije odavde o tome mislio, imao sretno djetinjstvo.“

Debi iz snova

Golgeterski talenat mladog Fowlera bit će prepoznat u bratovom mu omiljenom klubu, a na 17. rođendan će potpisati svoj prvi profesionalni ugovor, da bi u septembru i oktobru naredne (1993) godine, u drugom kolu Liga kupa protiv Fulhama, imao debi iz snova. U prvom meču (3:1) Kolibnjacima će na Craven Cottageu strpati jedan, a u revanšu na Anfieldu svih pet golova za ubjedljiv trijumf Liverpoola i početak svoje fudbalske priče koja je, na samom otvaranju, imala sve odlike bajke. Fowlerov partner u napadu u obje pomenute utakmice bio je slavni, ali već poprilično omatorjeli Ian Rush (32), pa je bojazan crvenog dijela Merseysidea da bi odlazak brkatog golgetera u penzionerski fadeout u vrhu Liverpoolovog napada mogao ostaviti nepopunjivu prazninu, ubrzo odagnana. Velškog je Duha ubrzo naslijedio lokalni Bog.

U svojoj prvoj seniorskoj sezoni Robbie je postigao ukupno 18 golova u svim takmičenjima za Crvene, iz tima istisnuo (za to vrijeme) skupo plaćenog Nigela Clougha, a posebno partnerstvo na terenu i van njega oformio sa Stevenom McManamanom, tri godine starijim i supertalentovanim krilom iz sjevernog Liverpoola (Bootle). Iz istog je kraja na mjesto menadžera početkom 1994. došao Roy Evans, pa je ekipa koja se nalazila u postšampionskoj (posljednja titula prvaka Engleske osvojena 1990) tranziciji i vremenu smjene generacija, a koju je Graeme Souness svojim menadžerskim (ne)umijećem uspio tri godine držati na plasmanima između 6. i 8. mjesta na EPL tabeli, mogla da krene u novu avanturu.

U narednoj, 1994/95 sezoni će završiti na četvrtom mjestu i osvojiti Liga kup, a Fowler će na klupskoj listi strijelaca sa ukupno 31 golom iza sebe ostaviti i veterane Rusha (19) i Barnesa (9), kao i genčose McManamana (9) i Redknappa (6) koje je u prvotimce tokom svoje trenerske havarije ranije promovisao veliki igrač, ali grozni menadžer, Souness. Od Robbieja je te sezone u Premiershipu više zabio samo Alan Shearer koji je sa nestvarna 34 pogotka omogućio senzacionalno šampionsko slavlje Blackburn Roversa.

Najbrži hattrick

Tu će Fowlerovu sezonu obilježiti i hattrick protiv Arsenala, najbrži (4 minuta i 33 sekunde) u povijesti Premiershipa kojeg će na tronu do dana današnjeg prestići tek Sadio Mane (2015. u dresu Southamptona – tri komada Aston Villi za 2 minute i 56 sekundi), te nagrada za najboljeg mladog igrača sezone koju će ponijeti i naredne godine kada će u Premiershipu zabiti 28.

Iako je bio rođeni ljevak, s lakoćom je zabijao i desnom, a bogme i glavom kada bi za to sa svojih „skromnih“ 175 cm visine dobio priliku. Ti projektili koje je svojom ljevicom počesto znao odapinjati van 16 metara ili iz slobodnog udarca dobivali bi neobičan efe, bježali od golmanskih ruku i završavali u mreži. Jamie Redknapp je svog saigrača iz tih dana jednom prilikom opisao kao „ne baš previsokog momka koji nije bio atletski građen. Imao je smiješne male nogice, ponekad i zapuštenu stomačinu, a po fizičkoj snazi se nije mogao mjeriti sa modernim napadačima. Ali niko, baš niko nije bio bolji finišer/golgeter od njega“. Robbie je ustvari bio netipična, niska „devetka“ koja će svoje zvjezdane trenutke u prvim godinama karijere na Anfieldu dočekati sa brojem 23 na leđima. Devet je, sve do maja 1996. dužio najbolji strijelac (346 golova) u Liverpoolovoj historiji, Ian Rush, pa je mladi Fowler broj na dresu koji mu je bio „suđen“ dobio tek u sezoni 1996/97, kada je na svom kontu imao već 80 postignutih golova u 135 nastupa za Liverpool, te bio članom engleske reprezentacije koja je na EURO 1996 stigla do polufinala.

No, prije tog prvenstva Evrope čija se završnica od 8. do 30. juna igrala baš u Engleskoj i na kojoj je Fowler (zahvaljujući Shearerovoj neprikosnovenosti na mjestu vođe napada Tri lava) uglavnom grijao klupu, Liverpool je 11. maja 1996. na Wembleyju igrao finale FA kupa protiv Manchester Uniteda.

Spice Boys

Igrači Liverpoola su u „izviđanje“ travnjaka prije utakmice izašli u, blago rečeno, neprimjerenim bijelo-kremastim Armanijevim odijelima, pa tako opravdali Spice Boys nadimak koji su im novinari zbog fizičkog izgleda i ponašanja van terena dali u to vrijeme. David James, Jason McAteer, Jamie Redknapp, Steve McManaman, Stan Collymore i ostali prvotimci Liverpoola nisu propuštali priliku da uživaju u novcima koji su u vrijeme ekspanzije popularnosti i komercijalizacije EPL počeli da se nemilice slijevaju na njihove račune. Divlje zabave između važnih utakmica ostavljale su, naravno, traga na rezultatima, a to će finale Liverpool izgubiti sa 0:1 (Eric Cantona u 86. minuti) i tako najvećem rivalu omogućiti da sezonu završi sa duplom (EPL i FA Cup) engleskom krunom.

No, nisu ni drugi engleski igrači tog vremena bili baš cvjećke, niti savršeni profesionalci. Na pripremama za pomenuti EURO ‘96, u Hong Kongu se desio čuveni „Zubarska stolica“ incident, a kolovođe u pijančenju i morbidnim bahanalijama bili su Paul Gascoigne i Teddy Sheringham kojima su svesrdnu podršku davali McManaman i Fowler. Nakon svega ostala je činjenica da je ta, Spice Boys generacija LFC-a, uprkos velikom talentu ostala nedorečena i neuspješna. Dok su oni dernečili, te postajali manekeni Head & Shouldersa (McAteer) ili Armanija (James) – trofeje su osvajali neki drugi.

Nagrada i kazna

Sljedeća, 1996/97 sezona će u Fowlerovom životopisu ostati upamćena i po UEFA Fair play nagradi koju je dobio zbog iskrenog i prepoštenog stava iskazanog na gostovanju Arsenalu. „Vodimo 1:0 i Mark Wright mi šalje jednu dugu loptu koja me, ako je stignem, ostavlja oči u oči sa Davidom Seamanom. On istrči sa gola u pokušaju da do lopte stigne prije mene, ali brži sam i gurnem loptu u stranu. Pri tom se zbog promjene pravca sapletem i padnem u 16-ercu. Seaman me nije dotakao, niti je imao namjeru da to uradi. Sudija je cijelu akciju pratio iza mojih leđa i iz njegovog ugla je taj duel vjerovatno izgledao kao klasični prekršaj za najstrožu kaznu. Pokazuje na bijelu tačku, a ja mašem rukama i vičem: ‘Nije bilo kontakta, nije bilo kontakta!’. Nisam namjerno pucao u Seamanovu stranu malo kasnije, penal se mora zabiti, jednostavno sam ga slabo izveo. No, pritrčao je McAteer i zabio, pobijedili smo sa 2:1.

Dva dana kasnije na klupsku adresu dobijem fax od Seppa Blattera koji mi čestita na pokušaju da suca uvjerim da poništi odluku o nepostojećem penalu. Već narednog jutra dobijam pismo od UEFA-e gdje me obavještavaju da sam kažnjen sa 1.000 funti zbog nošenja majice sa političkim sloganom (podrška otpuštenim radnicima sa liverpulskih dokova) na prethodnoj utakmici (revanš četvrtfinala KPK protiv norveškog Branna). ‘From hero to zero’ – to je život fudbalera!“, podsjetit će nas Liverpoolov napadač godinama kasnije na ovu epizodu koja je, između ostalog, govorila i o oduvijek prisutnom i čuvenom licemjerju ljudi što vedrili su i oblačili svjetskom i evropskom ‘dbalom, a pod punom parom i izduvnim gasovima rade to i danas. Liverpool je tu 1996/97. sezonu završio na četvrtom mjestu u prvenstvu i stigao do polufinala UEFA-inog Kupa pobjednika kupova. Robbie je opet bio prvi strijelac kluba sa 31 golom postignutim u svim takmičenjima.

Prokleta povreda

Sezonu 1997/98. upropastit će mu teška ACL (prednji križni ligamenti) povreda koljena koja se na Merseyside derbiju desila 23. februara 1998. i koja će Liverpoolovog centarfora ostaviti bez ostatka te klupske sezone, kao i nastupa na SP 1998. koje se igralo u Francuskoj.

„Desio se sudar sa Evertonovim golmanom (Thomas Myhre) i vjerovatno me je ta povreda promijenila (nagore). Nisam bio te sreće da u fudbalskoj karijeri prođem bez povreda i operacija kao neki igrači, ali šta da se radi? Sjećam se da sam se probudio nakon operacije i shvatio da imam veliku rupu na nozi. Uspio sam sjebati sve ligamente u koljenu, pomislio sam da sam gotov. Iskreno, zaplakao sam tada misleći kako sam u najboljim godinama (23), da sam mogao svašta postići i osvojiti. Kasnije sam se, srećom, vratio, ali nisam više bio onaj stari“, priznat će „Terijer iz Toxtetha“ u jednoj ispovijesti iz 2017.

Odsustvo 4,5 godina starijeg klupskog kolege najbolje će iskoristiti teenager Michael Owen koji će preuzeti ulogu najboljeg klupskog strijelca (23 ukupno), te zablistati u dresu engleske reprezentacije na francuskom Mundijalu. „Michael mi se do dana današnjeg nije zahvalio na tome“, našalit će se Fowler o još jednoj potvrdi da u nogometu, baš kao u životu, „jednom ne svane dok drugom ne smrkne“. Već su naredne sezone zajedno predvodili napad Crvenih i bili najbolji (Owen 23, Fowler 18) klupski strijelci.

Houllier i bijele čize

Liverpool je sezonu 1997/98. (opet) završio na trećem mjestu, bez značajnijeg uspjeha u domaćim i evropskim kupovima, pa su se u upravi kluba odlučili da Royu Evansu u stručnom štabu pridodaju Francuza Gérarda Houlliera, tad 51-godišnjeg stručnjaka, čuvenog po radu u PSG-u i raznim kategorijama francuske reprezentacije. Zajednički „rad“ Evansa i Houlliera nije ličio ni na šta, pa se u novembru 1998, nakon eliminacije iz Liga kupa od Tottenhama, te Kupa UEFA od Celte, Evans povukao sa mjesta trenera, a francuski Monsieur Culbuto našao u neobranom vinogradu kojeg će do maja 1999. stići urediti kao tek sedmi na EPL tabeli. Houllier će svoju stvarnu vladavinu i sprovođenje tzv. „petogodišnjeg plana i programa“ uspostaviti naredne sezone, a u skromnoj prethodnoj zasvijetlit će, ipak, jedan biser i highlight kako Fowlerovog, tako i Premiership historijata uopšte.

3. aprila 1999, nekoliko dana prije Robbiejevog 24. rođendana na Anfieldu je igran gradski derbi, a prije utakmice navijači Karamela, kao i neki novinari skloni klubu sa Goodisona su uporno insinuirali da Fowler ima problem sa kokainskom ovisnošću. LFC je na kraju slavio sa 3:2, a Liverpoolov God će oba svoja gola proslavljati pužući četveronoške ispred Evertonovih navijača, tobože ušmrkavajući bijele gol-aut/kazneni prostor linije na travnjaku. „Nije mi ni najmanje žao zbog toga. Uvijek su me vrijeđali na najgore načine, jedva sam čekao priliku da im vratim“, reći će par mjeseci nakon incidenta i masne kazne (6 utakmica suspenzije i 32 hiljade funti globe od FA nakon još jednog, ovog puta homofobičnog incidenta sa Chelseavim Le Sauxom) koju je morao odslužiti i platiti. Iako je Houllier netom nakon pobjede nad Evertonom stao u Fowlerovu odbranu i rekao da „to nije bila aluzija na šmrkanje kokaina, nego tradicionalna kamerunska proslava jedenja trave koju je Robbie naučio od saigrača Rigoberta Songa“ i LFC se, na poslijetku, pridružio osudi nesportskog ponašanja svog igrača, pa ga kaznio sa dodatnih 60 hiljada funti.

Žetva trofeja

Sezonu 1999/2000. Liverpoolov će menadžer iskoristiti za „čistku“ u svlačionici i definitivno slanje Spice Boys generacije u fadeout (James prodat u Aston Villu, kapiten Ince u Middlesbrough, McManaman po isteku ugovora pušten u Real), a Fowlerovu konkurenciju u napadu pojačat će Titi Camara (Marseille) i Emile Heskey (Leicester City). U sezoni gdje će četvrto mjesto na kraju značiti plasman u naredni Kup UEFA, Fowler nije dobijao baš previše (svega 14 nastupa i 3 postignuta gola u EPL) prilika za igru i bilo mu je jasno da se mora prilagoditi Houllierovoj strategiji i disciplini, ili ga u prvom timu matičnog kluba više neće biti. Pripreme je za sezonu 2000/01. shvatio ozbiljno, pa iako je u napadu bio (uglavnom) tek treći izbor (iza Owena i Heskeya), u superuspješnu Liverpoolovu sezonu (osvojena tri pehara – engleski Liga i FA kup, te Kup UEFA) ugradio je 17 svojih golova, te u odsustvu povrijeđenog Jamieja Redknappa, naizmjenično sa Samijem Hyypiäom nosio kapitensku traku oko ruke.

Nakon jedinog trofeja (Liga kup 1994/95) s početka karijere, Fowler je konačno dočekao „žetvu srebrnine“ i šampionsku paradu u Liverpoolu koja je nekoliko mjeseci kasnije, u augustu 2001, obogaćena osvajanjem UEFA-inog Superkupa protiv Bayerna u Monte Carlu. Iako je desetak dana ranije, zbog incidenta na treningu sa pomoćnim trenerom Philom Thompsonom, bio udaljen iz ekipe za meč protiv Manchester Uniteda (Charity Shield), Fowler je na travnjak stadiona Louis II s klupe, ipak, istrčao u 83. minuti, te učestvovao i u osvajanju ovog, već petog trofeja u kalendarskoj godini što je slavni klub sa Anfielda, nakon decenije stagnacije, konačno vratila u engleski i evropski fudbalski vrh.

Razlaz sa Liverpoolom

No, Fowlerov odnos sa Houllierom je bio trajno narušen, sve su rjeđe bile prilike u prvih 11, a kada bi ju dobio i iskoristio kao u 8. kolu protiv Leicestera (pobjeda od 4:1, Robbiejev hattrick) Fowlerovo vraćanje na klupu već u narednom meču Francuz bi pravdao, navodnom, „nužnom rotacijom“ u prvoj ekipi. Posljednji nastup za taj, „Houllierov“ Liverpool ubilježit će 25. novembra 2001, a pet dana kasnije za 12 miliona funti preći u Leeds United. Podvlačeći u izjavama za medije da je glavni razlog za šokantan prelazak na Elland Road bilo neslaganje sa francuskim stručnjakom, te nedostatak na terenu provedenih minuta, dojučerašnji Liverpoolov Bog je Paunovima sa 12 postignutih golova (22 nastupa) pomogao da se na kraju te sezone dočepaju petog mjesta na tabeli i učešća u narednom Kupu UEFA. Bio je dio engleske reprezentacije koja je na SP 2002 u Južnoj Koreji i Japanu stigla do četvrtfinala, mada je tu (uglavnom) grijao klupu i ubilježio tek jedan ulazak u igru.

Pred sezonu 2002/03. mu se stanje već ranije načetog kuka dodatno pogoršalo, pa je sve do decembra 2002. morao pauzirati. Leeds United upada u veliku finansijsku krizu, a Robbie se bori sa povratkom u formu gledajući kako mu većinu saigrača klupski vlasnici rasprodaju budzašto. The Whites završavaju na 15. mjestu, a uskoro će i nekoć najbolji finišer na fudbalskom Ostrvu (kojemu je u međuvremenu dobro pala tržišna cijena) dići sidro i na insistiranje Kevina Keegana, za tri miliona funti preći u Manchester City. Za tri godine među Građanima će u 80 nastupa postići 21 gol, ali i skoro stalno kuburiti s povredama, te povremeno van terena ponovo „zasrljati“ sa starim pajtosom McManamanom koji mu se u nebeskoplavom dresu pridružio 2003, na povratku iz madridskog Reala.

Happy End

Da bi priča jednog od Liverpoolovim navijačima najdražeg igrača svih vremena ipak dobila happy end, pobrinuo se Rafael Benitez. Španski je stručnjak u svojoj drugoj sezoni na klupi Liverpoola, nakon trijumfa u Istambulu 2005. kojem je sa tribina u svojstvu navijača svjedočio i sam Bog, u januaru 2006. i na bazi free transfera, u redove Crvenih vratio Fowlera. Doček Liverpoolovih navijača na utakmici protiv Birminghama je bio veličanstven, a 11-ka na leđima koju je zadužio pri povratku bit će opjevana na jednoj od zastava sa čuvenog Kopa te večeri („God – number eleven, welcome back to heaven“).

Slijedila je posljednja sezona i po za vrijeme koje se Fowler, po vlastitom priznanju kasnije, „svakog jutra budio sretan kao dijete na Božić“. Uspio je u tom periodu skupiti 30 nastupa i (uglavnom iz penala) zabiti 8 golova, a 13. maja 2007. protiv Charltona je, noseći kapitensku traku, po posljednji put nastupio za Liverpool FC. Dva minuta pred kraj je zamijenjen, a ovacije na krcatom Anfieldu se se nastavile i tokom kompletnog „počasnog kruga“ koji fudbaleri engleskih timova, obično u društvu svojih obitelji, na kraju svake sezone izvode pred svojim navijačima.

Ostavština

Sve ono što je uslijedilo kasnije – veteransko-igračke epizode u Cardiffu, Blackburnu, Australiji i Tajlandu, kao i one trenerske na Dalekom istoku – manje je bitno za armiju Liverpoolovih navijača širom svijeta. Čovjeku koji je svojevremeno, u partnerstvu sa nerazdvojnim McManamanom („The Macca and Growler Partnership“) uspješno ulagao u trkaće konje (prvom kupljenom paripu dali ime „Some Horse“, a drugom „Another Horse“), te stizao na listu 1.000 najbogatijih Britanaca (2005) će zauvijek u životopisu stajati da je u 369 nastupa za LFC zabio 183 gola i upisao 49 asistencija. I to je sasvim dovoljno da im u pojakoj konkurenciji 19-strukog prvaka Engleske i 6-strukog Evrope bude jedna od najboljih „devetki“ ikad.

„Golovi od zemlju, pa u rašlje. Golmanu gore rukavice“, reći će mi ushićeno blizak prijatelj kad ga upitam sjeti li se Robbieja. Za ljubitelje najljepše igre širom planete on je bio Robbie Fowler. Za navijače Liverpoola jednostavno Bog.

Sudijska nadoknada

Latifić: Buha na raskrsnici
Latifić: España 1982
Latifić: Radanović
Latifić: Dobacivanja
Latifić: Prvi baraž
Latifić: Jedna peta u Prateru
Latifić: Mesari u kopačkama
Latifić: Kako bez navijača?
Latifić: Sin vjetra
Latifić: Bitka za Beograd
Latifić: Vremeuroplov
Latifić: Eurotacija 2021
Latifić: Vrlo dobar EURO
Latifić: Fisovanje
Latifić: Treba i s parama znati

Baković: Hermit
Rilke: Jesenji dan
Rodić: Reminiscencija