Zaboravno Sarajevo
Sila se oduvijek rugala i ruga pravu i pravdi.
Državna, institucionalna sila, činila je to prvenstveno kroz lukave zakone, stroge naredbe i zamršene procedure, a ona pojedinačna, recimo, kroz kratku ili dugu cijev.
Kada pristojni i razumni učesnici u kakvoj raspravi, potroše sve argumente, preostane im zgodna i sigurna izlazna opcija, koja sadrži metaforu o vremenu kao vrhovnom sudiji. Za razliku od njih, oni nepristojni i divlji, imaju sijaset i oštrih i tupih i eksplozivnih argumenata.
Istina, vrijeme je dremljivi sudija, koji ne hiti sa presudama. Predmeti mu se gomilaju, pa njegov ritam prati druga banalna fraza, o pravdi koja je spora, ali dostižna. Nas, pravne laike, sudski jezik plaši, a takozvana narodna mudrost, zabavlja. O dostižnosti pravde, puk veli: Ne lipši magarče…
E, sada, kada smo se odmaknuli od jurističke obaveznosti i zašli u predjele narodnog stvaralaštva, iznosim tvrdnju o jednoj „pravnoj“ tituli, rođenoj u našem neobičnom gradu:
Nigdje drugo, nego u Sarajevu, nastao je izraz drveni advokat!
Može se nekome opreznom i skeptičnom, ova tvrdnja učiniti olako izrečenom, no, ne bih ja nju iznosio na bejan, da je prethodno nisam temeljito provjerio. To provjerio znači: konsultovao opće i pravne rječnike najrelevantnijih jezika; zatim tu sintagmu „provukao“ kroz brojne web tražilice, posebno kroz tražilice digitalnih baza periodike, te, konačno, zamolio mišljenje od desetak prijatelja, ponajprije jezikoslovaca, pravnika i pisaca.
Ustanovio sam, dakle, da se izraz drveni advokat, što bi braća Hrvati rekli, rabi, samo u ovom našem lijepom višeimenom jeziku, a da mu je rodno mjesto Šeher-Sarajevo.
Drugi jezici taj fenomen imenuju drugačije… drvetu ni traga… Šta kažu rječnici i jezikoslovci?
Njemački: Winkeladvokat; engleski: shyster; pettifogger; incompetent lawyer...); francuski: avocat marron; ruski: aдвoкaт нaшёлcя; italijanski: imbroglione; poljski: pokątny adwokat; kiepski adwokat; češki: vinklář; pokoutnik… Ove „stručnjake“, uglavnom smještaju u ćošak, u budžak. Rječnik dviju Matica, navodi izraz budžaklijski, ali i drveni advokat, za onoga ko se bespravno bavi advokaturom. U štampi između dva svjetska rata, izraz drveni advokat je čest, uglavnom u srbijanskim novinama, ali ga u javnoj komunikaciji nema prije 1910. g.
Evo, storije.
Sve je započelo jednom „švalerskom“ aferom, koja, imajući u vidu učesnike, nije bila bezazlena. Naime, dr Aleksandar Babić, kasnije poslanik u Bosanskom saboru, otvorio je 1909. g. ordinaciju u Banjoj Luci. Bio je i kućni ljekar bogatog Edhem-bega Beglerovića. Dr Babiću se dopala domaćinova žena, a bogme, i on begovici… i eto belaja. Banjalučka čaršija je poručila dr Babiću, da odmah napusti grad ili se neće nanosati glave. Doktor je, bezbeli, odabrao prvu soluciju. O tome su izvjestile neke novine (između ostalih, o ovoj aferi je pisao i bečki Die Zeit, u broju od 19. septembra, 1909. g.).
Navode drugih glasila, brzopleto je prenio sarajevski sedmični list Bošnjak.
Doktor, mada je zbrisao iz Banje Luke, sve je lijepo negirao i presavio tabak, tuživši Bošnjak, naime, njegovog odgovornog urednika, Šukri efendiju Karišikovića, za klevetu. Babićev advokat, dr Danilo Dimović, kasniji potpredsjednik Bosanskog sabora, bio je među najmoćnijim političarima tog vremena. Nije se Bošnjaku pisalo ništa dobro. Džaba su se pravdali da su vijest samo prenijeli.
Evo, raspleta.
Pod naslovom: Potvrđena osuda, Bošnjak je, u broju od 14. marta, 1910. g. objavio sljedeće:
Niže citiranom rješidbom vrhovnog suda za B. i H. potvrđena je osuda protiv našeg odgovornog urednika Šukri ef. Karišikovića, koji se osuđuje na dva mjeseca zatvora ili 720 K globe.
Mi stojimo zapanjeni pred ovim drakonskim postupcima naše iustitiae i pitamo se, da li se protiv novinarskog staleža u Bosni i Hercegovini nijesu urotili i zemaljski i nebeski demoni, jer kod ovakovih mjera nije moguće jednom novinaru nikakovu vijest donijeti bez bojazni, da ga za vrat ne uhvati ili državni odvjetnik ili da ga ne tuži druga privatna osoba, na čiju se stranu bez daljnjega stave svi suci i izriču osude po najkategoričnijim mjerama zakona.
Mi smo u našem listu iznijeli odnosno prenijeli iz drugih novina vijest, da je jedan Srbin pobjegao s Muslimankom iz b. Radi te notice osuđuje Okružni sud našega urednika na dva mjeseca odnosno 720 K globe uz nošenje ostalih parničnih troškova! Uzme li se u obzir i to, da su za našeg urednika bile u prilog sve olakotne okolnosti (a nikakva otežavajuća) koje se uopće mogu uzeti u obzir, onda nam ne preostaje drugo, nego da skrušeno padnemo pred kip naše Justicije ne bi li se blagohotno smilovala i našem potištenom novinarskom staležu i malo svjetlije lice prema nama okrenula.
Prepis osude glasi:
Broj 837 K./10
Nazočna riješitba Vrhovnog suda za BiH od 11./II 1910. br. 165 K dostavlja se Šukriji Karišikoviću sa pozivom da dosuđenu mu ovosudnom osudom od 13./II 1909. br. 5287 K novčanu kaznu od 720 K bezodvlačno kod ovog suda položi, jer će se inače ista u smislu § 13. Zakona o štampi, naplatiti iz jamčevine položene za periodično štampani spis „Bošnjak“.
Očem se obavješćuju:
– g. Šukrija Karišiković, sin Ahmetov, odgovorni urednik časopisa „Bošnjaka iz Sarajeva.“
– g. dr. Aleksandar Babić iz ruke g. Dimovića odvj. u Sarajevu.
– Jakub Ešrefbeg Filipović izdavatelj časopisa „Bošnjaka“ u Sarajevu.
– Redarstvena vlast u Sarajevu:
Okružni sud
Sarajevo, dne 28. februara 1910.
Predsjednik:
Mrzljak m. p.
Iznos kazne, uz parnične troškove, bio je ozbiljan, pa je uredništvo „Bošnjaka“ u notici ispod teksta presude, zavapilo:
Pozivljemo stoga braću Muslimane a osobito one koji nam što od pretplate duguju, da uzmu u obzir naš teški položaj i da svojoj dužnosti udovolje i pomognu nas, da i dalje mognemo nastaviti tešku borbu za sreću bosanskohercegovačkih Muslimana, kako smo je i do danas iskreno i nepokolebivo vodili.
Uredništvo Bošnjaka, očigledno je bilo ogorčeno, pa je prema sudstvu, posebice prema advokatima, zauzelo borbeni stav.
Nedugo nakon presude u slučaju Babić, list se okomio na mladog dr Hugu Holzmanna, koji se tek pojavio na sarajevskoj pravosudnoj sceni. Bošnjak je u broj 4, od petka 21. januara 1910. na naslovnoj stranici objavio noticu povodom napisa dr Holzmanna u sarajevskom dnevnom listu na njemačkom jeziku, Sarajevoer Tagblatt.
Redakcija se poigrala sa prezimenom Holzmann (doslovno drveni čovjek, čovjek od drveta…). Izraz drveni advokat, ubrzo se proširio u javnom diskursu. Istina, dr Hugo Holzmann, koji je mimo svoje volje bio za to zaslužan, ostvario je karijeru, koja je demantovala sud i prognoze, redakcije lista Bošnjak.
Rođen je u Tuzli 19. aprila, 1883. g. u porodici slovačkih doseljenika. Gimnaziju i pravni fakultet, sa doktoratom, završio je u Gracu, 1904. g. Radio je pet godina u Okružnom sudu u Tuzli, potom bio na stažu u Bihaću, a 1909. g. u kancelariji dr Nikole Mandića, bio je advokatski pripravnik. U tom kratkom razdoblju u Sarajevu, dogodio se njegov mladenački istup koji je izazvao bijes redakcije Bošnjaka. Položivši advokatski ispit, prvo je otvorio kancelariju u Zagrebu, a potom bio deset godina advokat u Bugojnu. Od 1924. g. djeluje u Zagrebu, kao advokat i publicist. Ubrzo je stekao renome izvrsnog poznavaoca finansija, monetarno-kreditne politike i privrede, posebno kartela u Kraljevini Jugoslaviji, o čemu je objavio zapaženu studiju. Bio je zamjenik glavnog zagrebačkog sedmičnog lista na njemačkom jeziku, Der Morgen. Napisao je brojne članke i rasprave, te nekoliko zapaženih monografija i brošura.
Moje zadovoljstvo će biti podjednako, ako još neki izvor potvrdi ili demantuje ovu tvrdnju. Kada je pisao o Alisinim dogodovštinama u zemlji čudesa, Lewis Carroll je, zasigurno, mislio na Sarajevo…