Sudijska nadoknada
Nakon 17 kompresovanih dana u kojima smo ispratili 54 utakmice i u njima vidjeli 148 golova, u Kataru je konačno nastupilo dvodnevno mundijalsko primirje. Period u kojem novih fudbalskih bojeva najboljih svjetskih reprezentacija biti neće. Od posljednjeg meča osmine (Portugal-Švicarska) do prvog četvrtine finala (Hrvatska-Brazil) proteći će nekih 66 sati, a da li je to dovoljno da se u glavi svakog fudbalskog sladokusca prerenda baš sve dosad viđeno – pitanje je za milion feninga. I bez obzira što takvu isplatu za dumanje o najljepšoj igri nikad vidjeti neće, većina će se iskrenih poklonika nogometa u svojim mislima narednih sati, onako, za svoj groš, baviti katarskim Mundijalom. Nastavit će to raditi sve do 18. decembra i velikog finala, pa i nakon toga. Jer tako to treba i tako je oduvijek bilo.
Muljanja i licemjerja
Na stranu sve milijarde koje se vrte oko najpopularnijeg sporta na planeti, sve kontroverze i muljanja koja su se za 22. izdanje Svjetskog prvenstva zalijepili još prije 12 godina kada je FIFA odlučila da domaćinstvo dodijeli ovom fudbalskom Liliputu, ali i ekonomskom gigantu koji je taj poklon, javna je tajna, masno platio. I kupio sebi, pa bukvalno preko leševa migrantskih radnika sagradio osam veleljepnih stadiona na kojima se katarski Mundijal igra. Da, to je svijet u kojem živimo, pa bez obzira da li nam se sviđa ili ne, moramo prihvatiti činjenicu da na izmaku ove, 2022. godine stvari na davno izobličenoj planeti stoje tako, te da postoje svi preduslovi da u bliskoj budućnosti bude još i gore. Svaka čast onima koji su svoj čitav život strastveno učestvovali u svemu što se veže uz fudbalsku igru, pa pred Katar 2022 rekli “Dosta!”, podvukli crtu i preselili se u pećinu. Koliko ih je zaista na ovom napaćenom svijetu i jesu li pametniji od pet milijardi zaluđenih koliko ih, prema FIFA-inim podacima, prati zbivanja na aktuelnom Mundijalu?
Nije li (blago rečeno) licemjerno kad ti vlada i fudbalski savez uoči početka SP spojeno blate Katar i njegovo domaćinstvo najvećem sportskom događaju, a ti ipak dođeš u ovu zaljevsku zemlju i uzmeš učešće na svjetskoj fudbalskoj smotri? Zatamnjuješ grbove na dresovima, poslije prvog kola tražiš načine da, kao, istupiš sa Mundijala. Pa kad saznaš da bi FIFA-ina kazna u tom slučaju bila drakonska, preko neke stvari ostaneš u Kataru i do kraja grupne faze na terenu uradiš sve kako bi izgubio obje preostale utakmice, te što prije razgulio kući. Ako je danska fudbalska asocijacija (DBU) uistinu takav pravednik bez mane i straha, onda onoj cifri od 800 “budala”/danskih navijača koliko ih je, uprkos svemu, došlo u Katar u namjeri da bodre Danish Dynamite treba refundirati sve i jedan cent koji su teško zaradili, pa uludo potrošili u tih desetak, za njih neugodnih, dana. Ljudi su došli navijati za svoj nacionalni tim, uživati u potezima Eriksena, Højbjerga, Schmeichela i ostalih danskih fudbalskih zvijezda, no vidjeli su spuštena ramena i zapanjujući defetizam reprezentativaca, toliko nesvojstven ovoj fudbalskoj sili koja je prije godinu i po, na primjer, stigla do polufinala EURO 2020. I zato, “mangupi” i dvoličnjaci iz DBU-a, vratite ljudima pare, pa onda nastavite držati pridike i glumiti moralne vertikale!
Bunker kod kuće
Oni koje u Kataru jedino (i isključivo) interesuje kvaliteta prikazanog na fudbalskim travnjacima imali su šta vidjeti. Čak i u otežanim uslovima kakvi su trenutno, na primjer, moji na 3.644 kilometra vazdušne linije od Dohe. Deset dana pred početak najveće fudbalske smotre otac mi je fasovao tešku upalu pluća, pa je stara, dobra mundijalska deviza da “Planeta staje jer lopta kreće” bila pomnožena s nulom već i prije prvog sudijskog zvižduka na otvaranju i utakmice Katar-Ekvador. Otkazuj sve poslove i obaveze, utabori se kod njega u stanu i učini sve da mu pomogneš da prebrodi i ovu životnu bitku, bile su jedine opcije za mene, moju suprugu i naše šćene, pa smo se tako i organizovali. Ne znam je li lakše kad u tom 24/7 bdijenju i deveranju na TV-u imaš četiri mundijalske utakmice dnevno, prvi put sam u takvoj situaciji.
Ono što pouzdano znam je da sam u neka doba, a posebno u trećem kolu grupne faze bio u situaciji da u večernjem (20:00) terminu na dva ekrana pratim dva, maksimalno stišana parelelna prijenosa nogometnih drama iza Katara. Stišana jer iza mog ramena, na improvizovanom bračnom krevetu hrče nekoć prpošna, a (i) tu noć umorna, omatorjela i guzata rejverka koja u 8 i 15 navečer, kao po naredbi, pada u komatozan san. Ton je na TV-ima utišan jer i u susjednoj sobi stenje devedesetdvoipogodišnji Dilfa i svako malo zove sina da mu dohvati ovo ili donese ono. U tihom se kuuuku i nasušnoj potrebi za normalnom, mundijalskom komunikacijom obraćam ljubljenom psetu, no ni ono me ne razumije. Pomogla bi Arya, nije sporno, ali joj nikada neće biti jasno kako mogu spojeno gledati neke tuđe lopte na ekranima, a ne njoj bacati njenu da ju lovi uzduž i poprijeko ovih 65, ne baš sjajno iskorištenih kvadrata.
Grupna faza za pamćenje
I tako se u atmosferi koja je, posebno navečer, najviše podsjećala na kokošinjac ispratila možda i nikad luđa, nikad napetija, pa i neizvjesnija grupna faza Svjetskog prvenstva. Nakon nje su nas svojih obrisa na našim malim i velikim ekranima lišili sljedeći gubitnici: besprizorni domaćin, srčana i neiskusna Kanada, velški turisti, Pixi i “omađijani” lavori iz Srbije. Nezainteresovana Danska, opuštena Kostarika, (opet) nedorečeni Iran. Prerano izgorjela Saudijska Arabija i nedovoljno ozbiljna Gana. Belgija u silaznoj putanji i kasno upaljeni Meksiko. Potcijenjeni i borbeni Tunis kojem je nakon francuskog poklona u trećem kolu malo falilo za historijski uspjeh i plasman u drugi krug. Prestari i na kraju naivni Urugvaj, sumanuti Kamerun koji je savladao Brazil a nije otišao dalje, solidni Ekvador. Njemačka bruka kojoj je kumovalo i špansko mešetarenje.
Nekim sudijskim spačkama zahvaljujući, a koje su se desile u prvom kolu (dva nedosuđena penala za Kanadu protiv Belgije i onaj poklonjen Ronaldu protiv Gane su samo neki od solidnog broja sudačkih propusta), pa i zbog serije od pet puta 0:0 rezultata na semaforima tokom uvodnih mečeva u svim grupama, nije se na startu, o ovoj fazi takmičenja dalo razmišljeti kao o najboljoj ikada. No, kad su se pred posljednja kola namjestile situacije da su samo tri reprezentacije (Francuska, Brazil i Portugal) obezbijedile plasman među 16 najboljih, a samo dvije (Katar i Kanada) ostale bez šansi da urade isto, 22. Mundijal je naprosto “eksplodirao” i u trećem kolu grupne faze nam ponudio uzbuđenja, preokrete, zaplete i drame kakve je, ponovimo si to po 1.000. put, samo nogomet u stanju izrežirati. Hejteri i licemjeri koji bi zbog spominjanih “kontroverzi”, vjerovatno, htjeli da ovo (i po prikazanoj igri) bude najgore i najneregularnije prvenstvo ikada, su morali čučnuti, te zapušenih usta uživati u vrhunskim fudbalskim predstavama koje su u trans bacale publiku, kako na katarskim stadionima, tako i onu ispred TV ekrana.
Među brojnim primjerima neobičnosti koje nam je prvi krug SP u Kataru priredio istakla se i ženska sudijska trojka (Frappart-Ines Back-Diaz Medina) koja je uspješno dijelila pravdu na zahtjevnom i vrlo dramatičnom meču Kostarike i Njemačke (2:4). Žene su tako, po prvi put u 92-godišnjoj mundijalskoj povijesti, sudile muškarcima i s obzirom da pri tom nisu griješile, svi oni koji ne daju reć da je fudbal bilo šta drugo do (isključivo) “muški sport”, mogu samo da se zgreju i povinuju u kolenima.
Favoriti i Maroko
Dupli blok kod kuće krajem prošle sedmice je nakon očevog privremenog smještanja u bolnicu malo popustio, pa sam si uspio priuštiti i nekoliko gostovanja van gabarita vlastitog kokošinjca. Bilo je i golova i bodova, pa i kvalitetnog druženja u tih par izleta, svega onog što je oduvijek krasilo normalne mundijalske dane. Na terenima su, pak, najveći favoriti vrlo ozbiljno shvatili prvi izazov nokaut faze, pa su (skoro) svi pokazali moć i superiornost u odnosu na rivale. Holandija je tako bez većih problema savladala poletnu i dobru reprezentaciju SAD-a koja je u prošlu subotu na Khalifa stadionu jednostavno ostala bez snage i daha, pa je CONCACAF zona, sasvim zasluženo, ostala bez svog predstavnika među osam najboljih. Argentina je na sličan način, uz ponešto poteškoća u samom finišu utakmice, eliminisala Australiju, pa u domovini rasplamsala maštu navijačkog puka čiji najvatreniji predstavnici i u Kataru (pjesma na stadionu Ahmad bin Ali nije stala nijednom tokom svih 90+ minuta) dokazuju da su (vjerovatno) najbolji na svijetu.
U nedjelju je Francuska osim potvrda o vlastitoj moći i ozbiljnim namjerama da Zlatnu boginju zadrži u vitrinama vlastitog FFF-a, zaslužila i zahvalnost svih onih fudbalskih sladokusaca koji više nisu mogli gledati, niti podnositi poljski antifudbal. “Treba uvesti klauzulu ‘Napusti Mundijal!'”, dere se N. H. Čombe dok (u slučaju aktuelne reprezentacije Poljske) s punim pravom zagovara ideju da se timovi koji igraju onako destruktivan, bezličan i negledljiv nogomet, automatski i bez obzira kakav su rezultat u grupnoj fazi postigli, izbace iz daljnjeg takmičenja. Isto veče, na ovom prvenstvu skoro pa savršeni Englezi ubjedljivo pobjeđuju i eliminišu povredama i kartonima oslabljeni Senegal, pa zakazuju četvrtfinalni “klasik” sa starim rivalom i aktuelnim prvacima svijeta (subota, 10. decembar u 20:00).
Prekjučer Dominik Livaković na Al Janoub stadionu brani čak tri penala Japancima, pa finalnu “penal dramu” pretvara u “happy end limunadu” za sve navijače Hrvatske, jer njihovi su ljubimci opet u četvrtfinalu. Uz floskule o tome kako “sreća prati hrabre” i kako je “treba zaslužiti” ponajviše stoji činjenica da “treba znati” kako s jednom pobjedom i tri remija doći među osam najboljih na svijetu. A to Hrvatska u nogometu, dokazano, itekako dobro zna. Brazilu je, pak, jedno furiozno poluvrijeme protiv Južne Koreje bilo dovoljno za ovjeru plasmana u četvrtfinale gdje ga prekosutra (petak, 9. decembar u 16:00) na stadionu Education City čekaju baš Vatreni.
Poslije utakmice sa Korejancima u kojoj je Seleção dokazao da je i dalje prvi favorit prvenstva, bilo je dovoljno vremena i za incident u kojem je predsjednik kamerunskog fudbalskog saveza Samuel Eto'o, na izlasku sa stadiona, nokautirao jednog alžirskog provokatora. Neraščišćeni računi iz afričkih kvalifikacija su tako na ružan način izbili na površinu i uvrstili se na dovoljno dug spisak bizarnih detalja kojih izvan i oko fudbalskih arena na ovom Mundijalu nije manjkalo.
No, moralo je barem jedno (ali vrijedno) iznenađenje u osmini finala ovog SP da se desi. Za njega su se pobrinuli hrabri Atlaški lavovi koji su jučerašnjim junačkim otporom favorizovanoj Španiji i sjajnom Yassineu Bounouu na golu zahvaljujući, napravili najveći uspjeh u svojoj, a izjednačili onaj u afričkoj historiji učešća na Mundijalima. Bez obzira kako će, izmoždeni i povredama osakaćeni, proći u četvrtfinalu protiv razgoropađenog Portugala, ostat će dvije slike za vječnost. Achraf Hakimi odlučujući penal za 3:0 u raspucavanju lagano potkopava u Panenka stilu, pa ga draga majka, sretna i ponosna, sa tribina ljubi.
Uz konstataciju da je portugalski selektor Fernando Santos (izgleda i konačno) shvatio da su mu veće šanse da do same završnice ovog turmira dođe sa Ronaldom na klupi, a ne sa pomenutom, razmaženom zvijezdom u početnoj postavi, zaključimo da se u preostalih osam utakmica na ovom turniru ne očekuje ništa manje od spektakla. U konkurenciji je, po svemu prikazanom, ostalo osam (u ovom trenutku) najjačih svjetskih reprezentacija, pa je red da nas najbolji fudbaleri današnjice u finišu ovog najvećeg takmičenja dodatno usreće. Da kokošinjac dižu na noge, bacaju u euforiju i traže da “do fosne” odvrnemo ton na našim TV prijemnicima.