Bilo je, ima i uvijek će biti licitiranja na temu: Ko je najveći dušmanin Sarajeva!?
Bilo je, ima i uvijek će biti licitiranja na temu: Ko je najveći dušmanin Sarajeva!? Poveliko je to društvo, u rasponu od Eugenija palikuće, do bezobzirnog i surovog Durmitorca. Kad čovjek obuzda emocije, onda mu se kao neuporedivo najveći neprijatelj ovoga grada ukaže hojrat i njegova višestoljetna rabota izobličavanja, podrivanja i rastakanja svega urbanog. Da ne bude zabune, jasno i oštro razlikujem ruralno i antiurbano. Nije, dakle, riječ o seljacima, o svim ljudima porijeklom sa sela. Taman posla. Riječ je o neprijateljima grada. Oni su u talasima zapljuskivali Sarajevo u vrijeme krupnih promjena i odsustva reda i zakona. Da opet ne bude zabune, ne mislim na muhadžire, na tužne izbjeglice, što bijegom spasiše glavu. Mislim na bezočne, gramzljive i pogane tipove, čiji je životni plan bio domoći se Sarajeva i čvrsto ga zajahati. Od vremena do vremena, njihov je broj bivao podnošljivo malen, pa bi hojratsko ponašanje figuriralo kao izuzetak, koji potvrđuje pravilo. Ali, česti društveni potresi, redovno su potiskivali sve urbano i hvale vrijedno, a nanosili ovome gradu, kao i svakom gradu, oprečne običaje. Ono što je protivno gradu, ono što ga nagriza i postupno rastače, širili su ljudi ogrezli u hojratluk. Istina, niko se ne može zakleti, da je sve discipline i predmete škole gradskog života položio sa odličnim uspjehom.
Neprilagođeni stanovnici žive sa mutnom idejom da se stalno nečega odriču, da nešto stalno daruju komšiluku, okolini… da časte i nagrađuju… Čovjek iz predjela “koji nisu grad”, čovjek ukoso postavljen prema gradu, pored kompleksa manje vrijednosti (što je počesto sasvim osnovano), boluje i od kompleksa više vrijednosti. On drži i do vlastitog smeća. Žar i lug iz peći, posipa po ulici i kad nema leda. Istresa smeće teatralno i važno. Kad iz kanta i “kontejnera” pokulja dim, hojrat je sretan. On je “zaslužan” za to. Gori smeće. To je njegov doprinos čistoći grada, njegov higijenski napor. Valja uništiti kontejner. Sagorjeti gumene dijelove, ogoljeti i hrđi izložiti lim, skinuti točkove. Tek tada je, ova glomazna i nezgrapna sprava dostojna smeća. Ona sama je postala smeće, olupina.
Hojrat preuređuje okolinu po modelu nastalom grubim miješanjem jednostavnih, gotovo nagonskih pravila, što važe za bespuća i zabiti, sa zamršenim gradskim načinima i ritualima, sa kodeksom življenja u urbanom prostoru. Taj preustroj počinje “osvajanjem”. Hojrat pred vrata stana iznese oveću ponjavu ili kakvu deku. To mu je, kobajagi, otirač. Nakon što je na taj način “zauzeo” dobar komad zajedničkog prostora, iznese legendarne posuvraćene cipele (kobajagi papuče), zatim kakav sanduk, bez svrhe i smisla, te saksiju sa već sasušenim cvijećem. Broj tih rekvizita, posebice cipeletina, vremenom raste.
Ispred zgrade u kojoj stanuje, hojrat obavezno ogradi dio parka. Za početak sasvim simbolično, nekoliko kvadratnih metara. Zasadi štogod: ruže, ljiljane, šimšir… Kasnije dolazi kanap, žica (pa i bodljikava), potom tarabe i konačno autentičan plot, pleter. Upravo je plot potpuna identifikacija hojrata. Ne stoga što valja znati podići plot (pobosti kolje, pronaći odgovarajuće grane, demonstrirati vještinu pletenja), nego zarad ideje da se taj plot nakalemi u park, čija je priroda upravo suprotna takvom parcelisanju i pregrađivanju. Po logici stvari, hojrat svjesno ili nesvjesno, ovaj postupak primjenjuje i na odnose među ljudima i ljudskim zajednicama. Hojrat ograđuje, pregrađuje i dijeli, neovisno o šteti i patnjama, koje te podjele proizvode. Na djelu je “zatarabljeni um”.
U zajedničkim dvorištima, “ograđivanje” počinje tako, što hojrat doveze starudiju od auta i počne je popravljati. Starudija je beznadežno bolesna i popravak traje bez kraja i konca. “Okupirani” prostor, hojrat, naravno, smatra svojim. Vremenom nad nepopravljenom i nepopravljivom olupinom improvizira strehu od komada lima, ljepenke, plastične folije etc., potom tu skalameriju pretvori u “garažu”. Građevinski talenat hojrata ispoljava se u gradnji i dogradnji ovakvih ćumeza i nakarada.
Evo, dokumentarnog priloga ovome. Godina je 1996. U mom komšiluku, nekadašnjem parku iza Druge sarajevske gimnazije, nije bilo više niti jednog jedinog stabla. Park je bio izdijeljen u sijaset malih ograđenih “posjeda”. Radnici su već bili počeli uklanjati ograde. U jednoj baščici, koja nije prostranije od oveće sobe, na klupi sklepanoj od dva pobijena koca povezana uskom daskom, sjedi postariji čovjek i odbija dimove iz nekakvog čibuka. Râno je jutro. Starac se pozdravlja sa prijateljem što je naišao kraj “njegovog” plota. Od razgovora, čuo sam tek: “…A, mogli su, vala, ostaviti ovo još koju godinu!”… Ne obnoviti parkove, ne vratiti gradski izgled i ritam! Ostaviti plotove još koju godinu! Nazdravlje!
Druga prilika. Nakon što je dugo gledao kako radnici motornim kosilicama uređuju park i kose još sasvim nisku travu, jedan čovjek čudeći se i gestikulirajući veli: “Ništa od ove trave, bogami! Ovo će oni sve baciti!” Ova “domaćinska” briga i ljutnja, otkriva čovjeka koji nije razabrao razloge postojanja i održavanja travnjaka.
Tramvaj i odnos prema njemu, prvorazredan su test gradskog ponašanja. Nema ništa gradskije od tramvaja. Ovaj dobroćudni mastodont nezamisliv je u bestragijama, u nedođijama gdje je ozbiljna zadaća u svakom trenutku održati ravnotežu, ostati na nogama. Mjera vrijednosti tramvaja u Sarajevu, nije samo u skaski u tome kako je najstariji u Evropi (jedan između poznatijih sarajevskih mitova), nego u očiglednoj prednosti ovakvog prijevoza u duguljastom gradu, čija se najvažnija saobraćajnica proteže dvanaestak kilometara, od Čaršije, do Ilidže. Mjera vrijednosti tramvaja u tek minulom ratu, bijaše svaki njegov pokušaj da uspostavi normalan red stvari i radost s kojom smo te pokušaje dočekivali. Kako je agresija na Sarajevo bila u osnovi hojratska, nije čudo što su dušmani grada sa naročitom strašću i upornošću pucali upravo na tramvaj. Hojrata u tramvaju manje ljuti obaveza da plati kartu, nego činjenica da vrata otvara vozač, jer je vozačeva procjena najbolja. Hojrat, obavezno, vrata tramvaja pokuša (najčešće i uspije) otvoriti silom… rukama, nogama… Građanin, Sarajlija, u potpunosti je svjestan i vrijednosti i važnosti i moći tramvaja. Ta pitoma i korisna naprava, na strogo zadatoj i reguliranoj putanji, ugrožava samo nervozne, nestrpljive, osione, neodgojene, kabadahije… Valja imati na umu da je negradski stvor u stanju i ovoj čeličnoj grdosiji dohakati, ne samo u ratu…
Poslovi koji su usmjereni protiv gradskog života, koji su nespojivi sa tim životom, obavljaju se često u potaji… bez svjedoka. Ako treba štogod kabasto izbaciti kroz prozor, ako se valja osloboditi kiselog kupusa u maju ili nešto od opće imovine prisvojiti… prava prilika su mrak i magla.
To što hojrat mnoge ružne stvari, mnoge nepodopštine čini kriomice, kazuje da on, ipak, ima svijest o pogrešnosti tih postupaka.
To ovu nevolju, s jedne strane povećava, a s druge strane otvara mogućnost prevladavanja neželjenog stanja. Nada leži u činjenici, da onaj ko svjesno radi krivo, zapravo razlikuje dobre od loših postupaka.
Ima, dakako, pravde u razotkrivanju potajnih hojratluka. Niko ne može vidjeti kad hojrat u odvodne cijevi baca ono što tamo nipošto ne bi smio bacati. Niko ne vidi kad u cijevi za smeće ubacuje ono što te cijevi može začepiti. Ali, ubrzo, smrad iz cijevi za smeće ili ružne vlažne mrlje na fasadi zgrade, otkrivaju ove nepodopštine. Kada bi čovjek stao pred jednu između brojnih zgrada na čijim zidovima su sramne slikarije, velike prljave “fleke” uokvirene gljivicama, lišajevima, čime li… kada bi dugo stajao i buljio u te pečate nekulture i peksinluka, da li bi se “slikari” krivci za ove “umjetnine” posramili? Jašta bi!
Između brojnih savjeta i uputa koje hojrat u mladosti dobiva, naročitu težinu ima jedna eliptična rečenica sa prizvukom zakletve: “Ne daj na se!” U prvi mah se može učiniti razumljivim i prihvatljivim “ne dati na sebe”, oduprijeti se tlačenju i ponižavanju. Međutim, ovu rečenicu, moguće je i drugačije pročitati. Ne daj na se… hojratu znači: Ti budi “onaj gornji!” Hojrat ne poznaje sredinu i kompromis. Ili gore ili dolje!
Ovakvo shvatanje ima pogubne posljedice na ukupnost odnosa među ljudima i njihovim zajednicama. U tom sistemu vrijednosti, primjerice, biti ravnopravan, znači biti dominantan. Mi smo ravnopravni samo onda kada nas ima toliko, da se o svemu pitamo i o svemu odlučujemo. Stvarna ravnopravnost, naš je poraz.
Hojrat je natopljen prastarim strahom da će biti prevaren… zaogrnut je pranoidnom idejom da svi rade protiv njega i povazdan smišljaju kako će mu nauditi i kako će ga zakinuti. Njegova se promućurnost i vitalnost sastoji u tome da dušmane preduhitri. Uradi ti njima, da ne bi oni uradili tebi! Nije pri tome važno jesu li prijetnje stvarne ili imaginarne. Neka sam ih ojadio! Ako mi nisu ni smišljali kakav dušmanluk i poganštinu, a kamoli uradili, nije važno. Mogli su! Što nisu!
S glavom u kojoj stanuju ovakve ideje, teško je hodati gradom… bilo kojim gradom, a posebno Sarajevom.
Jedan pjesnik osrednjeg talenta porijeklom iz predjela oštro različitih od grada i gradu na mnogo načina suprotstavljenih, iskazao je svojevremeno u stihovima (koje navodim po sjećanju), svu dramu ruralnog čovjeka, kada upadne u zamke gradskog življenja.
Šta će meni ovolika kuća
šta će meni ove čudne stvari
moju kuću od trnja i pruća
stalno vjetar remeti i kvari.
Šta će meni ova silna vrata
ovaj balkon i hodnik u mraku
kad pogledam sa desetog sprata
ja pomislim da visim u zraku!
Hojrat grubo presađen u grad, iščupan iz pejzaža u kojem je sazrio, jednostavno “visi u zraku”. Istina, nije visoka zgrada najsretniji izum. I samo ime “neboder” i “oblakoder” ima ružan prizvuk… moguće je čitati i kako: “dere nebo”… “dere oblake”. Ali, visoka zgrada jest dio urbanog pejzaža. Ona jest prepoznatljiv simbol grada. Stanovnik visoke zgrade mora živjeti u skladu sa njenom tehnologijom, mora poštivati posebnost takvog življenja. Visoka zgrada je zadaća za gradskog čovjeka, test koji on mora svakodnevno polagati. Hojrat toj zadaći nije dorastao.
Za njega je visoka zgrada “čardak ni na nebu, ni na zemlji”. Hojrat “visi u zraku”. Kada pogleda sa desetog sprata, sa petnaestog sprata, on po logici stvari vidi sićušne ljude, automobile-igračke, drveće kao iz crtanke…
To je čovjek na putu, nesretno stvorenje, koje je otišlo iz rodne zabiti, ali psihološki nikada nije stiglo u grad. Grad mu jest cilj, ali on još nije doputovao.
Njemu je sve uz put i usput i malo ga zanima. Kao da vječno putuje vozom.
Zarad te perspektive, hojrat bez dvoumljenja u taj daleki prostor baca smeće, boce, istresa deke… u težim slučajevima baca šerpe, sanduke, sulunare etc… etc…
Ono što izbaci u toaletu voza ili kroz prozor, ostaje daleko iza njega. Veliku zgradu u gradu, posebice neboder, hojrat upravo doživljava kao voz. Dugi hodnik i brojni kupei. Ni pozor ni sanitarije njega previše ne obavezuju. To je tužna storija o čovjeku, koji je mogao postati ne samo stanovnikom grada, stanovnikom Sarajeva, nego i Sarajlijom.
Da je tako svjedoče deponije smeća uz visoke zgrade. Hojrat je žrtva optičke varke. On brka ono što je duboko i ono što je daleko. Bacajući nepotrebne stvari kroz prozor, on to čini vjerujući da ih baca daleko od sebe. Ništa nije naučio iz činjenice, da ga vlastito smeće uvijek dočeka kraj ulaza u zgradu. Teško je i zamisliti koliki napor je potreban hojratu da shvati, da pristojan čovjek, čovjek dorastao životu u gradu, kroz prozor baca samo pogled, te pokoju mrvicu ili zrno pticama…