1
Budala pamti, pametan piše.
Ja sam pamtio. Zato se sada ničega ne sjećam. Dobro, ne baš ničega. No, da sam, recimo, redovno zapisivao stvari u ratu, kasnije bih se imao gdje skloniti od ovoga što sada zovemo mir.
Dnevnik je žudnja za vječnošću. Pokušavao sam da vodim dnevnik nekoliko puta. Uvijek bezuspješno. Pokleknuo bih već prvog dana. Uvijek me je spopadala potreba da prvo ukratko opišem moj dotadašnji život, prije tog dana na izmaku. Meni to nije bilo moguće izvesti. I tako sam odustajao od tog poduhvata odmah u početku. Ali večeras, evo, opet počinjem voditi dnevnik i odupro sam se prokletstvu koje je do sada više puta osujetilo moj poduhvat ove vrste. Evo zašto.
Probudih se rano ovog jutra sa neodređenim sjećanjima na neke teške snove. Nakon par minuta gledanja u plafon i nekoliko sunčevih odbljesaka nastalih tako što su stanari nebodera preko puta otvarali ili zatvarali prozore, pridigoh se u krevetu i spustih noge sa ležaja očekujući da dotaknem pod, odnosno papuče. To se nije desilo. Pogledah i vidjeh da moje noge ostaju u zraku na par centimetara od poda. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim pravo značenje te činjenice: počeo sam da se smanjujem.
Ne može se znati kada je to počelo, i kojom dinamikom je proces išao. Da li sam preko noći odjednom izgubio tih nekoliko centimetara visine, i svakako nešto širine (ovo drugo bi na meni bilo izuzetno teško uočiti, zbog moje konstitucije), ili je stvar, u nekoj mjeri, počela ranije. Ako je i bilo tako, izgleda da niko ništa nije primjećivao, ili bar nije htio da komentariše. Ja svakako nisam ništa uočio. No, ja se danima ne pogledam u ogledalo kako treba. Drugo što sam odmah uočio tog jutra je da je moja pidžama bila u adekvatnoj razmjeri sa mojim tijelom. Izgleda se moja garderoba, sasvim volšebno, proporcionalno smanjuje zajedno sa mnom. Da nije tako vjerovatno bih ranije vidio šta se zbiva, ako je sve počelo još prije ove noći.
U priličnom šoku, sjeo sam za kuhinjski stol i doručkovao, dok sam mahao nogama i protezao stopala ne bih li dotakao pod. Obukao sam svoju odjeću za izlazak, adekvatno smanjenu, i otišao na posao. Tamo niko ništa nije primijetio, ili nije htio da kaže. No, prije će biti da su ljudi bili obuzeti svojim brigama, što onim na poslu, što onim kod kuće.
I tako prođe prvi dan mog novog života.
2
Jutros kada sam se probudio vidio sam da je došlo do daljnjeg, prilično radikalnog smanjivanja. Bio sam visok nekih šezdesetak centimetara. Naručili smo taksi i moja supruga mi je pomogla da siđem pred zgradu i uđem u automobil. Na poslu, lift je bio u kvaru i onako umoran od penjanja uz sada za mene već ogromne stepenice, čekao sam malo duže da neko naiđe i otvori mi vrata sobe. Napokon jedan kolega me uveo unutra i ljubazno mi pomogao da se popnem na svoju stolicu. Čovjek nije ništa komentarisao i obavio je to kao da radi najnormalnije svakodnevne stvari. Tako su se postavljali i drugi i to mi je stvaralo nelagodu, to što se ljudi prave kao da se ne događa to što se događa. Radio sam prilježno cijeli dan, pomalo misleći da će moje zalaganje nekako zaustaviti ovakav tok stvari.
3
Novi dan nije donio nove promjene u mom razmjeru sa svijetom.
Sinoć sam sanjao kako letim balonom pod plavim, sunčanim nebom. Dole su bile planine, livade, rijeke i jezera. Vidio sam kuće, puteve i sićušne ljude kako rade na poljima. Pored mene su prolijetala jata ptica. U daljini sam vidio još jedan balon ali nisam mogao razaznati njegove putnike. Nešto se zatim u tom snu desilo, ne mogu se sjetiti tačno šta je to bilo, i naglo sam se probudio. Bio sam uplašen. Osjećao sam se kao da sam potpuno izolovan od svijeta. U njemu sam, ali kao kaplja ulja u čaši vode. Onda mi je pao na pamet Gottfried Wilhelm Leibniz, njemački filozof iz sedamnaestog vijeka. On je držao da se vaskoliki svijet sastoji od bezbroj monada, krajnjih sastojaka svijeta koji se dalje ne mogu dijeliti. Svaka je zatvorena u sebe i ima svoje vlastite predstave svijeta, koje nisu nastale pod vanjskim uticajima. Monade nemaju “prozora”. Svaka monada ima u sebi predstavu o svim drugim monadama. U stepenu jasnoće kojom one sebi predstavljaju svijet postoje razlike, i to ih organizira u hijerarhiju. Neke monade nisu ni svjesne predstava koje imaju i one su na najnižem nivou. Duša je monada koja ima svjesne predstave, a duh je monada koja ima samosvijest i razum. Na vrhu je Bog: monada koja ima apsolutno jasne predstave o svijetu. Javlja se pitanje: kako svijet kao cjelina funkcioniše, kada među monadama nema interakcije? Leibniz to objašnjava intervencijom najviše monade. Bog je tako uredio svijet da unutarnja zbivanja u svim monadama budu savršeno međusobno usklađena. Ovo je Leibniz nazvao prestabiliranom harmonijom i ona je objašnjenje otkuda dolazi privid da monade utiču jedna na drugu. Monade jedna sa drugom zapravo ništa nemaju. Svijetom trijumfuje samoća. Ove misli samo su pojačale moj strah.
Bio sam na poslu i borio se sa situacijom kako sam najbolje znao i umio.
Popodne sam iskoristio da preturamo po kućnoj biblioteci i raznim papirima. Gledali smo albume sa fotografijama, čitali neka stara pisma, razglednice, dopisnice i razne ceduljice. Na laptopu fajlovi s tekstovima koje sam započeo, pa ih pustio i zaboravio na njih. I tako, šapatom nam pročitam sa ekrana:
Religija
U centru ovog grada
Gori vječna vatra
Odatle spušta se glavna ulica
Tuda naše duše prolaze
Jedna kroz drugu
Na suncu one blješte
Noću su kao kamen Mediterana
Zimi oko vatre bude djece
Da ugriju smrzle prste
(Baš preko puta radnje kožne galanterije)
Gledam njihove ruke u toj vatri
I pomislim:
Čuju li djeca iz nje
Božije Ime?
Nastavili smo prebirati stvari i pričati do duboko u noć.
4
Više ne pišem ja, već diktiram, a moja supruga to zapisuje.
Danas, dok sam na poslu čekao pred vratima lifta da neko naiđe i pritisne pozivno dugme, odjednom je došlo do daljnjeg, radikalnog smanjivanja. Kada je neko napokon naišao – umalo me nije nagazio. Ta me osoba, neko u prolazu, ljubazno i pažljivo podigla sa poda, pokupila i moj mobitel, i na dlanu ponijela do moje sobe, te me smjestila na tastaturu kompjutera. Kuckao sam na računaru cijeli dan tako što sam skakao sa jednog slova na drugo slovo. Svaki put bih istegao vrat da pogledam gore na ogromni ekran je li sve u redu. Uglavnom nije bilo u redu. Shvatio sam da to neće ići. Naša domaćica i kafe majstorica stavila je kocku šećera na ćošak tastature i kapnula na nju crne kafe. Pa bih snažno zagrizao kocku šećera, izgledajući sam sebi kao cuko koji glođe kost. Primio sam i nekoliko stranaka.
Mene i moj mobitel kući je vratio moj dobri kolega Kemo. Kada smo krenuli, stavio me je u polupraznu kutiju tvrdog pakovanja Marlbora. Dok smo sišli do automobila, miris duvana me prilično omamio, pa sam ga zamolio da me premjesti odatle. Stavio me je ispred volana, tik uz šoferšajbnu. Dok je startao mašinu, krupne kapi kiše počele su udarati u staklo. Onda su se pokrenuli brisači i gledao sam kako, onako ogromni, raznose slapove kiše, lijevo i desno, lijevo i desno… Odjednom sam se veoma uznemirio i počeo tresti. Vidjevši to, Kemo je u onoj pregradi ispred sjedišta za suvozača isprevrtao uobičajenu gomilu sitnica, i potrebnih i nepotrebnih, a uglavnom nepotrebnih stvari, i uspio naći jednu ishabanu i slijepljenu kutiju nekih tableta za smirenje, gdje su u plastičnom okviru bile još dvije tabletice. I takve male, za mene su bile ogromne pa se on pomučio da mi odlomi jedan sasvim mali komadić. Onda je kroz prozor proturio onu plastiku da se u prazne rupice u kojima budu tablete uhvati malo kiše. Tako sam mogao zaliti onaj komadić lijeka i lakše ga progutati. Dok smo stigli do kuće bio sam malo smireniji. Sutra dolazim po njega, biće to dobro, rekao nam je. Kada se Kemo nasmije i kaže da će nešto biti dobro, ne možete da mu ne vjerujete.
Moja supruga me unijela i stavila na noćni stočić. Prinijela mi je ćoše svoje maramice da se obrišem od kiše. Upalili smo noćnu lampu, a ja sam se podvukao pod abažur da uhvatim malo topline. Fen bi bio suviše opasan, računao sam, mogao bi me oduvati. Predložio sam joj da me fotografiše, dok je to još uopšte moguće. Blic me tako zaslijepio da sam jedva došao sebi. Isključili smo blic, a bez njega su i boje prirodnije. Sjeo sam joj na rame i napravili smo nekoliko selfija.
Odlučili smo da prespavam u kutiji šibica. Na dno kutijice stavili smo jednu od krpica iz tetkine kutije sa priborom za šivanje, tako da mi bude mekše. Smjestila me je pored prozora. Jedno vrijeme je vrtila stanice na malom tranzistoru, koji imamo još iz rata, jer ona zna da ja to volim pred spavanje – miješanje različitih glasova i jezika, muzike, signala i šumova, što dolaze ko zna od kuda.
5
Bila je vedra ova noć iza nas. Koliko se sjećam, zaspao sam sa mišlju kako me pogled u noćno nebo vraća u moj prošli život, jer nije otkrivao promjenu koja se desila. Zvijezde su bile – zvijezde. Beznadežno daleke kao i uvijek što su bile.
Ovo što se meni dešava, neko bi mogao svrstati u čistu fantastičnu književnost, ali, nije tako. To relativno komotno može biti pod oznakom science fiction. Kažem relativno, jer detalj sa proporcionalnim smanjivanjem moje garderobe ostaje u domeni čiste fantastike. Dakle, u ovom drugom žanru, striktno shvaćenom, ne možete govoriti o stvarima koje nisu, makar u principu, moguće prema aktuelnim naučnim saznanjima i teorijama. Ne postoje zapreke takve vrste da se zamisli ljudski mozak veličine lješnjaka, sposoban za sve one funkcije koje ljudski mozak, one veličine koju ima u aktuelnom našem svijetu, obavlja. Zato i priča Isaaca Asimova Fantastično putovanje, u kojoj grupu naučnika smanje na mikroskopsku veličinu koja dozvoljava da ih se spakuje u minijaturnu podmornicu i ubrizga u krvotok jednog čovjeka, ostaje, poprilično sigurno možemo tvrditi, u žanru naučne fantastike. Za mozak poput ljudskog zapremina nije presudna. Mi smo mogli imati manje glave da su nam i tijela “napravljena” manja. Ali, evoluciono, naša tijela su se formirala tolika kolika jesu iz niza razloga. Za mozak, za neurone, veličina pak nije presudna, već – organizacija.
Današnji dan je protekao mirno. Nova stvarnost već se ugnijezdila u naš život.
6
Jutros nove, ne tako velike promjene. Probudio sam se na visini od tri i po centimetra. Za doručak sam pojeo nekoliko mrvica hljeba, par zrna soli i borio se sa komadićem paprike. Sjedeći na rubu tanjirića, prepunog ogromnih kriški paradajza, fascinirano sam promatrao jednoga žutog mrava dok je dijagonalno prelazio površinu stola. Zagurao sam jednu mrvicu hljeba u njegovom pravcu i on ju je pokupio sa sobom. Uglavnom, dobro sam se osjećao. Izgledalo je da se moje stanje stabilizovalo. I osjećao sam se nekako smireniji. Na poslu, rekli su mi da će se razmatrati moj slučaj: da li mogu ostati i dalje zaposlen i ako mogu, šta bi ja to onda radio – s obzirom na novonastalu situaciju. Ruku na srce, zašto bi me više i držali?
Večerali smo i onda sam zatražio da me se opet smjesti u moj krevetić i stavi kod prozora, kao i sinoć. Poželio sam da ispričam priču koja me već duže vrijeme opsjeda, a ne znam otkud mi:
Pustinjska priča
Jednog davnog jutra
Krenuše dva monaha
Putem po sred pustinje
Jedan sa suncem u leđa
Drugi sa suncem u oči
Jedan je pripadao
Redu Stvari
Drugi je pripadao
Redu Imena
Štap u lijevoj
Povodac od magarca u desnoj ruci
Fenjer oko vrata
I luk i tobolac na leđima
Iđahu oni tako
Svaki za svojom
A na nebu istom
Zvijezdom
Dok jednog dana
Ne ugledaše jedan drugog
Svaki od njih stade istog časa
Spusti štap i fenjer na zemlju
A uže od svoje životinje odbaci
Priđoše jedan drugom još malo
Pa na razumnoj udaljenosti
Nakloniše se oni jedan drugom
I odape svaki strijelu
Drugome pravo u srce
I popadaše na leđa u prašinu
Magarci njihovi odoše
Jedan na sjever drugi na jug
Da pod teretom hrane i vode
Izgubljeni skapaju od gladi i žeđi
Smiri se dan i pade mrak
Navukoše se oblaci
Te udari kiša svu noć
U zoru osvanu jezero
A ruke s neba spustiše lokvanje
Zastor druge noći
Otkri čemprese
Oni
Sjenama stadoše milovat vodu
Trećeg jutra ptice same sebi zacvrkutaše
Četvrtog spodobe niotkuda
Prosuše u vodu sepet pun riba
Petog dana krenu vjetar
A izbi i svađa gore
Jedan anđeo lupi šakom
Po stolu anđela pisara
Tako jako da prevrnu tintarnicu
Za vratove se uhvatiše
Dok se tinta pravo u jezero sunovratila
Otada ono bi modro
I kad bi najcrnji oblaci nebo sakrili
Šestog dana vilinski konjici zaigraše
I neki šapat bi sve do uveče
Sedmo jutro donese mir
Koji dugo osta
Naiđoše jednog dana prvi namjernici
Koji tu zanočiše
I usniše oni san
O tome šta se na tom mjestu zbilo
Stotine godina od tada
Poneki putnik drugom ispriča priču
Dok srču čaj u hladu
Priču o tome kako je nastalo
Ovo mjesto
Gdje tiho zapjeva
I onaj
Koji nikad zapjevao nije
Sa gramofona smo pustili Floyde, pjesmu A Pillow of Winds. Nekoliko puta. (Zapravo, to za gramofon sam izmislio, jer trenutno ne radi. Pustili smo CD. Ali mi je bilo ljepše ako kažem da je to bio gramofon.) Izabrali smo za kraj dana da čitamo iz knjige Andersenovih bajki, koju imam sačuvanu još od djetinstva. Moja omiljena bajka je Snježna kraljica. To je priča o povjerenju.
Ako kutija za šibice sutra bude prazna, ništa se ne mogne u njoj vidjeti ni pod mikroskopom, to ne bi bilo isto kao kada bih umro. Kad čovjek umre, iza njega nešto ostane. Također, u tom slučaju, to više ne bi bio science fiction.
Kao što more bez prestanka zapljuskuje obalu, tako i svijet preplavljuje nas. Naš život bude poput ćilima algi na stijenama što su na samoj granici kopna i vode – ono što more nanosi i ostavlja za sobom.
A sada: čitanje pred spavanje.
7
Kay i Gerda sjedoše svako na svoju klupicu i uzeše se za ruke. Kao ružan san zaboraviše ledenu pustoš i krasotu na dvorima Snježne kraljice.
