Sudijska nadoknada
„Sanjo, ima li kakvih utakmica na televiziji?“, pita me otac jučer, dok u svojoj 93. i vlastitom stanu pokušava da osmisli barem nekakvo osvježenje u kolotečini sparnog, ljetnog popodneva. Dosadile su i njemu sure i depresivne vijesti iz zemlje i svijeta u kojima nade za bolju budućnost i optimizam ima koliko i suhih krpi na dnu mora. „Nema, stari, gotova je sezona odavno. Ide ljetna pauza, sve do augusta. Biće nekih pretkola i prijateljskih u julu, to ti je to. A što ti to pitaš kad u zadnjih pola godine imaš koncentracije za 15 minuta po tekmi, maksimalno? Tebi fali fuca, lafo?“, odgovaram i udaram kontru, istovremeno. „Ma, daj nešto, bilo šta“, skoro će u vapaju Dilfa.
Uzimam daljinski njegovog TV prijemnika, nađem mu na Sportklubu duel Hammarby IF-a i BK Häckena koji se u okviru 11. kola švedske Allsvenskan lige igra na Tele2Areni u Stockholmu. “Evo Švedi, ti voliš Švede (a i đankešve), ispoštuj ih malo”, kao savjetujem ga ja i odlazim u svoju sobu. Realno, ja –“bolesnik”, svaštogledac i fudbalski Argonaut koji voli zaploviti morima ‘dbale duž svakojakih meridijana i paralela, mogu više pod vodom nego uz švedsku ligu. Starom dajem 4-4,5 minute najviše da će izdržati uz meč kojeg sam mu ostavio na ekranu. Tako i biva. Na slijedećem “čekiranju” stanja u Dilfinoj sobi, već uveliko zvoni tušta i tma, to beznađe na N1 sa kojeg se bježi pogotkom na pravo dugme daljinskog u tek nešto vedriji, plutom optočeni program FACE TV-a. Ali, treba pravo dugme i pogodit, a ćale mi je već umoran.
Ima slike, nema tona
“I ti mi nešto sad tražiš tekme, ljetne, prijateljske. A sjećaš li se kad me davne 1982. nisi htio iz Baške Vode vozit na Sarajevo-PSG, na Papetov oproštaj? Mi u moru baš, ja ti kažem ‘haj’mo sutra u Sarajevo, odemo na tekmu, prenoćimo. Mama ostane ovdje, mi se prekosutra vratimo’. Sjećaš li se šta si mi rekao dok si uživao u akvamarinskoj rashladi?”, pitam ja, računajući da se bolje sjeća nečeg od prije 40 godina, nego boje dresova bilo kojeg od pominjanih švedskih prvoligaša od prije 4 minute. “Nemam pojma”, iskren je Dilfa. “’Jesi mahnit?!’ To si mi rekao”, podsjećam ga na tu davnu epizodu i nikad odgledanu fudbalsku poslasticu na Koševu u kojoj Safet Sušić, ipak, nije odigrao svoju posljednju utakmicu u bordo dresu.
No, pobjegnimo na čas iz davne i svijetle prošlosti u mračnu i turobnu sadašnjost kojoj i sve okomitije zrake Sunca što tope asfalt i peckaju kožu teško mogu pomoći da se prozrači i sine. ‘Rajvo ovih dana umjesto sa PSG-om na Koševu igra prijateljske mečeve sa Iskrom iz Danilovgrada. No, dobro je i to jer Crnogorcima prošlog četvrtka stavi 7 komada, a znaju svi kako se u posljednje vrijeme srozalo i palo skoro sve što ima veze sa ovim fudbalskim klubom. Uključujući ubjedljivu većinu svega što se o najpopularniju igru u Bosni i Hercegovini kači, veže, te prodaje pod nogomet, također. Sedam Iskri tako daje nadu da će makar susramlja biti manje nego prošle, teško snošljive i svakog prezira vrijedne sezone.
U Evropi, posebno u njenim najjačim ligama i takmičenjima, maksimalnog uzbuđenja, kvaliteta i rezultatske neizvjesnosti ne da nije nedostajalo, nego ih je bilo i za skladištenja i za izvoz. Stres je obojio posljednje dane sezone 2021/22, a kompresija zgusnutih kalendara najjačih prvenstava i UEFA-inih natjecanja u finišu je skoro baš svakog dana nudila meč koji se za nešto vrlo bitno, počesto “na život i smrt” igrao. Onda uleti besmisao četiri kola Lige nacija i jasno se vidi da velika većina igrača diše na škrge. Da ne može, možda i želi, ali je glava u hladu palme, noga u morskom plićaku. Sudija sviraj kraj!
Odmor kao nužnost
Trebaju se svi dooooobro odmoriti od fudbalskog overloada kojim smo i mi, u ovoj našoj krajnjoj korisničkoj vuko.ebini bili zatrpani sve do prije 15-ak dana i tu, da je sve normalno oko nas, nema ništa sporno. Igrači na svojim FB, Instagram i Twitter profilima stavljaju fotke sa atraktivnih i bjelosvjetskih morskih žalova i bazena, pucaju torza i od uha do uha osmijesi na njihovim tijelima i licima. Ti možeš to da pratiš ili ne, suosjećaš sa svojim ljubimcem dok mu šalješ lajk i poručuješ da uživa (“odmori se, zaslužio si” je najjača) ili, pak ignorišeš sve što ima veze sa godišnjim odmorima najvećih fudbalskih zvijezda. Priče o tome kako Jack Grealish, na primjer, partija i kao “pretjeruje” na Ibizi i u Las Vegasu jednako su besmislene kao i one koje se posljednjih dana u medijima pokušavaju servirati prilikom “nerezonskog” prelaska iz jednog u drugi veliki evropski klub.
Sadio Mane je nakon šest godina Liverpoolov Anfield odlučio zamijeniti Bayernovom Allianz Arenom i sva šuplja po ostrvskim portalima, podcastima, TV emisijama u stilu “kako, zašto, pa gdje će u Bundesligu, pa Bayern više nije evropski vrh…” pada u vodu kada se sazna da će za razliku od Liverpoolovih 100, u naredne 3 godine u Münchenu zarađivati 360 hiljada funti sedmično. A u 31. je, na kraju svježe potpisanog ugovora sa Die Rotenovcima će biti već veteran, manje-više zreo za penziju. I što ne bi uzeo cifru u posljednjem kvartalu svoje, po svemu, sjajne i uspješne karijere? Hasan Salihamidžić misli da je Senegalac zaslužuje, a opšte je poznato da ju Mane neće proćerdati na bijesna auta i razularene provode. Sadio ne zaboravlja svoje korijene, niti odakle je potekao.
Jezik “šuški” i nerealnih želja
Prelazni rok u najjačim ligama što trenutno miruju se solidno zahuktava i premda će verifikacije i službeno morati sačekati 1. juli 2022, u protekle su dvije sedmice već mnoge fudbalske ribe i ptice promjenile jata. Što pod vodom, što u zraku. Liverpool je iz Benfice doveo Urugvajca Darwina Núñeza, više kao odgovor na Manchester Cityjevo angažovanje Erlinga Haalanda iz dortmundske Borussije, nego kao zamjenu za spominjanog Manea. Arsenal, iznenađujuće “proaktivan” na otvaranju transfer windowa, završava Marquinhosa iz Sao Paula, Vieiru iz Porta, Jesusa iz Manchester Cityja. Ne miruju ni komšije iz Tottenhama, pa će dres Mamuza u sezoni 2022/23 nositi Bissouma (Brighton), Perišić (Inter) i Forster (Southampton). Newcastle u svojoj PIF “reorganizaciji” zdipi ispalom Burnleyju odličnog golmana (Nick Pope), Aston Villa, osim trajnog angažmana Coutinha dovede i Diega Carlosa iz Seville.
Iz Chelsea bi svi, kao, da idu pa se Antonio Rudiger skrasi u aktuelnom prvaku Španije i Evrope, madridskom Realu. Kraljevski klub u cilju ostajanja na oba trona u narednoj sezoni obezbijedi i usluge novog francuskog čuda od igrača, Monacovog veznjaka, Auréliena Tchouaménia. Barcelona bi Azpilicuetu (Chelsea) i Lewandowskog (Bayern), ali, kao, “nema para”. Mora u Australiju na turneju kako bi aktuelna postava Blaugrane namakla budžet za vlastite plate u sezoni 2022/23. Igrači negoduju, ne ide im se u daleki Down Under. “Skupite 5 miliona eura između sebe da ih odnesem predsjedniku, pa ne moramo ići”, poručuje im Xavi, pa ih pokunjene, prije mjesec dana, ipak odvede na toliko plaćenu revijalnu utakmicu sa Australian All Stars timom. Kakvi li će se lažni novci, bitcoini ili neke treće (mnogo jače, mnogo veće) “lebdeće nekretnine” založiti, te odjednom pronaći sredstva za realizaciju barem jednog od pomenutih (ili bilo kakvih drugih) željenih transfera ostaje da “vidimo” u bliskoj budućnosti. I mnogo kasnije, a vjerovatno ni tada, ne saznamo pravu istinu o aktuelnim izvorima finansija ovog prezaduženog fudbalskog giganta.
U Italiji su, opštoj besparici zahvaljujući, puno oprezniji i manje glamurozni u odnosu na engleske, pa i španske kolege. Povratci Lukakua (iz Chelsea u Inter) i Pogbe (iz Manchester Uniteda u Juventus) najavljuju se prilično stidljivo i sa zadrškom, a poučeni iskustvima iz posljednjih godina, svi oni koji prate calcio i brinu o njemu postaju svjesni da su vremena najvećih/najplaćenijih svjetskih fudbalera u Serie A već odavno prohujala. AS Roma je, eto, prošle sezone uzela svoj prvi evropski trofej (Liga konferencija) nakon 61 godine i za “nagradu” se na početku ovog ljetnjeg prelaznog roka stigla “pojačati” Nemanjom Matićem. 34-godišnjim, malo je reć izraubovanim, veznjakom nikad goreg Manchester Uniteda. U sjeni “kokuzluka” onih najvećih sa vrha nogometne čizme, čak i lijepo zvuče priče u koje su uključeni rijetki bh. fudbaleri koji su dobacili do Italije. Milan Đurić bi nakon 4 udarničke godine u Salernitani trebao potpisati za Veronu, a za mladog (23) stopera Anela Ahmedhodžića ozbiljan interes, osim nekoliko engleskih drugoligaša (Blackburn, Sheffield United), pokazuje i italijanski prvoligaš Spezia.
Lako je nosatim bogatunima
Do 1. septembra okean prelaznog roka će se, sasvim sigurno, još dodatno i to više puta uzburkati, te na fudbalsku površinu izbaciti transfere i priče o kojima još danas ne slutimo ili mislimo da nisu ostvarivi. Kad stisne deadline i najjače lige već uveliko počnu sa rendanjem svog takmičarskog kalendara, krajem svakog se ljeta izmisle kombinacije i naprasno “nađu pare” za spektakularne trgovine između najimućnijih u svijetu ‘dbale. Makar bila i opšta kriza i neizvjesnost, litar goriva toliko, a kubik plina onoliko. Opsjena da je sa fudbalskom (za razliku od Zemljine) loptom sve OK, potrajat će, čini se već dugo, sve do Sudnjeg dana.
I zato daj, nabaci koju, makar i prijateljsku uskoro na TV, kad već nismo u mogućnosti uživo pogledati ništa ni približno kvalitetno kao što bijaše ono na Koševu od 30. jula 1982. godine. Pa makar to sve pratili iz svojih zamračenih, ljetnom žegom i opštim odronom ugroženih izbi, u kojima su prilike da bilo šta pozitivno iz medija saznaš, vidiš i čuješ sve rjeđe. I gdje noć od prije 4 decenije u kojoj Sarajevo na Koševu golovima Hadžialagića i Sušića pobjeđuje Paris Saint-Germain sa 2:0, Predrag Pašić briljira, a 18 hiljada gledalaca uživa u Papetovim bravurama misleći da su posljednje koje uživo vidi, zvuči kao naučna fantastika.
Čak i kada ju, zarad (“prekomjernog”) uživanja u morskom valu i ljekovitosti Mediterana, propustiš. Pa “za nagradu” dočekaš vijest o FSJ vetu na Sušićev transfer u Francusku, a Papeta još pola godine gledaš na Koševu u Prvoj ligi SFRJ i Kupu UEFA.
E, takav smo luksuz i sreću već davno proćerdali.