Kralj George V, uručenje trofeja 1914.

Latifić: U šumarku FA kupa

Sudijska nadoknada

Prije 150 godina i 5 dana, 16. marta 1872. godine na stadionu Kennington Oval u Londonu odigrano je prvo finale engleskog FA kupa. Wanderers FC je golom Mortona Bettsa iz 15. minute savladao ekipu Royal Engineers AFC sa 1:0 i tako postao prvi pobjednik ovog takmičenja koje se smatra najstarijim zvaničnim fudbalskim natjecanjem u Engleskoj, Evropi i svijetu.

Bogata historija

Prvi trofej kojeg su Martin, Hall & Co izradili za ondašnjih 20 funti ukraden je 1895. iz jedne prodavnice cipela u Birminghamu gdje ga je tadašnji pobjednik, Aston Villa, ponosno izložio i omogućio sugrađanima da „malog limenog idola“ vide izbliza. Slučaj krađe policija, uprkos ponuđenoj nagradi od čitavih 10 funti, nikad nije riješila, pa su Vilenjaci iz svog džepa morali platiti izradu replike i to po cijeni od 25 funti. Ta je kopija od pobjednika do pobjednika kružila sve do 1911. godine kada je redizajnirana i u prometu bila sve do 1992. Toye, Kenning & Spencer tada prave novu repliku, uz još jednu kopiju (da se ne ponovi krađa od prije 100 godina). Godine 2014. Thomas Lyte nakon 250 sati ručnog rada srebreni trofej, sa svih 6,3 kg težine, isporučuje u verziji koja se do danas, tradicionalno, u maju svake godine svečano dodjeljuje pobjedniku.

O vijek i po dugoj tradiciji FA kupa napisani su tomovi knjiga, potrošeni kilometri filmske trake kako bi se dočarale brojne fudbalske bajke koje su pojedini timovi i pojedinci, tokom svih tih godina, imali sreću doživjeti. 44 različita kluba su do sada osvajala najstariji trofej, od kojih neki, poput Wimbledona, Blackburn Olympica ili Clapham Roversa, više ne postoje ni na amaterskom nivou. Kako je vrijeme prolazilo, nogomet napredovao i krčio puteve postajanja najpopularnijom igrom, FA kup je dobijao na značaju, a njegov kup/nokaut sistem zaživio kao uzor UEFA-inim takmičenjima, pa i nacionalnim kupovima ostalih evropskih zemalja. 1970-ih i 1980-ih se znalo desiti da čak i „rigidna“ JRT otkupi prava za TV prijenos finalne utakmice sa Wembleyja, pa smo, eto, i mi mali bilmezčići u svojim domovima, s vremena na vrijeme, mogli zaključiti da tih 100 hiljada na najlegendarnijem stadionu nije došlo gledati trening kadeta sarajevske/bugojanske/stolačke (ili bilo koje druge) Iskre, nego jednu, po svemu posebnu i specijalnu utakmicu.

No, vrijeme ne stoji nego se broji i kako starimo, čini se, jurca sve većom brzinom što proždire sve pred sobom, a istovremeno mete i usisava iza vlastitog repa. Moderni je nogomet učinio sve da, baš kao i u društvenom životu, teren i njegova okolina budu mjesta gdje će „veliki“ gutati „male“. Mjesta za fudbalske bajke i potpuno neočekivane trijumfe Liliputanaca u FA kupu, kao i u većini ostalih takmičenja u Evropi, bivalo je sve manje. Posljednji „mali“ klub koji je priredio jednu takvu senzaciju bio je Wigan Athletic 2013. godine. FA kup slavlje platio je ispadanjem iz Premiershipa u koji se još uvijek nije ni blizu vratiti.

Pare jedu kupove

Cunami šuški što je od najljepše igre već poodavno napravio industrijski biznis učinio je i da neka takmičenja, a ne samo klubovi, budu „veća i značajnija“ od drugih, pa je FA kup u kolijevci polako padao u sve širu sjenu engleskog Premiershipa i UEFA-ine Lige prvaka. Tu gdje su nagrade i za sama učešća, a kamoli osvajanja pobjedničkog pehara, bile daleko veće od onog šta se nudi(lo) za dizanje najstarijeg trofeja. Danas jedan Premier/Championship ligaš koji u takmičenje uđe u trećem kolu može zaraditi svega 3,4 miliona funti za osvajanje FA kupa, a Burnley je, na primjer, samo za prošlosezonski opstanak (17. mjesto na kraju) od EPL dobio 101,7 miliona funti. U takvom se okruženju najstarije takmičenja doima kao šumarak na brežuljku usred trase autoputa. Ispod fijuču napucani lamborghiniji, ferrariji, BMW-ovi, „mečke“… poneki citroen, škoda, pa i wartburg žele natočiti skupocjeno gorivo, a u šumarak na brežuljku njihovi vozači dođu tek da se odmore. I podruže sa ekipicom iz manje napucanih automobila/klubova što šumarak doživljavaju kao najljepše izletište.

Motivi osmorici četvrtfinalista iz tekuće, 2021/22 sezone FA kupa ovog vikenda su bili različiti. Jedni (Manchester City, Liverpool, Chelsea) zgusnutom rasporedu i igranju na više frontova poželješe dodati i učešće u polufinalu, pa na kraju zbirku ove sezone osvojenih trofeja, eventualno, proširiti i za ovaj posebni ćup. Drugi (Crystal Palace i Southampton) htjedoše malo osunčati sivilo prosječnih sezona gdje se (uglavnom) tavori u donjem dijelu tabele, dovoljno daleko od borbe za opstanak, ali i predaleko od mjesta koje naredne sezone vodi u Evropu. Treći (Middlesbrough i Nottingham Forest) su entuzijasti izletnici iz Championshipa, a četvrti, pak, nekoć višestruki pobjednici (pet osvojenih pehara), a danas teški EPL „davljenici“ (Everton).

Evertonove nevolje

Upravo je jučerašnji ranopopodnevni debakl (0:4) liverpoolskih Karamela na Selhurst Parku svoju uvertiru imao još u četvrtak. Dok sam kod komšije Dinkeca pratio kombinovani prijenos utakmica Lige Evrope, prebacivali smo povremeno i na „grč“ na Goodisonu gdje je Everton igrao svoj zaostali prvenstveni meč protiv Newcastlea. U neka se doba javi komešanje kod južnog gola, pa se kamera zaustavi na nestvarnom prizoru. Mlađahni se lik koji je izgledao poput nekog od brojnih prijatelja/poznanika Harryja Pottera, plastičnom vezicom preko vrata svezao za desnu Begovićevu stativu?!

Takva su vremena da u trenutku pomislismo da je riječ o nekakvom teroristi/fanatiku, čovjeku-bombi koji će svakog trenutka sebe i oronuli, ali i krcati Goodison Park raznijeti u paramparčad. Onda, nije to – nego da nije neko od frustriranih navijača koji ne može više gledati kako očajni Blue Noses (po prvi put nakon 1951.) tonu u Drugu ligu? Ne, dečko je aktivista Just Stop Oil organizacije koja se bori za očuvanje ljudskog okoliša i „spas planete Zemlje“. Stižu velike cvikcangle iz Evertonovog podruma, domar uz pomoć više policajaca i redara nakon skoro 20 minuta ovog 21-godišnjeg studenta odvaja od gola, pa iznosi sa terena, a Everton na kraju, duboko u sudijskoj nadoknadi, postiže gol za minimalnu pobjedu i tri, možda i opstanka u Premiershipu vrijedna boda.

Inat Chelsea

Incidenti sa JSO aktivistima desili su se i na još nekim prvenstvenim mečevima igranim posljednjih dana, ali su ih oni u okviru FA kupa, za divno čudo, ostali pošteđeni. U subotu, tako, na krcatom Riversideu ništa nije moglo omesti Tuchelov Chelsea da opravda ulogu favorita, te ambiciozni (prethodno izbacili Manchester United i Tottenham) i naloženi domaći Middlesborough rutinski (2:0) „položi na pleća“. U vremenima kada je budućnost kluba sa Stamford Bridgea, zajedno sa svim njegovim uposlenicima (iz poznatih razloga) obavijena drhtavom neizvjesnošću i dovedena u pitanje, Tuchelovi izabranici igraju „kao sat“ i pobjede u svim takmičenjima redaju kao na traci. Inat i njemačka tvrdoglavost/profesionalnost menadžera sjajno se prenose na igrače u čijim se nastupima skoro pa nimalo ne osjeti da imaju bilo kakvih problema. Više od trećeg mjesta u EPL se teško može, ali se još uvijek stignu osvojiti FA kup i/ili odbraniti Liga prvaka što bi, u datim okolnostima, bio podvig vrijedan svakog poštovanja.

I dok je Evertonu, kako već rekosmo, možda i bolje da je jučer ispao iz FA kupa i tako se okanio ćorava posla u finišu sezone gdje je jedino bitno ostati iznad crte EPL opstanka, dvije fudbalske mašine, Manchester City i Liverpool, i dalje jure 100 milja na sat. I hoće sad i hoće sve.

Svijetloplava i crvena mašina

Taman kad pomisliš da su zabrenzali, pa nakon proćerdane bodovne prednosti u šampionatu (sa +14 u januaru, prošle srijede spali na svega +1 u odnosu na drugoplasirani Liverpool), u pitanje dovode i plasman u završnicu kupa, Građani prorade i ubace u brzinu više koja je nedostižna za ogromnu većinu njihovih rivala. Upravo se tako, prešišano i samljeveno osjećao Southampton jučer na svom St. Mary'su, nakon što je u prvom poluvremenu pružao snažan otpor, a na terenu i semaforu se dobro držao sve do nes(p)retno skrivljenog penala kojeg je Kevin De Bruyne u 62. minuti pretvorio u 1:2. Foden i Mahrez su do kraja mrežu Svetaca napunili skoro do vrha (1:4), moglo je biti i ubjedljivije, ali je bilo sasvim dovoljno za sve one koji sumnjaju u Guardiolu i njegove pulene. Manchester City je i dalje glavni favorit za osvajanje sva tri takmičenja (EPL, LP i FA kup) u kojima učestvuje, a sve malobrojniji konkurenti mu više prizivaju i nakukavaju to zalošenje i eventualnu krizu rezultata nego što su isti realno i mogući. Barem zasad.

Svojevrsni derbi i šlager četvrfinala FA kupa 2021/22 sinoć su na City Groundu odigrali Nottingham Forest i Liverpool. Takvi atributi uz prvi duel domaćih i liverpoolskih Crvenih nakon 23 godine (posljednji put se u okviru EPL sastali 1999) išli su prvenstveno zbog 40+ godina starog plesanja na krovu Evrope (od 1977. do 1981. spojeno i naizmjenično osvajali tadašnji KEŠ, Liverpool tri, a Nottingham Forest dva puta), pa i zbog tužnog sjećanja na Hillsborough tragediju (1989) čiji se broj žrtava nedavno popeo na 97.

Isti broj praznih mjesta su domaćini na svom stadionu lijepo i brižno ostavili nepopunjenim, te prekrili transparentom na kojem je bilo sasvim dovoljno slova i simbola da podsjete na katastrofu koja je Liverpoolove navijače na tribinama stadiona u Sheffieldu zadesila na početku tadašnjeg polufinala FA kupa. Jučer se, hvala svevišnjem, u Nottinghamu nije desilo ništa slično, ali je na fudbalskom travnjaku viđena velika i ravnopravna borba u kojoj se baš i nije moglo jasno razaznati ko je to trenutno drugi u Premiershipu, a ko tek deveti u Championshipu.

Minimalnu pobjedu gostima je jedinim pogotkom na utakmici u 78. minuti obezbijedio Diogo Jota, pa Liverpool FC ostavio u utrci za sva tri preostala trofeja koja su mu u tekućoj sezoni dostižna. Robbie Fowler će uoči posljednjeg četvrtfinala na žrijebu iz vrećice izvući, pa u polufinalu na Wembleyju (16/17. april) spojiti svoja dva bivša kluba, a kako stvari trenutno stoje, lako bi se moglo desiti da preostalu englesku i najvredniju evropsku srebrninu između sebe podijele baš Manchester City i Liverpool. Ili jedan od njih uzme sve?

Doživjeti finiš

Nakon reprezentativne pauze, klupska sezona 2021/22 početkom aprila ulazi u svoj finiš i da velika većina svega oko nas nije ovako nenormalna, fudbalska bi groznica bila jedini nemir koji bi zaljubljenike u najpopularniju igru tresao u naredna dva mjeseca. Ovako se, dok je potpuno neizvjesno hoćemo li joj zbog sveopšteg ludila i destrukcije u Evropi živi dočekati kraj, povucimo i sakrijmo u naše „tajne odaje“.

Tu, dobro ušuškani i (relativno) sigurni, zauzmimo busiju i detaljno proučimo raspored. Pa svaku preostalu od desetina utakmica odluke koje slijede odgledajmo kao da nam je posljednja. Jer, kako kaže čuvena fudbalska uzrečica, „Nikad se ne zna!“

Sudijska nadoknada

Latifić: Buha na raskrsnici
Latifić: España 1982
Latifić: Radanović
Latifić: Dobacivanja
Latifić: Prvi baraž
Latifić: Jedna peta u Prateru
Latifić: Mesari u kopačkama
Latifić: Kako bez navijača?
Latifić: Sin vjetra
Latifić: Bitka za Beograd
Latifić: Vremeuroplov
Latifić: Eurotacija 2021
Latifić: Vrlo dobar EURO
Latifić: Fisovanje
Latifić: Treba i s parama znati
Latifić: The God
Latifić: Melem na rani
Latifić: Mahalac
Latifić: Srndać
Latifić: Real s Nišave
Latifić: Srce Khaliloua
Latifić: Na Repovom tragu
Latifić: Ljubav za Traktoriste
Latifić: Samit na vrhu
Latifić: Kopačka od zlata
Latifić: Osimova bronza
Latifić: Nogostres
Latifić: Više od igre