Maurits Cornelis Escher napravio je grafiku na kojoj je slijedeći prizor:
Na lijevoj polovini slike pažnju privlači figura mladića koji stoji u galeriji, zagledan u jednu od izloženih slika. Na toj slici (u koju on gleda) vidi se brod u luci nekog gradića. Istražujući dalje panoramu te slike u koju on gleda, vidimo da na jednom ravnom krovu neki dječak sjedi u hladu, a dva sprata ispod mjesta na kojem se on nalazi, uočavamo ženu na prozoru koji je tačno iznad jedne galerije slika – te galerije slika u kojoj stoji ovaj mladić, što gleda sliku broda u luci jednog gradića…
Svoj rad nazvao je Grafička galerija. Escher je postao slavan po nizu grafika na kojima se dešavaju čudne i nemoguće stvari. Komentirajući svoj rad, Escher veli kako je to do tada najčudnija slika koju je napravio i kako možda nije daleko od Einstenovog zakrivljenog univerzuma. (Utoliko bi ova grafika bila slika ne nekog nemogućeg svijeta, već upravo svijeta u kojem i sami živimo.)
Kada hoću reći šta vidim kao stanje stvari na Escherovoj grafici (zvaću je skraćeno: Galerija), tada bih mogao kazati nešto poput:
Na Escherovoj grafici Galerija
nacrtana je galerija
u kojoj visi Escherova grafika Galerija.
Ovaj iskaz možemo da vidimo kao skraćenu formu jednog zapravo beskonačnog iskaza. Naime, odmah nakon što je ova rečenica završena, postajemo svjesni da ona podrazumijeva produžetak, koji glasi:
na kojoj je nacrtana galerija
u kojoj visi Escherova grafika Galerija.
A ovaj, opet, podrazumijeva isti takav produžetak:
Na Escherovoj grafici Galerija
nacrtana je galerija
u kojoj visi Escherova grafika Galerija,
na kojoj je nacrtana galerija
u kojoj visi Escherova grafika Galerija,
na kojoj je nacrtana galerija
u kojoj visi Escherova grafika Galerija,
na kojoj je nacrtana galerija
u kojoj visi Escherova grafika Galerija,
na kojoj je nacrtana galerija
u kojoj visi Escherova grafika Galerija,
na kojoj je nacrtana galerija
u kojoj visi Escher…
Ova pjesma nema kraj, premda je Escherova grafika završena.
Ovdje se ne radi prosto o ponavljanju, kao kada pokvarena gramofonska ploča ponavlja jednu te istu frazu. Nije to puko ponavljanje informacije o tome šta vidimo na Escherovoj slici – mada se to na prvi pogled može učiniti. Ovdje se zapravo razvija implikacija koju iskaz sadrži u sebi. To je odista jedno “bujanje informacije”, a ne tek repeticija.
Posljednje tri riječi ove rečenice od koje polazimo (riječi: “Escherova grafika Galerija”), jesu okidač, koji cijelu tu strukturu (cijeli iskaz) pretvara u nešto poput “formule”, koja je skraćeni oblik jedne beskonačnosti.
Implicirana beskonačnost ovog iskaza podsjeća na matematički objekat koji se zove Kochova kriva, ili, poetičnije, Kochova snježna pahulja (ime je dobio po matematičarki koja ga je otkrila).
Nacrtajmo na listu papira jedan istostranični trougao (recimo stranice 9 centimetara). Zatim na srednjoj trećini svake stranice “podignemo” opet po jedan istostranični trougao – dobijemo oblik poznat kao Davidova zvijezda. Kao što već vidimo, ovaj postupak može se dalje ponavljati – u principu beskonačno, mada ćemo u jednom momentu stati zbog puke tehničke problematičnosti daljeg docrtavanja sve manjih i manjih trouglova. Ali, ta ograničenost je prividna. Matematički gledano, jasno je da ovaj proces nema kraja. Odnosno, da je pred nama zatvorena a beskonačna linija. Ili: beskonačna linija iscrtana unutar konačne površine.
Kao što na papiru ispred nas, konekretni, realno nacrtani, dakle donekle razvijeni Kochov poligon (a to je, u principu, već sama Davidova zvijezda), podrazumijeva beskonačnu liniju koja obuhvata konačnu površinu, tako i ona naša rečenica kojom opisujemo Escherovu Grafičku galeriju, implicira jedan beskonačni iskaz – rečenicu koja se ne može završiti.
Benoit Mandelbrot zaključio je da objekt poput Kochove krive ne može biti zaista zadovoljavajuće opisan unutar sistema od tri dimenzije – kako smo inače navikli raditi u opisivanju našeg svijeta. Stoga je predložio da napravimo korak dalje od ovih dimenzija na kakve smo navikli – ponudio je fraktalne dimenzije.
Kochova kriva, Escherove grafike, rečenica kojom opisujemo šta se dešava na grafici Grafička galerija, jesu mašine za kondenzaciju beskonačnosti.
Kada bolje pogledamo, kondenzacija je sveprisutna.
Naša rečenica kojom opisujemo Escherovu grafiku beskonačno se prostire izvan granica svoga prvog slova i tačke na kraju. No, zar ne bi mogli kazati za svaku rečenicu da se beskonačno prostire izvan granica svoga prvog slova i tačke na kraju? To bi bilo tako zbog značenja što ga ona može poprimiti kod njenog čitaoca. Jedna jedina rečenica, jedna jedina riječ, već je tekst. I kao i svaki tekst – beskonačna je. Najobičniji natpis, upozorenje, recimo u vagonu voza: “Ne naginji se kroz prozor” – može postati književnost. To će zavisiti od toga ko to čita: u kakvom je raspoloženju u tom času, šta mu se dešava tih dana, koju knjigu upravo čita…
Pogled kroz prozor moje sobe pogled je u beskonačnost. A svaka slika obješena na zid postaje prozor. Jer, naš pogled nikada nije samo pogled napolje, već i – unutra.
Posmatrač Escherove grafike vidjeće da je svoj rezultat majstor postigao iluzionističkom vještinom i da je po srijedi trik. No, u krajnjoj liniji, zar nisu svaki crtež i slika koji prikazuju i najobičnije prizore iz našeg svijeta – takođe rezultat trika i obmane? Na djelu je vještina kojom slikar postiže perspektivu. On stvara iluziju u kojoj se, unutar dvije dimenzije, pred našim očima pojavljuje naš svakodnevni svijet sa svoje tri dimenzije. Kada je slikanje u pitanju, trikovi su jednako potrebni da bi se prikazao ovaj naš svijet, kao što su potrebni da bi se naslikali, kako se veli, nemogući svjetovi. No, trikovi zanata ne spadaju u samu stvarnost koju slika prikazuje.
Posmatrač stiče dojam da svijet sa te slike nekako provaljuje u naš svijet i uspijeva da “proguta” samu grafiku koja ga prikazuje. Svijet slike uspijeva da isključi naš svijet – kao mjesto gdje bi se slika trebala nalaziti. Grafička galerija zapravo sadrži samu sebe.
Niko u ovom svijetu nije naslikao Grafičku galeriju. Slika sasvim pripada svijetu koji prikazuje.