Jedna površna i jeftina malograđanska dosjetka poručuje:
Ne valja kvariti vino vodom, ni ljubav brakom!
Ta „duhovitost“ sugeriše da je brak nešto negativno. Na drugoj strani, religije uzdižu brak do svetosti, a društvo ga disciplinira takozvanim pozitivnim propisima. U čestim raspravama o braku i općenito ljudskim zajednicama i partnerstvima, brak između muškarca i žene se smatra prirodnim, a drugi aranžmani, neprirodnim. Šta li bi značio prirodni brak? Možda, onaj koji je uređen po ugledu na Prirodu. Nevolja je u tome što bi ugledati se na Prirodu, značilo ugledati se na incestuoznost, promiskuitet, kanibalizam. Prirodna bića, životinje, pare se i u najužem krugu srodnika, počesto proždiru mladunčad, ne samo svoje vrste, nego i vlastitu… Pa i kad je riječ o rijetkom cjeloživotnom partnerstvu životinja, advokati prirodnosti ne bi mogli biti zadovoljni, jer su ti „brakovi“ nezakoniti… nisu sklopljeni ni pred matičarem, ni pred vjerskim službenikom, ali ti odnosi jesu prirodni.
Da je brak svetinja, slobodno je vjerovati, ali da je prirodna pojava, ne bih rekao. Nesumnjivo, to je društveni fenomen, odnos uređen zakonima i propisima, potvrđen vjenčanim listom s potpisima vlasti i bračnih drugova, garniran pravima i obavezama i svakako je dio društvene tradicije i folklora. Učeni i stručni su to odavno u odgovarajućim knjigama i dokumentima objasnili puno iscrpnije, jasnije i tačnije od mene.
Brak možda jest kvarljiva roba, ali ljubav nije… ljubavi samo ili ima ili nema.
S vinom, stvari su jasnije.
Da bi se dugo, dugo moglo ašikovati s vinom, valja imati i mjere i stila, pa nije naodmet temeljne stvari o tome naučiti od drevnih Grka, koji su se u vinske poslove najbolje razumijevali.
Prvo, što su mudri i kompetentni Grci u ovoj raboti odbacivali, upravo je ispijanje čistog vina. Smatrali su da to nije dostojno Helena, jer to čine barbari, Skiti i drugi poludivlji stepski narodi, što jašu neosedlane konje i u galopu grade svoju povijest… Piti čisto vino, bilo je i blasfemično. Diogen Laertije, povodom smrti jednog pjesnika zabilježio je, da mu je žao što više neće biti pjesnikovih stihova, ali da mu samog pokojnika i nije žao, jer je pio čisto vino i tako prkosio bogovima.
Pohlepni za vinom, ženama i kavgom, kentauri, polu ljudi-polu konji, belaj-majstori iz antičke mitologije, podnapiti i napiti, upravo čistog vina, na svadbi lapitskog kralja Piritoja i njegove odabranice Hipodamije, pokušali su oteti nevjestu i druge žene iz svatova. Ispoljili su svoju divlju i neobuzdanu prirodu. Mit kazuje, da ih je plemenita tekućina, nerazblažena vodom, ponijela preko svake mjere.
Povijest umjetnosti ovaj događaj poznaje kao kentauromahiju. Izgubili su kentauri bitku, koja je postala metaforom borbe kulture i barbarstva i motivom mnogih umjetničkih djela. Sklonili su se u zavodljive prostore mitologije i umjetnosti da tamo vjekuju. Brojna stvarna plemena i narodi nisu imali tu sreću… Povijest ih progutala kao gutljaj vina. Na velikom čaršafu evro-azijskih stepa i balkanskih budžaka, od desetina nekih naroda i plemena, ostale su samo blijede mrlje… što od vina, što od krvi.
Tako kentauri i Skiti, a kako Heleni…
Dijalog Simpozijum (Symposion) ili Gozba, možda je ponajbolje Platonovo djelo.
Symposion (tu su grčku riječ znalci opisno preveli kao „sjedeljku više klase uz pjesmu, razgovor i ispijanje vina…“ Bile su to, recimo, sofisticirane pijanke, ako nije odveć uprošćeno).
Na sredini prostorije u kojoj se odvijao simpozijum, stajao je krater, obično oveći glazirani keramički sud. Mada je u Platonovoj Gozbi, Sokrat glavni lik, može se reći da je i krater junak bez kojeg gozba ne bi bila moguća. Jedina namjena kratera bijaše da se u njemu pomiješa vino i voda u nekom omjeru (najčešće se ulijevao jedan dio vina na tri ili četiri dijela vode). Htjelo se da sjedeljka i razgovor duže traju, a nije zanemarljiv ni zdravstveni razlog, naime da vodu lošeg kvaliteta pročisti vino.
Ne znam koliko smisla ima naredna analogija, ali sam izvukao i ovdje smjestio fragment jednog svog davnašnjeg zapisa o šarmu i važnosti naših kafana, te kafanskih i inih rituala te vrste.
„Uporno i istrajno, promjenama i modama uprkos, održava se jedna neobična, jedna dragocjena institucija, bosanska kafana. Između neumjerenosti Istoka i pragmatičnosti Zapada, neopterećena razornim ritualima alkohola, ona je sva sazdana na blagotvornoj ravnoteži želja i jednostavnoj mudrosti svakodnevice. Ulazeći u bosansku kafanu, čovjek ne ulazi u hram, ne ulazi u teatar, ne ulazi u čitaonicu, ni u kuću prijatelja, a ulazi u sve to odjednom. Naročitu dimenziju ovom fenomenu daje akšamluk, sjedeljka u predvečerje, mirni i rafinirani oblik uživanja u razgovoru, uz malo rakije i simbolično meze. Jelo, ne jela radi, nego radi pića. Piće, ne pića radi, nego radi razgovora, te razgovor, ne razgovora radi, nego iz duboke potrebe za finim pretakanjem misli i emocija, potrebe za ljudskim druženjem, koja ima smisla isto toliko, koliko i postojanje samo.“
I simpozijum i akšamluk i brak, u bliskom su srodstvu i povezuje ih ljubav. Nekome je to otprve jasno, a meni je za to trebao, bezmalo, čitav život.