Zaboravno Sarajevo
Bijaše u Sarajevu, u drugoj polovini 19. i u prvim decenijama 20. stoljeća jedan radin, poduzetan i u svom zanatu izuzetno vješt čovjek, zlatar Jovo Mitričević. Zanat je naučio u sarajevskoj čaršiji, a usavršio u Austriji i Francuskoj. Promišljen i pragmatičan, nastojao je da odgovori svim obavezama, koje su stajale pred njim, i u poslu i u zajednici.
Radovi ovog velemajstora kujundžiluka i zlatarstva bili su zapaženi na velikim austrougarskim i međunarodnim izložbama. Car i kralj Franjo Josip I, nakon što je u bosanskom paviljonu na takozvanoj Jubilarnoj izložbi u Beču, 1898. g. došao do štanda Jove Mitričevića, pohvalio je Jovinu vještinu, a kada je posjetio Sarajevo u junu 1910. g. i kada su mu predstavili Jovu Mitričevića, car je kazao da su mu Mitričevićevi radovi poznati i da mu se veoma dopadaju. Car nije ostao samo na ljubaznim riječima, nego je uskoro Jovu i odlikovao. Na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. godine, Jovo je nagrađen bronzanom medaljom. Najpoznatiji Mitričevićev rad je Srebrna petohljebnica iz 1868. godine, koja je pohranjena u pravoslavnoj crkvi u Čajniču. Jovo se držao zlatnog sarajevskog pravila, sažetog u pozdravu:
Dobro jutro čaršijo, na sve četiri strane…
pozdravu koji isključive i zadrte šoviniste razdražuje. A, čaršija, kao što joj i samo ime kaže (pers. čārsū), ima četiri strane.
Šoviniste bilo koje boje, upravo najviše ljute oni, koji ne žele da mrze druge i drugačije, koji se ne iscrpljuju tražeći slaba mjesta drugih, nego svima pružaju ruku i otvaraju srce.
Po klasičnoj latinskoj sentenciji, similis simili gaudet…(biva, sličan se sličnom raduje), jedni šovinisti više vole druge šoviniste, nego kosmopolite, ljude širokih vidika, posebno među svojima.
U takvom miljeu, ako ne smatrate da je činjenica što ste rođeni u određenoj etno-konfesionalnoj zajednici, presudna u vašem životu, ako ne smatrate da iz te činjenice izviru svi vaši kvaliteti i kvalifikacije, onda ste, bogme, nadrljali.
Tako je i Jovo Mitričević, s jedne strane hvaljen od svih, a s druge od svih ružen. A, on se dokazivao radom i čestitošću. Nikada nije gubio dodir sa realnošću. Uspijevao je biti i dobar Sarajlija i dobar Srbin i lojalan austrougarski podanik, a nadasve vrhunski majstor svoga zanata.
U junu 1908. g. izabran je novi gradonačelnik Sarajeva, Esad efendija Kulović, a podnačelnici su bili dr Nikola Mandić iz reda Hrvata katolika i Jovo Mitričević, kao ugledni sarajevski Srbin pravoslavac. Njegov angažman u vlasti, nipošto nije značio da se odmakao od svojih sunarodnika i njihovih zajednica. Bio je član deputacije bosanskohercegovačkih Srba, koja je od cara u Beču, 1898. g. tražila crkveno-prosvjetnu autonomiju. Učestvovao je u brojnim humanitarnim akcijama, a kujundžijske radove na skupocjenim crkvenim predmetima u pravoslavnim crkvama, izvodio je besplatno.
Na lijevoj obali Miljacke, malo nizvodno od mosta Ćumurije, stajala je kuća Arnautovića, koji su iza austrougarske okupacije odselili u Tursku. Kuću su za 600 dukata prodali, Jovi Mitričeviću. On je obnovio kuću i uredio radionicu u njoj.
U rušilačkom pohodu svjetine nakon Sarajevskog atentata, demolirana je i opljačkana upravo ta kuća i radionica Mitričevića u čikmi Terezije ulice. Sarajevski dnevni list Hrvatski dnevnik, koji je u tim događajima odigrao neslavnu huškačku ulogu, ovako je u broju od 1. jula, 1914. g. predstavio taj napad:
Događaji u Tereziji-Srbin puca, bomba prašti, demonstranti nastavljaju.
Masa je naroda prešla Ćumurijom ćuprijom, da zađe u Tereziju. Tu se u čikmi nalazi i stan i radionica zlatara Jove Mitričevića, koji ima glavnu radnju u Franje Josipa ulici. Demonstranti su došli pred radionicu, a iz kuće je netko na njih opalio hitac, jedan iz dvocijevke, a drugi iz revolvera. U isti je čas u dvorištu prasnula bomba, što ju je netko bio ponio na demonstrante. Srećom nije bio nitko ranjen. Ogorčenje naroda postalo je tim veće, te su još bjesnije navalili. Pusto zlato i srebro stade se prosipati. Dukati raznih veličina, što ih nosi naš ženski svijet, počeše zveketati. S prijezirom je masa gledala na ovo silno blago, gazila ga, lomila i razbacivala. Iako je među demonstrantima bilo i takovih, koji svaki dan žive samo o krišci hljeba-a i njih je dinastičko čuvstvo, ogorčenje i vapaj za osvetom povuklo na ulicu-nikome ni na pamet nije palo da bi si šta prisvoji.
Stari Mitričević i njegov sin zatvoreni su. Kod njih se našlo dosta oružja. Jedan je od njih bio preko Miljacke pobjegao u prostorije Sarajevoer Tagblatta, a otuda u jednu bašču, no uhvaćen je i predan daljnoj istrazi. I u Tereziji su porazbijane sve srpske radnje. Što je bilo u njima uništeno je, a osobito je velika šteta nanešena gostioničaru i trgovcu pića na veliko Risti Bandukoviću, zvanom Banduka. Sve mu je uništeno.
Biseri u ovom izvještaju jesu, da su mirni demonstranti još bjesnije navalili na kuću Mitričevića, te da nikome nije ni na pamet palo da uzme koji dukat ili štogod od pustog zlata i srebra rasutog po tlu… jer njih je nosilo dinastičko čuvstvo, ogorčenje i vapaj za osvetom.
Za razliku od ovog presoljenog izvještaja, sarajevski dnevnik na njemačkom jeziku, Bosnische Post, o istom događaju, istoga dana javlja, da je nakon napada gomile na kuću i radionicu porodice Mitričević, Jovin sin Dimitrije opalio u zrak jedan hitac iz revolvera, da bi dozvao policiju kao zaštitu. Istražni sudija, dr Leo Pfeffer, pa čak ni surovi Viktor Iwasiuk, nisu našli za shodno, da Mitričeviće pozovu kao svjedoke u Procesu Gavrilu Principu i drugovima… ni dvocjevke, ni bombe…
A, 1925. g. sinovac starog Arnautovića, Alija, zaželio je da kuću prodatu Mitričevićima vrati u posjed svoje porodice. Jovo je bio suglasan.
Prilike u Šeheru, nisu išle naruku dobrom i mirnom životu, ali su Srajlije nakon lomova i društvenih pometnji, uporno iznova gradile međusobne odnose. Zanimljiv je primjer upravo iz kujundžijskog esnafa. Bogatiji trgovci i općenito poslovno uspješniji ljudi imali su svoj pečat (pečatnjak), muhur. Taj muhur su izrađivali esnafski drugovi kujundžije Jove Mitričevića tako, da je imao tri lica: na jednom su bili inicijali vlasnika latinicom, na drugom ćirilicom, a na trećem arebicom, kako je to vidljivo na primjeru muhura Miloša Samardžića iz 1781. g.
Prema mušteriji, trgovac bi na muhuru, na maloj osovini okrenuo odgovarajuće lice… I tako, ljudi su gradili, a njihove osione vođe podrivale i rušile. Ubjeđivali su svoju pastvu u mitomansku maglu, naime da su oni nebeski narod ili blagi narod ili merhametli narod… Jašta radi. Mudri i blagorodni Mula Mustafa Bašeskija zapisao je:
Allah mi je svjedok, ludila su različita!
Kako tada, tako i sada, etno-konfesionalne „elite“ (izabrane ili samozvane, svejedno), nisu smislile ništa pametnije, nego da budu generatori podjela, omraza i sukoba.