Sve čemu svjedočimo u studentskim demonstracijama ovih dana u Srbiji, učinilo je da su studenti poslali izuzetnu poruku cijelom svijetu. Ovakvog studentskog bunta u Evropi nije bilo od 1968.
Možda glavna poruka i pouka koju nam je uputila ova mladost dok slobodno korača ulicama svojih gradova, jeste u sljedećem: profesionalna politika je nešto od čega danas, ovdje i svugdje u svijetu, ne treba ništa dobro očekivati. Od NJIH – oligarha i bandita koji su uzurpirali praktično sve pozicije političke moći u svijetu, ništa ne treba više ni tražiti.
Studenti se, vidjeli smo, uopšte ne obraćaju političarima kao političarima – ljudima iz političkih stranaka koji su zaposjeli određene pozicije. Za ono što je meritum njihovih zahtjeva, predsjednika države, odnosno populističkog lidera i autokratskog vladara, s pravom ne vide kao partnera u nekom mogućem dijalogu. (Po cijenu neizmjerne duševne boli koju je takav stav učesnika u demonstracijama nanio dotičnoj osobi.) Studenti se obraćaju institucijama države: sudstvu i policiji.
Mislili smo da su ovakvi protesti danas, i tamo gdje su se desili, nemogući. A sada vidimo da ono što ovi protesti u nama bude jeste osjećaj da je došlo vrijeme da se vratimo svemu što je Sistem poodavno u nama satro i ubio. Prije svega pozivu: FRATERNITE, EGALITE, LIBERTE. Pozivu – a ne izlizanoj frazi za upotrebu od strane blaziranih politikanata.
Ova pobuna dosegla je svoj veličanstveni krešendo upravo u danima kada je novoizabrani američki predsjednik rezolutno počeo raditi na propasti Sjedinjenih Američkih Država, potencijalno i cijelog svijeta, a sve za račun jednog broja mogula korporativnog kapitala. Fotografija Trumpa u društvu Muska, Bezosa i Zuckerberga jasno je najavila novu inkarnaciju patenta na koji pravo istorijski pripada Mussoliniju: fuzija države i korporativnog kapitala. U jednoj riječi: fašizam.
Dijalektički gledano, možda je ta kriza nešto najbolje što se Americi moglo desiti. A i nama s njima. U krizi je uvijek i neka šansa.
I šta sad?
Kao i uvijek, lakše je reći, nego provesti. Možda bi moglo i nekim drugim redom, ali, za ovu priliku, evo ovako. Valja nam radikalno dovesti u pitanje:
1. Ideju da je demokratija isto što i višestranački sistem, da je on “dovoljan” uslov za demokratiju.
Također, da je pluralizam moguć jedino kroz višestranački sistem organizacije političkog života.
Ovdje se otvara i malo teže pitanje: pluralizam čega? “Političkih opcija”? Na šta se pod tim misli? Na “standardne”, istorijski prolifirane, tradicionalne političke platforme? Zbog čega treba uopšte misliti i dalje u tim kategorijama? Pa jasno je: zarad očuvanja kapitalizma kao “najboljeg od svih mogućih svjetova”, ili, nešto skromnije: “najmanjeg zla”.
A zapravo, nije li pluralizam koji nam treba: pluralizam u ponudi konkretnih rješenja za životna pitanja, pri čemu se odluke donose na osnovu principa postizanja opšteg dobra i na osnovu stručnih procjena (koje daju nekorumpirani autoriteti).
2. “Samorazumljivu” dogmu o neophodnom “političkom spektru”, o “desno” i “lijevo”.
Tako se desnici (u krajnjoj liniji – fašizmu) garantuje legitimitet i tako ostavlja slobodan prostor iz kojeg se ljudima manipulira. To obezbjeđuje da na “slobodnim” izborima uvijek iznova dovoljan broj ljudi glasa u korist vlastite štete.
3. Tezu (podvalu) po kojoj je, ono što je autentična lijeva opcija (socijalizam), zapravo “ekstremna” lijeva pozicija – te da je ona kao takva isto što i “ekstremna desnica”.
Time se dodatno normalizira “neekstremna desnica” – šta god to bilo. Vladajućoj kapitalističkoj klasi je dovoljno da birači u dovoljnoj mjeri izaberu “centar”. U njemu leži garant za status quo.
4. Tvrdnju da je kapitalizam “ekonomski sistem”.
A ne tek usavršeni način finansijskog muljanja, i kao takav samo nadogradnja feudalizma. “Sistem” u kome nema nikakvog sistemskog i planskog organiziranja života zajednice (na što bi upućivao izvorni grčki termin oikos, iz koga je izveden pojam “ekonomija”). “Sistem” u kojem je logika kapitala jedina kogika i gospodar svima – pa i onima koji misle da su oni gospodari.
5. Tvrdnju da kapitalizam nije ideologija, dok svi drugi “-izmi” jesu.
Sve te ideologije, priča dalje ide, jesu – iste. Jer, čim je nešto “ideologija” to je neko zlo. Pa se tako izjednačavaju fašizam i komunizam. (Nema veze što su komunisti vodili ogorčenu borbu protiv fašista.) Kapitalizam jeste ideologija. To je ono što vladajuća klasa krvopija želi da cijelo društvo prihvati kao bogomdano stanje stvari. A to je: da svi ljudi ne vrijede jednako. Da nije podjednako vrijedan svaki život. Neki ljudi su bolji od drugih, vredniji, više rade, pametniji su… i to je pravi razlog zašto oni postaju sve bogatiji. Njihovo bogatstvo im omogućava da dalje guraju “napredak”. Država, porezi i razne regulative u tome ih samo ometaju. (Prema “trickle-down” ekonomiji, što manji porezi, kao i razni benefiti za korporacije i bogate, na kraju će polučiti dobrobit za cijelo društvo. Na žalost, to se ne dešava.) Ovo bogaćenje, k’o biva, nije ni u kakvoj vezi sa siromašenjem većine. “Eksploatacija” ne postoji. Sofisticiranija argumentacija za tu tvrdnju izvodi se iz postmoderne filozofije, iz toga kako neki autori vide odnos jezika i stvarnosti.
6. ”Objašnjenje” da smo komunizam vidjeli na djelu, npr. u Sovjetskom Savezu i da je suština komunizma – staljinizam.
Pri tome se prešućuje činjenica da, dok jesu postojale političke organizacije koje su sebe zvale “komunističkim partijama”, niti jedna od njih nije društvo kojim su upravljale zvala “ komunističkim”. Zvale su ga “socijalističkim”. Bili su to socijalizmi poput onoga što smo imali u SSSR-u, ili zemljama “istočnog bloka” ili na Kubi, u Kini, ili u SFRJ. Ovaj posljednji bio je donio i eksperiment samoupravljanja, o čemu i danas ozbiljno razmišljaju mnogi ekonomisti na Zapadu.
7. Falsifikat ljevice.
Danas na Zapadu, uglavnom, a i ovdje kod nas, imamo “ljevicu” koja, u najboljem slučaju, nudi nekakve minorne reforme kapitalizma.
Socijalistička ideja zapravo je uglavnom prezrena i zaboravljena.
8. Pobjeda kapitalizma.
Dakle, komunizam, kojeg kao razvijenog društvenoekonomskog sistema nigdje nije ni bilo, pokazao se kao katastrofa, a kapitalizam, u kojem je danas cijeli svijet, svakodnevno pokazuje svoju efikasnost? Efikasnost u kojem smislu? Valjda enormnom profitu i bogaćenju male elite po cijenu sve težih uslova života “običnih ljudi” (onih koji se “nisu snašli”), odnosno miliona koji žive na rubu egzistencije, crkavaju od danas do sutra. Kao i po cijenu globalne ekološke katastrofe. Planet Zemlja se rapidno uništava, dok bogataši obuzeti svojim vizijama pričaju o teraformiranju Marsa.
Kako sada stvari stoje, kapitalizam jeste pobjednik. U svom bespoštednom ratu protiv – čovječanstva.
Za kraj, sjetimo se jedne od parola iz studentskog bunta 1968: Budimo realni, tražimo nemoguće. Neizgovorena, ona najjače odjekuje u ovom pokretu studenata u Srbiji.
I još nešto. Za moju generaciju, to “tamo” nekad je bila i naša zemlja.
Zemljaci, ponosan sam na vas. I postiđen.