foto: Meta Krese; sa Marušom Krese, Tekija, Blagaj, 1995

Gospodar ptica

U aprilu 1992. prvi minobacački projektili zarili su se u grad.

Bilo je jutro i gledao sam kroz prozor, sa sprata jednokatnice u Curku, kako se smeđe pečurke podižu sa Baščaršije i iz centra. Onda opazih nekoga na ulici. Bio je to čovjek koji je živio u kući prekoputa. Hafiz. Počeo je da polagano hoda i izgovara:

La ilahe illallah
La ilahe illallah
La ilahe illallah….

Otišao bi nekoliko koraka niz ulicu, prema Pehlivanuši, pa bi se vratio među naše kuće, pa opet niz ulicu…

Curak je postao tkalački stan. Hafiz je tkao vodoravne niti, ostavljajući Bogu da utka okomite.

O gledanju u karte

Jedno popodne, ljeta 1993, Cvija i ja bacili smo karte.

On je tada obitavao u Radićevoj, u stanu njegovog brata, prepunom gramofonskih ploča. Struje nije bilo, ploče se nisu mogle slušati. Ali dovoljno je bilo da su tu, oko nas. A mogao je čovjek i uzeti gramofonsku ploču iz omota i dodirnuti prstima njene brazde – vrijeme koje je prostor.

Cvija je pisao fantastični roman, šifriranim pismom, u nastavcima koje je slao svojim curicama.

Zemlja nije ravna ploča, ali vrijeme jest. Bar kad gledamo u karte.

Sve je tu: prošlost na desnoj strani, budućnost na lijevoj strani. U sredini: karta srca. Sadašnjost u kojoj čovjeka raspinje ono što je bilo i ono što bi moglo biti.

Budućnost u kartama ogledalo je prošlosti. Ako je slika u ogledalu takva da nas plaši, tada treba da dobro pretresemo prošlost – i budućnost će pretrpjeti stres.

Zapravo, ako je dan za karte bio dobar, pred kraj čitanja nema više ni prošlosti ni budućnosti. Samo sada i ovdje.

Vidjeli smo što se moglo vidjeti i pokupili karte. Dug i neobično miran dan, pun sunca, bližio se smiraju i čekao je svoju sestru noć. Još smo mogli malo prošetati. Ulicama zaraslim u travu i žbunje.

Trnoružicinim dvorcem.

Princezu na kraju probudi princ. Ne u ovoj priči. Nikada nije došao. Kao ni Godo, iako ga je čestita Susan Sontag u Sarajevu zazivala.

Signali

Svi radio signali nastali na Zemlji odlaze u kosmos. Neko, ili nešto, tamo, jednom možda uhvati te emisije.

Radio stanica Studio 99 počela je emitovanje tačno na Novu godinu 1992. Radio je pokrenula firma Altermedia,koju je godinu dana ranije osnovalo osam ljudi: Adil Kulenović, Zoran Ilić, Asim Abdurahmanović, Jasna Baštić, Nenad Fišer, Mediha Češko, Šaćir Lalić i ja. Bila je to, čini mi se, druga privatna radio stanica u Sarajevu. Prva je bila Radio M. Bili su nam tehnički superiorni. Naš prvi predajnik napravili su nam radio amateri. Elektronički gadget koji je komotno mogao stati u kesu iz samoposluge. Stajao je na stolu i odašiljao signal u krugu od jednog i po kilometra. Zurili smo u to sa određenom skepsom. A onda su se počeli telefonom ljudi javljati: čujemo vas!

Jutarnji program je počinjao u pet sati ujutro i vodio ga je Milan Cvijanović, a njegov buraz Darko je puštao muziku sa svojih ploča: Linton Kwesi Johnson, Dennis Brown, Steel Pulse, Culture, Aswad, Bob Marley, Birthday Party, Einstürzende Neubauten, Midnight Oil, Violent Femmes, Sisters of Mercy, Massive Attack, REM, Buthole Surfers, Alice in Chains, Nirvana, Happy Mondays… U okviru jutarnjeg programa imali smo i obrazovni program. Brian Eno je bio jedna od nastavnih jedinica. Zdravko Grebo krenuo je sa svojom emisijom, zvala se Zid. Kasnije, pokrenut će Radio Zid. Tu su bili i Belmin Karamehmedović i Vlado Azinović koji su zajednički radili emisiju.

Onda je nahrupio rat. Radio je pretrpio promjene. Počele su stizati i nove snage. Bilo je generacijski nama bližih, ali stizali su i mlađi ljudi. Shema programa je prešla u režim “otvoreni program”. Svi smo u gradu, manje-više, prešli u otvorenu shemu.

Zlatan Fazlić Fazla, kada je vodio program, sjećam se, držao je na ćošku stola nekoliko knjiga, a na vrhu je stajala Beograde dobro jutro, Duška Radovića. Kenan Dorić je prilježno radio na stvaranju neke ekstatične rezigniranosti i štimunga bezrezervnog predavanja realnosti nadrealnog. Radenko Udovičić se starao o informativnom programu. Ljudi bi vodili program od popodneva pa do uvečer, često do duboko u noć i onda, ako su daleko stanovali ili je situacija bila gadna, spavali bi na Radiju.

Jednom, dok je to još bilo moguće, imali smo telefonsku liniju sa Beogradom i Zdravko je razgovarao sa jednim uglednim novinarom, jugoslovenskog renomea. To je išlo uživo u program. Bilo je to vrijeme kad smo ljudima u “vanjskom svijetu” još uvijek nastojali objašnjavati šta se ovdje dešava. U jednom momentu Zdravko kaže: Zamisli da po Beogradu padaju granate… Ovaj odgovara: Ali čekaj, mi imamo decu! Na Zdravkovom licu vidjela se zatečenost. Samo je rekao: Pa… i mi imamo djecu.

Kasnije će u grad, kroz tunel, stizati neki drugi i drugačiji ljudi iz Beograda: Obrad Savić, Lepa Mlađenović, Nebojša Popov…

No, ja nisam taj koji bi mogao biti hroničar Studija 99, ni za period dok sam još bio tu.

Prije rata Altermedia je bila i izdavač prvih brojeva Slobodne Bosne u periodu od novembra 1991. do kraja marta 1992. Tu su bili okupljeni: Senad Avdić, Sead Omeragić, Mensur Čamo, Fahrudin Đapo, Medina Delalić, Haris Nezirević, Manojlo Tomić, Nerzuk Ćurak, Asim Metiljević, Senad Slatina, Nedim Sarač i Suzana Jotanović. Za fotografiju je bio Zoran Kalinić, a karikaturu je radio Midhat Ajanović Ajan. Ja sam tada znao misliti da ponekad u svom pisanju pretjeruju. Onda sam uvidio svoju naivnost. Možda sam bio od onih koji nekada znaju a ne vjeruju. Novina je izlazila dvosedmično, i to na velikom formatu, kakav je imalo predratno Oslobođenje. Mene i dan danas pohodi posve šašava ideja da se jednim dnevnim listom, na tom velikom formatu, manijakalnom upornošću, može ovoj zemlji vratiti Republika koju su joj oteli. Kao da bez novina tog formata nema ni države u pravom formatu.

Objavili smo knjigu Istina o Bosni i Hercegovini – Činjenice iz istorije BiH, grupe autora, istoričara. Tekstove su napisali Dubravko Lovrenović, Avdo Sućeska, Ibrahim Tepić i Vlado Azinović. Redaktori su bili Rade Petrović i Iljas Hadžibegović. Savo Odžaković je napravio korice: slova naslova preko cijele strane, stilizarana u duhu glagoljice. Knjiga je u sebi imala i malu etničku mapu BiH, koju je izradio Asim Abdurahmanović. Štampano je 11.000 primjeraka, jedan od najvećih tiraža neke knjige u njenom prvom izdanju, tada u zemlji. Štampali smo mapu i zasebno, kao veliki poster. Neki su to zvali “leopardova koža” – zbog apsolutnog šarenila u etničkoj distribuciji stanovništva. Sasvim u skladu sa komunističkom formulom: da BiH niti je ovih niti je onih, već je i ovih i onih. To je značilo da svaki pedalj ove zemlje podjednako pripada svim njenim narodima. I tu je bila i veza sa “građanskim principom” – koji je ZAVNOBiH proklamovao: „zemlja njenih građana“. Nakon ove, uslijedila je knjiga Louis Patin: Bosna očima francuskog konzula. Bili su to konzulovi izvještaji iz 1878. godine, koje je preveo i priredio profesor Muhamed Nezirević. Pogovor knjizi napisao je Ivan Lovrenović.

Naši signali otišli su u kosmičku tišinu. Počeo je rat. Leopardu su zderali njegovu kožu. A građanski princip je otišao u vražiju mater.

Zemljom i nebom

Nekoliko puta za rata išao sam na službeno putovanje. “Izašao iz Sarajeva”, tako bi tada rekli. Htio bih se prisjetiti nekih stvari i ljudi, ali sada više ne znam baš sigurno, kojem putovanju šta i ko pripada.

Prvi put sam išao sam. A valjalo je dobaciti do Ohridskog jezera. Bila je jesen, septembar 1993. I tako… vojnim transporterom na aerodrom. Tamo me je dočekao i opio huk Herkulesovih propelera. Bio sam, uz posadu, jedini putnik u ispražnjenom teretnom avionu  koji je dopremio humanitarnu pomoć. Avion uzlijeće i ja gledam kako se Sarajevo smanjuje, kako ga guta prostranstvo, u kojem izranjaju planine, doline i rijeke, sela i zaseoci… Na nekim od tih mjesta također su, kako se to kaže, ratna dejstva, a neka su mimo toga, mada su ljudi koji tu žive, naravno, ovako ili onako, uhvaćeni u rat. Negdje, osim vegetacije i životinja nema ni ljudi ni rata.

Slijećemo u Split. Tamo policijsko ispitivanje na pasoškoj kontroli: kamo ćeš, zašto ćeš, za koga… Činjenica da radim u bosanskom ogranku Fondacije otvoreno društvo, koju finansira George Soros, i da sam na službenom putu u Makedoniju, na konferenciju koju Fondacija organizira, dodatno usložnjava moj slučaj. Bila je to mučna epizoda. Iz Splita let za Zagreb. Tamo me dočekuje Dubravka Dostal koja tu vodi ispostavu bosanske Fondacije. Iz Zagreba mi organizuju pokušaj da se isti dan automobilom prebacim u Sloveniju, ali me sa granice vratiše. Morao sam ići vozom, sutradan, prema prethodnom aranžmanu moga putešestvija. U Ljubljani me Brankica Petković dočekala kao da smo stari poznanici, a prvi put se vidjeli u životu. Lijepo popodne u jednom mirnome Mitteleuropa gradu, daleko od svega na šta sam se već dobro navikao.

Uvečer let za Skopje. Avion osvaja visine. Šćućuren u sjedištu gledam kroz prozorče kako nadlijećemo more tame i u njemu otoke svjetla, gradove zavađenog Balkana. Što smo na većoj visini, oni su manji i bliži jedni drugima.

U Skopju me na aerodromu čeka Slavica Indzevska. Ali, dva sata gledamo jedno prema drugome kroz omeđene prolaze i pregrade. Svi potrebni papiri su tu – ali ne puštaju me u Makedoniju tako lako. Ali, ne popušta ni Slavica. Dok je carinike na hrvatskoj granici interesovalo da ustanove kako stvari stoje s mojim nacionalnim osjećajima, ovdje je dovoljan problem bilo to što sam državljanin Bosne i Hercegovine.

I meni je uvijek bilo dovoljno da sam iz Bosne.

Sutra se probudim veoma rano pa izađem u grad koji je još pust. Zastanem pred satom na kome je zaustavljeno vrijeme davnog katastrofalnog potresa. Grad miriše sasvim kao i Sarajevo. Na doručku me upoznaju sa Amerikancem iz Londona, Tonyjem Bordenom. Organizuju nam prevoz na Ohridsko jezero. Tonyju moram objasniti da sam ja ovako mršav oduvijek a ne zbog ratne situacije. Tony će postati veliki prijatelj Sarajeva i kao direktor War Reporta često dolaziti.

Sjećam se šetnje Skopjem sa ljudima iz makedonske Fondacije. Sjeli smo u jednu kafanu, svu u staklu i proveli neko vrijeme u prijatnom ćaskanju uz kafu. No, ja sam stalno imao neodređen osjećaj da nešto nije u redu. Onda sam odjednom shvatio šta je po srijedi: staklo! Umalo im nisam rekao: Šta je ovo, nigdje vreća, ili dasaka, bilo čega što bi koliko toliko moglo pružiti zaštitu, bar od gelera, ako ne već od direktnog udara granate, ovo nije normalno!

U Ohridu, u restoranu, na  zajedničkoj večeri svih učesnika konferencije, prilazi stolu za koji su me posjeli, Frances Abouzeid, Soroseva sekretarica kada su u pitanju poslovi oko Fondacije, žena koju ću kasnije često sretati i shvatiti da misli brzinom od sto kilometara na sat. Veli: Soros je čuo da je stigao i neko iz Bosne i moli da mu se pridružite za stolom. Tako me premjestiše za stol gdje su sjedili Vlada Milčin, naš domaćin, i Soros. Čovjek me podrobno ispituje o ratu i stanju u Sarajevu, o čemu, vidim, već zna i više nego dovoljno. Govorim mu i o tome kako ljudi u Sarajevu nastoje održati intenzivan, govoreći jezikom iz normalnih okolnosti, „kulturni život“ te kako mi, njegova Fondacija u Bosni, želimo tome doprinijeti što više možemo. Također kažem kako se nadamo da to može privući pažnju medija i odaslati poruku u svijet koja bi mogla uticati da se nešto promijeni u svjetskoj politici u odnosu na Bosnu. On klima glavom i veli da imamo njegovo puno razumijevanje za to. A onda dodaje kako, nažalost, valja znati da, što se tiče glavnine medijske industrije, mi smo prije svega interesantni, i imaćemo headlines, onda kada teče krv na našim ulicama. Sjedili smo za stolovima prepunim najfinijih jela kakve makedonska kuhinja može ponuditi. U jednom momentu, dok sam bio zagledan u veliki ovalni tanjir s kavijarom aranžiranim u oblik ribe, koji je bio tek dopola pojeden i pomišljao na specijalitete sarajevske ratne kuhinje koje je već do tada razvila kulinarska ingenioznost u borbi sa posvemašnjom oskudicom u opkoljenom gradu, prilazi stolu konobar i čujem Milčina, kako, kao dobar domaćin, pita treba li da se donese još kavijara ili čega drugog. Soros, koji je pročitao moje misli, pogleda u mene, pa u ostale za stolom, i reče: Ne, hvala, prvo da pojedemo ovo do kraja. Iduće godine, Soros će doći u Sarajevo i prenoćiti, a u Holliday Innu je napravio prijem.

Tu provedem par dana. Ugrabio sam i priliku za jednu dužu solo šetnju uz obalu jezera. Obzirom na moj život tokom posljednje godine, ovdje sam sam sebi bio društvo s kojim se najbolje razumijem. Uz sve poštovanje prema dobroj volji mnogih dragih ljudi tu okupljenih. A posebno velikom srcu Gordane Janković. Bila je i jedna turistička plovidba  brodom, pod ogromnim mjesecom, uz vino i grožđe. Ipak, Ohrid je bio na Ohridu, a ja sam  bio u Sarajevu. I danas na zidu u mojoj sobi, u kancelariji, visi velika uokvirena fotografija: svi učesnici skupa, ispred manastira Svetog Nauma. Tu su i Beka Vučo, Iso Rusi, Saša Vučinić…

Prilikom svoje prve posjete Sarajevu u ratu, Beka mi je, prema mojoj molbi, donijela novu knjigu Carlosa Castanede Art Of Dreaming. Castaneda piše:

Don Juan je držao da je naš svijet, za koji vjerujemo da je jedinstven i apsolutan, samo jedan u skupini niza svjetova smještenih poput slojeva lȕka. Tvrdio je da, iako smo energetski uslovljeni da opažamo samo svoj svijet, ipak imamo sposobnost da uđemo u ta druga područja, koja su podjednako stvarna, jedinstvena, apsolutna i sveobuhvatna kao što je to naš vlastiti svijet.”

Na povratku, taksista koji me vozio na skopski aerodrom pita: Je li vam Sarajevo puno porušeno?

U Zagrebu dvije sedmice čekam da dobijem mjesto na letu za Sarajevo. Sastajem se sa svojim bratom Darkom Josipovićem, koji je izbjeglica iz Banjaluke. Prvu večer u mojoj hotelskoj sobi gledamo porodične fotografije koje je donio. Ljudi i njihovo vrijeme, black & white, sve u jednoj kartonskoj kutiji. Danima šetamo gradom, obilazimo knjižare, sjedimo na kafi… i pričamo o knjigama, filmovima i stripovima.

Kasnije, u zimu, u Sarajevo mi neko donese paket od Tonyja: posebno izdanje Tolkienovog Lord Of The Rings, sa ilustracijama Alana Leeja. Uz to, naravno, bio je i Hobbit.

Jedne prilike, putovalo se automobilom, preko Mostara, pa za Split i dalje… U Mostaru, domaćin nam je bio Hamid Čustović.

Poslijepodne smo otišli u Blagaj, na izvor Bune. Dervišku tekiju je čuvao jedan čovjek iz Stoca, po tradiciji. Bili su tu Zdravko Grebo i Aida Čengić te pjesnikinja Maruša Krese i njena sestra Meta Krese, koja je fotograf. Uslikala je Marušu i mene, podno Tekije, uz rijeku. Maruša se stalno vraćala u Sarajevo u ratu i dugo ostajala. Donosila je prikupljenu pomoć, novac i sve moguće potrebne stvari. Do žica za gitaru. Boravio je u Sarajevu i njezin sin David Šalamun. Kao teški bubrežni bolesnik, morao je ići na dijalize, gore na Koševu. David mi je poklonio CD Paula Wellera.

Maruša, Meta i David su bili od onih ljudi koji su dolazili u Sarajevo jer su htjeli da budu tu sa nama. Biblijsko Božije ime, sastoji se od četiri slova hebrejskog alfabeta: Jod – He – Vau – He. Mi kažemo Jahve. Neki znalci ime tumače kao: Ja ću biti – ovdje sa tobom. Čini se kao vrijedna nadopuna dobro poznatom: Ja sam koji jesam.

Zdravko je štampao Marušinu zbirku pjesama. Evo jedne:

Taksiji, plave kacige, granica, vojnici
To je postalo moj dom
Na jugu cvjetaju bademi i trešnje,
U gradu tišine budi se sunce.
More je strano i daleko,
vjetar jeziv.
Hodam obalom
I skupljam blistave školjke
Da ih ponesem sobom u okupirani grad.
Jesam li još pri sebi, pitam se
Dok trpam u džepove sve,
Od zemlje do ruzmarina,
kamenja i sjećanja,
kako sam srećna život gradila.

Stojim pred vojnicima u plavim kacigama,
slažem blago iz džepova,
u svim mogućim jezicima objašnjavam
da je to jedino što mi ostaje,
da je to jedino
što ću ostaviti svojoj djeci.

Nakon obilaska tekije legao sam na klupu, podno stjenovitog prevjesa koji natkriljuje špilju, iz koje izvire rijeka, i kuću, koja je tik uz nju. Gore, iz stijena raste drveće i to doprinosi gubljenju originalne perspektive. Lebdio sam i gledao dolje na zemlju.

Sve nas je zaposjeo apsolutni mir.

Na jednom drugom putovanju, u Budimpeštu, nakon posla i poslije večere, izašli smo u kasnu šetnju. Bili su tu Zdravko, Hazim Kazić, Ognjen Samardžić… Sa nama je bio i profesor Ismet Cerić, psihijatar. On je lijepo pripovijedao.

Profesor nam je ispričao i neke dogodovštine iz vremena kada je bio mlad ljekar i još sticao ključna iskustva. Tako je jednom preuzeo dežuru na psihijatrijskoj klinici i popodne dovedoše jednog mladića. Šta je s tobom, upitao ga je. Ja upravljam pticama, veli mladić. On njemu na to: Možeš li to pokazati? Pa su stali uz prozor s pogledom na dvorište i krovove susjednih zgrada. Na jednom krovu su bile ptice. Dobro, rekao je mladić i mahnuo rukom. Ptice preletiše na drugi krov. On mu reče da je to koincidencija. Mladić uzvrati: U redu, i ponovo mahnu rukom. Ptice opet poletiše i vratiše se na krov na kojem su bile. Nije se profesor usudio još jednom ponoviti izazov.

U to vrijeme još uvijek su nekim pacijentima davani elektrošokovi. Jedne prilike, dok su čovjeka pripremali za tretman, ovaj se okrenuo prema njemu, pogledao ga u oči i rekao:

E moj doktore, konjskim silama raspinješ dušu anđela.

Nikome se nije išlo na spavanje. Mijenjali smo tamu sarajevskih noći za mirijade latica svjetla koje padaju sa budimpeštanskih mostova na Dunav. Da ih odnese u Crno More.

Word Junky Meets War Junky

U ratu smo noću čitali uz kandila. Kao monasi u srednjovjekovnim samostanima koji odgonetaju stare i zabranjene spise.

William Burroughs u jezičkoj sposobnosti vidio je virus.

A starješina Bambara Komo zajednice izrekao je etnolozima sljedeću Himnu riječi:

Riječ obuhvata sve:
ona reže, ogoljuje
oblikuje, prilagođava
izvrće, izluđuje
iscjeljuje ili direktno ubija
pojačava ili umanjuje
U skladu sa namjerom
ona uzbuđuje ili smiruje duše.

Grad pod opsadom bio je jedno vrijeme moj svijet.

Nalik na snježnu pahulju Helgea von Kocha, stvorenje koji živi u matematičkom logičkom prostoru, vrsta koju zovu fraktali. Kochova snježna pahulja ima fiksiranu površinu, ali beskonačan perimetar. Primjenom skupa pravila kojima se geometrijski stvara oblik nalik snježnoj pahulji, kompjuter započinje proces njene beskonačne kristalizacije. Perimetar, obod, je sve veći i veći, ali, ako uokolo površine koju pahulja zauzima, ocrtamo krug, vidjet ćemo da ona svojom površinom nikada neće izaći van tog kruga.

Grad je bio omeđen, bila je postavljena fizička granica, linija fronta. Zapravo je i jedan dio grada bio okupiran pa je linija fronta išla dijelom i kroz sam grad. Borci su govorili „linija“: Večeras idem na liniju. Ali, ono što nam nisu mogli omeđiti bilo je: horizont. Svaki  pravi grad zapravo je puno veći od površine na kojoj se rasprostire.

Horizont je bio stvarna granica našeg svijeta, naš perimetar koji smo mogli beskonačno širiti.

Granice moga jezika granice su moga svijeta, kaže Wittgenstein.

Kada sam prvog ratnog ljeta upoznao Semezdina Mehmedinovića, obojica smo uza se imali po knjigu. Ispostavilo se da nam je to neki običaj, ritual, da teglimo kakvu knjigu sa sobom dok hodamo gradom pod opsadom. On smatra da smo imali nekakvu vjeru da nas ta knjiga u džepu, ili pod miškom, može zaštiti. Jer je to artefakt kulture, neki depozit smisla, koji nas brani od navale zla.

I danas, čini mi se, nas dvojica više se uzdamo u odštampanu riječ, nego onu što svjetluca na ekranu kompjutera, riječ svijeta „nakon istine“.

Semezdin je ispisivao Sarajevo Blues, u Danima. A u zimu 1995. oživio je svoj časopis Fantom Slobode i pozvao me u Redakciju. Tu su još bili: Zlatko Hadžidedić, Bojan Hadžihalilović, Goran Samardžić, Srđan Vuletić i Karim Zaimović. Novinari su bili: Šejla Karamehić, Mladen Kristić i Mladen Vlaški. Fotografija: Kemal Hadžić, Milomir Kovačević Strašni, Sophie Ristelhueber i Dejan Vekić. DTP: Fabrika. Izašla su tri broja.

Na koricama prvog bio je masonski simbol, onaj sa novčanice od jedan dolar. U ono oko, Sem je ugravirao jednu suzu, koju nije lako odmah zapaziti. Drugi broj je donio socijalistički grb Bosne i Hercegovine, a umjesto zvijezde stavili smo ljiljan. Na trećem je bila fotografija jedne bebe, koja će izrasti u Adolfa Hitlera. To sa bebom Hitlerom moglo bi se odčitati i kao neki poziv na razmišljanje o enigmi zla. Claude Lanzmann, autor devetosatnog dokumentarnog filma o holokaustu Shoah, rekao bi da je to – nedopustivo. Da svaki poziv na pokušaj objašnjenja zla samo ide u prilog zlu.

Ove tri naslovnice postavljaju tri goruća pitanja vremena u koje smo stigli: kapitalizam, socijalizam/komunizam i fašizam.

Rat se primicao kraju, a ubiju nam Karima.

Početkom jula 1992. došla mi je vijest da je moja majka u Banjaluci doživjela moždani udar. Dvadesetak dana kasnije javili su mi da je umrla. Moju tugu rastvorila je plima opšte nesreće.

Prepustio sam se ratnom stanju stvari.

Rat je kao droga: pojačava postojeće.

Ako je u čovjeku već bilo zla – izgledno je da će ga u ratu biti još više. A ako je bilo nekog dobra – izgledno je da se ono pojača.

Rat
Obuhvata sve
Ubija, pali, ruši
Muči i siluje
Otima, razdvaja, rastura, rastavlja
Razvrgava, raslojava, drobi i nagriza
Iznuruje i izluđuje
Ogoljuje
Užižuje, koncetriše i kristalizira
Rat
Opominje na razliku
Dobra i zla

Poslije rata otišao sam na majčin grob. Tada sam shvatio da je umrla.

Na grobu Zdenke, po ocu Miheler, po majci Tomaševski, niklo je bilo drvce koje je u blagom luku zagrlilo humku. Moralo joj je biti oduzeto i to je bila grehota. Da se postavi ploča i spomenik, da u kamen urežu njeno ime.

U Zlatnoj dolini

Raskopavam police sa knjigama. U jednoj knjizi naiđem na poštansku razglednicu. Javlja mi se Dubravko Brigić iz Holandije, u ono vrijeme prije rata.

Pročitam šta mi piše sitnim, urednim, stiliziranim rukopisom. Vratim razglednicu u knjigu, na mjesto na kome je već navikla da čuva svoje vrijeme.

Pa se sjetim kako sam u ratu, dok je još bilo struje, vidio na televiziji Dubravkov prilog. Obilazio je grad nakon granatiranja i ušli su u jedan demoliran stan. U sobi stoji čovjek, a za stolom presamićeno beživotno tijelo. Ko vam je to bio, pita Dubravko. Moja žena, odgovara čovjek šapatom.

Čitav rat stane u ovu Dubravkovu pjesmu:

Peripatetička

Kao vruć krumpir,
iz ruke u ruku
valjam geler.

Cipelica sa slomljenom
štiklicom.
Metar i po od nje
noga.
U ruci, u lijep, ljetni
dan
topi se sladoled.
Na ostatku lica
ostatak osmijeha.

Od vreline u ruci,
k’o da minu
zubobolja.

Ponekad otvorim onu knjigu i obradujem se razglednici iz Amsterdama.

Hrvoje Batinić


RegionElle: Romana Brolih
Zubčević: Muke po uredniku
Ladin: Bože sve kako si rekao