Sudijska nadoknada
Od 15. do 29. septembra 1979. godine u Splitu i okolici održane su VIII Mediteranske igre. Manifestacija koja je okupila 2.408 sportista iz 14 država sa tri kontinenta bila je najveći sportski događaj koji je do tada organizovala i ugostila SFRJ, a do danas ostao najobimniji, pa i najznačajniji festival sporta koji se ikad desio u Dalmaciji. Imao je Split i prije te 1979. svoj Hajduk, Jugoplastiku, plivačice i vaterpoliste, veslače i tenisere koji su postizali sjajne rezultate širom Evrope i svijeta. Talenat, entuzijazam, dišpet, upornost, specifičan, južnjački temperament, pa i mentalitet činili su ga oduvijek svojevrsnom sportskom prijestolnicom u okviru bivše države, pa i šire. No, sportska, a ni gradska infrastruktura nisu pratile tu nadarenost i rezultate.
O tadašnjoj zapuštenosti Starog placa, Firula i plivačkih bazena, skučenosti stare košarkaške dvorane na Gripama, te o brojnim nedostacima sportskih borilišta širom grada bi vam bolje i detaljnije mogli reći splitski sportisti, pa i građani/pasionirani ljubitelji sporta iz tih 1970-ih. Stoga je i ta 1975. u kojoj je Split konačno, iz drugog pokušaja (domaćinstvo VII MI ‘75 umjesto Splita dodijeljeno Alžiru) dobio organizaciju ove “male Olimpijade zemalja sa izlaskom na Mediteransko more”, bila ključna i prelomna u razvoju, modernizaciji, pa i cjelokupnoj renesansi ovog grada. Split je ubrzo nakon divnih vijesti iz Alžira postao veliko gradilište i novi, veleljepni sportski objekti, pa i saobraćajnice, parkovi i smještajni kapaciteti počeli su nicati širom grada pod Marjanom. Sve da bi sredinom septembra 1979. Split i zaista, kako reče Oliver, postao “rascvala grana, sunčani, lipi cvit Mediterana”.
Split i okolica u novom ruhu
Entuzijazam oko organizacije ovih igrara proširio se širom Dalmacije, pa i bivše Juge. Sjajno dizajnirani logo (Boris Ljubičić) i maskota Adrijana (Oskar Kogoj) uskoro su se mogli naći na poštanskim markicama, privjescima za ključeve, sportskim torbama, majicama, papučama za plažu… u prodavnicama od Vardara pa do Triglava. Kako je ugošćavanje tolikog broja sportista koji su se trebali takmičiti u čak 26 različitih sportova tražilo kapacitete puno veće nego što ih je mogao pripremiti samo Split – domaćinstvo Mediteranskim igrama 1979 prošireno je na još 8 (Zadar, Šibenik, Trogir, Sinj, Omiš, Makarska, Supetar i Hvar) dalmatinskih gradova. Zasukali su se rukavi, pljunulo u šake, pa su novi i renovirani fudbalski i atletski stadioni, sportske dvorane, bazeni, veslačke staze, hipodromi, streličarski i teniski tereni, čak i oni za hokej na travi počeli da “sijevaju” širom srednjeg Jadrana. Rezultati tog neimarstva su pred samu ceremoniju svečanog otvaranja na prelijepom stadionu u Poljudu bili impresivni. Takvi da ih je i u svom guslarskom epu, sve u desetercu i na maestralan način, opisao čuveni hrvatski guslar i pučki pjesnik Mile Krajina (Zasiok, 15. novembar 1923 – Osijek, 13. oktobar 2014).
“Splite, grade na plavom Jadranu, sad si glavni na Mediteranu. Ljepotom si svojom nadvisio, u velegrad ti si se razvio. Tvoja povijest dvadeset stoljeća, pod Marjanom nek te prati sreća”, gudio je hvalospjeve Mile, ali i bio 100% u pravu. Najveći dalmatinski grad i njegova okolica zasjali su u nekom posebnom, dotad neviđenom svečarskom ruhu i raspoloženju.
Ozbiljne pripreme i zlatna žetva
Kako smo i koliko tih dječarskih godina moji vršnjaci i ja bili navučeni na sport već sam u nekoliko navrata i po različitim povodima (a i potrebama) pisao na ovim stranicama. Olimpijskim je igrama tih 1970-ih po popularnosti i gledanosti moglo parirati još samo SP u fudbalu, ali kako uspjeha nogometne reprezentacije bivše države tih godina nije bilo, ljubitelji sporta su se okretali košarci, vaterpolu, rukometu, veslanju, boksu, hrvanju, čak i atletici gdje bi svako malo leglo neko zlato, srebro ili bronza sa EP, SP ili OI. Takmičarski gledano, te Mediteranske igre su bile svojevrsni filter za Olimpijadu koja se naredne godine održavala u Moskvi i na koju su mogli samo oni, baš najbolji sportisti tadašnje Jugoslavije. Preduslov da uđeš barem u širi krug olimpijskih kandidata je bio da na MI u Splitu napraviš vrhunski rezultat, pa je ozbiljan i opsežan trenažni proces krasio pripreme većine reprezentativaca u svim sportovima zastupljenim na ovim igrama. Takav sportski stav je rezultirao dotad neviđenom žetvom medalja.
Jugoslavija ih je tog septembra na domaćem trenu osvojila čak 127. Po broju osvojenih zlata (56) našla se po prvi, a i posljednji put u svoj sportskoj povijesti na prvom mjestu, ispred Francuske (55) i Italije (49). Ako se od pojedinaca poput Matije Ljubeka (kajak, tri zlata), Boruta Petriča (plivanje, tri zlata i dva srebra), Mime Jaušovec (tenis, dva zlata), brojnih boksera i stonotenisera i očekivalo da izdominiraju u datoj, mediteranskoj konkurenciji, a vaterpolo, obje rukometne, čak i muška odbojkaška reprezentacija su bile prvi favoriti uoči početka takmičenja u tim sportovima, tako je bilo i rezultatskih senzacija, prijatnih i neprijatnih. U jednog od junaka MI 1979 se, tako, prometnuo atletičar Dragan Životić (zlato i mediteranski rekord na 800 metara koji će potrajati čitave 34 godine, srebro u štafeti 4 x 400 metara), a veliko, pozitivno iznenađenje napravili su i zlatni reprezentativci u sportu koji je danas skoro pa izumro na ovim prostorima – hokeju na travi.
Podbačaj košarkaša i fudbalska enigma
Negativno i potpuno neočekivano razočarenje, pak, domaćoj sportskoj javnosti priredili su košarkaši. U konkurenciji nejakog Egipta, Maroka i Tunisa, u ta vremena košarkaški skromne Turske i stare balkanske “mušterije” Grčke, aktuelni svjetski prvaci (Manila, 1978) i bronzani sa EP koje se u junu iste godine odigralo u Italiji, dozvolili su da ih u finalnom meču Grčka savlada sa 85:74, pa punu novu, veliku dvoranu na Gripama natjera na zvižduke i prijevremeno pražnjenje tokom svečane ceremonije dodjele medalja. Slaba i skoro pa nikakva utjeha, a i opravdanje za ovaj podbačaj teško da su se mogli naći u činjenici da su na ovom turniru nastupili u “kombinovanom” (R. Žižić, R. Radovanović. D. Pavličević, M. Nakić, A. Knego, B. Petrović, M. Marić, Ž. Poljak, S. Hadžić, I. Dukan) sastavu.
Sličan, B tim za fudbalski turnir na ovim Igrama sklepao je i tadašnji FSJ, odnosno njegov produženi nos u liku i djelu selektora Ivana Toplaka. “Spoj mladosti i iskustva”, ta kombinacija već zrelih, dokazanih prvoligaških igrača, bivših mladih reprezentativaca, te onih koji su tek kucali na vrata najbolje selekcije i/ili zbog ovih ili onih razloga bili preskakani na ranijim spiskovima, nije bio garancija da će se i napraviti vrhunski rezultat. A u konkurenciji tri evropske reprezentacije (Francuska, Grčka, Turska) koje su na turnir također došle sa amaterskim, olimpijskim i B timovima, te četiri predstavnika Afrike (Egipat, Alžir, Maroko i Tunis), sve osim zlata na domaćem terenu je i za takvu, u ta vremena nepouzdanu, prevrtljivu i svakojakim podbačajima opterećenu nogometnu SFRJ, smatrano neuspjehom.
I Šibenik sjaji
Zbog zauzetosti poljudske školjke atletskim takmičenjima, sve utakmice grupne faze takmičenja, kao i oba polufinala odigrana su na renoviranim stadionima u Omišu (“gradić na ušću Cetine, ima plaže i uvale fine”, Mile Krajina), Zadru i Šibeniku. U gradu za koji Mile u svom guslarskom epu naznači da se “diči katedralom” su domaćinstvu dijela MI 1979 zahvaljujući, renovirani i utegnuti nogometni stadion na Šubićevcu, veslačka staza u Zatonu i sportska dvorana na Baldekinu. NK Šibenik, tadašnji trećeligaš je dobio potpuno novu istočnu i krov nad zapadnom tribinom, nove svlačionice i upravnu zgradu, a nad travnjakom stadiona koji je u to vrijeme nosio ime narodnog heroja Rade Končara, zasjali su čak i reflektori.
Na samom otvaranju turnira, 21. septembra 1979. i u prvom kolu grupe A se, tako, na Šubićevcu okupilo čitavih 18, po nekim izvještajima i preko 20 hiljada gledalaca. Jugoslavija je to veče savladala Egipat sa ubjedljivih 3:0 (strijelci Primorac, Slišković i Zl. Vujović), a slično ponovila dva dana kasnije u Zadru (14 hiljada gledalaca) protiv Grčke koja je izbušena sa 5:1 (Slišković, Pašić, R. Janjanin 2 i Primorac). Prvo mjesto u grupi A i plasman u polufinale potvrđeni su 25. septembra ponovo u Šibeniku, pred 12 hiljada gledalaca i protiv Maroka (2:1, Zl. Vujović, Šestić).
Sastav u kojem su, shodno tadašnjem “nepisanom pravilu” o “nacionalnom ključu”, a u vezi sa samim mjestom održavanja MI, dominirali Hajdukovci (Primorac, Rožić, braća Vujović, Krstičević), a solidno bili zastupljeni prvotimci Dinama (Ivković, Bogdan, Janjanin) i Rijeke (Hrstić, Cukrov), imao je i dva Zvezdaša (Aleksandar Dika Stojanović i Miloš Šestić), po jednog igrača Sarajeva (Predrag Pašić), Željezničara (Nenad Starovlah) i Slobode (Ismet Hadžić), te dvojicu Veležovaca (Blaž Slišković i Dragan Okuka). Ako je (u to vrijeme) dvadesetogodišnji Baka bio nebrušeni dijamant YU nogometa i u ovoj selekciji predodređen da bude glavni igrač, onda je uvrštavanje 25-godišnjeg Okuke na konačni spisak od 17 reprezentativaca, činilo se, najviše imalo veze sa tim što je prvi pomoćnik selektora Toplaka bio Vukašin Višnjevac, tadašnji trener mostarskih Rođenih.
Polufinale na Šubićevcu
Bilo kako bilo, ta se reprezentacija obrela u polufinalu i dupke ispunjene tribine šibenskog stadiona dočekale su je i tog četvrtka, 27. septembra 1979. Protivnik u polufinalu je bila reprezentacija Alžira koja je u Split došla odlučna da ponovi uspjeh sa MI 1975, kada su kao domaćini osvojili zlato. Bilo je to i vrijeme buđenja afričkog, posebno magrebskog fudbala (Tunis na SP 1978 ubilježio prvu pobjedu jedne afričke reprezentacije u mundijalskoj historiji), a Pustinjske lisice su nekako najozbiljnije i najambicioznije shvatile ovaj turnir u čijoj su grupnoj fazi u okviru grupe B upisali jednu pobjedu i dva remija – dovoljne za drugo mjesto i plasman u polufinale.
Fakat da je snimak kompletnog meča i danas, skoro 44 godine nakon njegovog odigravanja, jedini od tolikog broja raznih sportskih događaja koji su se tih dana dešavali na Mediteranskim igrama, dostupan na YouTubeu – svakako ga čini legendarnim i posebnim. No, takve epitete zaslužio je i svime onim što se tog predvečerja desilo na travnjaku.
Jugoslavija je ubrzo nakon prvog zvižduka švicarskog sudije Brune Gallera izborila penal (Zoran Vujović) kojeg je Boro Primorac u četvrtoj minuti rutinski pretvorio u 1:0. U ostatku prvog poluvremena Alžirci su se, uglavnom, disciplinovano branili i preko brzonogih napadača pokušavali da iz protivnapada ugroze dosta statičnu i tromu odbranu Plavih. Napad koji je u prethodne tri utakmice tog turnira zabio 11 golova tu je veče, nažalost po domaće navijače, bio poprilično indisponiran, a nekako se stalno strepilo da bi Zo. Vujović i Starovlah na bekovima, Primorac i kapiten Rožić na stoperima, te iskusni (25) Stojanović na golu, inače nesklon istrčavanjima sa gol-crte, negdje mogli kiksnuti, zakasniti i/ili doći u koliziju. Na odmor se, ipak otišlo sa 1:0 za Jugoslaviju, sa pomiješanim osjećajima nezadovoljstva što se “nije zabio drugi i praktično riješilo pitanje pobjednika”, te sreće što je Dikina mreža ipak ostala netaknuta.
Dramaturgija u nastavku
No, Plavi su sa nepovezanom i jalovom igrom nastavili i u drugom poluvremenu, pa kad su Janjanin i Slišković propustili veliku priliku da početkom nastavka povise na 2:0, bilo je vrijeme da se na drugom kraju terena “jave” Alžirci. Prvo je sijevnula jedna kontra gostiju koju je Stojanović odbranio nogama, pa je par šuteva Alžiraca završilo pored ili iznad gola. U 60. minuti, ipak, nije bilo spasa. Golman Crvene zvezde jednu loptu upućenu sa desne strane alžirskog napada nespretno je ispustio u svom petercu, pritrčao je Lakhdar Belloumi i poravnao na 1:1. Samo devet minuta kasnije uslijedio je potpuni rezultatski preokret, a šok i nevjerica zagospodarili šibenskim stadionom. Groteskan nesporazum Stojanovića i Rožića omogućio je Bachiru Douadiju da na semafor postavi rezultat od 1:2. Ubrzo Alžirci u još jednoj kontri dolaze u situaciju “2 na 1” i u priliku da obezbijede pobjedu, ali je nerezonski i neprecizni šut jednog od alžirskih napadača spasio Stojanovića.
Sreću i spas selektor Toplak će, na opšte iznenađenje, tu veče potražiti i naći u liku i djelu Srećka Čečija Bogdana. Dinamov stoper će u igru ući umjesto Pašića, pa u finišu meča prvo u 84. minuti na vrhu šesnaesterca sjajno, “na pluća” primiti dodavanje Sliškovića koje će neodbranjivim volejem pospremiti u lijeve rašlje alžirskog gola za 2:2. Četiri minuta kasnije, Baka će provrtiti trojicu Alžiraca na desnom krilu, iznuditi slobodan udarac/skraćeni korner, pa loptu iz prekida zavrnuti u srce kaznenog prostora gdje je u ulozi centarfora čekao Čeči. Bogdanov šut alžirski golman nekako uspijeva da odbrani, ali na drugoj stativi je Miloš Šestić koji loptu, ipak, uspijeva da ugura u gol za 3:2 i slavlje na terenu i tribinama. Al ne lezi vraže…
Lisice su bijesne
Bogdan prvi trči Šestiću u zagrljaj kako bi podijelili radost, no na njih, kukavički i sa leđa nasrće iznervirani alžirski stoper Mahmoud Guendouz koji, očito, nije mogao da se pomiri sa ovakvim rezultatskim raspletom u finišu utakmice. Šestića sapliće, a Bogdana punim i sa strane, kopačkom udara u lice. Odmah nakon toga, u slalomu između naših i alžirskih igrača bježi ka korneru ispod zapadne tribine, čupa korner zastavicu i njom se, kao, brani od jugoslovenskih reprezentativaca koji žele da ga zgrome. Kompletne su ekipe, uključujući i rezervne igrače, stručne štabove i tehničko osoblje u gužvi kod kornera, a par bubotki dobija i Ismet Hadžić kojeg jedan Alžirac udara s leđa, pa onda brzo svlači dres da ga sudija “ne prepozna”, te zasluženo isključi iz igre.
1979. je godina i naravno da VAR-a nema ni u vizijama. U pokušaju da vinovnike ovog incidenta odgovarajuće kazni i podijeli im crvene kartone, švicarski se sudija, skupa sa pomoćnicima, pomalo i pogubio, ali je istina i da mu potpuno podivljali Alžirci to nisu dozvolili. Kada je napokon crveni pokazao glavnom kavgadžiji Guendouzu, jedan od pomoćnih trenera alžirske reprezentacija ga udara nogom, a ostatak ekipe ganja na putu prema svlačionici gdje se žurnim korakom zaputio nakon što je, sasvim opravdano, prekinuo meč. Onaj što je udario Hadžića, pa skidao dres – opet čini isto, samo obrnutim redoslijedom, u namjeri da prebije sudiju Gallera. I da ne bi intervencije lokalne milicije koja je utrčala na teren i spriječila cipelarenje glavnog sudije, sigurno je da bi Švicarac završio na nekom od odjeljenja šibenske bolnice. Vrlo brzo meč je i trajno prekinut, te registrovan rezultatom postavljenim u 88. minuti, 3:2 za Jugoslaviju.
Vrijednosti i tekovine
Dva dana kasnije Plavi su pred 50 hiljada ljudi na Poljudu deklasirali (3:0, Pašić, Zl. Vujović 2) Francusku i osvojili zlato, a i danas je malo nejasno i teško se sjetiti kako su i u kom sastavu Alžirci u utakmici za treće mjesto savladali Grčku sa 2:1? Bar ih je 5-6 trebalo biti suspendovano i trajno odstranjeno sa turnira. Nemile i nesportske scene sa opisanog polufinala fudbalskog turnira, srećom, neće ostati jedine uspomene, niti glavne tekovine Mediteranskih igra 1979. Bit će to, kao što već rekosmo, sjajni sportski objekti koje su Split i okolica dobili u amanet i koji će nas i danas, skoro pola vijeka nakon njihove izgradnje, podsjećati na neka sretnija, ili barem spokojnija vremena.
Legenda kaže da je tadašnji prvotimac Hajduka i A reprezentativac Jugoslavije, Dražen Frfa Mužinić, izabrao povoljan trenutak, pa lično kod pokrovitelja MI 1979 i predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita, isposlovao da poljudska ljepotica nakon Igara pripadne Hajduku, a ne gradu Splitu na kojem bi Majstori s mora bili tek podstanari.
I dobro je da je tako, jer kako reče/otpjeva/odgusla Mile Krajina: “U Poljudu stadion je dika, ljepoticom nazvan zbog oblika. Oblik pladnja, konstrukcija krovna, po izvedbi vrlo izazovna. Rekao bi ko u zraku stoji, čast onome tko ga tako spoji. Kad ga gledaš sa zemlje i zraka, poza mu je impresivna svaka. Svu prateću on ima tehniku, za nogomet i za atletiku. Splitski Hajduk imat će arenu, nek koristi svu blagodat njenu. Uz Plinaru dosta se mučio, pa je s pravom ovo zaslužio“.