Skaska o tome kako je Sarajevo “oslobođeno” 6. novembra 1918. godine
Među tvrdokornijim balkanskim mitovima svakako je i onaj koji kazuje, da je srpska vojska pod komandom vojvode Stepe Stepanovića oslobodila Sarajevo 6. novembra 1918. godine. U brojnim prilikama su to ponavljali, što meštri ideoloških radionica, što plaćeni propagandisti, što neznalice i neuki politički papagaji, a počesto i ljudi izrazitog podaničkog mentaliteta.
Čak i stotinu godina kasnije, beogradski veseli “žućkasti” list Kurir, nonšalantno u vremeplovu podsjeća na 6. novembar 1918. godine, pominjući to oslobođenje kao neupitnu činjenicu. List ide i korak dalje pa sve ilustruje grubim falsifikatom. Naime, općepoznatu fotografiju koja prikazuje ulazak partizanskih jedinica u Sarajevo 6. aprila 1945. g. Kurir, je ne trepnuvši potpisao kao ulazak srpske vojske u Sarajevo 6. novembra 1918. g.
Demontaža te izmišljotine, na razini je školske zadaće. Evo nekoliko dokumentarnih detalja, za početak.
U proljeće 1915. g. usred Prvog svjetskog rata, dok je pozicija Austro-Ugarske još bila čvrsta, u Parizu je formiran Jugoslavenski odbor, koji je trebao definisati i formulisati osnovicu za uspostavu jedne jugoslavenske države nakon okončanja rata, te popularisati tu ideju u evropskim političkim i diplomatskim krugovima.
U oktobru 1918. g. bilo je sasvim izvjesno da su Centralne sile (Austro-Ugarska i Njemačka), izgubile rat. Veće vojne operacije su prestale u oktobru, ali je svjetski sukob formalno okončan 11. novembra kontroverznim proglasom cara i kralja Karla Franca Jozefa I. Kontroverza je u tome što se Karl I nije izričito odrekao prijestolja, nije abdicirao, nego je samo pristao na primirje, priznao pravo Austrijancima na samoopredjeljenje i oslobodio podređene funkcionere obaveze lojalnosti.
Međutim i prije formalnog okončanja rata, državni aparat u Bosni i Hercegovini se raspao, a većina ključnog kadra porijeklom iz zemalja Monarhije, napustila je Sarajevo. Zemlja je tonula u anarhiju i haos. Po Bosni i Hercegovini kretala se u grupama ili pojedinačno, razbijena austrougarska vojska bez komande. Općoj pometnji pridružili su se i uvijek spremni civilni pljačkaši, prevaranti i siledžije, kao i manje grupe i pojedinci iz redova srpske i crnogorske vojske, koji su prešli granicu. Bilo je još manjih mjestimičnih okršaja i čarki. Najveća napetost vladala je u sferi agrarnih odnosa, što je dovelo do brojnih sukoba između kmetova i veleposjednika. Pošto su kmetovi u većini bili pravoslavni Srbi, a veleposjednici muslimani Bošnjaci, sukob je dobio i etno-konfesionalnu dimenziju.
U oktobru1918. g. osnovano je u Zagrebu Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, a nakon toga Narodno vijeće SHS za Bosnu i Hercegovinu. Narodno vijeće je oduzelo sve ovlasti dotadašnjem šefu Zemaljske vlade, generalu Stjepanu Sarkotiću i naložen je njegov odlazak iz Bosne i Hercegovine. Već 3. novembra počela je, kao faktička vlast, djelovati Narodna vlada za Bosnu i Hercegovinu sa predsjednikom Atanasijem Šolom na čelu. Oslobođeni su i svi politički zatvorenici.
To su akcenti zbivanja u završnici Prvog svjetskog rata, relevantni za našu zemlju i Sarajevo.
No, u fokusu ovog zapisa je takozvano oslobođenje Sarajeva i Bosne i Hercegovine.
Evo, kako su se odvijali događaji u Sarajevu nakon kraha Austro-Ugarske. Zavođenje reda je bilo teško čak i uz pomoć Čehoslovačke legije, pod komandom profesora Daneša, koja je spasila Sarajevo od pljačke, širih osvetničkih akcija i destrukcije većih razmjera. Legija je čuvala prvenstveno vojne magacine opreme i hrane, te važne objekte u gradu. Provizorna vlast je organizirala službu inspekcije iz redova uglednih ljudi. U službenom listu Narodno jedinstvo, objavljen je raspored “inšpekcija”:
Bolnica Vratnik (vojna bolnica u Jajce-kasarni): Muhamed Muftić i Ismet Čurčić; Filipovića logor: Dušan Srškić i Sadik Zildžić; Zatvor Okružnog suda: Marko Katić i Mićo Karabatković; Garnizonska bolnica: Franjo Baković i Jovo Zagorac; Kasarna Franje Josipa I: Karlo Mijić Ladislav Lauda; Željeznička stanica Alipašin most: Vaso Savić i Vaso Kalesić; Klaonica: Simo Jovanović i Mordo Atijas; Vojna evidencija u zgradi Vlade: L. Đekić i Pero Pust; Vojna komanda: Dubravić i Figurić; Glavna pošta i telegraf: Marković, Brakus i Mitrović; Gradska telefonska centrala: Cvetković i Perinović; Željeznička stanica: Vitković i Jovo Mandić; Željeznička stanica Bistrik: Kosta Travanj; Radiotelegraf: dr Josip Goldberg; Vojna telefonska centrala: Vučak i Prnjatović; Nadzor tehničko-inžinjerijskog materijala: dr Ćiro Truhelka i Prokopić; Opskrbni magacin: Spasoje Jovičić i Izidoe Izrael; Vojnička kasina: Stevo Marković, Ivan Premužić i dr Antun Perić.
Dakle, među čuvarima javnog dobra, bili su i kustos Zemaljskog muzeja, znameniti naučnik dr Ćiro Truhelka, profesor dr Josip Goldberg, slikar Karlo Mijić, dirigent Kosta Travanj… To su bile konstruktivne aktivnosti podržane od pomenute Čehoslovačke legije i tek formirane Narodne garde.
Igrokaz oslobođenja započeo je pozivom vojvodi Stepi Stepanoviću da oslobodi Sarajevo. Vojvoda se nije puno obazirao na ovaj poziv. Bio je okupiran preuzimanjem Vojvodine. Nakon ponovljenih bezuspješnih poziva, nova vlast u Sarajevu poslala je u Višegrad delegaciju u sastavu: dr Milan Jojkić, Vjekoslav Jelavić i Hamid Svrzo. Oni su u Vardištu izmolili od vojvode da pošalje jednu jedinicu u Sarajevo. Ta jedinica, pod komandom potpukovnika Živana Rankovića sjela je u voz i započela operaciju oslobađanja glavnog bosanskohercegovačkog grada, ne ispalivši nijedan metak, sem možda usput, šenlučeći. Sarajevo nije bilo u zoni ratnih dejstava, osim ujesen 1914. g. kad su neke srbijanske i crnogorske jedinice bile prodrle na Romaniju i ubrzo bile odbačene.
Početkom novembra 1918. kad je molba vojvodi Stepi bila upućena, niti je neko Sarajevo napadao, niti ga je iko trebao braniti. Tako je “oslobođenje” zapravo bilo propagandna izmišljotina. Grad je 6. novembra satima čekao voz sa vajnim oslobodiocima, prvo na Bistriku, potom na glavnoj željezničkoj stanici. O tom dočeku, list Narodno jedinstvo sutradan (7. novembra) izvještava:
“Već ranim jutrom se munjevitom brzinom po gradu pronio veseli glas, da danas iz Višegrada stižu u Sarajevo prve oslobodilačke hrabre čete naše mile braće iz Srbije, pa je listom sve pohitalo, da pozdravi oduševljenim poklikom naše branitelje i osloboditelje.
Ali, cio taj oduševljeni svijet, koji je krenuo u sretanje u junaštvu prekaljenoj, hrabroj i viteškoj srpskoj vojsci bio je u neizvjesnosti, jer niko tačno nije znao u koliko će sati prispjeti u Sarajevo vojska i na koju će željezničku stanicu u Sarajevu izaći. Jedni vele, da stiže u 9 sati prije podne i da će izaći na stanicu Bistrik, a drugi tvrde, da su sa ‘najnadležnijeg’ mjesta doznali, da ti navodi ne odgovaraju istini i da se tačno ne zne, u koliko će sati oslobodilačka vojska prispjeti u Sarajevo.
No, radoznali i oduševljeni svijet nije imao mira, već je i prije osam sati u gustim grupama hitao uz Bistrik tako, da je i prije pola devet bistrička željeznička stanica bila upravo zaposjednuta i opkoljena velikom množinom svijeta, koji je jednako pridolazio i upirao ka istoku poglede, kad će se pojaviti voz sa srpskom vojskom.”
Doček je tekao po formuli narodnog veselja. Više hiljada ljudi je ispunilo prostor željezničke stanice. Orkestar čehoslovačke legije, intonirao je slovenačku, češku i srpsku narodnu himnu, himnu Hej Slaveni, te pjesmu Rado ide… Kad se pojavio voz iz Višegrada na istočnom prilazu gradu, sa vratničke tabije su grunuli topovi. Na stanicu je stigao prvo voz sa pješadijom, a iza njega i voz sa jednim odjeljenjem konjice.
Junaka ove parade, potpukovnika Živana Rankovića komandanta XIV pješadijskog puka srpske vojske, obasule su cvijećem djevojke u narodnim nošnjama. Nakon visokoparnih pozdravnih govora (Gligorije Jeftanović, Stjepan Kukrić i Vojislav Besarović), ova simbolična jedinica srpske vojske, uputila se kolodvorskom ulicom i Ćemalušom do zgrade Zemaljske vlade, gdje je “oslobodioce” pozdravio predsjednik Vlade, Atanasije Šola. Vojska je produžila sarajevskim ulicama do kasarne podno Bistrika, gdje je smještena. Tako je završena ova čudna dogodovština u historiji Sarajeva, ali njeni odjeci nisu prestali.
Prema izvještaju Narodnog jedinstva (16. novembar 1918.), poglavar Islamske zajednice, Reisu-l-ulema hadži Džemaludin efendija Čaušević, priredio je 15. novembra u dvorani Oficirske kasine (sada Dom armije) zijafet za oficire srpske vojske. Bili su postavljeni stolovi za oko dvije stotine zvanica. Reis je pozdravio nove gospodare i u zanosu kazao:
“Draga braćo!
U ovim svečanim danima, kada svjetska istorija zakreće svoj tok i odavno željeno sunce zlatne slobode pomalja umornim i podjarmljenim narodima svoje lice, nalazim se u ugodnom položaju, da mogu ovdje pozdraviti pionire i zaštitnike naše mlade slobode, da mogu pozdraviti ovdje junake hrabre srpske vojske. U borbi za slobodu naroda, a osobito u borbi za slobodu svoje braće po krvi i jeziku na Slavenskom Jugu stekla je ova junačka vojska neumrlih zasluga. Ta borba, gospodo, bila je strašna te puna stradanja i junačkog samoprijegora, a kada je kao pošljedica svega toga došao dan slobode, pokazala je ova ista vojska da stoji na visini svoje zadaće. Pohrlila je među nas, da nam u teškim časovima rasula stare uprave pruži opet svoju pomoć, da održi mir i poredak u zemlji i da nam tako teško stečenu slobodu očuva neokaljanu i čistu.
Draga braćo i junaci! Ja vas uvjeravam, da će Muslimani Bosne i Hercegovine znati uvijek dostojno cijeniti te bratske zasluge i očuvati u uspomeni ovaj prvi susretaj nakon burnih stoljeća. Mislim, da ćemo u ovako svečanom i radosnom raspoloženju, svojoj dubokoj zahvalnosti dati najjačeg izražaja, kada svi jednodušno kliknemo: Živio vrhovni gospodar srpske vojske Njegovo Veličanstvo kralj Petar! Živio vrhovni komandant srpske vojske Njegovo Visočanstvo prijestolonašljednik Aleksandar!
Živila srpska vojska!”
Vojvoda Stepa se još nećkao kao seoska mlada… Došao bi, ne bi došao. Došao je. Nakon svih navedenih popuzanskih cirkusijada, naravno, po naredbi. Postavljen je za komandanta Druge armije stacionirane u Sarajevu. Sarajevo ga je proglasilo počasnim građaninom i desnoj obali Miljacke, od Vijećnice do Skenderije, dalo njegovo ime.
A, do Mostara se, desetak dana nakon dolaska u Sarajevo, dovezao jedan odred srpske vojske, predvođen majorom Dragutinovićem. Novine 18. novembra izvještavaju:
“Jučer se ostvarila stoljetna želja, kad je srpska vojska došla u naše mjesto. I sam je Bog htio da uveliča našu slavu: sunce kao usred proljeća, svojim blagim zrakama obasjavalo je naša presretna lica. Grad je bio iskićen zastavama, ćilimima i zelenilom, kao nikad do sada. Na stanici je bio podignut ogroman slavoluk, preko deset metara visok i širok, ukusno napravljen i okićen narodnim zastavama…“
Ovu povijesnu epizodu, ovo lažno oslobođenje, pratili su metanisanje i patetični hvalospjevi, od cvrkutanja do kliktanja. Sa ushićenjem su srpsku vojsku pozdravljali upravo čelnici najviših struktura dotadašnjeg k. und k. sistema. Etablirani pjesnik Josip Milaković i kontroverzni Fadil Kurtagić, koji je često i lako mijenjao ćurak, nadmašili su sve, besramno dodvorničkim i literarno bezvrijednim pjesmama objavljenim u službenom Narodnom jedinstvu. Pjesma Josipa Milakovića, osvanula je i na naslovnici. Evo samo nekoliko stihova iz Milakovićeve skalamerije:
Vojevodo, zdravo da si
Sred šehera našeg bijela!
Dozvaše te znani glasi,
Pozdravlja te Bosna cijela.
Dugovječnom kraj je plaču,
A s milijeh rodnih strana
Ti joj na svom nosiš maču
Maslinovih miris grana.
……………………………..
Ti si frontu držo dugu,
Kako nigdje nije bilo,
Na našemu Ti si Jugu
Bio naše desno krilo.
Bujice su svud krvave
Potopile sve nas veće,
Da ne bješe tvoje glave
I junačke Tvoje sreće.
A, Kurtagić koji je u ratno razdoblje ušao kao frankovac i izraziti kritičar srbofilne orijentacije među Muslimanima, odjednom… klik! i postade obožavatelj srbijanske soldateske. Evo u cijelosti njegove pjesme Osloboditelji, posvećene potpukovniku Živanu Rankoviću, koji se sa svojim junacima, uz pjevanje i veselo pucanje, dovezao iz Višegrada, da oslobodi Sarajevo:
Čekasmo vas dugo pod bremenom muka,
Nevolja i patnja i grehova stari;
Uzdignutih glava, srdaca i ruka
Podižu se danas sinji ubogari
Čuv iz truba vaših glas pobjednih zvuka
I videv, gde viš vas oreol se žari.
U olovnoj mrzloj i vekovnoj noći,
Što bejaše mučna kao očaj roba,
Slušajuć s gusala slavu stare moći
Čeznusmo za vama. – Ova naša soba
U čekanju hoće l’ promen svetla doći
Imađaše zadah bezimenog groba.
I u toj teskobi, patnjama i tami
Hrvat, Srbin, Slovenac-roblje,
što već pišti
Kroz stoljeća duga, trza se i čami
I u boli ljutoj s rane, što ga tišti
Slušaše glas Markov, gde ga diže, mami
I šarca mu, kako od Prilepa vrišti.
Iza sivih brda, sumornih oblaka,
Kud se često naše oči odmarahu,
Dojezdiste nama. Posred ovog mraka
Upaliste baklje i roba u prahu
Podigoste suncu i s njegovih zraka
Zdravo! Kliču mrtvi, što tad ustajahu…
Odlazeći iz Sarajeva, potpukovnik Ranković nije ostao dužan svom slavitelju Kurtagiću. Njegova zahvalnica objavljena je, također u Narodnom jedinstvu. Ranković veli:
Cenjeni Gospodine i dragi brate,
Tronut božanstvenim stihovima Vaše divne pjesme “Osloboditelji” posvećene meni, ja Vam od srca blagodarim i kličem: Živeli!
Isti Narod sa tri vere i tri imena od Vardara do Soče u “teskobi, patnjama i tami” naučio je, da samo zajednica, sloga i jedinstvo Srba, Hrvata i Slovenaca donosi slavu nove moći koja raščlanjena znači: Jednakost, Bratstvo, Sloboda.
Moje osobito poštovanje i bratski pozdrav.
Potpukovnik, Živan J. Ranković
A, ni Šeher nije ostao dužan potpukovniku. Sadašnji Trg Austrije podno Bistrika, nosio je do 1941. g. naziv: Rankovića trg.
Saga o oslobođenju bit će zidana i dotjerivana godinama, pa ne čudi proglas građanima Sarajeva povodom smrti vojvode Stepe (28.4.1929.) ispod kojeg je potpis gradonačelnik Asim-bega Mutevelića. U proglasu koji je objavila beogradska Politika u broju od 29. aprila 1929. g. stoji:
“Građani, noćas je u Čačku sklopio oči naš dični vojskovođa, vojvoda Stepa Stepanović, počasni građanin vašeg Sarajeva. Iako smo iza toka bolesti poslednjih dana bili pripravljeni na njegovu smrt, ipak nas je ovaj događaj sve toliko iznenadio i duboko ožalostio, jer iz naše sredine iščezava ne samo ponos naše junačke vojske nego i dika i ponos našeg celog naroda.
Njegova velika mudrost i neustrašiva hrabrost, svetlela nam je najlepšim primerom kako treba služiti Kralju i Otadžbini.
Neizbrisivi su utisci i još svežija je uspomena u dušama nas sviju, kad je na čelu svoje pobedonosne armije ušao u naše Šeher-Sarajevo, noseći nam odavno žuđenu slobodu.
U živoj su nam uspomeni hiljade poljubaca, kojima su ga obasule naše majke i sestre pri dolasku u naš grad, da time njemu i celoj oslobodilačkoj vojsci izraze svoju duboku blagodarnost na dragocenom daru slobode.
Građani, Sarajlije, na današnji dan naše zajedničke žalosti, ja vas pozivam da na svoje domove istaknete crne zastave i da se pomolite svemogućem bogu za pokoj duše našeg nezaboravljenog vojvode.
Slava vojvodi Stepi Stepanoviću! Večna mu uspomena i večita blagodarnost!”
Nepregledna je antologija dodvorničke poezije, duga je i široka povijest beščašća. Ona buja nakon svakog društvenog loma. Bilo je tako u ovom gradu 1878. i 1918. i 1929. i 1941. i 1945. i 1992. g. Ulizice, kao zapete puške, samo čekaju prevrat, da bi obasuli nove gospodare apologetskim verbalnim cvijećem… a, uistinu literarnim smećem.
Sve je, dakako, moguće tumačiti i kao mudro podilaženje, svjesno laganje da bi se nekako isplivalo iz vrtloga historije, ali ostaje crno na bijelom, šta je ko i kada kazao. Za motive i nakane, nadležna je psihologija, psihoanaliza… Rugobno lice ovog “oslobođenja”, uskoro se ukazalo nad Sarajevom i zemljicom Bosnom.