Nema ništa bolje od gemišta, niti gore od loše poezije…
To bijaše deviza iz kafansko-književne prethistorije koje se još prisjećam. U Udruženje književnika su dolazili neshvaćeni “geniji” različite provenijencije i pedigrea. Neki s tragovima talenta, neki opet zaustavljeni već u predvorjima korektnog govora i podnošljive gramatike. Djela su im bila kao mastan i preslan burek, od najgore furde…
Nit’ ga jedi, nit’ ga kući nosi…
Jedan je bio donio rukopis od pet-šest stotina stranica u distihu. U jednoj minijaturi je pisalo:
Bolje je biti iskren i pošten,
Nego, prijetvoran i hulja!
Pitao sam ga šta je to… kakva je je to poezija. Čovo, tada u poodmaklim sedamdesetim, pogledao me je pomalo sažaljivo…
Pa, poučna, reče. Ovo je sve tačno.
Složio sam se, tačno je.
E, da taj vjetar ne puše samo iz zamagljenih amaterskih besputica, pokazuje primjer etabliranog pisca, usto i doktora književno-historijskih nauka, koji je napisao i objavio:
/po sjećanju/:
Volim Sokrata i Platona,
Volim Šekspira i sve što biše i ne biše,
ali, Krležu našeg, njega volim najviše!
/Iz knjige Soneti i minijature, Svjetlost, 1971. g./
Tako, uzdrman, a ovakvim stihotvorenijima i korodiran moj osjećaj za poeziju, nije mi dozvolio da otprve prepoznam talenat jednog mladog pjesnika, koji je u Sarajevo na studije došao iz Tuzle… veli sa obala jezera Modrac, i donio svežanj stihova u Udruženje. Fin, tih mladić, rafiniran, svetačkog izgleda, kao da vrtnju Zemlje prati sa kakve ikone, dođe, ostavi pjesme i ode…
Ja popodne uzeh jednu pjesmu i ona mi se učini tanušnom, pa prilično umoran, odložih taj svežanj u ladicu. No, đavo ne miruje. Nakon nekoliko dana ponovo uzmem te pjesme i čudom se začudim očiglednoj snazi i ljepoti tih stihova, koji su otkrivali pjesnika od formata. Nisam to baš precizno tada artikulisao, jer nisam ni teoretičar, ni kritičar, nego sam se, kao i sada, rukovodio utiskom. Pozvao sam ga, čestitao mu i preporučio tadašnjem uredniku časopisa Lica, Jakovu Jurišiću, da objavi. Jakov je to odmah učinio. Kada je pjesnik u ratu objavio jednu izvrsnu knjigu, poklonio mi je primjerak. Tamo je pisalo (i još piše):
Ti si me u ovo uvukao, pa sad čitaj!
S.M.
Što vele novinari malog domašaja: …sve ostalo je povijest.
S.M. je izrastao u jednog od najboljih ovdašnjih, a bogami i tamošnjih… Ništa čudno i nelogično.
Čudno jest, da se od mene udaljavao brzinom svjetlosti i nikada za proteklih nekoliko decenija nije osjetio potrebu da sjednemo, popijemo kafu ili štogod muškije… Ili da se javi kakvom elektronskom linijom, kada smo već zaboravili pisati pisma.
To, dakako, ništa ne mijenja ni u njegovoj, ni u mojoj sudbini.
Aferdosum! Halalosum!
Što bi rekao Krleža:
Naši ljudi, naši običaji.
U prvoj entuzijastičnoj čitalačkoj fazi, učili su nas i učili smo, o banalnosti nekih sintagmi, o potrošenosti mnogih figura, pa smo stekli detektore za ispraznost i “šupljikat” u jeziku. Već tada sam se grozio prigodnih školskih zadaća:
Uz osmi dan mjeseca marta: Moja majka; U aprilu: Stiglo je proljeće; U oktobru: Jesen u mojoj ulici…
Prva pjesma
Ali, ni u fudbalu nije najuputnije ići na prvu loptu, jer nerijetko igraču pri tom, u sudaru sa onim u drugoj boji dresa, cikne noga… Surove su i bodljikave kopačke. Otvorim jednom neki književni časopis i vidim pjesmu Jesen, čiji prvi stih glasi:
Opada lišće…
Bezbeli, da opada… Pogledam bolje, kad autor veliki pjesnik, Rainer Maria Rilke. Pjesme sam se odnekud prisjećao i odmah odagnao ideju o banalnosti opadanja lišća. Naknadno sam vidio da je ovo Rilkeovo remek-djelo već jednom objavljeno na stranicama Nomada… Valjda, zaslugom marljive Feride Duraković.
Ali, evo te pjesme, što bi Lale kazale, još jedared, u prevodu Branimira Živojinovića i u orignalu, za pedante, koji i poeziju i jezike bolje razumiju od nas, da bi mogli uporediti…
Jesen
Opada lišće, k'o da iz daljina
pada, uz opor i odrečan let,
kao da venu sred nebeskih tmina
daleke bašte.
I teška Zemlja noću pada
iz roja zvezda u samoću.
Svi mi padamo. Pada ruka. Pad
u svakom od nas živi neizbežno.
Pa ipak Neko beskonačno nežno
padanju tom daje smer i sklad.
Herbst
Die Blätter fallen, fallen wie von weit,
als welkten in den Himmeln ferne Gärten;
sie fallen mit verneinender Gebärde.
Und in den Nächten fällt die schwere Erde
aus allen Sternen in die Einsamkeit.
Wir alle fallen. Diese Hand da fällt.
Und sieh dir andre an: es ist in allen.
Und doch ist Einer, welcher dieses Fallen
unendlich sanft in seinen Händen hält.
Primjer je ovo, da prvi stih ili prva pjesma ne moraju biti mjerodavni… Još:
Ako me ovaj Einer, ovaj Neko do sada nije učinio religioznim, a pola stoljeća, šutke me krajnje zavodljivo zove, onda sam u tom smislu beznadežan slučaj… Pa ipak Neko…
Pjesma druga
Sneg
Pada sneg beo.
Nad belinom stvari,
svest sama luta za neznanim smerom.
Nit’ ja za koga, nit’ ko za me mari,
niti se tešim kakvom dobrom verom…
Prazan je dom i svet je prazan ceo,
pada sneg beo, pada sneg beo.
Historija književnosti nije bila sasvim nepravedna prema pjesniku Milošu Vidakoviću, Mladobosancu i zanesenjaku. Hvala, u prvom redu Predragu Palavestri i njegovoj studiji o književnosti Mlade Bosne, ali se moglo i više, puno više.
U svakom slučaju, svako od ukusa i neopterećen prevelikom sujetom, bio bi sretan, da je u životu napisao ovu savršenu refleksivnu minijaturu, kristalno čistu i hermetički zatvorenu u sebe, pa bila ili ne bila banalna figura sneg beo… Suha nauka kaže, da i nije beo.