Odnos nauke i religije u osnovi se svodi na sljedeće: niti se religijska teza (“postoji Bog”) može naučno dokazati, niti se može naučno pobiti.
Iz činjenice da se ona ne može pobijati neki, pak, krivo izvode zaključak da je samim time i dokazano da Boga ima.
Zašto se ne može naučno pobijati (ili dokazivati) teza o Bogu? Zato što ona po prirodi svojoj ne spada u naučni diskurs. Naime, nemoguće je zamisliti, dizajnirati eksperiment kojim bi se ta teza provjeravala. Odnosno, osmisliti takav eksperiment u kojem bi postojala i mogućnost da se teza pokaže netačnom. Ovo je takozvani kriterij falsifikabilnosti, koji je u filozofiju nauke uveo Karl Popper.
Kada god vam, pod “naučni diskurs”, nude teze za koje ne možete zamisliti empirijski eksperiment u kome postoji i mogućnost da to bude pokazano kao netačno, znajte da nemate posla sa naučnim diskursom.
E, sada, ima jedna religija koja pored teze o postojanju Boga ima još jednu, vrlo zanimljivu tvrdnju koja je za nju posebno važna sa stanovišta njenog posebnog karaktera, njene distinktnosti u odnosu na druge vjere. Sve vjere u Boga imaju takve svoje posebnosti. Riječ je ovdje o – hrišćanstvu. Tako da je ono, zbog te tvrdnje, granični slučaj religijskog fenomena. Kao što je granični slučaj i budizam, jer u širem smislu on se uzima kao religija, iako nije i vjera u Boga. Na stranu sada što spoljnjem posmatraču može nekada izgledati da je riječ o obožavanju Bude, a ima i takvih praktičnih varijanti budizma koje se mogu tako kritički okarakterisati i što bi sa stanovišta izvornog budizma bilo svojevrsno zastranjenje.
Ta druga teza u hrišćanstvu je: Isus je uskrsnuo iz mrtvih. I dušom i tijelom. (Tri dana nakon sahrane vidješe da je grob – prazan.)
Ova tvrdnja je zapravo ono što je glavno za identitet hrišćanske vjere. I ona je takva da, teorijski gledano, dozvoljava mogućnost empirijskog provjeravanja, dakle i mogućnost opovrgavanja. Naime, u principu je zamislivo da jednog dana arheološka nauka identifikuje posmrtne ostatke istorijskog Isusa Hrista.
Implikacije ovakvog događaja su mnogostruke.
Ako bi se jednog dana to i dogodilo, odnosno ako bi veći dio vjerničke, a i šire javnosti, prihvatio taj ishod – šta bi tada bilo s njihovim podržavanjem tzv. hrišćanskih vrijednosti? Koliko bi odsudno to bilo za njihovo dalje “bivanje hrišćanima”? Drugim riječima: trebaju li zaista te vrijednosti svojevrsnu natprirodnu zaleđinu da bi bile usvojene, podržane i zagovarane?
Eto, vođen ovakvim razmišljanjima, nisam odolio, vođen duhom vremena, i potražio sam pomoć vještačke inteligencije. Postavio sam ChatGPT-u sljedeće pitanje:
Zamislivo je da jednog dana arheološka nauka locira posmrtne ostatke Isusa Hrista. Hipotetički gledano, šta bi to značilo za hrišćanstvo kao religiju – imajući na umu da je glavna stavka hrišćanske vjere – uskrsnuće? Isusov grob, rečeno je, bio je prazan tri dana nakon sahrane.
Evo odgovora koji je ChatGPT dao:
Hipotetički, ako bi arheološka nauka jednog dana pronašla kosti Isusa Hrista, i ako bi se neosporno utvrdilo da zaista pripadaju njemu, to bi imalo ogromne posljedice po hrišćanstvo – posebno jer je temeljni stub vjere upravo Isusovo uskrsnuće u tijelu.
Evo nekoliko mogućih posljedica takvog otkrića:
- Udarac na temeljnu doktrinu:
Prema Novom zavjetu, Isus je treći dan nakon smrti ustao iz groba, u tijelu. Apostol Pavle piše: “Ako Hristos nije uskrsnuo, onda je uzaludno naše propovijeanje i uzaludna vaša vjera.”(1. Korinćanima 15:14). Dakle, nalazak kostiju bi direktno pobio doslovno tumačenje uskrsnuća i izazvao teološki šok. - Raskol među vjernicima:
Reakcije bi varirale. Konzervativni i tradicionalni vjernici bi vjerovatno odbacili nalaz kao laž ili zabludu. S druge strane, liberalniji hrišćani bi mogli prihvatiti simbolično tumačenje uskrsnuća – kao duhovnu istinu, a ne nužno fizički događaj. - Odbacivanje dokaza:
Nije isključeno da bi mnogi vjernici – kao i kod teorije evolucije ili klimatskih promjena – jednostavno ignorisali ili osporili naučne dokaze, jer im vjera ne zavisi isključivo od materijalnih činjenica. - Reinterpretacija Svetog pisma:
Otkriće bi moglo podstaći nove teološke debate: da li su jevanđelja o uskrsnuću zamišljena kao istorijski izvještaji ili kao duhovne poruke? Neki bi možda rekli da su apostoli koristili jezik vizija, a ne fizičkog vaskrsenja. - Kriza crkvenih institucija:
Velike crkve, poput Katoličke ili Pravoslavne, suočile bi se sa ogromnim pritiskom. Moguće su podjele, reforme, pa čak i pad autoriteta. - Šire kulturne posljedice:
Otkrivanje kostiju Isusa ne bi uticalo samo na religiju, već i na filozofiju, kulturu i način na koji čovječanstvo poima svetost, istoriju i mit.
Naravno, za ovakav scenario da ima snagu da “uzdrma” vjeru, identifikacija bi morala biti apsolutno sigurna, što je vrlo malo vjerovatno – jer nema DNK uzorka za poređenje, a Isus je bio vrlo uobičajeno ime u to doba.
Ali hipotetički, bio bi to jedan od najdramatičnijih momenata u istoriji religije.
Šta ti misliš – da li bi vjernici prihvatili takav dokaz, ili bi ga odbacili kako bi očuvali vjeru?
Eto, toliko od vještačke inteligencije.
Inače, napravljen je i jedan igrani film s ovom tematikom, “The Body”, iz 2001. godine, sa Antoniom Banderasom u glavnoj ulozi. Ne glumi Hrista, već sveštenika koji radi na istraživanju slučaja u kome se pojavljuju ozbiljne indicije da su pronađeni posmrtni ostaci čovjeka kojeg je istorija upamtila kao – Isusa Hrista.
Pitanje Isusove egzistencije obuhvata raspon od onoga što nam je ponuđeno u četiri službena, te mnoga apokrifna evanđelja, do teza poput one da su ove storije zapravo preoblikovani određeni mnogo stariji paganski mitovi, te da su najraniji hrišćani znali da je priča o Isusu mit.
Za kraj ove male prigodne (što prirodno, što vještački inteligentne) meditacije, ostaje nam možda najvažnije pitanje: koliko su danas hrišćani sposobni da na istinski način čine, u nekoj mjeri, ono što je, prema toj priči, činio Isus Hrist? Slično kao što se to očekuje od sljedbenika izvornog budizma u odnosu na Budu, kao njihovog učitelja, a ne kao Boga.
Naime, ostavimo po strani hodanje po vodi, nahranjivanje stotina ljudi sa dvije-tri ulovljene ribe i oživljavanje mrtvih, ima tu valjda i važnijih stvari od ovih čudesa – siguran sam da će se i teolozi složiti. Dakle, nešto u tom pravcu, umjesto da se Isusa uglavnom samo ritualno obožava i upućuju mu se molitve da nešto učini sa stanjem stvari u našem životu i svijetu općenito.
Kažimo onda, da bi danas za nas Isusovo hrišćanstvo ponajprije trebalo biti uskrsnuće čovjeka, pa tek onda Boga.