Žujo: General i cvijet

Godina je davna 1976.

Zadar, Kasarna 2, Škola rezervnih oficira artiljerijsko-raketnih jedinica.

Pragmatično gledano, nije nam loše. Solidan smještaj i hrana… persiraju nas… Morski zrak, sredozemno bilje… no, povazdan učimo; teorijski i praktično… U prvom redu balistiku i trigonometriju… desetine uglova, formula za parabolične putanje zrna, faktor preticanja, susret zrna i cilja… učimo obarati avione.

Zalud. Oduvijek sam navijao za pilote.

Tobdžije mogu pobjeći, pilot nema kud.

Od kuće pitanje, jesam li se privikao!?

Nisam i neću, ali, poput pilota, ni ja nemam kud… pa ću nastojati da izdržim.

Nekoliko sati dnevno ašikujemo s protivavionskim topom Bofors 40 mm, britanskom verzijom.

Prije gađanja makete na moru, mjesecima stičemo rutinu:

borbeni položaj-marševski položaj, rastavljanje-sastavljanje, čišćenje-podmazivanje… nišanjenje.

Topovska lirika: jedan dio se zove vrataoca, drugi kolijevka… Na prirodu stvari, međutim, ukazuje onaj dio čiji je naziv sanduk. Taj top je zapravo monstrum. Povampirio se bio u prošlom ratu. Stalno je pominjan u dnevnim izvještajima. Tada bih se prisjetio kako ga je hvalio jedan od nastavnika u školi:

Posebno je efikasan u dejstvu rasprskavajućom municijom po pješadiji!

… i po civilima, nema sumnje.

Pošto ne vjerujem u tajnu, konspirativnu književnost, onu koju ljudi stvaraju samo za sebe, za dnevnike i spomenare, ja sam svoju pripovijedao… Govorio sam bez zadrške, ne procjenjujući mogući odjek i eventualne bumerang-efekte.

Odgovarajuće dežurne uši su o mojim riječima donosile odgovarajuće zaključke. Pokazalo se da starješinama u školi nisam bio sasvim po volji. Bilo je izvjesnog podozrenje prema meni. Računao sam da to nije ništa strašno… i nije ni bilo.

Nakon ručka mogli smo se dva-tri sata odmarati bez opasača, opušteno. Jednog proljetnog dana te godine, taman smo bili ručali, uberem u parku cvijet magnolije i utaknem ga u zapučak na reveru bluze… Možda je to bila rupica za neko dugme, ali meni je bio zapučak.

Šetao sam krugom škole s cvijetom na reveru. To se nije dopalo potporučniku Atanasu Jovčevskom. Bio je onizak, zdepast, glave blago podignute kao da želi vidjeti preko sagovornika, a na licu je stalno imao neki kez, grimasu, koja je bila između osmjeha i podrugljivosti. Imao je i manjih teškoća sa našim jezikom. Pozvao me je na raport i naredio da odmah skinem cvijet.

Vojska na uniformi može imati samo ono što je propisano, reče mali potporučnik.

Ne znam zašto sam se ja tada bio zainatio, jer je inat u vojsci čist višak. Pokušao sam objasniti potporučniku, da ja to i u civilstvu radim u slobodnim časovima, da cvijet smatram nečim izuzetno lijepim i da to ne bi trebalo nikome smetati, konačno, cvijet sam nosio u slobodno vrijeme.

Jovčevski je razgovor s ljutnjom prekratio i, nakon što smo se obojica opremili za tu priliku, poveo me, prema principu subordinacije, na raport njegovom nadređenom, poručniku Kuzmanoviću, vojničini od 1,90, besprijekornog izgleda i ponašanja strogo po pravilu službe.

On je odozgor pogledao i Jovčevskog i mene s jedva primjetnim osmijehom. Odmah je odlučio da nas najavi za raport kod komandanta škole, majora pjesničkog prezimena, Miljković.

Ulazi prvo Kuzmanović i kratko raportira majoru, potom ulazimo Jovčevski i ja. Stajao sam na raportu potpuno miran dok je potporučnik verglao. U sebi sam ponavljao distih, blistavu minijaturu majorovog prezimenjaka:

Evo cveta dovoljno smelog da miriše
Na praznom mestu i u uspomeni.

Major Miljković, iskusan čovo, rekao je samo:
Zar cvet može biti problem?

Odmahnuo je rukom. Izašli smo. Jovčevski stisnutih vilica, Kuzmanović sa istim onim tragom osmijeha, a ja s pomiješanim osjećanjima. S jedne strane bijaše to izvjesna pobjeda, a s druge obuze me zebnja, jer sam, možda, stekao neprijatelja.

Tog dana, oslanjajući se na majorovu reakciju, još kratko vrijeme sam pred kolegama paradirao s cvijetom, onda sam ga, pošto je odigrao svoje, skinuo i ostavio na jednom kamenu. Dakako, ni prije ni kasnije u civilstvu nisam nosio cvijet na reveru.

Rasplet kod majora, okuražio me je na jednu sasvim nepotrebnu, ali neodoljivu provokaciju. Naime, jedini meni zanimljiv detalj na čudovištu koje bljuje vatru i čelik, bijaše grb Ujedinjenog Kraljevstva, ugraviran na donjem dijelu čelične cijevi. Zapravo, zanimljiva mi je bila jedna od dvije fraze na tom grbu, na francuskom, koji bijaše dugo jezik engleskog dvora:

Honi soit qui mal y pense!…(Sram ga bilo ko ružno pomislio!).

Onu drugu:
Dieu et mon droit! (Bog i moje pravo!),
kao ubijeđeni antimonarhist, s indignacijom odbacujem u svim njenim varijantama (Po milosti božijoj i volji narodnoj…)

Kad bi potporučnik obilazio topove i nas topovsku poslugu, ja sam poluglasno ponavljao tu devizu Ordena podvezice.

On je samo žmirkao očima. Siguran sam da je u svako doba noći mogao odrecitovati sve i o najsitnijem dijelu „našeg“ topa, ali, zasigurno, nije znao skasku o kralju Edvardu III i grofici od Salisburyja. Stoga je ovaj moj mali rizični znak otpora prošao bez raporta. Da je upitao šta to govorim, potvrdio bi prvo, da ne zna francuski, a drugo, da ne zna ni legendu o tome kako je nastao pomenuti orden… Žmirkao je i dalje i klimnuo dva-tri puta glavom.

Potporučnik je bez ostatka bio predan svom poslu i svojoj ulozi. U nekom izvještaju (što mi je dojavio njegov ćato) napisao je da ima pitomaca (među njima i moja malenkost) koji nisu spremni da sve svoje intelektualne i fizičke sposobnosti upotrijebe za izvršenje zadataka…

U slučajnom razgovoru na tu temu pokušao sam mu objasniti da je dobar dio mene ostao u Sarajevu i da bih lagao da kažem kako ću sve što znam i umijem upotrijebiti za pomenute zadaće, koje su bile naporne, ali u osnovi jednostavne… Umarale su, ali nisu zahtijevale potpuno predavanja.

Na pješadijskoj vježbi za neku taktičku varijantu glasno sam rekao:

Čudna mi čuda…

Jovčevski nas je okupio i sa strašću nastojao, ubacujući u žaru dokazivanja i poneku makedonsku riječ, da ono što sam ja omalovažio, predstavi kao sukus svih manevara.
Bijaše golema razlika između Jovčevskog i mene. Načelno smo se slagali. Nijedan od nas nije dovodio u pitanje aksiome tadašnjeg društva. Međutim, ja sam vojsku smatrao mučnom epizodom, a on životnim projektom. Za njega je doslovnost bila alat i smisao, a za mene samo alat.

Možda njegove motive tada nisam do kraja razumio. Da se dogodilo da me je major kaznio zbog cvijeta, Jovčevski, vjerujem, ne bi puno likovao. On je u svakoj prilici davao prednost striktnom poštivanju propisanih procedura i postupaka… ishod je bio manje važan. To sad pouzdano znam.

Naime, u n-toj epizodi ove storije, nakon više od četiri decenije, ugledam na mreži svih mreža mog Jovčevskog kao generala makedonske vojske. Od slovenačkog kolege Lipiča primio je u Ljubljani neko priznanje… Ista poza, isti kez.

Ostario, logično… general, logično.

Valerijan Žujo