Zaboravno Sarajevo
Zašto neki ljudi, koji bezmalo sve u životu urade kako valja, završe strašno, jezivo, nedostojno…
Možda to znaju oni koji se razumiju u nadnaravno ili makar misle da su im tajanstva s one strane bliža. Mene nije dotakla milost prosvjetljenja, pa zlu sudbinu ispravnih, vrijednih i važnih ljudi, doživljavam kao golemu nepravdu, Ko god bio njen reditelj.
Hodao je između 1898. i 1941. godine svijetom, a ponajviše Sarajevom i Pragom, jedan umni i visokomoralni čovjek, po imenu Jovan Kršić. Za onoga ko ništa o njemu ne zna ili malo zna, evo za početak jednog Kršićevog kroki autoportreta iz ranih tridesetih godina, 20. stoljeća, iz knjige Sa strana zamagljenih:
Rođen sam u Sarajevu, Nad Kovačima, Pod orahom, 6. januara, 1898. godine, po starom kalendaru. Kao sva sirotinjska i esnafska djeca, proveo sam mladost po memljivim sobama i avlijama, bosonog po sokacima, na Katilovcu, Golubinjaku, Ploči i ostalim bentovima uz Miljacku. Poslije sarajevske gimnazije, studirao sam pravo i filozofiju, a doktorat iz slavistike i uporedne književnosti položio u Pragu 1923. g. Jedno vrijeme hranio me je novinarski rad i zato sam mu ostao vjeran, kao dobrom prijatelju. Radi te vjernosti uređujem časopis Pregled i pišem političke i kulturne članke u nekim češkim dnevnim listovima. Ljubav za teoriju, istoriju i kritiku, kriva je što ću umrijeti u sirotinji kao što sam se i rodio.
Najkraća formula ove kratke autobiografije, glasi: Sarajlija. Djeci Šehera prilike u Kršićevo vrijeme (a, nažalost ni sada) nisu išle naruku. No, uzlet nekih od njih, ništa nije moglo zaustaviti.
Zarad vjere u jednakost među ljudima, socijalnu pravdu, dragocjenost ljudskog života i svetinju čovjekovog dostojanstva, bio je sumnjičen, progonjen i konačno divljački ubijen, doživjevši jedva četrdesetak godina. Malo, premalo. Ali, te četiri decenije okvir su za jedan bogat i plodan život. Bio je to život mislioca, lucidnog i britkog kritičara, urednika časopisa i profesora glasovite Prve sarajevske gimnazije, one škole koja je i njemu dala kvalitetnu početnu naobrazbu. Sljedeći korak u učenju, bijaše diploma i doktorska čast Karlovog univerziteta u Pragu. Stečeno znanje i urođenu intelektualnu energiju utrošio je povezujući razvijenu i razuđenu češku kulturu i kulturno zapuštene sredine slavenskog juga. Njegovo življenje i pisanje, njihalo se između Praga i Sarajeva.
Nije Kršića Zlatnom Pragu bila usmjerila samo visoka razina tamošnje nauke i kulture. Prve impulse njegovom okretanju prema češkom središtu, dali su sarajevski primjeri češke radinosti, znanja i talenta. Pred očima i sviješću bili su mu djelovanje i djelo Karela Pařika, Josefa Pospišila, Karela Bayera, Aloisa Studničke, Ferdinanda Velca, Egona Zahradke, Adolfa Pomeznog, etc, etc. Ako je među brojnim strancima koje je u Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu dovela Austro-Ugarska i bilo raznih profitera i kalkulanata (kuferaša), koji su u bosanskohercegovačku sredinu došli ili po kazni ili da se obogate, naši Česi su se mahom natjecali u dobru, ostavivši zavidne i duhovne i materijalne tragove svoga rada i dara.
Jovan Kršić je u Pragu bio fasciniran mišlju i djelovanjem Tomáša Masaryka, koji se uz veliki lični rizik, zalagao za prava Čeha, Slovaka i Južnih Slavena, te općenito, za slobodu, demokratiju i ljudska prava. Njegov snažni glas se čuo prilikom Aneksije Bosne i Hercegovine, u vrijeme montiranog zagrebačkog veleizdajničkog procesa i u brojnim drugim prilikama, kada je trebalo zastupati interese potlačenih.
Po povratku u Sarajevo, kao kritičar, esejist i prevodilac, a posebno kao osnivač i najvažniji urednik časopisa za kulturu i društvena pitanja, Pregled u Sarajevu, dr Jovan Kršić dao je vidan doprinos borbi kruga istaknutih ljevičarskih intelektualaca, poznatog kao Collegium artisticum, kojeg su činili: dr Marcel Šnajder, dr Kalmi Baruh, Ana Rajs, dr Oskar Danon, Matusja Blum, Vojo Dimitrijević, Ismet Mujezinović, Emerik Blum, Mate Bajlon,… Među saradnicima njegovog časopisa, bili su: Ivo Andrić, Augustin Tin Ujević, Desanka Maksimović, Hamza Humo, Rade Drainac, Radovan Zogović, Hasan Kikić, Isidora Sekulić, Miroslav Feldman… Da pomenem samo one koji su se na stranicama Pregleda češće javljali. Sam Kršić, objavljivao je književne, likovne i pozorišne kritike u glasilima: Narod, Nova Evropa, Brazda, Naša stvarnost, Hrvatska revija, Zapisi, Srpski književni glasnik, te u mnogim češkim časopisima. Na naš jezik preveo je djela Tomáša Masaryka i Karela Havlíčeka Borovskog. U njegovoj ličnoj bibliografiji najvažnija djela su: Pogled na razvoj i značenje narodne pesme; Pripovedačka Bosna; Moderna češka lirika i Praktični udžbenik češkoga jezika… ali i antologija bosanskohercegovačkih pripovjedača pod naslovom: Sa strana zamagljenih, koju je objavila Grupa sarajevskih književnika, 1928. g. U predgovoru ovoj značajnoj antologiji, dr Jovan Kršić je prvi upotrijebio sintagmu pripovjedačka Bosna. Uz odabrane pripovijetke, objavljene su kratke autobiografske bilješke i portreti autora (Ive Andrića, Verke Škurle-Ilijić, Hamze Hume, Srđe Đokića, Borivoja Jevtića… Portret Jovana Kršića, nacrtao je Todor Janković.)
U Pragu je Kršić upoznao studenticu Františku Fandu Kovařovičovu, koja će mu postati suprugom i saradnicom. Františka Kovařičova će kasnije promijeniti ime i ostati u povijesti poznata kao Smiljana Kršić, dr Smiljana Kršić.
Františka-Smiljana, bila je istaknuta aktivistkinja u borbi za prava žena, iza Drugog svjetskog rata više godina je bila na mjestu generalnog sekretara Univerziteta u Sarajevu, ostvarila je nekoliko prevoda sa češkog na naš jezik, između ostalog i roman Karela Novog, Sarajevski atentat.
Smiljana i Jovan imali su tri sina, od kojih jednog, profesora dr Bogdana Kršića, kritika ubraja među najbolje grafičare, grafičke dizajnere, a posebno među najbolje grafičke pedagoge, bivše nam države. Međutim, sreća nije pratila Kršiće. Uspostavom naci-fašističke NDH, pod udar rasističkih i drugih neljudskih zakonskih odredbi, došli su, komunisti, Jevreji, Srbi, Romi i svi koji se nisu slagali sa takozvanim novim poretkom, općenito antifašisti. Posebno su na meti bili progresivni intelektualci. Odbivši da položi zakletvu Paveliću, dr Jovan Kršić je odabrao etičnost i istinoljubivost… i založio vlastitu glavu.
Dr Smilljana Kršić, dala je 30. juna, 1945. g. u Sarajevu, pred Državnom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, sljedeću izjavu:
23. juna 1941. g. u 6 sati uveče došli su po moga muža, dr Jovana Kršića dvojica policijskih agenata , čija imena ne znam i saopštili mu da je lišen slobode i odveli ga… pismenog naloga nisu imali. Primijetila sam da su agenti imali kod sebe jedan spisak i da su po njemu hapsili. 23. i 24. juna 1941. g. u Sarajevu je bilo uhapšeno preko 300 ljudi, najviše Srba i politički sumnjivih ljevičara, jer se hapšenje dešava sutradan po upadu njemačkih trupa u Rusiju. Doznala sam da je sa mojim mužem uhapšen još profesor Marcel Šnajder, Pero Pešut, Branko Bujić, Bogdan Lalić i dr. Moj muž je tada bio odveden u Bogosloviju. 24. juna otišla sam do upravnika policije Đikovića i pitala sam za moga muža. Saopšteno mi je da su oni pohvatani radi Vidovdana i da se ne smatraju kao krivci, nego da je to mjera preventivne naravi i da mogu mome mužu donositi hranu i sa njime govoriti. 25. juna razdijeljeni su zatvorenici na dvije grupe. Većina, njih oko 230 odvedena je u šegrtski dom u Skenderiju, a to su bili većinom Srbi, a manja grupa oko 70 ostavljena je u Bogosloviji među njima i moj muž, kategorisani kao politički krivci-komunisti. Ovu grupu od 70 ljudi poslije hapšenja 2-3 dana počeli su da razdvajaju po samicama pooštren im je režim u zatvoru, nismo ih mogli posjećivati, nego sam samo nosila mome mužu hranu. Muž je ostao u Bogosloviji do 28. jula, kada je zajedno sa Bogdanom Lalićem na prijedlog policijskog ljekara, dr Muhameda Kundurovića, preveden u bolnicu kao bolestan. U bolnici je postojala komisija koja je pregledavala bolesnike. Komisiju su sačinjavali: upravnik bolnice dr Šefarović i dr Odobašić. Moj muž je bio smješten u Opštoj državnoj bolnici u D odjeljenju /za unutarnje bolesti/. Obojica su bili pod stalnom paskom policije. Moga muža čuvala su na smjenu dva policajca koji nisu bili iz Sarajeva, nego po uniformama se vidjelo da su zagrebački policajci. Imena im ne znam. Moj muž se u bolnici zadržao dva dana. 24. jula u podne došla su po moga muža i Bogdana Lalića dvojica naoružanih ustaša sa policijskim automobilom…
Ustaški istražitelji su u zatvoru u Katoličkoj bogosloviji, mučili Jovana Kršića, humanistu, koji je svoje đake učio upravo etičnosti i istinoljubivosti. Pokretala ih je isključivo iracionalna mržnja, ta, nažalost, teško uništiva supstanca. Odveden je iz zatvora u smjeru Ilijaša i tamo ubijen.
Od zaborava, dr Jovana Kršića čuvaju, između ostalog, doktorske disertacije Vojislava Maksimovića i Ljubinke Bašović, obrađena rukopisna građa u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine i, dakako, ova brončana bista u Malom parku u Sarajevu, rad vajara Predraga Furtule.
