Đavo nema ništa sa zlom. Samo je dobio zadatak da ljude stavlja na kušnju. Kad bolje pogledamo tu situaciju, on bi bio najnesretnije stvorenje na svijetu.
Sjećam se jednog dobrog dokumentarca o mafiji. Tu je bio razgovor s jednim “vojnikom” mafije, koji je postao zaštićeni svjedok. On je, po naredbi, ubio preko stotinu ljudi – također mafijaša, duboko ogrezlih u “poslu”. U jednom momentu novinar ga pita da li je uživao u tim ubistvima. Apsolutno ne, to je bio samo posao, odgovara ovaj, i koliko se sjećam, kao da je na licu imao blagi izraz indignacije spram takvog pitanja. Osjeća li krivicu zbog toga? Ne, sve je to bio najgori ološ koji je zaslužio da umre, kaže. Nisam stručnjak, ali mi se činilo da njegov “jezik tijela” nije u diskrepanciji s onim što je bio jezik njegovih riječi. Sklon sam da vjerujem da taj čovjek nije uživao dok je ubijao. A šta sa “nepoštivanjem života”? On kaže da su svi oni zaslužili da umru i to bi bila njegova, kako psiholozi kažu, “racionalizacija”. Živi li on u miru sa svojom savješću? To mi izgleda moguće. Možete mi reći da mi pitanje nije valjano, da sam trebao reći: ima li on savjest? I da je pravi odgovor: ne, on nema savjest. Ne znam. Kako god, on je, po svemu sudeći, barem svoj posao obavljao vrlo savjesno i sa besprijekornom etikom profesionalnog ubice.
U trinaestom vijeku desile su se velike promjene na Suncu. To je uzrokovalo značajne klimatske promjene na Zemlji. Mongolija je bila pogođena dugogodišnjom sušom. Zato Mongoli kreću u osvajanja. Džingis Kan, odista strahovit lik, koji ubije brata u borbi za vlast, kreće u ratni pohod kojim stvara prvi globalni politički sistem. Njegova ubijanja tako imaju prvenstveno racionalni motiv. Ko mu se nalazi na putu ima izbor: ili da preda grad i nastavi živjeti u carstvu u kome će plaćati manje namete nego prijašnjim vladarima i koje tolerira njegovu religiju i običaje, ili da bude sravnjen sa zemljom. U drugoj varijanti, nekolicina bude pošteđena – tako da dalje javi šta je i kako je bilo. Neki su gradovi, pak, bili uništeni zato jer su se nalazili mimo novih transverzala koje su nastajale sa novim carstvom – remetili su novo prostorno planiranje. Ako bi neko iznevjerio dogovor s njim sklopljen, osveta bi bila strašna. Grobnica Džingis Kana do danas nije pronađena, niti veliko blago, prema legendi, u njoj pohranjeno. Kroz nekoliko generacija svojih vođa, Mongoli dolaze do Indije. I tako u Indiju stiže i islam, kojeg su Mongoli u međuvremenu usvojili. Lanac uzroka i posljedica, započet u kosmičkom kontekstu i nastavljen u antropološkom, sociološkom i psihološkom, kruniše Taj Mahal, jedno od najvećih dostignuća islamske i svjetske arhitekture: fascinantna grobnica koju ožalošćeni vladar podiže svojoj preminuloj ženi. Naišao sam i na nešto drugačiju priču o tome šta je Mongole pokrenulo u osvajanja: i tu je riječ o klimatskim promjenama, ali takvim koje se povoljno odraze na stanište Mongola, pa im to omogući da se dobro pripreme za ratovanje. Ali, to bi onda značilo da u rat nisu krenuli iz nužde da prežive.
Nisam siguran da bi se Džingis Kan mogao bezrezervno svrstati u isto društvo sa Kaligulom, Hitlerom i Staljinom – kako je to učinio Wilhelm Reich, koji ih vidi kao primjere iste patologije. Kakvo je to zlo kod Hitlera, a kakvo je kod Staljina? Imaju užasne stvari za koje je Hitler odgovoran i užasne stvari za koje je Staljin odgovoran. Ali, barem kod Staljina postoje i dobre stvari za koje je zaslužan. I kuda vode ovakva pitanja?
Hannah Arendt je rekla da je zlo – banalno. Mišljenje pokušava da dosegne neku dubinu svoga predmeta, no kada se okrene zlu, u njemu ne prepoznaje ikakvu dubinu. Na suđenju Eichmannu, za Arendtovu se pokazalo da je on bio nesposoban da istinski misli o tome šta su nacistički režim i on ponaosob učinili. Eichmann je svoju poslušnost Fireru opravdavao pozivanjem na Kantovu moralnu filozofiju, što je bilo skandalozno.
Claude Lanzmann, autor filma o holokaustu, Shoah, ogorčeno se suprotstavljao pokušajima da se razumije zašto je Hitler bio to što je bio i radio to što je radio. Držao je da se zlo Hitlera ne može objasniti, niti to treba pokušavati jer tako upadamo u opscenost. U filmu imamo svjedočanstva iz prve ruke od strane ljudi koji su na ovaj ili onaj način bili uključeni u veliku industriju zločina koju je vodio Treći Rajh, ali je od njih traženo samo da iznose čijenice, šta, kada i kako su radili to što su radili, a ignorisani su njihovi pokušaji da bilo šta objašnjavaju u vezi s tim.
Čovjek je po prirodi svojoj loš, kažu desničari. I zato treba postojati takav sistem koji će tu i takvu ljudsku prirodu iskoristiti za potrebe – “progresa”. Pohlepa je dobra, kaže Gekko, glavni lik filma Wall Street. U svojoj studiji Protestantska etika i duh kapitalizma, Max Weber je opisao kakvu je ulogu protestantizam, kao vrjednosni sistem, odigrao u razvoju kapitalističke ekonomije. Protestantsku etiku odlikuje asketizam i stvaranje dobara i bogatstva ne zato da bi se u njima hedonistički i rasipnički uživalo, već da se na osnovu stečenog dalje može ekonomski napredovati. Tu se negdje podrazumijeva i da je kapitalista, kao moralno, odnosno, religiozno biće, okrenut ideji opšteg dobra i da će svoj vlastiti napredak staviti u funkciju opšteg napretka. Možda to shvatanje nekada zaista i jeste bilo ideologija kapitalizma na hrišćanskom zapadu. Koliko je te ideologije bilo realizirano u stvarnom životu, drugo je pitanje. Sve racionalne sheme koje kapitalista provodi da stvori profit uključuju proizvodnju taman onoliko ljudske patnje koliko je pri tome potrebno. Istovremeno, profit je predstavljen kao nešto što je preduvjet za generalno društveno blagostanje. Tzv. ekonomski rast se prikazuje kroz podatke o rastu profita koji kompanije ostvaruju. Kapitalizam je zapravo sistem koji ne dozvoljava da se išta planski i sistematično radi na planu stvarnog opšteg dobra. U filmu o Nikoli Tesli (Rade Šerbedžija) ima scena u kojoj on industrijalcu Morganu (Orson Welles) predstavlja svoj idejni projekat za sistem sveobuhvatnog energetskog opskrbljavanja, u praktično neograničenim količinama, uz minimalne troškove samog sistema. Električna energija se kolektuje iz atmosfere (jonosfere) i stvara se jedno energetsko polje. Svi mogući uređaji se napajaju energijom iz tog polja prostim ulaskom u to polje. Morgan ga sasluša i otpusti. Zatim se okrene svom ađutantu i veli: Nemoj mi više ovog ludaka nikada dovoditi! Kako se ovo može prodavati!?
I dan-danas ja gledam večernji dnevnik na televiziji, iako već pomalo otpadam od ovog svijeta. Masovna ubijanja. Sveopšta pljačka i banditizam. Političari lažu čim zinu. Gazde pozivaju ljude da se urazume i manje jedu. Nove knjige, filmovi, pozorišne predstave… Stvaraoci govore o novim djelima i poručuju da su jedino pitanja važna, a da su odgovori… zapravo nemogući. Ili nevažni? Analitičari društvenih prilika koji smirenim tonom poručuju kako je kapitalizam najbolji od svih mogućih svjetova, kako probleme kapitalizma može riješiti jedino – kapitalizam. Sport: naši su njihove pregazili, razbili, razvalili… Vremenska prognoza: sutra oko četiri popodne biće kiša – i, znamo, nema greške.
Ursula Le Guin u svojoj science fiction noveli The Word for World is Forest, iz 1972. godine, ispričala je priču o tome kako jedan miroljubiv svijet, u kome nasilje nije način za rješavanje konflikata, biva osvojen od rase koja ga pokori da bi eksploatisala ono što čini njihov organski habitus – šume. Nasilje koje porobljivači nad njima provode i očaj koji ih ophrva, prisiliće domaće da se dignu protiv porobljivača. Posegnuvši i sami za nasiljem oni naruše svoje zakone, način života i temelje društva. Sa svakim porazom koji nanesu kolonizatorima, oni ugrožavaju temeljnu prirodu vlastite civilizacije i njihove ljudskosti. Znaju da oni sami više nikada neće biti isti i to ih ispunjava tugom koja će ostati s njima.
Nas su učili da dobro na kraju pobjeđuje. Ali, suočeni sa organizovanom silom zla, oni koji su, kao grupa, izloženi napadu, od ono nešto dobra u svakom ponaosob nemaju bogznašta. Pomaže im da istrpe i to je to. Da bi opstali moraju da pokrenu stvari koje bi izolovane od svih drugih okolnosti bile smatrane za zlo. I oni kažu: nama je ovo nužda i sredstvo, a ne cilj. Jednog dana dođe pobjeda, bilo jednih, bilo drugih, bilo da neko treći jednostavno taj rat “isključi”, kako je zapravo ovdje kod nas bio slučaj. Onda se zaključi “mirovni sporazum” i objavi da je došao – mir. Ali mir u političkom svijetu ne postoji. Uvijek je, na ovaj ili onaj način, rat. Jedini pravi mir koji je u ljudskom svijetu moguće postići jeste unutrašnji mir jednog čovjeka. To je nekada, pogotovo nakon ratova, jako teška borba i može izgledati sudioniku kao beznadežna. Ratni veterani imaju šta reći o tome.
Čini se da dobro nekako i može da pobijedi u borbi koja je unutar pojedinca. Na velikoj pozornici, međutim, pokazuje se da, kako god akteri sebi predstavljali stvari, samo zlo može da pobijedi zlo.
A u Boga ne gledajte. To je nešto strašno i nepojmljivo.