Zaboravno Sarajevo
Nije lako odgonetnuti kako se u Sarajevu zaslužuje nepodijeljeno poštovanje i ugled, a kako opet trajni prezir. Ne čini mi se ni logičnim, ni pravednim, da su, uslovno rečeno, “slavu” u gradu stekli nasilnici i štetočine, poput braće Morić, Avde Jabučice, Hadži-Loje ili Juke Prazine, a da su u anonimnost i zaborav potonule brojne izvrsne Sarajlije. Da i ne govorim o amoralnom i bolesnom slavljenju Karadžićevih razbojnika, potom ustašoidnih ubica sa pedigreom legije stranaca ili uvezenih šarenih fanatika sa istoka, kojima se nije činilo pametnijim da se bore za vlastite, itekako ugrožene zemlje i narode.
Umnogome je do nas samih… Pred nasiljem smo, razumljivo, u strahu, ali i na čudan način impresionirani (diskretni šarm razbojnika). Na drugoj strani, dobrotu i iskrenost, počesto posmatramo sa sažaljenjem (Jadnik je dobričina, šta će…).
Jedan moj prijatelj, za siledžiju veli: pokvaren k'o zub i opasan k'o struja.
Nasilnika, uz pokvarenost, ponajprije karakteriše fursat, ono ponašanje osionih, bezobzirnih sebičnjaka, koje oni demonstriraju, kada im može biti… kada im se dopusti.
Bijes, surovost i sirovost, iskaljuju, po pravilu, na slabima i nezaštićenima, na ženama, na djeci, na podređenima. Posebno su nemilosrdni prema ljudima koji su izvan reda utvrđenog, koji se ne uklapaju u stereotipe o takozvanoj normalnosti. U urbanom mudrovanju ima napuklina i oštrih ivica na kojima odjekuje refren isključivosti: Il’ si bos, il’ si hadžija… Junak ili terorist… ili gore ili dolje… Taj oštri žandarski atak na sluh i svijest, to opasno upozorenje, reže zrak i pazi da slučajno ne pomislimo, da svijet nije ili-ili, nego da je i-i.
Slika u stvarnom svijetu, dakako, nije crno-bijela. Posebno u ljudskom društvu. Školski je notorno da nisu svi đavoli, niti su svi anđeli. Između navedenih krajnosti, postoje, pored običnih, redovnih, standardnih ljudi, kao važan i vrijedan valer i takozvani čudaci, lere, osobenjaci… Mi ih u razne ladice trpamo grubo i na prvu. Kažemo, da su povukli vlagu, da nisu sami u glavi… Ne unosimo se puno u njihove nedaće, strahove, nedoumice, u tužnu mrežu ispletenu koliko od njihovih sopstvenih muka, toliko ili još i više od zloće izvan njih.
Naše sugrađane pomalo drukčije sazdane, neprestano prate ružne riječi, geste, podrugljivi pogledi, prati ih podsmijeh i neutemeljen prezir… Mi se ne unosimo odveć u te teške magle u glavama i dušama posebnih ljudi, kao uostalom, ni u svoje vlastite. Istina, za njih se zanimamo kada pokažu neku naročitu osobinu, kada kažu štogod duhovito, kada za nas i u ime nas urade ono što mi ne bismo ili ne smijemo. Dobri su samo ako nas zabave.
Među poznatijim primjerima ove vrste Sarajlija, svakako je Nikola Mestyanek, Nikola teški radnik. Porijeklom Slovak, građevinski preduzimač, stolar, natprosječno obrazovan, poznavalac nekoliko jezika. Jednostavni i ograničeni duhovi olako su ga strpali među budale, luđake, nenormalne, uzdajući se u svoj detektor normalnosti.
Dogodi se, ponekad, da likove i sudbine poput Nikole, dotaknu i takva majstorska pera poput Jergovićevog ili pera Eliezera Pape, pa ostane u ljetopisu našeg vremena trag, koji je nalik na trag u ljetopisu vremenā. To pisanje, mada se više oslanja na predaju nego na dokumentarne detalje, toliko odskače od uobičajenog pučkog narativa, da predstavlja istinski homage osobama poput Nikole Mestyaneka. U onome što je dostupno o životu i djelovanju Nikole teškog radnika, više je, dakako, apokrifnih nego stvarnih detalja. Tokom proteklih osam decenija napisano je nekoliko feljtona i jedna knjiga o Nikoli. Teško je reći koliko je u tom pisanju krojenja i prekrajanja, koliko napuhavanja i dosoljavanja. Ostaje da prihvatimo ili ne prihvatimo legendu o sarajevskom narodnom tribunu, koji je imao kuraži da sili govori u lice, makar i po cijenu života.
Osim pomenutim piscima, ja najviše vjerujem jednom izvrsnom i pomalo zaboravljenom slikaru, Sarajliji, Gabrijelu Jurkiću. U netom restauriranoj slici u ulju, u posjedu Samostana Svetog Ante u Sarajevu, Nikola Mestyanek je prikazan u samostanskoj crkvi u molitvi, okrenut bočnom oltaru, dok su svi ostali okrenuti prema naprijed.
To je ta metafora koja me, kada je o Nikoli riječ, više raduje i uzbuđuje, nego anegdote sumnjive vjerodostojnosti.
Što bi kazao Duško Trifunović:
Ali, ja sam violinist i sve doživljavam s pogledom u stranu.