Zima je bila sa puno snijega… ali vozovi su stali još od proljeća.
Prošlost
U ratu smo ložili šta smo stigli.
Imao sam manju kolekciju raznih časopisa, pa sam odlučio da napravim strožiju selekciju tekstova, to jest da počupam šta za mene ima trajnu vrijednost, a da ostatak ide u šporet, da se napravi kakvo jelo i da se makar malo umlači u kući. I tako nabasam na tekst Močenigo: Ubistvo Hrista u Đordanu Brunu, u beogradskim Gledištima, broj 9/10 iz 1981. godine. Tekst je zapravo deveto poglavlje u knjizi Wihelma Reicha Ubistvo Hrista. Bilo je neprihvatljivo da bacim u vatru tekst koji govori o Giordanu Brunu. Čovjek je već jednom završio na lomači. To spada u lošiji dio povijesti Katoličke crkve. Ostatak časopisa naložim, a tekst pročitam, skutren uz peć. (Samo da se zna: niti jednu knjigu nisam naložio čitav rat, to mi nekako baš nije išlo.) Ostao sam zatečen koliko je tekst bio primjenljiv na bosansku stvarnost 1992. godine.
Nakon dan dva prepričam Semezdinu Mehmedinoviću svoj susret sa Wihelmom Reichom i Giordanom Bruno, i kako sam ih spasio lomače, a on mi kaže da napišem tekst o tome. Napravim tekst i odnesemo ga Nermini Kurspahić, i ona to objavi u Odjeku. Bilo je to te prve ratne zime, prije nekih skoro će trideset godina.
S krajem 1995. završi opsada Sarajeva i kao da stade rat. Onda nam globalizatori prirediše izbore, odmah 1996. Demokratija ne smije čekati.
Tako se nastavi rat i započe nova opsada. Ne više s brda oko grada, nego nekako iznutra. Izlaze iz podruma, šahtova, rupa i hendeka… Niko im ništa ne može. Ako ljudi upru da ih razgrnu… samo prođu kroz njih, kao kroz aveti.
Sadašnjost
U jednom tekstu u ondašnjim Danima, pišući iz iskustva života u opkoljenom gradu, Semezdin kaže: Rat je i ništa se ne događa.
I tako potraja i dođe i ovo vrijeme sada.
Po svijetu, u mukama umire hiljade ljudi. Brojimo dane i gledamo u kakav scenario će se naša priča o koroni izroditi.
Istinu, da su ovo vrijeme i ono vrijeme nerazmrsivo upleteni jedno u drugo, podcrtala je i pošast virusa, koja je ispraznila ulice i donijela nekima podsjećanje na opsjednuti grad. Kada stane talas granatiranja, pa se polako krene za nekim poslom koji se mora obaviti. Ili, prosto u šetnju, kao Baudelaireov flaner. Ko nije takvim ulicama hodao, ne zna šta je pravi mir.
Pandemija je i ništa se ne događa.
A onda: misa.
Objavljeno je da će se u Sarajevu, u Katedrali Srca Isusova, upriličiti misa zadušnica za one koji nisu preživjeli put Blajburške kolone 1945. godine.
Kako je ta kolona nastala, ko i zašto ju je poveo, ko je sve u njoj bio, zašto i kako se u njoj zatekao, šta je ko tu imao, a šta nije imao na savjesti, ko je bio kriv a ko nevin, u odnosu na šta, ko je “žrtva” a ko “postradali”, i u čemu je razlika između njih, kako je i zašto, na kraju, došlo do tih pogibija… o svemu tome se ovih dana jako puno govorilo, i na meritoran, i na dobronamjeran ali i na neznalački, manipulatorski i zlonamjeran način. Svako koga to interesuje može da stvori svoj dosije o svemu što se danas govori o “slučaju Blajburg”, pa da na osnovu njega izvlači zaključke o tome zašto se govori ovako, ili onako.
Možda se vlastiti interes (nekoga ko nije profesionalni istoričar) za nekom elementarnom faktografijom i objektivnom historijskom slikom, može zadovoljiti konsultiranjem sljedeća dva novinska članka: Šta se zapravo dogodilo 1945. godine? Kako je stvaran bleiburški mit o izdaji nevinih (Arhiva, Jutarnji list, 16.05.2015), te Bleiburg: Titov ratni zločin nad vojskom zla (Ivo Goldstein, Jutarnji list, 13.05.2018).
To da će Katolička crkva moliti za svaku dušu, poznata je stvar, koja ima svoj teološko-vjerski temelj (o kojem opet može misliti ko šta hoće). To, dakle, samo po sebi, kao intimna stvar ljudi koji žele da se mole za umrle, ma ko ovi bili, pa i osvjedočeni zločinci, nije prijeporno. No, od toga je, u slučaju mise u Sarajevu, napravljen javni politički performans. U organizaciji događaja, pored Katoličke crkve, pojavljuju se tzv. Počasni blajburški vod kao i Hrvatski sabor (ključno političko tijelo druge države). Organiziran je i tv prijenos. Formulacijama obrazloženja iz Crkve, u više navrata, o tome šta je smisao i značenje organizacije tog javnog događaja, dat je, po mom sudu, samo dodatni razlog za niz negativnih reagovanja, u Sarajevu, Bosni i Hercegovini, u regiji pa i u svijetu. Bilo je i individualnih glasova iz same Crkve, koji su, istoričarski, teološki i etički utemeljeno, iznosili svoj disidentski stav.
Onda smo imali priliku čuti i samu propovijed na misi, koja je, po svojoj intonaciji, u meni samo učvrstila dojam da je ovdje ipak riječ o religiji upregnutoj u političke svrhe i manipulaciji vjerskim osjećanjima.
Spektakl je izveden radi historijskog revizionizma i etičke relativizacije. Da se učini doprinos poslu pisanja jedne druge historije o Drugom svjetskom ratu i o zločinačkoj NDH.
Također, radi se o izjednačavanju fašističke i komunističke ideologije. Određeni konkretni politički sistemi, ustoličeni od političkih partija koje su sebe zvale “komunističkim”, zaista imaju manje ili više nečasnog u svojim istorijama. Tako da nije sporno da se i o svemu onom lošem, pa i o zločinima, koji su se dogodili na ovim prostorima u vremenu od 1945. do sloma SFRJ, treba govoriti. Ali, tvrditi da je “komunistička ideologija” sama pa sebi promotor zločina, je nešto drugo i nema temelja. Fašizam je po svojoj izvornoj inspiraciji zločinački. Komunistička ideja to nije. Nisu sve ideologije iste ili podjednako svodive jedna na drugu.
U aktuelnim debatama često se podrazumijevaju još neke “očevidne istine”: kapitalizam nije ideologija, religija nije ideologija. Neki svjesno šire te zablude, a neki sami sebe obmanjuju, pa onda i druge. I kapitalizam i religija su ideje koje su institucionalizirane, te su time razvijene u ideološke sisteme. Religija, kao određeni sistem ideja, može lijepo ići pod ruku sa neoliberalizmom. Ili, pak, može neoliberalizam vidjeti kao nehuman sistem. Komunistička ideja se može dovoditi u vezu sa ranim hrišćanstvom, baš kao što je Max Weber još davno pisao o relaciji između protestantske etike i “duha kapitalizma”.
Doktrinarni sukobi unutar jedne iste religije su ideološki sukobi. Naravno, vidljivo je da smo ovdje ostavili po strani fenomene “vjere” i “mističkog iskustva”. Mistik može pokrenuti nastanak religijskog sistema – on lično, ili njegovi učenici, pokušaće to iskustvo pretočiti u određene koncepte. Tako nastaje učenje, religija, kao sistem ideja i preskribiranih praksi iz kojeg proizlazi i njena ideologija.
Nije uopšte nužno da je svaki sistem ideja, sa svojim izvorištem u nekoj socijalno-političkoj filozofiji, osuđen na to da postane ideologija kao camera obscura. Ili kao “totalitarizam”. Pokušavati sagledati društvenu stvarnost u totalitetu, ne znači odmah stremiti ka totalitarizmu. Ali, ako samu ideju istine (ne istine kao dogme, već kao nekog nivoa prodora u procesu spoznaje) potpuno izbacite iz igre, ako kažete da “istine nema”, tada je sve samo camera obscura. Upravo to je totalitarizam.
I bila je ta misa, 16. maja, a.d. 2020, u Katedrali, u Sarajevu. Mnogo ljudi je izašlo na ulice da iskažu svoj mirni protest prema onome šta su odčitali kao značenje te mise. Poslije se o njima govorilo i na načine koje oni sigurno ne zaslužuju, njihovi motivi su iskrivljavani. Time im je učinjena velika nepravda.
San zla
Čitam to pismo koje sam u zimu 1992. poslao u budućnost. Preradio sam ga, križao, dopisivao. Stavljam ga u bocu i opet bacam u more.
“Postoje prazne duše koje žeđaju za nekom vrstom uzbuđenja, da ispune svoj prazni duh. Stoga, u njima će se začeti zlo. Ne u svakoj, istina, ali u nekima hoće”, kaže Wilhelm Reich u svojoj knjizi Ubistvo Hrista. I žrtva takvih duša biće neko poput Giordana Bruna. (Navodi koji slijede su prema ranije već pomenutom prevodu, u Gledištima iz 1981.)
“Đordano Bruno je izabran kao žrtva jer je ponovo otkrio Hrista u univerzumu, to jest božju ljubav sa stanovišta astrofizike”, piše Reich. “Brunova učenja, kako su bila ispravno usmjerena, nosila su sobom previše sile, previše snage za promjenu poretka koji je zajedno održavao još uvijek pospanu masu ljudskih životinja – masu što će za iduća tri stoljeća razviti svoje snove u radikalni prevrat koji je određen da potrese čovjekov svijet i njegove same osnove. Dozvoliti da otkriće Boga i njegova carstva postane praktična stvarnost, da ljudi svojim umom i srcima te praktičnim životom shvate ono što je crkva pretvorila u misteriju, udaljenu do nedostižnih nebesa, zapravo bi značilo ubrzati preranu opću nesreću. To je tragedija cijelog znanja koje se javlja u pogrešno vrijeme u nepripremljenom svijetu. Stoga je Bruno iz Nole morao umrijeti.”
Polazeći od svog poimanja “emocionalne kuge”, koju ne vidi samo u institucionaliziranom misticizmu, već bi njeni nosioci bili i pojedinci tipa Nerona, Kaligule, Džingis Kana, Hitlera, Staljina… Reich kaže kako “kužni ubica”, “nasuprot razumnom ubici koji teži za novcem ili otmicom”, “ubija svoju žrtvu nasprosto zato što ne može podnijeti postojanje takvih duša kao što je Brunova, Hristova, ili Gandijeva, ili Linkolnova. On može biti bilo tko u vladi ili komercijalnom uredu, u bakteriološkom institutu ili društvu za suzbijanje raka. On može biti mlad ili star, muškarac ili žena. Važno je samo ovo: on snuje zlo iz frustrirane, okrutno pervertirane genitalne želje i mrzi ljubav božju koju je riješen ubiti u ime Boga ili Hrista ili nacionalne časti”.
Giovanni Mocenigo je venecijanski plemić koji je pozvao Bruna u svoju kuću da ga ovaj nauči svojim duhovnim vještinama.
On “zna da je Bruno vrlo bogat na sasvim drugačiji način nego što je on, pa planira da isiše svoju buduću žrtvu. Bruno vjeruje u snagu ljubavi koja sve zajedno povezuje i teži svemu što je dobro. Stoga je određeno da ga Močenigo ubije. Vjerujući čvrsto u ljubav u univerzumu, koja sve ljude povezuje u jedno i stvara ono veliko dobro u čovjeku, upravo kao što je Isus Hrist vjerovao u snagu ljubavi kao veliku silu u carstvu božijem, Bruno pristaje da se useli u kuću svog ubice. Od Bruna se očekuje da svoga ubicu Močeniga upozna sa velikim umijećem mišljenja. On ne smije da to znanje dade nekome drugome. Kada Bruno izražava svoju želju da se vrati u Frankfurt kako bi štampao neka svoja djela, Močenigo se protivi i prijeti Brunu inkvizicijom. Močenigo, naravno, kao i svaki sličan ubica ima veze sa inkvizicijom. On će ih upotrijebiti na štetu bogatog davaoca ako ovaj ne bi bio spreman da na ubicu prenese svoje veliko umijeće mišljenja i pamćenja. Močenigo čvrsto rješava da dobije ono što želi, čak i uz cijenu ubistva. Naravno, Močenigo ne mari za znanjem. On ne bi znao šta bi s njim, kako da ga upotrijebi, kako da ga razvija ili kako da ga primijeni.” Za Moceniga je samo važno “da se uzme, da se uzme od nekog drugog ono što je ovaj s mukom stekao. Močenigo mora biti ispunjen znanjem koje on ne može proizvesti niti sam svariti kad ga dobije.”
Mocenigo “ne može podnijeti da vidi nekoga, čak hiljadu milja daleko, kako uživa u vjeri u ljubav i univerzalnu dušu koja bi, možda, jednog dana u neizvjesnoj budućnosti, mogla povezati ljude u mir, odnosno, koja bi to stvarno učinila. Zvali ih mi Močenigo ili Kajafa ili Juda ili Saul iz Tarzusa ili Staljin, uvijek je ista priča. Oni to ne mogu podnijeti: to ih tjera da od zavisti pozelene: to ih ispunjava nepodnošljivom željom za nečim što su oni potpuno nesposobni da posjeduju i stoga će Hrista poslati na krst a Bruna na lomaču ili će naučnu sociologiju odbaciti. Što je buduća žrtva bliža Carstvu božijem sa svojim znanjem sigurnije je da će biti izabrana da je kužni karakter ubije.”
Nakon ubistva Jugoslavije došlo je na red ubistvo Bosne i Hercegovine.
U oba slučaja bilo je ubica iznutra i ubica izvana.
I među vanjskim i među unutarnjim ubicama bilo je kako onih sa pretežno iracionalnom, tako i onih sa pretežno racionalnom motivacijom.
Prvi više misle o tome kako da uklone ono što im je nepodnošljivo – Carstvo božije. To su Reichovi bolesnici emocionalne kuge.
Drugi ipak više misle o tome kako će oteti i pokoriti – njihovo je ubistvo, kako bi Reich rekao, racionalno ubistvo.
Iracionalni ubica i racionalni ubica mogu da funkcionišu kao savršen tim.
Za oboljele od emocionalne kuge, Bosna je bila nepodnošljiva: bili smo im previše izmiješani i upleteni jedni u druge, odvratni u svom zaboravljanju granica. Iako, naravno, daleko od Carstva Božijeg na zemlji, za njihov ukus bili smo mu ipak suviše blizu.
I tako se prionulo na posao beskonačnog ubijanja.
Budućnost
Trideset će godina od kako ste, združeni sa svojim neprijateljima u bratstvu emocionalne kuge, nastavili Drugi svjetski rat. Evo, spalili ste i Katedralu Srca Isusova u Sarajevu. Ne može se obnoviti. Od naše Notre Dame ništa nije ostalo.
Ubili ste Boga u ovoj zemlji, ali još ovu zemlju ubili niste.
Budućnost se čita iz dlana, u kartama i šoljici crne kafe. Bacamo grah, ili štapiće I Đinga. Neki je vide u vatrenim jezicima, neki u sjaju kristalne kugle. Odgonetaju je u sportskim kladionicama. Najdalje je otišla vremenska prognoza, sve znaju. O njoj sanjaju, o njoj lažu. Neki je se boje. Neki jednostavno kažu: Que sera sera.
A budućnost je uvijek već stigla, ona je onaj umorni zaspali putnik u čekaonici željezničke stanice, kraj ugasle peći, s koferom pored koljena, kojeg niko ne primjećuje.
Sve je već bilo, i biće opet.
I, zapravo, ništa se ne događa.
U zatvorenom kombinatoričkom sistemu.