Latifić: Mesari u kopačkama

Sudijska nadoknada

Da bi igra što postoji više od stoljeća i po i nastavila biti uzbudljiva i interesantna, te primat najpopularnijeg sporta neprikosnoveno držala u svojim nogama tokom svih tih godina, bilo je neophodno da se redovno osvježava, unapređuje i razvija. Načini igre i pojedina pravila vremenom su morali biti modificirani, pa je sasvim jasno da od današnje planetarne obljubljenosti fudbala ne bi bilo ništa da je, kakvim nesretnim slučajem, ostao zarobljen i sputan okovima 19. vijeka.

Uz evoluciju igre, razvijali su se i oni koji je igraju. Ono što je na terenu prolazilo u, na primjer, 50-im, 60-im, 70-im… godinama prošlog vijeka, teško da bi moglo u 20-tim ovog, a počesto smo svjedoci javnih i privatnih debata/tlapnji/nagađanja o tome kako bi se ti bivši nogometaši, posebno oni najbolji među njima, snašli u današnjim fudbalskim okolnostima. Da li bi i sada bili takvi majstori kao nekoć, ili tek prosječni igrači, statisti? Dohvatači lopte, niželigaši?

Ukoliko pak zamijenimo teze, pa najbolje fudbalere današnjice pokušamo smjestiti u davna, prohujala vremena iza nas, dolazimo do iste ili bar slične dileme. Da li bi Cristiano Ronaldo (36 godina), Lionel Messi (33), Luis Suarez (34) ili Zlatan Ibrahimović (39) i na terenima prije 50-ak godina pravili čuda, te na nogometnom nebu sijali tako jako i dugo? Na stranu sve drenaže na modernim travnjacima, unaprijeđeni režimi ishrane, treninga i sportskog života. Zaboravimo i broj dozvoljenih izmjena u ekipama koji je od nekadašnje nijedne narastao do današnjih pet, zanemarimo vraćanje lopte golmanu u ruke, aktivni i pasivni ofsajd, VAR. Tuklo se, brate, onomad i to krvnički. Posebno istaknute napadače, veziste, playmakere.

Pucale su kosti, izvrtala se koljena i zglobovi svako malo, a vinovnici nemilih događaja bi za mesarske zahvate na terenu i onesposobljavanje rivala od sudija rijetko kad bili propisno i adekvatno kažnjeni. Za direktan crveni karton, činilo se tada, morao si (skoro pa i bukvalno) ubiti protivnika na terenu. U poređenju s tim, po zdravlje igrača mračnim, srednjevjekovnim periodom, danas su najbolji fudbaleri planete zaštićeni kao spomenici kulture. Sijevaju žute i crvene karte na skoro svaki pokušaj grubijanstva, pa plemenite i najsjajnije nogometne zvijezde opstaju i, na opšte zadovoljstvo publike, traju znatno duže. I hvala fudbalskom Manituu da je tako.

Neodvojivi dio tih prošlih vremena, svojevrsnog raja za fudbalske mesare, kostolomce i brijače bila je i Prva liga SFRJ. Nije da se nije udaralo i u drugim dijelovima tadašnje nogometne Evrope, dapače, no najbolji smo uvid u to nasilje, razumljivo, imali u elitnom takmičenju bivše države. Druge i treće, međurepubličke lige da i ne spominjemo. Svaki je od prvoligaša, bez razlike i izuzetka, u svom sastavu morao imati barem jednog tepača, ili, kako se u tim vremenima pokušavalo nevino zapakovati/formulisati, igrača za specijalne zadatke. Isti bi, obično, bio zadužen za čuvanje najboljeg fudbalera protivničke ekipe, a kako je sudijski kriterij obično dopuštao svakojake startove (sa i bez lopte), nerijetko su zvijezde ili mladi talenti rivala završavali na nosilima, u ambulantama ili lokalnim bolnicama. Bivale im prekidane, upropaštavane, ponekad čak i zauvijek okončavane igračke karijere.

U 1970-im se tako, na primjer, većini exYU prvoligaša ledila krv u žilama i stvarala mučnina u stomaku kada bi na red došlo gostovanje u Tuzli. Na neuglednom (dotrajale tribine, uvijek grozan teren, zahrđali semafor iznad trošnih svlačionica, te pored njih parkirani citroen hitne pomoći, vječno spreman da novu žrtvu Slobodine odbrane preveze do najbližeg Doma zdravlja) Tušnju, čekali bi ih crveno-crni tuzlanski neboderi (Avdičević/Verlašević, Hatunić i Alibegović) i ako je igdje vrijedila, te u djelo se redovno sprovodila ona stara lopta može proći, a igrač nikada izreka, onda je to morao biti Grad soli. Poseban je strah (a i neopisivu bol) u kosti uvlačio Jusuf Hatunić koji je izgledao poput najgoreg zlikovca, te bio građen tako da su se protivnički napadači, sve i da ih nije maštrafio, naprosto odbijali od njega.

U to vrijeme popularnih floskula da je fudbal muška igra i da nije balet, Hatunić se držao kao pijan plota i na treninzima, pa kad su u Slobodi uvidjeli da je uspješan u onesposobljavanju čak i vlastitih saigrača, naređeno mu je da na klupske treninge dolazi u mićovkama. Male, gumene, mekane i proste patike krasile su tako stopala ovog grubijana, dok je ostalim Solarima, onima koji su ipak shvatali razliku između dobra i zla, prijatelja i neprijatelja, bilo dozvoljeno da budu u kopačkama.

No, 9. oktobra 1974. na stadionu JNA u Beogradu, Jusuf je na gostovanju Partizanu morao biti u kopačkama, pa će pogibeljni start u 31. minuti utakmice zauvijek prekinuti karijeru darovitog dvadesetogodišnjeg igrača Crno-belih Zorana Racića. Na tribinama se samo čulo da je nešto zlokobno puklo, a kad je nekoliko sekundi kasnije uvidio šta je uradio, Slobodin half se ispružio na terenu i počeo da se previja, glumeći da je i on povrijeđen. Ni otvoreni lom desne potkoljenice mladog Racića neće biti dovoljan sudiji Ivanu Radiću iz Solina da Hatuniću pokaže makar žuti karton, pa je meč u nastavku, zbog pokušaja domaćih igrača da se Tuzlacima osvete za Jusufovo divljaštvo, jedva priveden kraju iako je Hatunić ubrzo nakon incidenta zamijenjen.

Ironije u činjenici da je isti igrač dvije godine kasnije prešao baš u Partizan, postao nezamjenjiv prvotimac, stub odbrane, pa čak i reprezentativac Jugoslavije, bilo je i napretek. Grobari su ga ludo zavoljeli, kleli se u njega, te u narednom periodu (1976-1978. i 1979-1981) uživali u tome da gledaju kako Musa (kako su mu, u međuvremenu, protepali) na terenima širom bivše Juge dere jarčeve, kozliće i ostale domaće životinje. Da je čovjek dobar k'o lebac, ipak, nisu mislili i igrači drugih timova koji će se, poput Hajdukovog Ivice Šurjaka, na primjer, zauvijek sjećati grubih startova i vlastitih polomljenih rebara. I kad bi se u reprezentativnim trenerkama i dresovima povremeno našli u istom timu, Musa bi imao svoj kont. „Šta ćeš popit, Hatuna?“, upitao ga je Šuro jednom tako, dok su imali slobodno i bili skupa u gradu. „Dvi pive!“, spremno bi odgovarao Katil iz Dobošnice.

Da nije bilo Milana Ribara i njegovog posebnog plana i programa priprema, sarajevski Željezničar se vjerovatno ne bi nikad domogao titule prvaka bivše države u sezoni 1971/72, kao ni četvrtfinala Kupa UEFA iste fudbalske godine. Zbog rekonstrukcije stadiona Grbavica (1968-1976), Željo je svoje mečeve igrao na Koševu, ali je trenirao i za iste se spremao na vlastitom bunjištu u Dinarskoj (danas Zvorničkoj) ulici. Legendarne su priče i anegdote sa treninga iza južnog gola gdje su se vježbali i do savršenstva dovodili klizeći startovi, a kako su u izvođenju istih bili vješti Enver Hadžiabdić, Velija Bećirspahić, Dragan Kojović ili Hajrudin Rutko Saračević, ponajbolje znaju igrači ostalih prvoligaša. Po gradu je u to vrijeme kružila i (možda ipak malo podebljana) priča da izvjesni Nedim Dautović u dresu Željezničara jede malu djecu. Svijetla tradicija žileta sa Grbavice nastavljena je i nakon Ribara koji je sa plavog kormila otišao 1976, a u 80-im ju je najviše njegovao i održavao desni bek Branislav Bane Berjan.

U sezoni 1982/83 gradski rival FK Sarajevo je u Kupu UEFA dogurao do 3. kola (1/8 finala) i pred mečeve sa belgijskim Anderlechtom ostao jedini (Dinamo, Hajduk i Crvena zvezda eliminisani u 1. i 2. kolima) predstavnik bivše države u Evropi. Sedmog novembra 1982, nešto više od dvije sedmice prije gostovanja Sarajeva u Briselu, na Grbavici je igran vječiti, 45. po redu prvenstveni derbi gradskih rivala. Berjan je žestokim startom u jednom trenutku pokosio Predraga Pašića, slomio mu nogu i od fudbalskog ga travnjaka, ispostavit će se kasnije, odvojio u narednih osam mjeseci. Sudija (zvuči poznato?) nije čak ni prekršaj dosudio, a gosti su, osim minimalnog poraza na kraju, pred super važne duele sa belgijskim gigantom, ostali bez svog, uz Safeta Sušića svakako, najboljeg igrača.

Koliko je vodu pila priča da su plavi i bordo fudbaleri na terenu ljuti neprijatelji, a van njega najbolja raja i nije bilo baš najjasnije dok smo nakon par dana u lokalnim novinama gledali sliku nježnog kostolomca Berjana kako sa buketom cvijeća dolazi u posjetu polomljenom i na koševskoj Ortopediji zbrinutom Pašiću. Reprezentativac Sarajeva će 24. novembra iste godine biti tek tužni gost u TV studiju u kojem će komentarisati brodolom svojih saigrača na stadionu Emile Versé, a slabu mu je utjehu mogla pružiti i činjenica da je Anderlecht te sezone otišao do kraja, te osvojio taj Kup UEFA.

Istini za volju, ni u taboru tima sa Koševa, kroz historiju nije falilo onih koji su znali kako onesposobiti protivnika. Nije da su se baš lomile noge, ali hinjski uštinuti, nagaziti ili odalamiti dok sudija ne gleda bio je moto mnogih, pa tako i nekih prvotimaca Sarajeva. Krajem 1950-ih i početkom 1960-ih je takav znao biti bek/stoper Ibrahim Biogradlić, za one koji su ga voljeli Glavan, a za ostale Britva sa Koševa. I kad je nekad u to vrijeme u goste dolazio zagrebački Dinamo predvođen sjajnim i stasitim centarforom Dražanom Jerkovićem, Ibro se morao na razne načine dovijati kako zaustaviti rasnog, za glavu višeg reprezentativca.

U kazneni prostor domaćina je išao centaršut iz kornera i Draža se baš spremao na nebeski skok u pokušaju da loptu zahvati glavom, te ju pospremi u mrežu Sarajeva. No, rastom niži, ali i lukaviji Biogradlić se snalazi, Jerkovića dok lebdi u vazduhu povlači za jaja, pa strašni golgeter u zraku zapinje, te ne uspijeva glavom dohvatiti loptu. Nastaje jangija i tarapana na terenu, Jerković ganja Biogradlića oko gola domaćina, hoće da prođe kroz mrežu u pokušaju da ga ščepa. Publika na tribinama luduje, igrači se na terenu iz petnih žila trude da ovu dvojicu rastave i smire, a sudija koji sporni momenat (naravno) nije vidio, poslije par minuta opšteg cirkusa, nastavlja utakmicu. Do kraja meča ove dvije legende Sarajeva (Biogradlić sa 378 nastupa apsolutni rekorder) i Dinama (Jerković u 315 nastupa zabio čak 322 gola) ne prilaze jedan drugome, te igraju na suprotnim stranama terena. Ili, tačnije rečeno, Ibro bježi od visokog Šibenčanina koji bi ga, da ga je nakon tog spornog kornera uhvatio, vjerovatno zadavio golim rukama.

Za navijače Prištine koja se u 1. ligi SFRJ po prvi put u svojoj povijesti obrela u sezoni 1983/84, Xhevdet Muriqi (Dževdet Murići) je vjerovatno bio i dobar čovjek i ljubimac i heroj. Za druge pak, posebno navijače Sarajeva te sezone, mrski mesar i obični zločinac u kopačkama. U 7. kolu (18. septembar 1983) bordo tim je na Koševu deklasirao Kosovare (6:0), no valjalo je na proljeće (18. mart 1984) u kolu 24. na revanš u glavni grad nestabilnog, ali i fudbalom zaluđenog Kosova.

Stadion u Prištini je u to vrijeme bio pravo grotlo, a iako su tribine bile predviđene za 15-ak, na iste se, uključujući i prazne površine između terena i ograde, znalo nakrcati i više od 25 hiljada gledalaca. Frenetično navijanje i užarena atmosfera, sirene, bacanje djece u zrak prilikom proslavljanja pogodaka koje su zabijali domaći ljubimci činilo je ovo gostovanje jednim od najtežih i najneugodnijih u bivšoj zemlji. Još kad bi se domaćin posebno naložio na gosta, pa se dodatno pripremio za meč, počesto je i jedino bitno bilo živu glavu izvući iz tog pakla. „'ebo bodove, daj samo kući u komadu da se vratimo“, bivao je, nerijetko, jedini ispravni rezon. Bivši igrač i trener Sarajeva Fuad Muzurović, koji je igrom slučaja bio šef stručnog štaba Prištevaca u toj, njihovoj debitantskoj prvoligaškoj sezoni, na vrijeme je upozoravao kolege i prijatelje iz matičnog kluba da ih Plisat čeka na nož. Igračima u bijelo-plavim dresovima posebno je teško pala sarajevska šestica od prije pola godine, pa su se spremili vratiti dugove. I to s kamatama.

Ispostavilo se na kraju da Sarajevo na tom gostovanju neće izvući ni bodove (4:0 za Prištinu), a niti će pojedinci ostati u komadu. Divljačkim startom sa oba đona u potkoljenicu mladog (21) Bobana Božovića, Muriqi je svoje prijetnje i obećanja ispunio, a igrača koji je u novembru 1983. upisao svoj prvi nastup za reprezentaciju Jugoslavije, zbog teškog loma noge kojeg mu je priuštio, od fudbalskog terena odvojio na skoro dvije godine. Božović se vratio tek pred kraj sezone 1985/86 i nikada više nije bio u prilici dostići oblik i formu reprezentativnog kalibra, dok je Muriqi bez ikakvih (zasluženih) kazni i sankcija nastavio orati i brijati exYu terenima, završivši karijeru u Šibeniku 1998.

Bilo je, kako rekosmo u uvodu, sličnih fudbalskih grubijana i dželata širom tog, nekoć jedinstvenog prostora od Vardara pa do Triglava. Hatunićevu zaostavštinu u Partizanu su tako, i između ostalih, nastavili obnavljati i širiti Dragi Kaličanin (šifra/slučaj Deverić) i Bajro Župić, Zoran Banković se laušenjem prvo istakao i nametnuo u drugoligaškoj Dubočici iz Leskovca, da bi se kasnije usavršio u skopskom Vardaru, beogradskoj Crvenoj zvezdi, niškom Radničkom, pa i OFK Beogradu na samom kraju karijere. „Bio je kukavica i tukao samo kući, u gostima je bio bubica ili izbjegavao da uopšte igra“, reći će neko od strastvenih fudbalskih bolesnika koji su na tribinama i ispred TV prijenosa prvoligaških mečeva visili u to vrijeme.

Šta tek reći za OFK-ovog Đorđa Serpaka koji je pred Mundijal 1982. na Karaburmi polomio Blaža Sliškovića i onemogućio mu nastup na najvećoj fudbalskoj smotri na koju u svojoj osebujnoj karijeri više nikada neće imati priliku da ode? „Dobar igrač, ali loš čovek i težak alkoholičar“, prokomentarisat će neko nedavno na društvenim mrežama Đorđetov doprinos najljepšoj igri. Ni Hajdukov Jerko Tipurić nadimak Sikirica iz Konjica nije dobio po virtuoznim potezima, driblinzima i džentlmenskom ponašanju na terenu, nego po onome što je najbolje znao da radi. Cvikati i na svaki (dozvoljeni i nedozvoljeni) način onemogućiti protivnika da ga prođe, nadmudri, zabije gol.

Hajdukov specijalac je u 70-im bio Frfa Mužinić za kojeg se pričalo da u zadnjem džepu fudbalskog šorca, a kasnije u štucni krije iglu kojom bocka protivnike. U Veležu je krajem 80-ih, barem prema sjećanjima Alena Bokšića, za prljave poslove bio zadužen Ismet Šišić, u Zvezdi Ilija Najdoski, dok je kompletna nikšićka Sutjeska znala igrati grub i tvrd fudbal. Nabrajajući sve Olimpijine, Čelikove, Dinamove (i zagrebačke i vinkovačke), Osijekove… ubice, kao i one koji su, na primjer, nosili dres titogradske Budućnosti ne bismo ovu kratku priču nikad priveli kraju.

Rijetki su samo, poput Nihada Milaka na primjer, u zrelim igračkim godinama doživjeli metamorfozu iz grubijana u tehničara. Kad se pet godina nakon šifre/slučaja Šestić (omaleni i pogrbljeni napadač Zvezde na Koševu nakon Mićinog starta s leđa u zrak letio dva metra i samo nekim čudom na zemlji završio bez ijedne frakture), te mora žutih i crvenih kartona koje je redovno dobijao u prvenstvenim i rijetkim evropskim nastupima, u šampionskoj 1984/85 sezoni FK Sarajeva prometnuo u desetku/playmakera, te izvođača slobodnjaka i prekida, na upit novinara Sportskih novosti šta se to promijenilo u njegovoj karijeri, odgovorio je kratko: „Pa, ništa posebno. Prije sam bio britak kao sablja, a sad više igram na vic. Šalu, potez, vragoliju…“.

Vrijeme fudbalskih siledžija je danas, srećom, manje-više iza nas. I oni posljednji dinosauri, poput Portugalca Pepea, na primjer, su vremenom bili primorani smanjiti doživljaj, obuzdati se i smiriti ne bi li i pozne (38) igračke godine dočekali u nekakvom pristojnom i ozbiljnom klubu kakav je Porto. Grubih faulova, nes(p)retnih lomova i povreda ima, naravno, i u današnjem nogometu, ali krivci (ukoliko se baš ne zovu Sergio Ramos ili Jordan Pickford) uglavnom budu adekvatno i pravilno kažnjeni. I novčano i isključenjem, a i brojem utakmica koje će zbog pogibeljnog starta propustiti. Kosti se na travnjacima više ne isplati lomiti nikome.

I zato pitanje sa početka priče o tome koliko bi Kristina, Leo, Sule ili Ibra trajali u onim, okrenimo na kraju i shodno današnjim fudbalskim okolnostima u kontru. Kako bi se danas snalazio i koliko u nogometu trajao, na primjer, Zlatko Vujović? Da li bismo čovjeka, koji je u 10 godina (1976-1986) igranja u ondašnjoj Prvoj ligi Jugoslavije primio toliko batina, da su pravila bila drugačija i napadači (poput današnjih) bili zaštićeniji od bijelih nosoroga, i ovih dana i u njegovoj šezdesettrećoj gledali kako se gradi, pokušava da probije pored stopera, centrira, zabije gol?

Pa, makar i u bijelom dresu njemu najdražeg, a u međuvremenu posrnulog i skoro pa propalog Hajduka?

Sudijska nadoknada

Latifić: Buha na raskrsnici
Latifić: España 1982
Latifić: Radanović
Latifić: Dobacivanja
Latifić: Prvi baraž
Latifić: Jedna peta u Prateru
Latifić: Kako bez navijača?
Latifić: Sin vjetra
Latifić: Bitka za Beograd
Latifić: Vremeuroplov
Latifić: Eurotacija 2021
Latifić: Vrlo dobar EURO
Latifić: Fisovanje
Latifić: Treba i s parama znati
Latifić: The God
Latifić: Melem na rani

Žujo: Pismo Ziji
Latifić: Melem na rani