Sve čemu svjedočimo u studentskim demonstracijama ovih dana u Srbiji, učinilo je da su studenti poslali izuzetnu poruku cijelom svijetu. Ovakvog studentskog bunta u Evropi nije bilo od 1968.
Možda glavna poruka i pouka koju nam je uputila ova mladost dok slobodno korača ulicama svojih gradova, jeste u sljedećem: profesionalna politika je nešto od čega danas, ovdje i svugdje u svijetu, ne treba ništa dobro očekivati. Od NJIH – oligarha i bandita koji su uzurpirali praktično sve pozicije političke moći u svijetu, ništa ne treba više ni tražiti.
Studenti se, vidjeli smo, uopšte ne obraćaju političarima kao političarima – ljudima iz političkih stranaka koji su zaposjeli određene pozicije. Za ono što je meritum njihovih zahtjeva, predsjednika države, odnosno populističkog lidera i autokratskog vladara, s pravom ne vide kao partnera u nekom mogućem dijalogu. (Po cijenu neizmjerne duševne boli koju je takav stav učesnika u demonstracijama nanio dotičnoj osobi.) Studenti se obraćaju institucijama države: sudstvu i policiji.
Mislili smo da su ovakvi protesti danas, i tamo gdje su se desili, nemogući. A sada vidimo da ono što ovi protesti u nama bude jeste osjećaj da je došlo vrijeme da se vratimo svemu što je Sistem poodavno u nama satro i ubio. Prije svega pozivu: FRATERNITE, EGALITE, LIBERTE. Pozivu – a ne izlizanoj frazi za upotrebu od strane blaziranih politikanata.
Ova pobuna dosegla je svoj veličanstveni krešendo upravo u danima kada je novoizabrani američki predsjednik rezolutno počeo raditi na propasti Sjedinjenih Američkih Država, potencijalno i cijelog svijeta, a sve za račun jednog broja mogula korporativnog kapitala. Fotografija Trumpa u društvu Muska, Bezosa i Zuckerberga jasno je najavila novu inkarnaciju patenta na koji pravo istorijski pripada Mussoliniju: fuzija države i korporativnog kapitala. U jednoj riječi: fašizam.
Dijalektički gledano, možda je ta kriza nešto najbolje što se Americi moglo desiti. A i nama s njima. U krizi je uvijek i neka šansa.
I šta sad?
Kao i uvijek, lakše je reći, nego provesti. Možda bi moglo i nekim drugim redom, ali, za ovu priliku, evo ovako. Valja nam radikalno dovesti u pitanje:
1. Ideju da je demokratija isto što i višestranački sistem, da je on “dovoljan” uslov za demokratiju.
Također, da je pluralizam moguć jedino kroz višestranački sistem organizacije političkog života.
Ovdje se otvara i malo teže pitanje: pluralizam čega? “Političkih opcija”? Na šta se pod tim misli? Na “standardne”, istorijski prolifirane, tradicionalne političke platforme? Zbog čega treba uopšte misliti i dalje u tim kategorijama? Pa jasno je: zarad očuvanja kapitalizma kao “najboljeg od svih mogućih svjetova”, ili, nešto skromnije: “najmanjeg zla”.
A zapravo, nije li pluralizam koji nam treba: pluralizam u ponudi konkretnih rješenja za životna pitanja, pri čemu se odluke donose na osnovu principa postizanja opšteg dobra i na osnovu stručnih procjena (koje daju nekorumpirani autoriteti).
2. “Samorazumljivu” dogmu o neophodnom “političkom spektru”, o “desno” i “lijevo”.
Tako se desnici (u krajnjoj liniji – fašizmu) garantuje legitimitet i tako ostavlja slobodan prostor iz kojeg se ljudima manipulira. To obezbjeđuje da na “slobodnim” izborima uvijek iznova dovoljan broj ljudi glasa u korist vlastite štete.
3. Tezu (podvalu) po kojoj je, ono što je autentična lijeva opcija (socijalizam), zapravo “ekstremna” lijeva pozicija – te da je ona kao takva isto što i “ekstremna desnica”.
Time se dodatno normalizira “neekstremna desnica” – šta god to bilo. Vladajućoj kapitalističkoj klasi je dovoljno da birači u dovoljnoj mjeri izaberu “centar”. U njemu leži garant za status quo.
4. Tvrdnju da je kapitalizam “ekonomski sistem”.
A ne tek usavršeni način finansijskog muljanja, i kao takav samo nadogradnja feudalizma. “Sistem” u kome nema nikakvog sistemskog i planskog organiziranja života zajednice (na što bi upućivao izvorni grčki termin oikos, iz koga je izveden pojam “ekonomija”). “Sistem” u kojem je logika kapitala jedina kogika i gospodar svima – pa i onima koji misle da su oni gospodari.
5. Tvrdnju da kapitalizam nije ideologija, dok svi drugi “-izmi” jesu.
Sve te ideologije, priča dalje ide, jesu – iste. Jer, čim je nešto “ideologija” to je neko zlo. Pa se tako izjednačavaju fašizam i komunizam. (Nema veze što su komunisti vodili ogorčenu borbu protiv fašista.) Kapitalizam jeste ideologija. To je ono što vladajuća klasa krvopija želi da cijelo društvo prihvati kao bogomdano stanje stvari. A to je: da svi ljudi ne vrijede jednako. Da nije podjednako vrijedan svaki život. Neki ljudi su bolji od drugih, vredniji, više rade, pametniji su… i to je pravi razlog zašto oni postaju sve bogatiji. Njihovo bogatstvo im omogućava da dalje guraju “napredak”. Država, porezi i razne regulative u tome ih samo ometaju. (Prema “trickle-down” ekonomiji, što manji porezi, kao i razni benefiti za korporacije i bogate, na kraju će polučiti dobrobit za cijelo društvo. Na žalost, to se ne dešava.) Ovo bogaćenje, k’o biva, nije ni u kakvoj vezi sa siromašenjem većine. “Eksploatacija” ne postoji. Sofisticiranija argumentacija za tu tvrdnju izvodi se iz postmoderne filozofije, iz toga kako neki autori vide odnos jezika i stvarnosti.
6. ”Objašnjenje” da smo komunizam vidjeli na djelu, npr. u Sovjetskom Savezu i da je suština komunizma – staljinizam.
Pri tome se prešućuje činjenica da, dok jesu postojale političke organizacije koje su sebe zvale “komunističkim partijama”, niti jedna od njih nije društvo kojim su upravljale zvala “komunističkim”. Zvale su ga “socijalističkim”. Bili su to socijalizmi poput onoga što smo imali u SSSR-u, ili zemljama “istočnog bloka” ili na Kubi, u Kini, ili u SFRJ. Ovaj posljednji bio je donio i eksperiment samoupravljanja, o čemu i danas ozbiljno razmišljaju mnogi ekonomisti na Zapadu.
7. Falsifikat ljevice.
Danas na Zapadu, uglavnom, a i ovdje kod nas, imamo “ljevicu” koja, u najboljem slučaju, nudi nekakve minorne reforme kapitalizma.
Socijalistička ideja zapravo je uglavnom prezrena i zaboravljena.
8. Pobjeda kapitalizma.
Dakle, komunizam, kojeg kao razvijenog društvenoekonomskog sistema nigdje nije ni bilo, pokazao se kao katastrofa, a kapitalizam, u kojem je danas cijeli svijet, svakodnevno pokazuje svoju efikasnost? Efikasnost u kojem smislu? Valjda enormnom profitu i bogaćenju male elite po cijenu sve težih uslova života “običnih ljudi” (onih koji se “nisu snašli”), odnosno miliona koji žive na rubu egzistencije, crkavaju od danas do sutra. Kao i po cijenu globalne ekološke katastrofe. Planet Zemlja se rapidno uništava, dok bogataši obuzeti svojim vizijama pričaju o teraformiranju Marsa.
Kako sada stvari stoje, kapitalizam jeste pobjednik. U svom bespoštednom ratu protiv – čovječanstva.
Za kraj, sjetimo se jedne od parola iz studentskog bunta 1968: Budimo realni, tražimo nemoguće. Neizgovorena, ona najjače odjekuje u ovom pokretu studenata u Srbiji.
I još nešto. Za moju generaciju, to “tamo” nekad je bila i naša zemlja.
Zemljaci, ponosan sam na vas. I postiđen.