Rebus 1977, foto: Sadik Salimović

Kord-A-Mar: Plavetnilo dubokog vremena

Prošlo vrijeme
Mirisi čuvaju najbolje
Zato gledam
Da idem unaokolo kao ker

Traum, der

La vie est belle, kaže Julia Roberts.

Stojim pred izlogom drogerije, zagledan u reklamni plakat koji prikazuje poznatu filmsku glumicu i parfem koji se zove Život je lijep. Reklame ne prodaju proizvode, nego nešto drugo, sugerišući nam da ćemo to dobiti tako što ćemo kupiti taj artikl.

Šta god da je marketing htio, pomislio sam na Roberta Benignija i njegov film La vita è bella, iz 1997. godine. U tom filmu, otac i sin se nalaze u koncentracionom logoru, a strategija za preživljavanje koju otac primjenjuje temelji se na njegovom nastojanju da dječaka drži u uvjerenju da je sve to samo igra.

U ratu sam znao prekoračiti grimiznu lokvu na nekoj sarajevskoj raskrsnici kao da je benzin. Ili samo proći, u koloni s drugim prolaznicima, pored leša žene koja tog dana nije imala sreće. Mimohod, ne ravnodušnih, već utihnulih.

Nakon izvjesnog vremena činilo se da je sve počelo jako davno i da nema smisla pitati se hoće li ikada završiti. Došao bih kući sretan ako sam dovukao kanister vode, kakav komad drveta za naložit i možda jednu, dvije jabuke. To bi bio dobar dan. Možda onako dobar kako može biti dobar dan čovjeku koji je već godinama u nekom manastiru i koji svoj život više ne bi mijenjao za neki drugi život.

Da sam tada, u polupanom izlogu neke sarajevske radnje, ugledao onaj reklamni plakat, vjerovatno bih Juliji Roberts, uzvratio osmijehom i rekao: Da, Julija, život je lijep.

Život je jutarnje prisjećanje šta smo tu noć snivali.

Curika Celeste

Ja sam dijete dvije mahale. Kažem to slobodnije koristeći ovaj pojam. Koševskog brda i Mejtaša. Simultano. Kao u šahu.

Rođen sam u Banjaluci. Nisam imao ni godinu, donijeli su me u Sarajevo, a moji roditelji više nisu bili zajedno. Adresa na kojoj sam prohodao i progovorio bila je Ulica Kralja Tomislava 128. Idemo sad uzvodno od njenog ušća u Titovu, uz košavu, koja je dala ime Koševu, pa pored kafanskih bašti u vrbama, da bismo skrenuli lijevo i prošli između grobalja, pored cvjećare, pa preko mosta pod koji ponire potok, zatim prolazimo dugu lučno zakrivljenu jednokatnicu, u kojoj, u filmu Mirze Idrizovića Ram za sliku moje drage, stanuje Zoran Radmilović, da se napokon uspnemo na Koševsko Brdo. Iznad ciglana. Bilo ih je tri: redovi gline spremne za pečenje tvorili su labirint u koji smo kao djeca znali zaći. Onda slijedi spust do Bara. Ni stotinjak metara u tom pravcu, na desnu stranu, i danas ima jedna drvena kuća na kat, sa baščom. Didina kuća, u kojoj smo ostali, zajedno s prabakom s mamine strane, kada su on i baka odselili u Banjaluku. Nismo imali televiziju. Nisam se mogao pridružiti drugoj djeci u prepričavanju tv serije Izgubljeni u svemiru.

Prije onog rata, dida je imao i stan u centru, prvo tamo iza Park kafane, pa je onda preselio u Nemanjinu. Mati mi je pričala kako je tu proživjela veliki strah za jednog avionskog bombardovanja i kako joj je pomogla velika slika Bogorodice koju su imali. Tu sliku sam kasnije viđao kod babe i dide u Banjaluci. Imali su je i u formatu razglednice. Ta je kasnije stigla u Curak.

Tu negdje kad sam krenuo u školu, prabaka je otišla u Banjaluku, a majka i ja smo drvenu kuću napustili i preselili u stambenu zgradu u Kordunskoj, što je također na Koševskom brdu. Moje redovne destinacije iz Kordunske su bile: Osnovna škola Miljenko Cvitković, u Nemanjinoj, i Curak, kod bake sa očeve strane. U zamjenu za bašču, Curak mi je dao avliju. Nakon osnovne škole upisali su me u Drugu gimnaziju. Majka je otišla iz Sarajeva u Banjaluku kada sam imao sedamnaest godina. Ja nisam htio nigdje odavde. Ostao sam kod oca. Tada sam s mamine strane dobio brata, a sa očeve sestru. Daniela i Darko su se upoznali kada je on došao u Sarajevo, da zajedno odemo na koncert U2, friško iza rata. Bili smo na tribinama, a kada je koncert završio, brat veli: moram sići dole, da osjetim teren stadiona Koševo.

U knjizi Alije Bejtića Ulice i trgovi Sarajeva o Curku piše:

Ulica u sjevernom području starog dijela grada. Počinje u Drvarskoj, između ulica Fadila Jahića Španca i Bulbuline, te vodi na Sjeveroistok do ulice Vuka Karadžića. Saobraćajnica se razvila kao sokak još u turskom periodu u Mahali Kasima katiba, koja je nastala u 16. vijeku, a u narodu se zvala Više Husrev-begove banje (zapis iz 1874-5). Ime ulice je staro, potječe također iz turskog perioda, i sve do danas nije se mijenjalo. Naziv je došao od jedne vrste česme, čiji je vodovod bio slabo izdašan i na kojoj je, zbog toga, voda tek curila. Takve česme zvale su se u starome Sarajevu curak ili curika, a jedna takva sa zasebnim vodovodom bila je i u ulici koju promatramo i dala toj ulici ime. Po predaji tu česmu gradio je osnivač same tamošnje džamije Kasim katib, a ako je to tačno, onda i ta česma potječe još iz polovine 16. vijeka. Česma je bila na uglu ove ulice i Ulice Vuka Karadžića.

Moja baka sa očeve strane dobila je ime po zvijezdi: Danica. Bila je krojačica. Kuća u Curku bila je od ćerpića i masivnih greda uvezanih kajlama. Savršeno je upijala vibracije koje je slala njena šivaća mašina. Tlocrt je bio u obliku slova L, a sa avlijom, koja je sadržavala i šupe i ugao sa česmom, činio je kvadrat. Imala je četiri stana. Moja baka je bila na katu na koji se izlazilo vanjskim basamacima. Kad bi se veš rasprosto i kanaf podupro sohama, avlija bi postala paluba jedrenjaka koji plovi vjetrovima što se upliću sarajevskom kotlinom.

Dida je bio umro još prije Drugog svjetskog rata. Kada bi govorila o tom vremenu baba Danica bi jednostavno rekla: Za vrijeme Jugoslavije… Znalo se da misli na Staru Jugoslaviju. Redovno je čitala OslobođenjeIlustrovanu politiku. Sa svojom singericom sama je podigla tri sina. Pored mašine je bio sanduk pun komada tekstila: uzorci raznih materijala. Tu je bila i gomila Burdi. Taj modni magazin je donosio kao podlistak poster sa iscrtanim krojevima. Zvali su to šnitovi. Bila je to gusta mreža obrazaca, jedni preko drugih, a linija određenog obrasca imala je svoj broj, koji se pojavljivao na liniji u određenim razmacima. Meni je to ličilo na nacrt nekog vrlo komplikovanog mehanizma, ili mapu sazviježđa nekih stranih nebesa. Znala je sašiti sve što bi žene koje su dolazile poželjele. Kad bih tu zanoćio, spavao sam na krevetu koji je bio tako postavljen da se pogled s jastuka pružao pravo na Bistrik. Tonući u san više ne bih razlikovao koja svjetla su bila zvijezde a koja žarulje u kućama u brdu iznad Bistrika: više ne bi bilo neba nad zemljom, sve bi bilo nebo. Ujutro bi došao mljekar, Rade, koji je vodio konja na kome su bile velike limene posude sa friškim mlijekom. Onda bi skuhali vareniku i započeli dan.

Jednog dana je stigla mehanizacija i radnici da pohabani makadam zamijene asfaltom. Stajao bih na vratima avlije i gledao kako se to odvija. Iza podneva došao bi kombi sa ručkom za radnike. Ljudi bi posjedali uokolo da odmore i objeduju. Lomili su svojim snažnim, otvrdlim rukama kruh i polagano jeli čorbu iz limenih tanjura. Na kraju je došao ogromni valjak i uveo nas u moderno doba. Više nismo mogli iskopati rošu nasred ulice i šicati naše plastence i staklence.

Jasna i ja doselili smo u Curak početkom osamdesetih. Bile su to baš dobre godine. I ratne godine su tu bile dobre. Mi smo se tu osjećali sigurno. Bilo je puno knjiga, gramofonskih ploča i vremena koje smo tu proveli sa našim prijateljima. Zagledao bih se u onu malu sliku Bogorodice i pomišljao na skriveni red stvari u svijetu. Kuća je bila stogodišnja starica koja drijema i šapće svoje uspomene u koje bi se mi ušuškali kao djeca u priču pred spavanje.

U Curku su još, što ja pamtim, živjeli Iso i Marica, Vasvija i Salko, i Anđa. Anđu oduvijek pamtim blistavo sijede kose. Bila je bezvremena. Prije našeg doseljenja Iso i Marica su otišli, a doselili su se Refik i Branka. Imali su dvije kćerke i sina. Salko je umro prije našeg dolaska. U mojim dječijim danima u Curku, on bi me uvijek s radošću dočekivao. Imao je ključ za dječiji svijet. Vasvija je ostala da živi sama a njeni sinovi Dževad i Muradif su je redovno obilazili. Kao i njena sestra. Obje su imale osmijeh koji bi rasvijetlio i najtmurniji dan. Muradif je bio električar i on nam je sredio struju kada smo Jasna i ja uselili. Moja baka je umrla 1976. Nešto kasnije nakon našeg dolaska, i Anđa. Vasvija je ostala da nastavi širiti svoj optimizam u pogledu toga kada će se Curak „riješiti“, kuću opština srušiti a nas preseliti u bolje stanove. I sada lako prizovem miris koji je ispod prozora širio njen šiš, koji je okretala na maloj vatrici. Onda nas je napustila i Vasvija. Ostali smo tu Jasna i ja i naše komšije Branka, Refko i Jasmin, i njihov mačak, da dočekamo rat.

U ratu bismo ljeti zajedno pili kafu u avliji i čekali da se Jaso vrati sa linije. Znao sam: ako pređem ulicu i uđem u avliju kuće prekoputa, u kojoj je živio hafiz koji je bio i derviš, obreo bih se na stepenicama kojima se silazi u more.

Jedne večeri, kada je već i do nas stigla ratna gasifikacija Sarajeva, sjedili smo Jasna i ja uz peć u koju je bio gurnut plinski ložionik i uživali gledajući u pramenove plavog plamena. Kao i obično, povremeno bi doprli zvuci detonacija granata koje su padale na grad. Nekad bliže, nekad udaljenije. Kad, neko kuca na vratima. Feka. Po ramenima mu tragovi piljevine. Išao je prema svojoj kući, na Bjelavama, kad jedna pade vrlo blizu. I onda je odlučio, veli, da svrati do nas, da napravi predah. Pričali smo o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, onako kako se priča uz vatru. Ne pamtim o čemu smo razgovarali, ali pamtim to veče. U tom sjećanju je skriveno nešto važno, i takvo, zaštićeno, sa mnom je sve do ovih dana. Tako je i sa sjećanjem na to kako sam kao dijete, u ljetno veče lovio svice i stavljao ih u teglicu, da bismo onda sretni trčkarali Curkom sa našim magičnim lanternama. I tu je neka tajna, tanušna kao i ti svici, iskri sve ove godine. Sve vrijeme je sadašnje vrijeme.

Sa završetkom rata i Refikov je život završio. Kada smo, nekoliko godina nakon rata, odselili, ja sam, nakon nekoliko dana došao tu. Sobe su bile puste, sve izneseno. Upalio sam svijeću i zamolio kuću da nam oprosti što smo otišli. Kasnije sam još jednom, dvaput, tuda prošao. Jednom u šetnji sa Mirsadom, kada su već i Branka i Jasmin također odselili. Gornji prozori su bili skinuti. Ali, u avliji je bila obješena improvizirana dječija ljuljaška. Jednog dana vidjeli smo u novinama vijest kako je ta kuća u Curku srušena. Nikada više nisam htio proći tom ulicom. Ali sam na Google Earthu pogledao foto: nazirao se tlocrt u obliku slova L.

Na uglu Curka i Pehlivanuše odavno nikakve curike nije bilo. Ali, mi bismo zimi, kad smrzne, ostavljali česmu u avliji otvorenu, da ne bi zaledila, i da leđenje ne bi uhvatilo sat. Tada bi Curak opet imao svoju curiku. Nekada bi ipak zaledila. Možda jer bi neki prolaznik ušao u avliju da se napije vode i mahinalno za sobom zatvorio česmu. Jednog jutra vidimo da je zaledila. Ja naložim vatru, ali ne ide. U to siđe Anđa niz basamake, izmoli Očenaš i Zdravomarijo a česma zašišta i voda poteče. 

Pod Vranicom

Na prvo službovanje kao učitelj moj otac je morao iz Sarajeva otići u selo Ždrimci, podno Vranice, iznad Gornjeg Vakufa. Tamo su mama i on živjeli jedno vrijeme. Staju je valjalo preurediti u učionicu. Učio je djecu da čitaju i pišu i sve drugo, a seljanima ispisivao pisma. I dan danas moj otac piše prekrasnim rukopisom, pravim učiteljskim. Vještina meni nesavladiva.

Kada sam malo porastao, otac me je vodio u Ždrimce, i ljeti i zimi. Odsjedali smo kod Ilije, domaćina koji je moje roditelje bio primio u ono vrijeme kada je otac tu došao da pokrene školu. Sa seoskom djecom sam pratio stoku na ispašu. Bio sam na noćnom skupljanju pokošenog žita: bezuspješno pokušavao u drvene troroge vile nahvatati onoliko koliko su kao od šale mogla druga djeca. Gledao kako konji gaze žito i kako vršilica potom razdvaja zrna od vlati. Uz kazane u kojima se pekla rakija bilo je dovoljno samo sjediti pa da budeš taman opijen. Penjali smo se na Vranicu. Na Prokoškom jezeru sam pomilovao čovječiju ribicu. Posadili bi me na velikog tornjaka, ili na konja, to je bilo visoko. Jednom smo išli brati borovnice, nismo mogli nigdje nogom stati a da ne gazimo po njima. Nekad uvečer bi bila kućna sijela, uz gasne lampe, struja još nije bila stigla u Ždrimce. Slušali bismo starog Ivotu, skoro stogodišnjaka, kako priča o stvarima iz devetnaestog vijeka i nepodopštinama iz svoje mladosti. Jeli smo hljeb ispod saća. Neka od baka koje su uvijek uokolo bile u nekom poslu, izrezala bi mi veliku krišku. Na nadlanici, imale su tetovaže, točak, križ, što je bila pradavna tradicija. I danas pamtim blizance Pavu i Gustu. Zdravi crveni obrazi, sa brazdama od skorene marmelade. Napoje konje na izvoru, pa ih uzjašu i trkaju se putem uzbrdo. Kada ih stariji zbog toga dobro izgrde, negdje se sakriju. Ti su dani bili ogromni, uvečer, jutro je jako davno bilo. Na kraju u san bi me odnio vjetar zašiven u jastuku od sijena.

Išli smo otac i ja i na druge planine. Tako i na Prenj. Moj prvi objavljeni članak bio je opis tog pohoda, u Našim planinama. Kao naslov sam stavio Nazorovo Prenj planina nije, divova je kuća. Kada smo išli na Ravnu planinu, sjedali smo na Ćiru na Bistriku. Kasnije ću s rajom odatle kretati na pohode na Romaniju: znala je biti gužva, a mi smo voljeli više ostati na ulaznim platformama i onda, haj haj – kroz silne tunele i dim lokomotive kanjonom Miljacke. Juga me bio povukao da se upišemo u školu alpinizma. Tako sam uspio da ispenjem Centralni brid u Romanijskim stijenama, u navezi sa Rakom i Žalcem. Nisam nastavio sa alpinizmom, za mene je bilo više nego dovoljno. A neizmjerno dragocjeno. Jedno kratko vrijeme pripadao sam jedinstvenom pokretu poklonika beskorisnog. Jednom smo, stojeći u predvečerje na Zelenoj glavi, jednom od prenjskih vrhova, mogli na oblacima na istoku vidjeti naše sjene na kraju tunela sačinjenog od niza duga.

Otac me vodio i u bioskop i obavezno u cirkus kada bi stigao u grad. I danas dobro pamtim jednu tačku. To je bilo u pauzi, za vrijeme priprema za nastup krotitelja divljih životinja. Izašli su u arenu radnici i počeli podizati visoku metalnu ogradu, za zaštitu publike. Onda sam primijetio da je nekoliko njih užurbanije nego drugi. Vikali su i bili vrlo preduzetni. Da bih onda odjednom shvatio da oni, zapravo ne rade ništa. Bili su to klovnovi obučeni u radnička odijela i stvarali su nevjerovatno efikasan privid da se ubiše radeći i pomažući ovim drugima.

Naravno, otišli bismo i na utakmicu. Nedeljno popodne, nose se džepni tranzistori i slušaju prenosi drugih utakmica. Stadionu Koševo hrli silan svijet… Dva policajca na konjima ophode stadion. Mirno je i svečano. Ali, nije se primilo. Fudbal sam otkrio mnogo kasnije, kada nas je Sušić odveo na svjetsko prvenstvo. Ali ne navijam ni za jedan klub.

Moskovskom

Dok sam živ za mene će Moskovska ulica ostati sa tim imenom. I sva u snijegu.

Sjećam se jednog badnjaka, mati i ja smo kupili bor, ispred crkve na Marindvoru. Pješke smo ga, Moskovskom, odnijeli do kuće na Koševsko Brdo. Padao je gust snijeg i bilo je zdravo hladno. Vjerujem da su nas pratili pogledi šumskih stvorenja koja u jakim zimama siđu u grad, a ljudi ne mogu da ih vide. Kada smo stigli kući prionuli smo na ukrašavanje. Kugle su bile od pravog stakla, a na jelci su se palile svijeće. Podjednako smo govorili: bor, jelka, krizban, po njemačkom Christbaum. Topli zrak bi lelujao srebrnaste niti kojima je krizban bio okićen. To je bio njegov jedva čujni šapat. Miris bora i naranči poveo bi negdje daleko. Dok smo sjedili kraj bora, majka bi zapjevala Pojte pastiri

Jednog je Prvog maja pao veliki, veliki snijeg. Za praznik, mati me bila povela u Banjaluku kod bake i dide. Vratili smo se vozom koji bi, iako je bio brzi, stao na svakoj stanici da pokupi ljude i onda su vozovi sasvim prestali ići. Otac nas je dočekao i ispratio do kuće. Bilo je već kasno. Moskovska je sasvim utonula u snježne draperije koje su se spuštale niz krošnje njenog drvoreda. Nikoga uokolo. Prtili smo sredinom. Na Bruegelovim slikama zime vidimo gole crne grane drveća i majušne ljude koji idu svojim poslom. Kažu da je on oslikao svijet kojeg je Bog napustio.

Dida sa mamine strane bio je stručnjak za drvo. Do onog rata živjeli su u Sarajevu. Ali i na drugim mjestima po Bosni, zavisno od njegovog posla. Tako je moja mama rođena u Šipragama. Kad bih bio kod babe i dide u Banjaluci, sa didom smo, Mario i ja, igrali karata. Svoja dva unuka, djecu od dvije sestre, naučio je kartaškoj igri raub. Skupljali smo štihove, izbijali adute i pokušavali uhvatiti protivnika u gabulu. Kada bi na televiziji bila opera, dida bi zapalio lulu, obukao najbolji sako za svečane prilike i tako sjeo pred aparat.

Moja je mama u mladosti slikala dobre akvarele. Znala je da gleda u karte. Čuvam te njene karte, mađarice, i danas, zajedno sa tekom u koju je, kao srednjoškolka, ispisivala svoje pjesme. Radila je u Oslobođenju, a prije toga u Šipadu. U računovodstvu. Za dodatnu zaradu, ponekad bi prekucavala rukopise prevoda romana, koji su izlazili kao džepne knjige. Dešifrirala bi rukopis prevodioca i kucala u pisaću mašinu do kasno u noć.

Na zidu su nam dva mamina akvarela. A didin barometar pored izlaza na balkon. Kupljen je kod Kopelmana, prije Drugog svjetskog rata, i savršeno radi. Kada namještam barometar uvijek se sjetim kako sam kao dijete gledao didu dok podešava taj uređaj: namješta crnu kazaljku iznad zlaćane. Imao sam osjećaj kao da je to što on radi u vezi sa nekim opštim mehanizmom svijeta i kako se time naš mali svijet dovodi u sklad sa velikim svijetom. Sličan sam osjećaj imao kada bi se navečer navijale vekerice. Ili, kasnije, kada bih navijao svoj prvi ručni sat. Digitalno doba je to uklonilo.

Zapravo je velika razlika između toga šta rade barometri a šta rade satovi. Barometri mjere pritisak zraka. Oni trpe taj pritisak, koji je nešto što se stvara izvan uređaja, a njegov mehanizam nam onda pokazuje jačinu tog pritiska. Tako izmjerimo atmosferski pritisak. Skloni smo reći kako satovi mjere vrijeme, mjere protok vremena, kao što, recimo, vodomjer mjeri protok vode. Ali to baš i nije tako. Ne mjere satovi vrijeme, već to što te naprave rade mi zovemo vremenom. Pitanje koliko je vremena prošlo? zapravo je pitanje u kojoj mjeri se opruga odvila?, dok sam, recimo, ja prešao odavde do tamo. Kada pogledamo na sat i vidimo da je kazaljka prešla put od označenih pet minuta, mi naravno ne kažemo opruga se odvila toliko i toliko, već kažemo prošlo je toliko i toliko vremena. Ovo je jezički izraz koji magijski stvara svijet u kojem mi živimo, svijet u kojem postoji vrijeme. U kojem bi odgovor na pitanje koliko je sati? trebalo da je isti na bilo kojem mjestu Univerzuma. Taj svijet je precizno opisao Newton. I njegove jednačine jesu savršeno dovoljne da se pošalje svemirska sonda milione i milione kilometara daleko. Einstein je pokazao da je stvarno stanje stvari zapravo drugačije, i da tako shvaćeno vrijeme ne postoji. Nema nekog velikog sata u središtu svijeta koji bi pokazivao univerzalno vrijeme.

Što je nama bila Klupa, kod kafane Park, to je nekada u Sarajevu bila Kopelmanova urarska radnja na čošku gdje je sada knjižara Veselin Masleša, u Titovoj, podno Dalmatinske. Govorilo se: nađemo se kod Kopelmana. Ostalo je da tu bude sat, iznad ulaza u knjižaru. No, niko nikoga tu više ne čeka.

Jedan od sarajevskih uličnih mjerača pritiska vremena je i Sahat kula, na Baščaršiji. Taj sat navijamo prema Mjesecu.

Nekad pomislim: Bože, da mi je vidjet moju majku, makar onako iz daljine, kako ide Moskovskom, razmičući velove sunčevog svjetla koje se probija kroz krošnje drvoreda.

Otrovan olovom

Čim sam krenuo u školu otac mi je počeo kupovati Politikin Zabavnik, sa Flash Gordonom na naslovnoj strani, a poslije i Plavi vjesnik u kome smo čitali Dan Darea. Potom se pojavila publikacija Svijet oko nas. Kako je radila u Oslobođenju, mati mi je redovno donosila Male novine i Veselu svesku, pa onda i Strip Art magazin.

U osnovnoj školi, otkrio sam biblioteku Vlatko Foht u Radićevoj. Imali su čitaonicu gdje je bilo puno ukoričenih omladinskih novina kao i stripova. U Oto zabavniku bio je strip Superman. Tamo sam proveo mnoga popodneva, u stanju apsolutne slobode. Svoj čovjek koji odlazi na daleka putovanja. Jedrenjacima, balonima, dirižablima, parobrodima, zapregama, galijama, avionima, podmornicama, vlakovima, automobilima koji mogu da lete, svemirskim brodovima i vremenskim strojevima, na leđima slonova, deva, konja i magaraca.

Tako mi je u dušu ušao miris štampe. Valjda zato kasnije ću izabrati da studiram žurnalizam i odmah početi da volontiram u novinama. Moj studentski kolega Asim, doveo me je u Redakciju omladinskog lista Naši dani. Tada je glodur bio Đuro, a redakcija se nalazila u zgradi u Titovoj, gdje je bio i CEDUS. Ubrzo je glodur postao Habul, a tu negdje sa preseljenjem u novu zgradu NIŠRO Oslobođenje, u Nedžariće, naslijedit će ga Vlasta. Po povratku iz vojske, nakon jedne faze volontiranja u Oslobođenju i Večernjim novinama, dobiću svoje prvo zaposlenje – u Danima. Meni je uživancija bila kada sam kao dežurni urednik trebao ostati svu noć u štampariji zajedno sa Savom, likovno-grafičkim urednikom, da oko četiri ujutro dočekamo prve brojeve friške iz rotacije. I onda, sa novinama pod pazuhom, u pekaru na kifle. Zujao sam po štampariji, često zagledan u one stare mašine na kojima su se štampale knjige, olovnim slogom. Pa bih se sjetio svoje prabake koja mi je, kada je čula da želim postati novinar, rekla: Čuvaj se dijete, olovo je otrovno.

Jedan od prvih modernih science fiction romana koje sam pročitao, dakle ne računajući Julesa Vernea, bio je Ariel, leteći čovek Aleksandra Beljajeva. Imao sam tu džepnu knjigu. A Šljunak na nebu, Isaaca Asimova sam našao u biblioteci. Kada se pojavio magazin za nauku i sf Kosmoplov, uvršten je na moju obaveznu listu. U prvom broju je bila priča Clifforda Simaka Mladost. Pratio sam i Planetu. Kasnije je u mom vlasništvu nastala kolekcija sf magazina Sirius. Postao sam pomalo addicted. Živio sam u galaktičkim carstvima Isaaca Asimova, Franka Herberta i, kasnije, Dan Simmonsa. Imao Sastanak sa Ramom Arthura Clarkea. Stanisław Lem me odveo na svemirsku stanicu u orbiti Solarisa gdje sam podijelio sudbinu tamo nastanjenih naučnika, sa kojima se okeanski mozak poigrava, rastvarajući naše temeljne pojmove, od ideje identiteta, pa nadalje. Leva ruka tame, Ursule Le Guin, odvela me na planetu Geten, čiji stanovnici prolaze periodične promjene spola. To rezultira društvom i kulturom, koje je razumjeti za nas veliki izazov, možda nerješiv. Također sam od onih koji nisu iznenađeni aktuelnim stanjem stvari, jer su čitali Aldousa Huxleya, Georga Orwella i Evgenija Zamjatina. Na to da ćemo se na kraju utopiti u virtuelnoj stvarnosti pripremio me je William Gibson.

Knjiga nije samo način da se prenese opis nekog svijeta. Danima je držimo u rukama i ona postane predmet iz svijeta koji opisuje, a koji nam je na neki volšeban način došao otamo. Artefakt, dokument, arheološki nalaz. Bilo da je riječ o nekom putopisu, bilo o fantastičnom romanu. Kada uzmem Lastavicinu knjigu Mate Lovraka Vlak u snijegu, prije nego je otvorim razgrnem snijeg sa njenih korica.

Ja sam dijete gutenbergove galaksije. Svijeta u kojem je riječ imala miris.

Sa tugom dočekujem svaku vijest o gašenju novina ili magazina. Kada jednog dana više ne bude niti jedne odštampane riječi, niti jedne hard copy bilo kakvog dokumenta, knjige, albuma, monografije, slikovnice, stripa, magazina, novina… huk gigantskih servera ispratiće zauvijek stari svijet u novi život: latentnu egzistenciju u cyber spaceu. Tamo ga čekaju Cut, Insert, Cancel i Delete.

Valjda zato što sam pročitao poprilično sf literature, utvaram da razumijem nadolazeći svijet:

Novi soj pobijedit će smrt.

Ležat će u konzolama za virtuelnu stvarnost, kao u onim kapsulama u Matrixu, i živjeti živote svojih avatara. Neće imati potrebe da se sjećaju. Njihovo sada biće uvijek već potrošeno u žeđi za budućnošću.

Zauvijek u inkubatorima sreće. Djeca koja se nikada neće roditi.

Set the Controls for the Heart of the Sun

Jimi Hendrix i Pink Floyd promijenili su nam život.

Za nas je muzika bila Ono Nešto Drugo, u krajnjoj liniji važnija od svega. Iako su nas tjerali da živimo kao da nije tako.

Juga i Feka su osnovali sastav. Onda je Juga meni rekao da i ja trebam naučiti svirati gitaru i uputio me kod Koste Popovića, kod kojeg je i on završio kurs. Otac mi je kupio gitaru. To je bilo poučavanje klasičnoj gitari, pa se učilo svirati po notama. Sjedili bismo za stolom jedan preko puta drugog i on je olovkom pratio note koje treba odsvirati i kuckao ritam. Kosta je bio akademski slikar. Na naslonjaču kauča na kojem je sjedio, naslonjena na zid, bila je slika, ulje, njegov diplomski rad: kopija slike Fransa Halsa Malle Babbe. Jedna starica sa pticom na ramenu. Slika bi povremeno ukrala pažnju. Nešto je poručivala. O muzici i o tome zašto smo na svijetu.

No, evo kako je prva lekcija izgledala. On je ustao od stola i rekao: Znaš kako stoji gorila? I onda je oponašao tu životinju, a naglasak je bio na položaju ruku, posebno šaka u kojima kao da je držao omanje lopte. Tako treba da držim gitaru: u šapama gorile. Jer, instrument zaista trebaš svirati dušom, ali za to duši treba tijelo. Instrument traži da uđemo u tijelo određene životinje. Kada je gitara u pitanju izgleda da, kod publike generalno, postoji veća fascinacija onim šta radi lijeva ruka, nego onim šta radi desna ruka (dakako, kod ljevaka, treba obrnuti stvar). To je nepravda prema desnoj ruci. Indijci kažu: ritam je otac, melodija je majka. Otis Taylor, pak, veli: muzika je u desnoj ruci.

Kod Koste sam učio Ljubavnu serenadu, Asturias i Alhambru, a kod Juge Jumping Jack Flash. Tako je nastao četveročlani sastav, kada smo se njemu i Feki pridružili Bega, a onda i ja. Juga je počeo da naručuje gramofonske ploče iz Engleske. Dolazak svake ploče bio bi epohalni događaj. Nova mijena svijeta.

Prvi rock sastav koji sam uživo vidio i čuo, u Domu kulture Trasa, bili su Albatrosi. Gledali smo u Zubana i Kokana kao u bogove. A crvena fenderica nam je spržila dušu. Vježbali smo kod Juge, u Sutjeskoj: u stanu ili u suterenu zgrade, u veš kuhinji. Naše gitare su bile klasične gitare, kupljene u Muzičkoj nakladi na Marindvoru, kod Janeza. Na njih smo kačili magnete, a pojačala su nam bila stari radio aparati, lampaši RR Niš. Sa zelenim magičnim okom. Kao što je poznato, nema zvuka bez lampe. Na takvom sam aparatu prvi put čuo stvar Time, od Pink Floyd, na Radio Luxembourgu, oko dva noću. Sutra sam došao u školu sav izbezumljen da javim da sam čuo pjesmu sa njihove nove ploče koja se zove Dark Side of the Moon. Svirali smo i „improvize“ i snimali naše sessions na kasetaš. Nakon što smo došli do ploča grupe Can, ta je muzika bila zemlja u koju smo htjeli stići našim improvizacijama. Juga je izveo jedan eksperiment: pustio je da se na gramofonu okreće ploča, ali je sasvim utišao ton. Onda je pustio naš snimak sa kasetaša. Zahvaljujući čudesnim osobinama ljudske percepcije, slušali smo našu gramofonsku ploču. Preferirali smo ploče koje su u sredini imale naljepnicu Harvest, kao rani albumi Floyda. Prema našem djelovanju opstrukciju je pokazivao predsjednik kućnog savjeta, izvjesni gospodin B. Usred našeg snimanja ponekad bi uletio manijakalni tuš po vratima veš kuhinje. Posve izvan ritma.

Naši izleti na Trebević imali su specijalitet: polijetanje žičarom uz zvuke sa RIZovog kasetaša: Silver Machine, od Hawkwinda.

Jednom je stigla ploča koju je Juga stavio kao alternativu glavnoj narudžbi: Roxy Music, prvi album. Ništa o njima nismo znali. Ta ploča nam je bila obaška od svega što smo do tada čuli. Bile su već počele i da se pojavljuju licencne rok ploče iz Jugotona i RTB-a. Moja prva ploča bila je Cry of Love od Jimija Hendrixa, koju mi je mama kupila. Kasnije će u sastav da uđe i Miro, zvani Ćaće, ponekad Životinja, zavisno od aktuelnog konteksta. Potom varijanta Feka, Samba i ja. U našoj raji, gitaristička opsesija pod svoje uzela je još neke ljude. Adnan je, što se kaže, spavao sa gitarom. Na potezu Koševsko Brdo-Bjelave-Mejtaš jedno je vrijeme egzistirao kult Jimija Hendrixa i Johna McLaughlina. Preslušavanje Hendrixove Machine Gun bilo je hodočašće. Tu je bio i Mirsad – koji se podvrgnuo akademskom drilu kada je muzika u pitanju, kao i Ćaće. Mirsad mi je jednom, ispred njegovog nebodera na Grbavici, šarajući oštrim kamenom po drvenim vratima garaže, u nekih sat vremena izložio teoriju muzike in a nutshel. Sutradan, ničega se nisam sjećao.

Jednog ljeta, kaže mi Fe: hajdemo na Triglav. I uradimo tako. Sjevernom stranom, ruta Tominšekova pot. Od Ljubljane do Mojstrane ustopiramo jedan kombi, ispostavi se da je to čovjek iz ekipe Buldožera. Vratili smo se južnom stranom niz triglavska jezera, sve do Bohinja. Triglav je ostao moj Everest. U jesen, Akica, kolega sa faxa, predložio je da organizujemo studentsko drugarsko veče. U Rebusu. Bila je to 1977. godina. Došao nam je svirati Mile sa svojim bendom. Oni su bili profesionalci. Ali, budući je Mile bio studentski kolega, ovo je bilo pro bono. Mi smo imali nastup kao predgrupa: Feka, Bega, Samba i ja. Svirao sam na Miletovom Gibsonu SG tamnocrvene boje. Za tu priliku, Feka i ja smo grupi dali ime Sjeverna strana. Na gig je došao i Juga, a na jednoj stvari je i zapjevao sa Fekom.

Jednog dana iza rata Feka je dobio razglednicu od Sambe. Svaka rečenica tog pisma bila je naslov jedne stvari od Indexa. I više se nije javljao.

Naše lozinke, mantre, tajne formule, inkantacije i molitve bile su:

People try to put us d-down
(Talkin’ ’bout my generation)

&

I was born in a cross-fire hurricane
And I howled at the morning driving rain

&

Come in here, dear boy, have a cigar
You're gonna go far
You never gonna die

Krik iz druge sobe čujem
To mi neko kaže “Nisi sam”

&

Gimme, gimme shelter
Or I'm gonna fade away

&

Ulična svetiljka baca svetlost u krug
Dok crni leptiri lete pravo na nju

&

Kao mali imao sam medveda, malog medveda

&

Hey Joe, where you goin’ with that gun of yours?

&

Little by little the night turns around
Counting the leaves which tremble at dawn

&

And you didn't like school
And you know you're nobody's fool
So welcome to the machine

&

Well, I stand up next to a mountain
And I chop it down with the edge of my hand

&

Oh Lord, won't you buy me a Mercedes Benz

&

Jedna mladost, jedan svijet nade
Raste tiho u srcu tvom
Drugi ovaj svijet grade za te
S malo prave istine u tom

&

There must be some kind of way outta here
Said the joker to the thief

&

My name it means nothing
my fortune is less
My future is shrouded in dark wilderness

&

Pjevajući pjesme sa planine
Pjevam za tebe pjevam za sebe sad

&

Opet sam, sasvim sam
Suza i žar
Zelen majski blues donosi dan

&

Za koji život treba da se rodim
Za koji sudnji dan treba da živim

&

Bio, bio jedan pas
I ujeo kuvara

&

Papa was a rolling stone
Wherever he laid his hat was his home

&

He say I know you, you know me
One thing I can tell you is you got to be free

&

Čudan svijet je oko nas
Slika ista svaki dan

&

Strangers passing in the street
By chance, two separate glances meet
And I am you and what I see is me

&

When I find myself in times of trouble
Mother Mary comes to me
Speaking words of wisdom, let it be

&

Like a dog without a bone
An actor out alone
Riders on the storm
There's a killer on the road

&

This is major Tom to ground control
I'm stepping through the door

&

How does it feel, how does it feel?
To be without a home
Like a complete unknown, like a rolling stone

&

Suzanne takes you down
To her place near the river
You can hear the boats go by
You can spend the night beside her
And you know that she's half crazy
But thats why you want to be there

&

I really wanna see you
I really wanna see you
I really wanna see you Lord
I really wanna see you Lord
But it takes so long, my Lord
(Hallelujah)

&

Hegedupa upa upa upa
Hegedupa upa upa upa
Hegedupa upa upa upa

&

Said the straight man to the late man
Where have you been
I've been here and I've been there
And I've been in between

Bili smo totalni underground. Iz podzemlja nikada nismo izašli i niko za nas, osim najuže raje, nije čuo. Tako smo ušli u legendu koja je izbjegla opasnost da se isprofaniše, jer se uopšte nije širila. Stvar je bila i ostala mysterium, prije svega, i nakon svega, nama samima.

Do you vant to ride
See yourself going by
The other side of the sky
I've got a silver machine

Traintrance

Ima izreka: kada uronimo prst u more u vezi smo sa cijelim svijetom. Meni je nekako isto kada spustim ruku na željezničke šine.

Voz grabi, u prozoru promiče film, danju u koloru, noću crno-bijeli, sav u sjenama. Onda stanica, nastaje komešanje, neko silazi, neko ulazi. A ti samo gledaš kroz prozor, to nije tvoja stanica. Ili si čitao knjigu, toliko izgubljen u nečem sasvim drugom, da i ne znaš šta se dešava sa vozom. Ili si bio u polusnu, hipnotisan kloparanjem točkova po šinama, i prvo se nađeš u nekakvom limbu, kada se taj ritam koji je sav tvoj svijet prekine. Ugledaš kapu željezničara koji zvonkim udarcima čekića provjerava točkove. Onda se začuje pištaljka i lokomotiva opet povuče.

Nekada voz stane “na signalu” i gledaš kroz prozor ono što ti je dato da vidiš. To nije stanica. Kako god, sada voz i svi u njemu pripadaju tome Nigdje. Možda tu blizu žive ljudi kojima to mjesto nešto znači, ali mi o tome ne znamo ništa. To može biti neka livada koja se prostire u nedogled, možda tek pokošeno polje žita, ili se pak to dešava već u zimu, i tanki sloj prvoga snijega prekriva strnjište i vidiš nekoliko vrana kako polako pretražuju unaokolo. Često nigdje kuće niti ikakva puta. Nasloniš čelo na hladnjikavo staklo i gledaš u daljinu, gdje se možda nazire drveće. Mogla bi biti i neka rječica uz njega. Poneko izađe van, da protegne noge, pa se opet popne u voz. Ljeti, ako je u blizini kakva česma ljudi obično ponesu flaše i natoče vode. Jedno vrijeme se tako vrzmaju oko voza, pa se opet vrate unutra. Ako se čekanje otegne to ne-mjesto pomalo postaje nekakvo mjesto. Neko će opet izaći van, možda još više istražiti unaokolo. No, uvijek postoji taj strah da voz iznenada ne krene a mi tu budemo ostavljeni.

Voz čeka i putnici ne mogu ništa u vezi sa tim. Onda odjednom crveno svjetlo postane zeleno i voz se trgne. Naše se putovanje, naš odlazak, ili povratak, nastavlja.

Kada sretnem nekoga dragog koga nisam vidio odavno, nešto se desi sa vremenom.

Kao da iz duge kompozicije vagona budu izuzeti svi oni vagoni koji se nalaze između onog dana kada sam se prethodni put vidio sa tom osobom i ovog dana kada je ponovo srećem. U tom susretu izranjaju zaboravljene zajedničke uspomene i sažimaju vrijeme: zadnji susret koji smo imali prije ovog sada, kao da je bio jučer. I tako nastaje posebna kompozicija vagona, koja predstavlja kontinuitet onog vremena kojeg sam dijelio sa tom osobom. Naše ukupno vrijeme koje smo proveli na svijetu čini struk različitih vremenskih linija, a svaka se odnosi na jedno od prijateljstava koje imamo. Te vremenske linije se komponiraju, kao vozovi na ranžirnoj stanici. Neki budu duži, neki kraći, ali to nema veze sa njihovih značajem.

Osobna povijest je željeznica.

Novčić u planini

Nenadu Fišeru

Jednom sam ti rekao kako volim da prebirem prošlost i da mi je zato žao da je prošlosti, kako život ide, sve više. Tebi se to dopalo. Mnogo godina je od tada. Prošlost je sve veća i zapretenija i čovjeku se puno toga sakrije. A onda dođe vrijeme i otuda počnu stizati pisma i razglednice i postaneš gotovo zatrpan kao što su nekada bile pošte pred Novu godinu.

Na jedan izlet ponio si bio zmaja. Bio je crvene boje. Držeći ga na uzici u jednom momentu sam osjetio da više nisam na zemlji, nego da sam gore, na nebu i shvatio da se upravo o tome i radi kada je u pitanju puštanje zmaja. Kasnije smo, ti, Nena, Jasna i ja, pili čaj u domu na Dobrim vodama. Čekali smo da stane kiša pa da krenemo kući. No, baš osulo. Onda meni nešto dođe i rekoh: staće ubrzo, sigurno, vidjećete. I bi tako, zaustavio sam kišu.

Ne znam je li ovo bilo na istom izletu. Kada smo se našli u gradu ti si nam putem ispričao kako si tu noć sanjao mjesto gdje trebaš iskopati jedan novčić. Dok smo hodali planinskom stazom ti u jednom momentu reče da trebamo malo skrenuti, te izađosmo na jedan proplanak koji je završavao ambisom od nekih desetak metara. Nadvio si se nad tim prevjesom – napravio si od kaiša kao neko osiguranje za koje sam te ja držao – i počeo si da kopaš nožem. I, bogme, u neka doba, izroni novčić iz sna. Bio je srastao sa zemljom u kojoj je bio ko zna od kada. Ako se dobro sjećam, bio je veličine ondašnje dvobanke, tako nešto. Ponijeli smo novčić iz planine dolje u grad.

Drugi neki put, poveo si nas na okupljanje raketnog kluba. Pa smo ispaljivali rakete na poligonu na Kalinoviku. I opet je bilo tako, da odeš u nebo, za onom raketom. U slavu Konstantina Eduardoviča Ciolkovskog. Poslije si nam pokazao par fotografija tada snimljenih. Crno-bijelih. Na jednoj slici nas dvojica uz lanser sa raketom. Ti si me pitao: Ko je ko na ovoj fotografiji? Aha, velim ja, pa jeste fotografija ispala malo zagonetno, ali, naravno da mogu razaznati ko je ko – i uprem prst u lik za koji sam siguran da sam to ja. Ti si onda vrlo argumentovano objasnio da sam pogriješio.

U ono vrijeme, često smo otvarali tarot. Kada si ti radio čitanje nekome, nakon što bi ta osoba promiješala karte, bile bi ispolagane, shodno datoj shemi, licem na dolje, a ti bi ih onda okretao postepeno, ne sve odjednom. I polako si razvijao priču. Imao si svoj redoslijed kojim otkrivaš karte i kada bi, u otvoru od jedanaest karata, već njih pola bilo okrenuto, onda si znao tipovati koja će to karta biti kada okreneš narednu – i bila bi ta karta. Kada si mi prvi put otvorio karte, na poziciji signifikatora izašla je Luda. Bio je to Rider Waite Smith deck. Zabljesnulo me je sunce sa te karte. I dan danas, kada god gledam tu kartu, nekako je tu ono veče kada smo prvi put otvorili tarot.

Vremenom sam shvatio da svaka karta Velike Arkane u sebi sadrži sve druge karte. Ova tvrdnja je nešto što se može dosta lako razumjeti. Ali potrebno je stanovito vrijeme da se shvati o čemu se tu zapravo radi. Razlikovanje razumijevanja i shvatanja jedna je od mnogih stvari koje sam od tebe naučio.

Davno jednom, bio sam ti ispričao jedan svoj san. U tom snu vidio sam more, ali talasi stoje nepomično. Rekao si mi da je to san o vremenu.

We're just two lost souls
Swimming in a fish bowl
Year after year
Running over the same old ground
What have we found?
The same old fears
Wish you were here

Crni pas

Taj pas je bio tu već neko vrijeme. Znam da sam ga viđao tokom zime. Uvijek bi bio pod istim drvetom, ispred zgrade preko puta one u kojoj mi živimo. Tu bi on mirno ležao, ostarjela životinja, crne dlake. Jedan od mnogih pasa lutalica u Sarajevu poslije rata, samo što on više nije mnogo lutao. Činilo se da je našao svoje mjesto. Jednom sam vidio kako ga jedan starac hrani. No, tog dana bilo je drugačije: pas je ležao na drugoj strani ulice a jedan mladić je bio nagnut nad njim i polagano ga milovao. Tu su bile i dvije djevojčice iz susjedstva i još jedan mali pas, na uzici koju je držao ovaj mladić. Mali pas je njuškao starijeg koji je izgledao bespomoćno. Bolestan je i ne može na noge, čuo sam kako jedna curica kaže. Onda je mladić uzeo psa u naručje i krenuo preko ulice prema mjestu koje je crnom psu pripadalo. Za njima su išle djevojčice, mali pas i njihove sjene u kasnom proljetnom popodnevu. Pratio ih je moj pogled.

Sjećanja se čuvaju tako što im se vraćamo. No, kažu da kada god u sjećanje ponovo prizivamo neki događaj, to je zapravo sjećanje na prošlo sjećanje.

Smrtnikova beskonačnost prostire se u prošlost.

Hrvoje Batinić

Lovac na priče
Gospodar ptica
Batinić: Živi i mrtvi