Temeljni savjet balkanskoj djeci, u većini tradicionalnih, posebice ruralnih porodica, već stoljećima glasi:
Ne daj na se!
Na prvu loptu, reklo bi se da je to poziv na odvažnost, na otpor tlačenju i ponižavanju, na čuvanje dostojanstva. Ali, upućenijima u „balkansku logiku“, ovo geslo, ova eliptična poruka sa prizvukom zakletve, odjekuje kao ratni poklič.
Ona ima pogubne posljedice na ukupnost odnosa među ljudima ovih prostora i njihovim zajednicama. U tom sistemu vrijednosti biti ravnopravan, znači biti dominantan. Mi smo ravnopravni samo onda kada nas ima toliko, da se o svemu pitamo i o svemu odlučujemo. Stvarna ravnopravnost, naš je poraz i poniženje. Ugrožen je naš vitalni nacionalni interes (i interes na interes, neizostavno).
Ne daj na se… hojratu* znači: Ti budi „onaj gornji!“ On ne poznaje sredinu i kompromis. Njegova deviza je:
Ili gore ili dolje!
Hojrat je natopljen drevnim strahom da će biti prevaren… zaogrnut je paranoidnom idejom da svi rade protiv njega i povazdan smišljaju kako će mu nauditi i kako će ga zakinuti. Njegova promućurnost i vitalnost sastoji se u tome da stvarne ili imaginarne dušmane preduhitri.
Uradi ti njima, da ne bi oni uradili tebi!
Nebitno je pri tome jesu li prijetnje realne.
Neka sam ih ojadio! Ako mi nisu ni smišljali kakav dušmanluk i poganštinu, a kamoli uradili, nije važno. Mogli su! Što nisu!?
U makaze, u kliješta, u mengele takvih razmišljanja, uhvaćen je početkom devedesetih godina minulog stoljeća, lijepi i nesrećni grad Mostar.
Nikada nisam živio u Mostaru, ali mi se vazda činilo da bih mogao. U tom uvjerenju održavala me je čežnja za „južnim svjetlom i sredozemnim zrakom, za smokvama i bademima…“. Kao daleki eho tog blagoslovenog prostora, po Sarajevu žive ili životare plemenite sredozemne četinarke, po lođama i stepeništima, ušuškani i umotani, zimuju razni razmaženi južni imigranti: oleandri, fikusi, dracene, filodendroni… A, povrh svega, na desetak mjesta u gradu za malo zemlje i što više svjetla bore se smokve divljake.
Prije puno godina, neki moćan, a nervozan činovnik, sjedeći u udobnom uredu u tadašnjoj Skupštini Grada Sarajeva (sada zgrada Kantona), nije kroz prozor mogao dobro vidjeti mostić preko Koševskog potoka, što stoji blizu mjesta gdje taj potok izlazi iz tunela. Nije mogao dobro vidjeti ko tuda prolazi. Njegovom pogledu, smetala je upravo jedna smokva divljaka, koja je, ko zna kako, bila ižđikala iz suhozida…
Naredi ljutiti beamter svom podređenom, da smokvu „ukloni“. Ovaj odmah naredbu i ljutnju, malko pojačanu, prenese na svog podređenog… Sila pejzaž mijenja, u to nema sumnje. Kako sila nije lirska kategorija, promjene su uglavnom, grube i nakaradne.
Krenu, dakle, izvršilac šefovog naloga sa odgovarajućim alatkama, pa udri po nepoćudnoj voćki. Prolaznici malo finijeg ukusa, bezbeli su se zgražali.
No, pejzaž se umije i opirati. Prođe malo, a smokva pusti mladice, one se još bujnije razrastoše i opet zakloniše mostić.
Zašto se ovoga sjećam… Početkom opsade Sarajeva, predloži mi rafinirani pjesnik i izvrstan čovjek, pokojni Dubravko Brigić, da snimimo nekoliko „sarajevskih medaljona“, da sumornom televizijskom ratnom programu dodamo nešto pitomije. Mala televizijska ekipa ugurala se u razdrndani IVECO, te krenula u vratolomnu vožnju gradom. Mene bi usput posadili na kakvo zanimljivo mjesto da štogod drobim (…pred Samekovu kafanu, pred Pivaru, kraj Latinske ćuprije… Sve same opasne tačke). Tako na red dođe i Koševski potok i kraj njega smokva. Ja sam tada na pasja preskakala naružio debilnog činovnika, koji se usudio da nasrne na tu južnu blagodat, što se, eto, posrećila Sarajevu…
Siledžija i pogančera svih vrsta i kalibara, sada ima nesrazmjerno više nego prije rata, ali smokva uz Koševski potok, kraj neuporedive Alipašine džamije, dura i dan-danas, na radost svakoga, ko ima imalo soli u glavi. Ona je, vjerujem, zaslužna što je uz zdanje Higijenskog zavoda iznikla njena mlađa sestra.
No, na drugoj strani svake priče, pa tako i ove sa mediteranskim „štihom“, obavezno stanuju neveseli primjeri.
Davno, davno, napisao sam i objavio jednu lirsku minijaturu, koju sada uz nekoliko dopisanih stihova, podastirem pred sve vas, mada je ona, po svojoj prirodi i tonu, ponajprije bila pozdrav Miši Mariću u egzilu… (pjesnik je u egzilu po prirodi svoje vokacije, a sada je i građanin Mišo Marić na svome Pontu Euksinskom).
Evo, dakle, tih stihova:
Prije,
u februaru,
u onoj magli i ledu,
kad pomislim da je sunce u kvaru,
po nekom naročitom redu,
procvatu bajami u Mostaru.
I ovih se dana, već u decembru
opet nadam bademovom beharu,
ali
Mostar je u kvaru,
Mostar je u kvaru.