1
Uvijek, svakoga časa, negdje nekome oduzimaju život. Nečija krv lipti i neko ispušta svoj zadnji dah. Koliko je ljudi umrlo u najgorim mukama koje su im priredili drugi ljudi? Koliko ih je živih gorjelo na lomačama – zbog neke ideje? Dvije su ideje potrebne da neko završi na lomači: jedna u glavi ovog nesretnika i jedna u glavi onoga koji ga pošalje na lomaču. I čovjek izgori, ali obje ideje ostanu u glavi egzekutora. I onda egzekutoru može da se desi da mu ideja što ju je naslijedio od svoje žrtve iz glave siđe u grudi, u dušu, i da ga tamo peče do kraja njegovog života.
Šta radi anđeo čuvar nakon što mu ubiju štićenika? Osjeća li se loše? Da li besciljno kruži nad gradom, dok mu suze teku niz njegovo anđeosko lice? Razgovara li o tome sa drugim anđelima? Da li je baš onako kao u filmu Nebo nad Berlinom?
Nebo nad Sarajevom je sivo. Pada snijeg – zaludno, jer ne ostaje. Prohladno je i vlažno. Sjedimo u skoro praznoj kafani i gledamo u snijeg napolju. Na televiziji prenos takmičenja plesnih parova. Dim cigareta iz pepeljare na kafanskom stolu polako leluja, onako kako to uvijek čini, u skladu sa pripadajućim mu osnovnim obrascem, ali to nikada, naravno, nije isto: čudesni atraktor teorije haosa. Rat je.
2
Kao dijete, izlazio sam jutrom napolje u dan koji je čekao neizmjeran preda mnom. Jedna slika često mi se vraća: ležim na travi i gledam u nebo, u pokrov svijeta. Ako danas to uradim, onda je to tek sjećanje na onaj trenutak.
3
Pred završetak četvrtog razreda srednje škole počeo sam da svako popodne iza četiri sata dobijam povišenu temperaturu – trideset sedam sa tri, četiri. Doktori su rekli da je to što se dogodilo sa mnom kao da su mi oni najfiniji nervni završeci, cijelom površinom tijela, jednostavno sastrugani. I rekli su da prestanem da mjerim temperaturu.
Pio sam narodne čajeve. Pink Floyd su bili izbacili Wish You Were Here. Od tada, kada god čujem gitarski uvod u Shine On You Crazy Diamond u ustima mi je ukus onih čajeva. I par trenutaka osjećam se veoma dobro. Tada smo išli na more u Istru, stopirali i švercali se po kampovima.
Danas, ja sam neko drugi, a svijet oko mene je užasan. Pokušavam se oduprijeti tome da me sasvim potčini i na rubu sam snage. Od ljudi pažnju okrećem više ka životinjama i biljkama. Gledam ptice, pse, pauke… Biolozi kažu da ova planeta zapravo pripada insektima – najviše ih ima i najraznovrsniji su. Posmatram mačke kako se meko, odmjereno i mudro kreću svojim putanjama, balansiraju na ogradama, nestaju pod strehama, izranjanju ispod parkiranih automobila i brzo prelaze ulicu. U jednom časopisu vidio sam oglas o tome da bengalski tigar izumire. Bila je tu i fotografija ove divne životinje. Izumrijet ćemo i sami jer smo krivi za nestanak tigrova. Moj komšija imao je jedno vrijeme zečeve. Svaki put kada se pojave mladi meni se srce stegne dok ih gledam kako su čisti i savršeni i kako u svakom pogledu prevazilaze stanje svijeta u koji su stigli.
4
Sjećam se dobro jednog davnog ljetnjeg popodneva u Sarajevu. Bilo je jako vruće, grad pust. Otišli smo u kino da gledamo film Gimme Shelter. U sali nije bilo više od deset ljudi. To je bilo bolje nego da je sala bila puna. Imali smo sastav. Ne band, već sastav. Tada se o tome više na taj način govorilo. A to, naravno, i nije isto. Jer jedno je vrijeme bilo tada, a neko drugo vrijeme je došlo poslije. Nismo imali prave električne gitare, već akustične sa namještenim magnetima. Kao pojačala služili su stari radio aparati. Svirali bismo u jednoj podzemnoj veš kuhinji. Rezonancija u toj prostoriji bila je veoma snažna, a mi smo u tome uživali. I sada čuvam tu gramofonsku ploču Stonesa, jako je stara i već puno šumi i pucketa. To je prednost analognih nosača zvuka nad digitalnim: zapis na njima ostari i postane istorija. Kada bi se vratili sa odlaska u planine, volio sam da slušam Ummagummu, naročito Careful With That Axe Eugene. To je posebno bilo dobro ako je u planini bilo magle i kiše – puno preliva tamnozelene boje. Pjesmu Time sa ploče Dark Side of the Moon prvi put sam čuo na Radio Luxembourgu. Od tada, kad god čujem njen početak, sa onim satovima što kuckaju i zvone, jednim dijelom sebe ja sam isti onaj koji sam bio tada, negdje oko dva sata noću, u jednom drugom stanu, u kome odavno stanuje neko drugi, ali u ovome istome gradu u kome sam proveo život.
5
Kao djeca znali smo se “slikati” u snijegu. Onda otisak počne da kopni. Kakav je danas nije sasvim isti kao jučer, kada smo pali u snijeg, ali mi ćemo reći da je to taj isti otisak i pored svih nastalih promjena – zato jer je on u današnjem stanju i dalje najbliži nastavljač onog jučerašnjeg. Kada cd stavljaš u player to je nekako kao da svaki put iznova padaš na snijeg, praviš “sliku” u njemu – ali uspijevaš da praviš savšeno isti otisak poput onog nastalog pri prijašnjem padu. Nikakve razlike nema, što nije slučaj sa gramofonskom pločom, gdje se vraćaš svaki put onom jedinom otisku – koji polako, iz dana u dan, od slušanja do slušanja, blijedi.
U odnosu između digitalnog diska i playera dešava se nešto bitno drugačije nego kod gramofona i gramofonske ploče – gdje imamo interakciju koja potpada pod princip analognog. Kod diska nisu više posrijedi brazde na ploči, niti gramofonska igla čiji dodir sa tim brazdama proizvodi signal koji se dalje pojačava. “Poruka” koju nosi gramofonska ploča su njene brazde: one su analogna forma signala, odnosno onoga što se na kraju tog lanca – ploča, gramofon, pojačalo, zvučnici – treba čuti. Muzika koja se čuje sa cd-a rezultat je digitalnog procesiranja informacije. U slučaju cd-a imamo znakove (to jesu neke fizičke intervencije na disku, ali one zastupaju brojeve, “šifre” – a mašina ih “čita” i “zna” kako da ih protumači (mašina je programirana). Poruka je ovdje zaista niz znakova, a ne neki fizički analog kojim se posreduje preuzeti signal. Ovdje je posrijedi instrukcija, dakle “recept” kako nešto napraviti. Mašina dekodira instrukciju o tome kakav signal treba da generira i shodno tome i postupa. Poruka se može prenositi (iščitavati) bezbroj puta, zbog toga neće dolaziti do opadanja njenog kvaliteta – do gubitaka u sadržaju poruke (svaki put će biti prisutne sve potrebne instrukcije, kao što je to bilo i prvi put).
Kod digitalizacije nema gubitka informacije ali ima jedan diskontinuitet. Potonuće fizičkog bića u “ništavilo”, i njegovo ponovno pojavljivanje, njegovo re-kreiranje, na osnovu šifri, na osnovu “recepta”. Kod analognog postupka uvijek postoji određena fizička instanca (gramofonska ploča na mojoj polici), kod digitalizacije, fizička instanca se uvijek iznova stvara. Imam jednog prijatelja kojem sam pričao o svojoj fasciniranosti ovom razlikom, a on mi je rekao da on, naravno, shvata o čemu se tu radi ali da ne razumije samu moju fascinaciju.
Zamislimo da stojimo ispred dva otiska u snijegu: jedan je napravljen jučer, a drugi je napravljen danas, i taj drugi je nekom magijom izveden tako da je u dlaku isti kao prvi otisak kakav je on bio jučer (kada je tek bio napravljen). A preko noći je malo ojužilo, ili je tuda prošla kakva životinja – pa se zato oblik jučer napravljenog otiska malo promijenio. Koji bi od ova dva otiska danas bio bliži nastavljač onog jučerašnjeg otiska?
Postavljajući pitanje o “najbližem nastavljaču” prizvali smo razmišljanja američkog filozofa Robert Nozicka, o problemu identiteta. “Model najbližeg nastavljača”, kako ga on zove, koristan je da se analiziraju i pojasne situacije koje možemo zamisliti, ili u iskustvu sresti, a u vezi su sa mogućim nedoumicama oko identiteta nekog bića kroz vrijeme.
Nozick piše: “Model najbližeg nastavljača pruža nam neophodni uslov za identitet; nešto u vremenu t2 nije ista stvar kao neko x u vremenu t1, ako ono nije najbliži nastavljač tog x. A ‘najbliži’ znači bliži nego išta drugo; ako su dvije stvari u vremenu t2 izjednačene u svojoj bliskosti tome x u vremenu t1, tada niti jedna od njih nije isti entitet kao x. Međutim, nešto može biti najbliži nastavljač nekog x bez toga da bude dovoljno blisko tome x da bi i bilo to x. Koliko blizu nešto treba biti nekom x pa da bi i bilo to x – to zavisi, izgleda, o vrsti eniteta kojoj x pripada, kao što o tome /vrsti entiteta/ ovise dimenzije po kojima bliskost mjerimo.”
Također: “Reći da je nešto nastavljač nekog x, to nije da se samo kaže kako su njegove osobine kvalitativno iste kao kod x, ili da im sliče. Prije, to bi bilo da kažete da one nastaju iz osobina koje ima x, da su kauzalno producirane njima, da ih se može objasniti činjenicom x-ovog ranijeg posjedovanja svojih osobina, i tako dalje. /…/ Šta više, čak ni pojam vremensko-prostorne kauzalnosti ne treba objašnjavati samo u smislu situacije da imamo nešto što bi, kada ga fotografišemo, proizvelo svoj kontinuirani filmski odraz bez prekida; jer mi možemo zamisliti zamjenu jedne stvari drugom koja ne bi narušila filmski kontinuitet. Kasnija temporalna faza mora također biti kauzalno ovisna (na odgovarajući način) o ranijim. Uslov da nešto jeste nastavljač uključuje takvu kauzalnu ovisnost.”
Nozick dalje upozorava kako kauzalna ovisnost ne mora uključivati vremenski kontinuitet. “Zamislite da svaka stvar svakog trena prestaje da postoji i opet nastavlja da postoji, tako da je njena istorija prepletena ovim procjepima. (Uporedite sa tim kako se poruke prenose kroz telefonske žice.) U skladu sa konceptima koje ćemo kasnije razviti, ako svaka stvar ima ovakav način postojanja, onda je to najbolja vrsta kontinualnosti koja uopšte postoji, pa će se svi takvi objekti računati kao oni koji imaju kontinuitet.”
6
U nama je jako nagnuće da fenomen samosvijesti, koji svakodnevno iskušavamo, povezujemo sa nečim što smo skloni zvati “dušom”, a u perspektivi tradicionalnih religija vidjeti to kao nešto što tek “stanuje” u našem tijelu. Vrlo je to raširen svjetonazor: kada tijelo propadne, duša, ovaj “stanar”, seli negdje drugo – u neko drugo tijelo ili negdje gdje mu tijelo više ni ne treba: na “drugi svijet”, opisan u inim religijama. Konceptualno, “duša” ne mora biti identična sa onim što je naša “osobnost”, naše “ja”. To naše “ja”, ta osobnost, nekad se vidi kao nešto što se taloži na duši, kao što je sa idejom karme u hinduizmu.
U tradicionalnom spiritualističkom viđenju duša se useljava u materiju. U nespiritualističkom, nastaje “u” materiji: “duša”, “osoba”, “osjećaj ja”, nastaje – emergira – na jednom nivou organizovanosti i kompleksnosti materije.
U spiritualizmu podrazumijevaju nešto što bi mogli nazvati “tajnoviti faktor”: ono što tradicionalna religija označava kao “nematerijalno”, a bez čega, po tim vjerovanjima, ne bi ni bio moguć fenomen “osjećaja ja”.
Ako bi “tajnoviti faktor” bio taj odsudni činilac koji stoji iza fenomena samosvijesti, i ako je njegova priroda takva da on pripada sasvim drugoj stvarnosti od stvarnosti materijalnog svijeta (kojoj pripada mozak), te ako on, dakle, može opstojati i bez mozga – tada iskrsne pitanje: čemu uopšte mozak i šta sa empirijskim evidencijama o tome da su mentalni fenomeni i te kako povezani sa fizičko-hemijskim interakcijama u mozgu. Ako sve to jeste neka vrsta “servisa” i ispomoći ovome “tajnovitom faktoru”, onda se postavlja pitanje kako “tajnoviti faktor” ulazi u interakciju sa mozgom – kada bi oni trebali, po definiciji, biti radikalno drugačiji jedno od drugog? “Tajnoviti faktor” bi morao imati načina da barem nekim svojim dijelovima postaje materijalan da bi imao kontakt sa mozgom, a onda bi ti njegovi dijelovi opet imali tehnički problem kako da to što su preuzeli od mozga dalje saopšte onim dijelovima “tajnovitog faktora” koji nikada ne postaju materijalni.
Iz druge perspektive, tradicionalnim filozofskim jezikom nazivane “materijalizmom”, mi danas zamišljamo naše digitalne dvojnike, bazirane na hardwareima i softwareima koji bi pohranili potpunu informaciju o našoj aktuelnoj fizičkoj i mentalnoj struktuiranosti. Ova druga, mentalna struktuiranost, trebala bi biti, u krajnjoj liniji opet svojevrsna fizikalna struktuiranost: to bi, naime, bile informacije o neuronskim uređenostima našeg mozga – koje bi bile korelat za našu aktuelnu mentalnu stvarnost. Naravno, “kopija” i “original” bi se trebali vremenom u svome fizičkom i mentalnom statusu udaljavati jedno od drugog, jer bi zasebno sticali nova iskustva, koja bi ih dalje profilirala.
Tako bi digitalizacija jednog dana omogućila svojevrsno “seljenje duša”: ako bude moguće kreirati “info-paket” kojim se preslikava jedno “mjesto svijesti” u svijetu, jedna “osobnost”, jedno “ja” (ne neki “transcendentalni ego”, već ono “identitetsko ja”). Tada bi se taj “paket” mogao premještati sa jednog hardwarea na drugi i tako produžavati , a i umnožavati, egzistenciju jedne konkretne osobe.
No, stvari još uvijek zapravo stoje tako da je naše iskustvo fenomena koji zovemo ”samosvijest” jedna stvar, a sasvim su druga stvar objašnjenja toga fenomena. Kako je jednom primijetio Arthur Clarke: uveliko traje polemika o tome hoće li razvoj takozvanih “sistema vještačke inteligencije” ikada dovesti do pojave samosvjesti – kao da mi već imamo sasvim jasan koncept šta je to svijest i samosvijest. A mi nemamo jasne koncepte o ovim stvarima.
“Digitalna besmrtnost” svakako bi pokazala određene prednosti, ali, kao što je to primijetio Wittgenstein: u pogledu takozvanih “konačnih pitanja”, besmrtnost ništa bitno ne bi promijenila. Misterij svijeta, ako ga čovjek uopšte osjeća, bio bi jednako tu i nakon života dugog hiljadu godina.
7
Svijet je pušten u pogon i prepušten sam sebi. Kao i sam čovjek. Svako jutro se probudimo ne sasvim isti kakvi smo bili jučer, ali smo još uvijek najbliži nastavljač našeg “jučerašnjeg sebe”. Zbog toga kažemo sebi i drugima: da, ja sam taj i taj, kojeg ste jučer tražili na telefon, i slično. Kada sretnem poznanika kojeg nisam vidio deset godina, on se udebljao ili smršao, ima neke kretnje koje prije nije imao, govori na nešto drugačiji način, i govori stvari koje on prije nikada ne bi rekao – ja opet kažem: da, to je on/ona. Iako nije sasvim kakva je bila prije, to je i dalje ona osoba. Nekada se dogodi da više zaista ne znate po čemu to jeste tako. Na kraju ne znate to pouzdano ni za sebe. Sve što čovjek ima jesu sjećanja. A neki vele da se mi često stvari sjećamo onako kako bismo željeli da izgledaju, a ne onako kako su se odigrale.
8
Upravo sada sa gramofona se čuje Music for Airports, što ju je napravio Brian Eno. Ako sada čitalac ode, pa se kasnije vrati, ja ću opet ovo govoriti i slušaćemo muziku za aerodrome. U toj muzici je veliki prostor, a u tom prostoru puno je svjetla koje ovaj tekst rasvjetljuje.
Vremenom, kada stavim pred sebe to što sam bio napisao, autor mi govori kako je činio i ranije, ali teško da on više može i nagađati šta ja čujem. To je tako zbog svega što se od našeg rastanka u meni nakupilo. Naravno, može se desiti da čitalac, kada se vrati, bilo svome bilo tuđem tekstu, ne nađe da se bogznašta promijenilo. Razlog može biti, ili u čitaocu ili u samom tekstu.
Ima ljudi kojima nikakav tekst ništa ne može uraditi. Oni su zaštićeni.
9
U kabali svijet sačinjavaju 22 slova jevrejskog alfabeta, a u tarotu svijet sačinjavaju 22 karte Velike Arkane. I sama tarot karta Svijet, kao tek jedan dio špila, jeste dio svijeta koji tarot “opisuje”. Zaista, mapa svijeta uvijek je u svijetu koji prikazuje. Mapa svijeta u razmjeru jedan naprema jedan nema gdje biti.
Karta Svijet odnosila bi se na našu aktuelnu sliku svijeta, doživljaj svijeta, ono što često označavamo i frazom “moj svijet”. Špil tarota je kao mapa koja nikada ne zastarjeva. Karte u koje gledam danas nisu one iste karte u koje sam gledao jučer. Dakako, mapa nije isto što i teritorija. Tarot ne nudi obmanu da je to kartografija koja je upisala sve što je oko mjesta na kome se trenutno nalaziš i što te čeka dalje na putu.
U klasičnim prezentacijama Tarota na karti Svijet vidimo – plesača. Karta nas podsjeća na hindusko božanstvo Šivu Natarađu: “kosmičkog plesača” – stvaraoca i uništitelja svjetova.
Jednom sam čuo nekoga kako kaže za drogu da ona pojačava ono postojeće u čovjeku. Kasnije sam vidio da je i rat takav. Za tarot to isto možemo reći: jako je važno šta je već prisutno u čovjeku koji gleda u karte.
10
Kod fotografskog holograma, svaki djelić slike prikazuje cijelu sliku, njenu cjelinu, ali grublje, bez detalja. Prema hologramskoj paradigmi (holos-grama: cijela poruka) u svakom dijelu onoga što doživljavamo kao neku vrstu cjeline trebalo bi biti moguće, na neki način, u nekoj mjeri, prepoznati ono što doživljavamo kao integralni kvalitet, odnosno ono što je osnovni princip i duh te cjeline. Kulture su svjetovi, dakle hologrami: svaku stavku iz jedne određene kulture, kada je sretnemo negdje, izolovanu iz pripadajućeg joj okruženja, mi relativno lako prepoznamo kao ono što dolazi iz date kulture (ako nam je, naravno, od prije bila poznata ta kultura). Brian Eno će kazati kako je princip holograma snažno otjelotvoren u impresionističkom slikarstvu: ako bi se usredsredili na bilo koji izolovani kvadratni centimetar slike, vidjeli bi da je i dalje tu prisutan isti osnovni intenzitet koji odaje i cjelina. On kaže da je pravio svoju muziku imajući ovo na umu. U nekim situacijama ne možemo utvrditi prisustvo jednog integralnog konstituenta koji od skupine bića čini neku vrstu cjeline. Razlog može biti u nama – nismo u stanju da to prepoznamo – ili u tome što takvog konstituenta zaista i nema, što pred nama u stvari i nije nikakav svijet. Neki ljudi prepoznaju svjetove tamo gdje drugi ne mogu da vide to o čemu ovi govore. Nekada ovi drugi za ove prve kažu da “vide ono čega nema”, pa to znaju nazvati i “ludilom”.
Neki svjetovi za nas ne postoje jer ne možemo da vidimo, ne znamo, ne razumijemo, ili ne možemo prihvatiti, ono što ih čini svjetovima. Ako nismo u stanju ostvariti “naročitu saglasnost”, kakvu je od Carlosa Castanede tražio Don Juan, nikada nećemo vidjeti kako ovaj svijet, kao koprena, spada sa nekog drugog i drugačijeg svijeta. Mi zaboravljamo da je stanje stvari koje obično nazivamo “svijetom”, nastalo usvajanjem pravila kojima su nas od najranijih dana našeg života učili. Svijet u kojem provedemo najveći dio svog života je naučeni svijet, on je također proizvod jedne naročite saglasnosti. I to može biti vrlo skučen svijet. Ovakve tvrdnje kod puno ljudi izazivaju podozrenje i podsmijeh – a riječ je uglavnom o nelagodi.
11
Kako je ratno stanje odmicalo shvatio sam da bi mogao cijeli život da ne maknem od kuće. Da bi sasvim dovoljan bio silazak niz basamake u avliju. Tu je beskonačnost malenog, a ne beskonačnost velikog. A ja joj svako jutro okrećem leđa i odlazim među ljude. Neki će da me otruju, a neke ću ja da otrujem. Gledam kako blijedi i kao da nestaje taj svijet. Ali nađem snage da kažem sebi: nije to kraj svijeta. Jednoga dana otrove u sebe upije zemlja i u njoj se sve smiri.
Silazak u grad noću bio je nešto drugo. Jedno vrijeme znao sam, baš pred policijski sat, otići do Vijećnice. Da slušam rijeku i gledam ruine. Tu je vrijeme bilo jako zgusnuto. Puno stvari mi je dolazilo u glavu. Uglavnom sjećanja. I ponešto od budućnosti, ali to nisu bile nikakve vizije: puste želje ljudske.
12
“Mi podcjenjujemo zlo. Mi smo sasvim zaboravili odvratnost pravog grijeha. Kakva bi vaša osjećanja bila, zaista, ako bi vaša mačka ili vaš pas počeli sa vama da razgovaraju i raspravljaju, poput ljudi? Bili biste svladani užasom. To je sigurno. I ako bi ruže u vašem vrtu zapjevale neku čudnu pjesmu, poludili biste. Zamislite da kamenje na cesti počne da buja i raste pred vašim očima, i kako bi bilo da je oblutak koji ste sinoć zapazili jutros osvanuo sa kamenim pupoljcima? Ovi primjeri mogu vam dati neku ideju o tome šta je to stvarni grijeh” – pisao je Arthur Machen.
Možda ja više i ne razumijem ovakav govor o grijehu i zlu. Divim se rascvjetalom drvetu jorgovana ili ružinom grmu i prisjećam se ovih riječi. A onda pomislim o zemlji iz koje su iznikli. U magnovenju, osjetim užas a da ni jorgovan ni ruža nisu ni riječ izgovorili.
13
Mnogi filmovi počinju upornom zvonjavom telefona na koji se niko ne javlja; ili, pak, začuje se snimljeni glas vlasnika telefonskog broja, koji poručuje onome ko zove da ostavi poruku. “Telefonska sekretarica” je tehnički gadget kojim je otpočelo stvaranje svijeta u kojem ljudi više nisu tu.
14
Pomislim: mogao sam se roditi i negdje drugo i u neko drugo vrijeme… Ali, treba ostati priseban i sabran: istina je da se ja nisam mogao roditi nigdje drugo. Ovo je najbolji svijet – jer je moj svijet. Vidim kako blijedi i kao da nestaje ovaj svijet, gledam ga na način kako se gleda pobijeđeni. Iz dana u dan tuga prianja na moju dušu, kao vuna na preslicu.
15
Ostarjele gramofonske ploče; izblijedjele fotografije; iznošeni kaput; pokvarena pisaća mašina; satovi bez kazaljki; špil igraćih karata iskrzanih i otpalih vrhova; svežanj đačkih teka u raspadanju; napukle ligure; nalivpero slomljenog vrha; isušena bočica za tintu; pisma potpisana imenima umrlih ljudi; medvjedić; zastarjele geografske mape sa zaboravljenim imenima gradova; džemper koji su izjeli moljci; naočale sa samo jednim, zamagljenim, staklom; polomljena Eiffelova kula od šibica; na tavanu zgurane napuštene knjige iz nečije kućne biblioteke, neke su bile pokloni sa ispisanim posvetama, od ljudi kojih više nema – ljudima kojih više nema; razlupani stakleni globus; rasturen kišobran, sa lijepom drvenom drškom; zamućeno ogledalo sa željeznim ramom; kutija sa igrom Čovječe ne ljuti se u kojoj fali figurica; krojački sanduk sa komadima različitih materijala, koji nije već godinama otvaran; kutijice sa najrazličitijom dugmadi – od sedefa, jantara, bisera, a možda i neko zlatno i samo bi ih trebalo dobro očistiti da opet zasjaju; stari kavez za ptice; iznošene cipele, pretvorene u šlape za dvorište; stari radio aparat, odavno crkao, ali i dalje stoji na frižideru, prekriven serdžadom, u stanu u kome stanuju ljudi skromnijeg imovinskog stanja; iskrivljene udice i vještački mamci za ribe; one sjajne kugle u bojama, što se stavljaju na štapove među cvijeće u bašti (da uplaše ptice), a sada leže među praznim saksijama, na podu neke ostave, u mraku, prekrivene najfinijom prašinom, čekajući sunce i djetinji lik koji će se opet u njima ogledati… Svijet je pun ovakvih stvari, i svijet je u svakoj od ovih stvari.
16
O svijetu mi govore teorija haosa i hologramska paradigma. U svijetu me drži moje srce: ono jednako uporno kuca i kada sam radostan i kada sam tužan i kada sam uplašen.
Evo moje molitve: Beskrajno zlo napalo je svijet; i to je zlo došlo sa nama; na rubu sam snage, ali mu nikada neću dati da me sasvim uzme pod svoje.
Ponoć je davno prošla. Mjesec je rasvijetlio nebo. Čujem kako se snijeg ruši sa krova. Otvaram prozor: dopire lavež pasa i kao da se osjeća miris mora. Stiže novi dan u svijet na smrt zabavljen samim sobom.