Nema sumnje, nisu jedno te isto, Sarajlije i stanovnici Sarajeva. Razlika između ove dvije titule, često nije lako uočljiva. Ta crta prolazi kroz prostor i kroz vrijeme, kroz pometnje i kroz smirenja, kroz predmete i kroz ljude. Nije to oštro povučena demarkaciona linija…
Stanovnikom Sarajeva, moguće je postati i zahvaljujući slučajnosti. Neko je doputovao, dovezao se, doletio, dopješačio, dovukao se, domilio, dobazao, vjetar ga donio, voda ga nanijela… Nekome je pobjegao voz, pa ostao… Nečija mati je na vrijeme stigla do sarajevskog porodilišta… Nekome su nešto obećali, a neko je, opet, jedva živu glavu spasio došavši u ovaj neobični i počesto neobično nesrećni grad.
Istina, stanovnik Sarajeva ima priliku, ima šansu da postane Sarajlija, što pretpostavlja zdrav napor da se pronikne u tajne najfinijeg sarajevskog duhovnog i materijalnog tkanja, a to je znanje i iskustvo sa kojim se niko ne rađa.
Sarajlijom se postaje. Tu malo pomaže i rođenje i ubjeđenje, ali pomaže čvrsto, tvrdo opredjeljenje. Kako djeca ovoga grada uče hodati i govoriti, tako savladavaju nauke i vještine koje su neophodne da bi se odgovorilo na sva pitanja, što ih Sarajevo uporno i sistematski postavlja.
Ne mora svaki žitelj Šehera, pa makar na to potrošio i svu snagu i svu pamet i sav život, ne mora čak ni u slučaju da je rođen u Šeheru, obavezno postati Šeherlijom. Nerijetko, napor ostane uzaludnim i mnogi se tužno i bezlično presele u puku statistiku… Udisali su zrak što struji ovom jedinstvenom kotlinom, „pili su bistričku vodu, koračali Ferhadijom i Obalom, obilazili Baščaršiju“… I šta!? Ništa! Nije im se posrećilo. Nije im se dogodila ona blagotvorna ravnoteža, koju čovjek uspostavi s gradom. Možda su svoje snage i reflekse i veći dio života potrošili na uspostavljanje ravnoteže sa nekim drugim i drugačijim prostorom, onim koji nije grad… Nema se dva života. Hod po bestragijama, po vrletima, tokom pokoljenja biva upisan u kosti. Otuda muke koračanja po asfaltu. Otuda onaj hod nalik na ljuljanje kamile.
Kad je nekome avlija pola planine, on gradsku avliju neminovno doživljava kao zatvorsko dvorište. Ta tjeskoba nije tek osjećaj, nego u najvećem broju slučajeva neizlječiva boljka. Teško je glasu koji je preko gudura i kanjona povezivao ljude, podesiti jačinu da bi prerastao u melodiju gradskog govora i razgovora. Glavna osobina tog glasa je da odjekuje. Kako i zašto odjekivati u gradu… U gradu takav glas nije kod kuće.
Nije, dakle, ni približno isto biti stanovnik Sarajeva i biti Sarajlija.
Povijesne istine radi, valja kazati da su najstarije Sarajlije seljaci sela Brodac, smještenog na lokalitetu sadašnje Vijećnice i Bentbaše. Njih je tamo polovinom 15. stoljeća zatekao utemeljitelj grada, Gazi Isa-beg Ishaković.
U širokoj i šarenoj lepezi sarajevskog stanovništva, počesto mislim na one koji su izvan standarda, izvan takozvanih dobrih običaja i reda čaršijskog… One kojima dani prolaze u vlastitom svemiru, što ga kao prtljag nose sa sobom.
Oni nisu od ovoga svijeta… Nonšalantno ih svrstavamo među čudake, („lere“, „oriđinale“, „jurodive“)… Njih nisu ni dotaknule racionalnost i svakidašnja suha pragmatičnost… Oni govore jezikom posebnog poetskog naboja, koji nama, „standardnim, redovnim, urednim“ ljudima, uglavnom nije razumljiv…
Ima podosta fukare duhom koja se iživljava nad drugačijima, jer im se čini da su oni sami, eto, bolji. Drugačiji im služe za povremenu zabavu, u priči za upotpunjavanje kolorita sredine, najčešće kao povod za viceve, anegdote, a redovno i za grube šale.
O one koji se od nas razlikuju, nebrojeno puta smo se ogriješili… ne svako od nas pojedinačno, nego u ružnom zbiru.
Na stranicama web foruma, portala, medijskog prostora (koji se više nego što je to podnošljivo preobražava u nešto nalik na oglasne zidove javnih WC-a), nastala je obimna sramotna „književnost izrugivanja“.
Rugati se onima koji nisu s nama istovjetni, koji gledajući isto vide različito… vide možda bolje i tačnije, onima čija se slika takozvane stvarnosti ne podudara sa našom. Čak i kad je to terapeutska formula neotesanim i neodgojenim ljudima, nije lijepo, nije pošteno i ne sadrži ni zeru kakve slave, ako se kome i učinilo da u izrugivanju ima nečeg junačkog.
Ako čudnovati steknu glas, primjera radi kao umjetnici, onda sve ono što ih je izdvajalo i žigosalo u malograđanskim naklapanjima i trabunjanjima, postane zanimljivo, šarmantno, čarobno… Kad uspiju, a neki uspiju, počnemo se hvaliti kako ih dobro poznajemo i s njima se oduvijek družimo.
Mi, standardni, redovni, uredni, razmjenjujemo nekoliko puta godišnje, o praznicima, prekomjerne želje („sve najbolje“, „puno sreće“, „puno zdravlja“, „radosti“, „veselja“, „uspjeha“, „para“…). Činimo to u novije vrijeme jednim klikom. Onima koje guramo na marginu, niko ništa ne čestita. Možda je i bolje, jer su naše čestitke, nesumnjivo, licemjerne i bez pokrića. Nesrazmjer između naše neznatne moći i ogromnosti onoga što, navodno, želimo drugima, zapravo nas demaskira. Želimo drugima ono, na šta nemamo nikakvog uticaja, ono što ne posjedujemo… A, parada i prenemaganje s krupnim željama nas baš ništa i ne košta, sem sitniša koji ubere telekomunikacijska kompanija.
Nismo više u stanju rukom napisati desetak iskrenih i koliko-toliko originalnih i samo tom primaocu upućenih redaka. Ko će tražiti koverte, lijepiti marke… a, zaboravili smo i pisati. Zagrabiš stoga u trezor prigodnih fraza, uključiš listu adresa i klikneš na opciju forward… Povrh svega, Google se nudi da odgovara umjesto nas… Pomrčina.
Ne govorim ja o iskrenosti, o namjerama… Govorim o stanju fakata. Kad se iz apstraktnog svijeta golemih želja pređe u svijet realnih potreba i troškova, džomet naglo postane titiz… Čim valja štogod izdvojiti, odlomiti, otkinuti od vlastitog komoditeta, sva množina silnih dobrih želja, nestane u trenu.
Budimo sretni zbog prisutnosti onih naročitih Sarajlija, bez kojih bi naš grad izgubio važnu nijansu okusa i mirisa, jednu bitnu nijansu svog spektra, te blagotvorni zvuk… Bez njih bi Sarajevo odavno potonulo u bljutavu, gluhonijemu dosadu…
Njih, dakle, pozdravljam. Toliko mogu… bez golemih želja, ali sa iskrenim osjećanjem prijateljstva i čvrstim uvjerenjem, da je to društvance u mnogom pogledu predstavljalo i predstavlja istinsku sarajevsku reprezentaciju. Konačno, to nas povezuje s drugim izuzetnim gradovima, koji svojim drugačijim stanovnicima daruju više pažnje i respekta.
U „lirskoj dikusiji sa Dušanovim zakonikom“, Desanka Maksimović se superiorno i estetski i moralno, zalaže upravo za naročite, za bezazlene.
Tražim pomilovanje
za bezazlene
za njine začuđenosti nedogledne,
za ljude večito maloletne,
za utopiste
za preko vode prevedene žedne
za preko blaga prevedene čiste,
za onoga što snove vazdan dene,
za tihe, za setne,
za one sasvim drukčije od mene
i za one sa mnom istovetne.
Za nespretne i neuke,
za one koji se spotiču preko praga,
koji čašu ispuštaju iz ruke,
za one što uvek u prikrajak stanu,
koje svaka mala stvar razdraga,
s kojim se svaki radosno sretne,
za one koji idu zamišljeni,
kao da nose kapljicu na dlanu,
za one koji nisu slični meni
i za one sa mnom istovetne.
